Marketing
POLOŽAJ ŽENA U NOVOM ZAVJETU I KRŠĆANSKOM TE POGANSKOM DRUŠTVU
U povodu međunarodnog Dana nenasilja nad ženama, koji 25. studenog svake godine obilježava organizacija Ujedinjenih naroda, UNICEF, ovaj post posvećujem ženskim osobama, i neka posluži kao poruka muškim osobama da se sjete srži Biblijske poruke prije nego se odluče udariti ili uvrijediti i poniziti ili usmrtiti ženu:
Muškarci i žene stvoreni su različitima ALI jednakima!
Nasilje nad ženama poprimilo je u naše vrijeme strahovite razmjere. Navest ću samo nekoliko primjera: obiteljsko nasilje kad dečko, zaručnik ili suprug sustavno tuče, vrijeđa i ponižava curu, zaručnicu, suprugu s kojom je u vezi, ili prostitucija je specifičan oblik nasilja nad ženama koji na prvi pogled izgleda tako da je tu žena sama kriva jer se slobodno nudi za novac, ali nema tu nikakve slobode nego se radi o jednome od najbeskrupuloznijih biznisa na svijetu u kojemu najčešće muški makroi ubiru godišnje stotine milijuna ako ne i milijarde dolara profita. Nasilje nad ženama forsira i neoliberalna ideologija jer reklamna industrija ženu prikazuje najčešće kao golišavu radodajku, a muški recipijenti reklama, posebno oni mlađe prirode, stječu percepciju kako je to prava narav žene. Zatim, pornoindustrija krši ljudska prava ženama jer ju se iskljućivo prikazuje kao objekt pa mlađa populacija muških osoba stječe dojam da je to „ljubav“ i očekuju od svojih vršnjaknja u školi, na fakultetu, na poslu da se tako i ponašaju kao u pornićima, a ženske osobe često podlegnu pritiscima društva i udovoljavaju takvim egoističnim prohtjevima i zahtjevima ne bi li ih ipak netko „zavolio“.
Legalizacija pornoindustrije i prostitucije samo prividno drži pod kontrolom ove pojave ali to je onda i kontrola nad kršenjem ljudskih prava žena, što je apsurd sam po sebi umjesto da se uklone uzroci nasilja nad ženama.
Onda na primjer tipično kršenje ženskih prava je nejednakost u isplati novčane naknade na poslu: muški posloprimci i radnici su u gotovo svim zemljama svijeta bolje plaćeni za istu vrstu obavljanja posla od ženskih radnica, čak i s nižom stručnom spremom muškarci zarađuju više od žena s višom stručnom spremom od njih. Nadalje, postoji i dan danas u nemalim dijelovima svijeta doslovno ropstvo u kojemu se žene nalaze, te su žene pored djece najčešće žrtve nasilja u svijetu. Nema kategorije čovječanstva koje su ugroženije od djece i žena, i to bez obzira na boju kože, socijalu i etnikum. I materijalno bogate žene nisu ništa riješile ako su ekonomski situirane jer mogu u svakom času pokupit batine od muškarca ili biti ubijene radi bilo kojeg razloga. Nasilje u brakorazvodnim parnicama, a najčešće nakon razvoda, je kao normalna pojava, posebno ako je žena ta koja podnese zahtjev za rastavu; onda se budi muški ego i tek tada počinje onaj pravi teror. Onda nasilje nad ženama u vidu silovanja u braku i izvan braka, samo što se prije nije biljžilo nego tek u doba demokracije i pojave mas-medija. Silovanje u ratu kao vrsta tajnog oružja vidjeli smo nažalost i u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, a neke hrabre žrtve su o tome napisale i knjige i posvjedočile o tom zlu, na pr. Jadranka Cigelj u knjizi „Apartman“ u kojoj je opisala logor Omarsku i masovno silovanje nesrpskih žena iz Bosanske krajine. U nekim arapskim društvima kažnjava se i ženu ako je silovana dok silovatelj prolazi s blagom kaznom, ako uopće, najčešće samo silovana biva kažnjena jer je svojim navodno izazovnim ponašanjem ili oblačenjem „izazivala vraga“. To su naravno izgovori slični kao kad bi se tvrdilo da su Židovi sami svojim postojanjem izazivali gnjev nacista. U svakom slučaju, muški šovinizam ne poznaje granice. Ima i suprotnih primjera, zlostavljanja muškaraca od strane žena, ali to je puno, puno rjeđe, i time se ovaj puta sigurno nećemo baviti s obzirom na glavni problem, a to je nasilje muškaraca nad ženama, jer se žena, u pravilu fizički slabija, ne može ravnopravno braniti. Zato je društvo tu, država i njezini zakoni i ustav koji treba jamčiti ravnopravnost ali često je to sve lijepo napisano u teoriji dok u praksi imamo kao posljedicu i rezultat masnice, krv i u konačnici često i smrt – ubojstvo žene. Koje li ironije ovoga svijeta da žena koja donosi na svijet život još češće se suočava s vlastitom smrću zbog nasilja nad njom.
Žena koja je u 22. godini života imala dvoje djece i bila udovica, Marie Olympe de Gouges (07.5.1748. - 03.11.1793.) došla je iz francuske provincije u svjetski Pariz gdje je glasila kao jedna od najljepših žena grada na Seini, ali i kao jedna od najpametnijih građana: svojim je vatrenim angažmanom u Francuskoj revoluciji 1789. i deklaracijom o "Pravima žene i građanke" pridonijela da nešto manje od 200 godina poslije njena objava uđe u Povelju Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima. Njen je osnovni stav bio da "žena ima pravo stupiti za govornički pult i govoriti". No, od svojih je muških revolucionarnih kolega poslije giljotinirana zbog navodne kontra-revolucionarne djelatnosti ali njeni su prijedlozi postali sastavni dio današnih univerzalnih ljudskih prava. Iako su žene bile u Francuskoj revoluciji jedne od glavnih koje su jurišale na Bastilleu, morale su prolaziti put preko trnja kao crnci u Sjedinjenim Američkim Državama kojima je predsjednik Ab Lincoln potvrdio sva ljudska prava iz američkog ustava, oslobodio ih ropstva, ali moralo je proći još 100 godina da američko društvo usvoji na Kennedyevu inicijativu i zahtjev Martina Luthera Kinga zakone o ljudskim pravima crnaca.
Ne ulazeći ovaj puta u svjetovnu regulaciju odnosa prema ženama, navest ću primjer kako je odnos prema ženama reguliran u kršćanstvu. Pri tome moram napomenuti da najveći i vodeći teoretičari ateizma na svijetu kritiziraju Crkvu da je, ni manje ni više nego žarište nasilja prema ženama, što je ne samo gruba podvala i propaganda nego graniči s ludilom ali takva percepcija je naširoko rasprostranjena. Razlog tome je borba za preotimanje „duša“, što bi se reklo, dakle, razlozi su konkurencija. Totalitarni komunizam to je definirao geslom: „Religija je opijum za narod“. Nitko naravno u današnje vrijeme ne prisiljava da vjeruje, da pripada nekoj religiji tako da je to stvar slobodnog izbora ali svejedno se ustrajava na tezama koje nisu ništa manje napadne od crkvenih dogmi koje ateistički svijet žestoko kritizira.
Imamo li predrasude prema Crkvi, prije svega prema Rimokatoličkoj crkvi? Učenje kršćanske Crkve, primjerice Rimokatoličke crkve temelji se na Bibliji koja sadrži Stari i Novi zavjet.
Biblija je prevedena gotovo na sve jezike naroda svijeta, i najprostranije je knjižno djelo u povijesti. Vjernici vjeruju da je Biblija (Sveto pismo Starog i Novog zavjeta) uvela dimenziju knjige. Biblija poručuje kako čovjek (žena ili muškarac, muška ili ženska osoba) može preko knjige doprijeti do sebe i do svijeta. Biblija je knjigu učinila temeljem ljudske unutrašnjosti.
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
(Radosna vijest ili Evanđelje po Ivanu, poglavlje 1. stih 1.) Citat iz Biblije U početku bijaše Riječ trebalo bi shvatiti da je Stvoritelj istupio i rekao: „Ono što jest, ono što sam ja, bit će.“
Doba preporoda u Europi (renaissance, fonetski – renesansa) preuzelo je određenje (definiciju) ljudskoga, te u širem smislu Biblija više nije bila (samo) Božja knjiga već je bila riječ o ljudskim knjigama, iako je čudno, čak besmisleno, odvajati Boga od čovjeka. Zar nije u Knjizi Postanka, Poglavlje 1. Počeci svijeta i čovječanstva, stih 27. nadahnuto Božjom riječi rečeno:
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.
Biblija je na hrvatski prevedena sa starogrčkog dok se original Biblije na aramejskom jeziku «izgubio» ili drugim riječima možemo reći da Biblija sadrži samo dio istine, doduše veliki dio i navjeći dio ali ne cjeloviti jer se u samom prijevodu već gubi barem minimalna istina, a kamoli ako prijevod nemožemo usporedit s izvornim originalom. Kažu ipak da Vatikan raspolaže s jednim originalom Biblije na aramejskom, te da se u Jeruzalemu na dva mjesta nalaze skrivena dva primjerka Biblije na originalnom jeziku i da će jednom biti oba objavljena u roku od šest mjeseci.
O nasilju nad ženom od strane Crkve pisala je poznata ateistička trojka u knjizi „The Holy Blood and The Holy Grail“ autora Michaela Baigenta, Richarda Leigha i Henrya Lincolna, objavljena u svijetu 1982. godine koja je u Hrvatskoj objavljena 1997. pod naslovom „Sveta krv,. Sveti gral“.
I Dan Brown u svom „Da Vincijevom kodu“ sugerira da je žena tlačena od strane Crkve, da je kršćanstvo u biti muški svijet u kojemu žena kao mali Ivica od kužine stoji u kutu.
Uglavnom, autori tvrdnje (teze) o svjetovnom, a ne o Božjem Isusu pokušavaju među kršćane, dakle, među vjernike, ali i općenito među sve ljude dobre volje unijeti pomutnju ili smutnju. Otac hrvatske Domovine Ante Starčević još je u 19. st. ustanovio i govorio da neki u mutnome ribu love, ili drugim riječima, tko nešto hoće dovesti u pitanje, dignut će takvu prašinu u javnosti da se od šume neće vidjeti stabla i obratno. Svjetski poznati politički tjednik lijevog centra „Der Spiegel“ objavio je u broju 22. od 26. svibnja 2007. članak pod naslovom „Der Kreuzzug der Gottlosen“ /Križarski rat Bezbožnika/. U citiranom članku nova generacija skepticista i znanstvenika pokrenula se da svijet „oslobode“ vjere u Boga. „Oružja“ kojim se služe su Darwin i njegova teorija o evoluciji, internet, i nelagodnost nekih zbog miješanja biskupa i Crkve, te islamskih propovjednika u život ljudi. Novi kritičari vjere, Francuz Onfray i Englez Dawkins iz Oxforda, kao i neki drugi njhovi istomišljenici, želi prosvjetiteljsku revoluciju jakobinaca i Voltairea, Nietschea i Newtona dovesti do kraja!
Navedeni teoretičari kritiziraju monoteističke religije, kršćanstvo, judaizam, budizam i islam, i početkom 21. stoljeća nemaju mnogo pristaša jer nisu u stanju ujediniti ateiste (ljude koji ne vjeruju u Boga) ali pristaše u liku narodnih masa nisu imali ni Karl Marx i Friedrich Engels kada su 1848. objavili svoj „Manifest komunističke partije“, što znači da nije nemoguće da djela teoretičara o navodnom nepostojanju Boga neće u budućnosti preuzeti borbeni novi revolucionari, kao što je i Vladimir Iljič Uljanov Lenjin preuzeo revolucionarni zadatak ostvarenja naputaka iz Komunističkog Manifesta o iskorjenjivanju „buržoaske“ klase i stvaranje „besklasnog društva“.
Nije istina da je Crkva tijekom stoljeća «preinačila» sjedinjenje muškarca i žene u «sramotan čin», niti je spolni odnos okarakterizirala kao sramotan čin. U „Da Vincijevu kodu“ se u osnovi poziva na sex (spolni odnos), odvojen od mjerila koje je zadao Bog. Brownov poziv na spolni odnos nije sveti brak nego je riječ o običnom slobodnom spolnom odnosu prerušenom uz pomoć neopoganskog kvazi-religijskog jezika.
Glavni dio razumijevanja „Da Vincijeva koda“ je što Brown niječe ulogu Stvoritelja.
Istina je da Biblija zagovara maximalan sexualni užitak, i to u braku, koji je svet. Ljudska spolnost i ljudski duh beskrajno su isprepleteni dok Brown propagira sex bez duhovne vrijednosti, i to još pod izgovorom zaštite ženske osobe. Muškarac po sebi je djelomičan prikaz onoga tko je Bog. Žena po sebi je djelomičan prikaz spektra osobina Boga. Kad se muškarac i žena spolno spoje u „jedno tijelo“ (Knjiga Postanka 2:24) oni postaju potpuniji izraz spektra Božjih osobina.
„Je li istina da je Crkva proganjala i ubila više od pet milijuna žena tijekom više od tri stoljeća, kao dio brutalnog „preodgoja“?“
Teza Brownova romana, koji pretendira da čitateljice i čitatelji pomisle da se radi o romanu koji se temelji na povijesnim činjenicama, jezgrovita je: kršćanstvo je uništavalo i ubijalo žene. Poganstvo je žene afirmiralo. Da li je to točno, da li je to istina?
Kao prvo, Crkva je sastavljena od shrvanih i često grješnih ljudi. To je činjenica koju ni aktualni papa Benedikt XVI ne niječe. Kao drugo, predstojnik katedre sociologije na fakultetu sveučilišta u New Yorku, Steven Goldberg, napisao je da otkrića u 20. st. nisu uopće uspjela predočiti ni najmanji dokaz da su matrijarhati u tako zvanom „ranom razdoblju povijesti“ čovječanstva ikada postojali. U istaknutoj knjizi Alvina Schmidta «Pod utjecajem: kako je kršćanstvo preobrazilo civilizaciju» može se pročitati da su se prije dolaska Isusa, dok je svijetom vladalo poganstvo (vjera u postojanje više bogova), životi žena vrlo malo cijenili. Aristoteles je smatrao da se žena nalazi na razini između muškarca i roba. Platon je učio da će se muškarac koji je živio kukavičkim životom reinkarnirati (ponovo roditi) kao žena. Prosječna Atenjanka imala je društveni položaj roba. Gdjegod da se kršćanstvo pojavilo, uzdiglo je žene.
Što se tiče ubojstava žena u povijesti, većinu žena su svjetovni, a ne crkveni sudovi osudili na smrt, pod optužbom da su vještice. Brown sugerira brojku od pet milijuna ubijenih žena u povijesti svete inkvizicije. Brojka otprilike odgovara broju ubijenih židovskih civila od strane Hitlerova režima u okupiranoj Europi od 1939. do 1945. godine.
Povijesna je istina na osnovi znanstvenih istraživanja da je između 1450. godine i godine 1750. bilo možda oko 100 tisuća suđenja, s negdje između 40 tisuća do 50 tisuća pogubljenja, od kojih su 20 posto do 25 posto bili muškarci. Naravno, bilo je između 40 tisuća do 50 tisuća žrtava previše.
Brown je, dakle, na veliko uvećao broj takozvanih vještica spaljenih na lomači, i to za oko 200 puta.
Kršćanski je priznati i reći da je spaljivanje odnosno ubojstvo makar i jedne osobe neoprostivo. Papa Ivan Pavao II (Karol Woytila) se u ime Rimokatoiličke crkve ispričao za žrtve koje je prouzročila Rimokatolička crkva osobama nepravedno osuđene i na pravdu Boga pogubljene na lomačama.
Brown pogrešno tumači Bibliju kada tvrdi da je Biblija grijeh u vezi jabuke prebacila na Evu, što nije točno, jer u knjizi Postanka (3:12) je riječ o grijehu muškarca i da Adam kukavički želi krivicu prebaciti na Evu. Apostol Pavao govori o tomu još naglašenije. On kaže da je grijeh u ovaj svijet ušao kroz djela jednog muškarca, Adama (Poslanica Rimljanima, 5:17).
U Starom Zavjetu je Estera prikazana kao hrabra osoba. Estera je žena. Ruta je prikazana kao odana, oštroumna i mudra. Debora je bila supruga, majka i sudkinja u Izraelu itd.
Ako je Mr. Brown u pravu, Novi Zavjet je napisala skupina muških šovinističkih ženomrzaca. Ako je to istina, zašto bi onda muška elita dopustila ženama da imaju važnu ulogu u Kristovoj genealogiji, što je najneobičniji primjer uvrštavanja, uzimajući u obzir da je tipična loza u to doba uključivala samo muškarce. Ako su rani vođe kršćanstva bili tako pokvareni kao što se to u „Da Vincijevu kodu“ tvrdi, onda ni jedna žena ne bi bila uvrštena u Kristovo rodoslovlje. No, pet je žena uvršteno, Tamara, Ruta, Bat-Šeba, Marija, Isusova majka, i Rahaba.
Brown pokušava uvjeriti publiku da gnostička evanđelja afirmiraju žene, a da ih Novi Zavjet ponižava. Međutim, ni ta Brownova tvrdnja nije istinita.
Naime, kad je Isus po prvi put objavio da je On Mesija (Krist), podijelio je to s jednom ženom, i to ne bilo kojom ženom. Ona je imala pet bivših muževa i živjela je s muškarcem koji joj nije bio muž. Nadalje, ona je bila Samaritanka, što je značilo da je Isus prekršio tadašnje rasne granice (Evanđelje po Ivanu, 4:17-26).
Kad je Marija (sestra Marte i Lazara) slušala Isusov nauk, što su u to doba smjeli raditi isključivo muškarci, a Marta dizala viku jer njezina sestra zbog toga ne vrši «žensku» ulogu (kućne poslove), Isus je pohvalio Mariju i prekorio Martu.
Najveće priznavanje žena u Novom Zavjetu nalazi se u činjenici da je žena, kojoj, prema običajima toga vremena nije bilo dozvoljeno svjedočiti na sudu, ta koja, naime, Marija Magdalena, svjedoči o najvažnijoj objavi u cijeloj Biblijskoj i kršćanskoj povijesti: riječ je o stvarnom, doslovnom i tjelesnom uskrsnuću Isusa od mrtvih (Evanđelje po Mateju, 28:1 i Evanđelje po Marku, 16:1 i Evanđelje po Luki, 24:10).
Biblija nam govori da Bog veoma poštuje žene. Međutim, povijesna je istina da su postojali neki Crkveni vođe, kao na pr. Tertulijan, Ćiril Jeruzalemski, Sv. Jeronim i Sv. Augustin od 3. do 5. stoljeća koji su bili protiv žena, ali to ne znači da je Crkva u cijeloj povijesti bila protiv žena, nego su neki vjerski poglavari zloupotrijebili vjeru i krivo tumačili Bibliju.
Crkva ne potiče na rat, na mržnju, na netoleranciju nego upravo suprotno i obratno. Snošljivost među ljudima različite boje kože, vjere, nacionalnosti, spolovima socijalnog položaja i etničkog podrijetla je temeljna odrednica Rimokatoličke crkve. To su činjenice. Papa može počiniti grijeh, kardinal može počiniti grijeh, biskup, župnik, vjernik može počiniti grijeh. Nitko na ovome svijetu nije bezgrješan.
Žene su dale veličanstveni doprinos u Crkvenoj povijesti odnosno u povijesti čovječanstva, kao na pr. Perpetua. Perpetua, dvadesetšestogodišnja majka novorođenčeta, zajedno sa svojom sluškinjom Felicijom, pokazala je veliku hrabrost dok su ih predstavnici vlasti Rimskog Carstva mučili zbog njihove kršćanske vjere u ožujku 205. godine. Postoji Sv. Klara, Sv. Katarina i druge svetice u svetoj Rimokatoličkoj crkvi.
Isus je taj, a ne poganski svijet koji ga je okruživao, koji je počeo poučavati pozitivni način kakvim se treba postupati prema ženama. Muški šovinizam ili mržnja muškaraca prema ženama nije časna, isto kao što nije časna ženska mržnja prema muškarcima. Šovinizam je pogrešan. Srž Biblijske istine je da su muškarci i žene stvoreni jednakima ali različitima.
Najgori su opet oni dobri ljudi koji o svemu tome šute. Takvima je Sveti Ivan Evanđelista prenio slijedeću Božju uporuku:
„Poznam tvoja djela: niti si studen, niti vruć! Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak – ni vruć ni studen – izbacit ću te iz usta svojih.“ (Sv. Ivan, Apokalipsa)
CBK
Muškarci i žene stvoreni su različitima ALI jednakima!
Nasilje nad ženama poprimilo je u naše vrijeme strahovite razmjere. Navest ću samo nekoliko primjera: obiteljsko nasilje kad dečko, zaručnik ili suprug sustavno tuče, vrijeđa i ponižava curu, zaručnicu, suprugu s kojom je u vezi, ili prostitucija je specifičan oblik nasilja nad ženama koji na prvi pogled izgleda tako da je tu žena sama kriva jer se slobodno nudi za novac, ali nema tu nikakve slobode nego se radi o jednome od najbeskrupuloznijih biznisa na svijetu u kojemu najčešće muški makroi ubiru godišnje stotine milijuna ako ne i milijarde dolara profita. Nasilje nad ženama forsira i neoliberalna ideologija jer reklamna industrija ženu prikazuje najčešće kao golišavu radodajku, a muški recipijenti reklama, posebno oni mlađe prirode, stječu percepciju kako je to prava narav žene. Zatim, pornoindustrija krši ljudska prava ženama jer ju se iskljućivo prikazuje kao objekt pa mlađa populacija muških osoba stječe dojam da je to „ljubav“ i očekuju od svojih vršnjaknja u školi, na fakultetu, na poslu da se tako i ponašaju kao u pornićima, a ženske osobe često podlegnu pritiscima društva i udovoljavaju takvim egoističnim prohtjevima i zahtjevima ne bi li ih ipak netko „zavolio“.
Legalizacija pornoindustrije i prostitucije samo prividno drži pod kontrolom ove pojave ali to je onda i kontrola nad kršenjem ljudskih prava žena, što je apsurd sam po sebi umjesto da se uklone uzroci nasilja nad ženama.
Onda na primjer tipično kršenje ženskih prava je nejednakost u isplati novčane naknade na poslu: muški posloprimci i radnici su u gotovo svim zemljama svijeta bolje plaćeni za istu vrstu obavljanja posla od ženskih radnica, čak i s nižom stručnom spremom muškarci zarađuju više od žena s višom stručnom spremom od njih. Nadalje, postoji i dan danas u nemalim dijelovima svijeta doslovno ropstvo u kojemu se žene nalaze, te su žene pored djece najčešće žrtve nasilja u svijetu. Nema kategorije čovječanstva koje su ugroženije od djece i žena, i to bez obzira na boju kože, socijalu i etnikum. I materijalno bogate žene nisu ništa riješile ako su ekonomski situirane jer mogu u svakom času pokupit batine od muškarca ili biti ubijene radi bilo kojeg razloga. Nasilje u brakorazvodnim parnicama, a najčešće nakon razvoda, je kao normalna pojava, posebno ako je žena ta koja podnese zahtjev za rastavu; onda se budi muški ego i tek tada počinje onaj pravi teror. Onda nasilje nad ženama u vidu silovanja u braku i izvan braka, samo što se prije nije biljžilo nego tek u doba demokracije i pojave mas-medija. Silovanje u ratu kao vrsta tajnog oružja vidjeli smo nažalost i u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, a neke hrabre žrtve su o tome napisale i knjige i posvjedočile o tom zlu, na pr. Jadranka Cigelj u knjizi „Apartman“ u kojoj je opisala logor Omarsku i masovno silovanje nesrpskih žena iz Bosanske krajine. U nekim arapskim društvima kažnjava se i ženu ako je silovana dok silovatelj prolazi s blagom kaznom, ako uopće, najčešće samo silovana biva kažnjena jer je svojim navodno izazovnim ponašanjem ili oblačenjem „izazivala vraga“. To su naravno izgovori slični kao kad bi se tvrdilo da su Židovi sami svojim postojanjem izazivali gnjev nacista. U svakom slučaju, muški šovinizam ne poznaje granice. Ima i suprotnih primjera, zlostavljanja muškaraca od strane žena, ali to je puno, puno rjeđe, i time se ovaj puta sigurno nećemo baviti s obzirom na glavni problem, a to je nasilje muškaraca nad ženama, jer se žena, u pravilu fizički slabija, ne može ravnopravno braniti. Zato je društvo tu, država i njezini zakoni i ustav koji treba jamčiti ravnopravnost ali često je to sve lijepo napisano u teoriji dok u praksi imamo kao posljedicu i rezultat masnice, krv i u konačnici često i smrt – ubojstvo žene. Koje li ironije ovoga svijeta da žena koja donosi na svijet život još češće se suočava s vlastitom smrću zbog nasilja nad njom.
Žena koja je u 22. godini života imala dvoje djece i bila udovica, Marie Olympe de Gouges (07.5.1748. - 03.11.1793.) došla je iz francuske provincije u svjetski Pariz gdje je glasila kao jedna od najljepših žena grada na Seini, ali i kao jedna od najpametnijih građana: svojim je vatrenim angažmanom u Francuskoj revoluciji 1789. i deklaracijom o "Pravima žene i građanke" pridonijela da nešto manje od 200 godina poslije njena objava uđe u Povelju Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima. Njen je osnovni stav bio da "žena ima pravo stupiti za govornički pult i govoriti". No, od svojih je muških revolucionarnih kolega poslije giljotinirana zbog navodne kontra-revolucionarne djelatnosti ali njeni su prijedlozi postali sastavni dio današnih univerzalnih ljudskih prava. Iako su žene bile u Francuskoj revoluciji jedne od glavnih koje su jurišale na Bastilleu, morale su prolaziti put preko trnja kao crnci u Sjedinjenim Američkim Državama kojima je predsjednik Ab Lincoln potvrdio sva ljudska prava iz američkog ustava, oslobodio ih ropstva, ali moralo je proći još 100 godina da američko društvo usvoji na Kennedyevu inicijativu i zahtjev Martina Luthera Kinga zakone o ljudskim pravima crnaca.
Ne ulazeći ovaj puta u svjetovnu regulaciju odnosa prema ženama, navest ću primjer kako je odnos prema ženama reguliran u kršćanstvu. Pri tome moram napomenuti da najveći i vodeći teoretičari ateizma na svijetu kritiziraju Crkvu da je, ni manje ni više nego žarište nasilja prema ženama, što je ne samo gruba podvala i propaganda nego graniči s ludilom ali takva percepcija je naširoko rasprostranjena. Razlog tome je borba za preotimanje „duša“, što bi se reklo, dakle, razlozi su konkurencija. Totalitarni komunizam to je definirao geslom: „Religija je opijum za narod“. Nitko naravno u današnje vrijeme ne prisiljava da vjeruje, da pripada nekoj religiji tako da je to stvar slobodnog izbora ali svejedno se ustrajava na tezama koje nisu ništa manje napadne od crkvenih dogmi koje ateistički svijet žestoko kritizira.
Imamo li predrasude prema Crkvi, prije svega prema Rimokatoličkoj crkvi? Učenje kršćanske Crkve, primjerice Rimokatoličke crkve temelji se na Bibliji koja sadrži Stari i Novi zavjet.
Biblija je prevedena gotovo na sve jezike naroda svijeta, i najprostranije je knjižno djelo u povijesti. Vjernici vjeruju da je Biblija (Sveto pismo Starog i Novog zavjeta) uvela dimenziju knjige. Biblija poručuje kako čovjek (žena ili muškarac, muška ili ženska osoba) može preko knjige doprijeti do sebe i do svijeta. Biblija je knjigu učinila temeljem ljudske unutrašnjosti.
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
(Radosna vijest ili Evanđelje po Ivanu, poglavlje 1. stih 1.) Citat iz Biblije U početku bijaše Riječ trebalo bi shvatiti da je Stvoritelj istupio i rekao: „Ono što jest, ono što sam ja, bit će.“
Doba preporoda u Europi (renaissance, fonetski – renesansa) preuzelo je određenje (definiciju) ljudskoga, te u širem smislu Biblija više nije bila (samo) Božja knjiga već je bila riječ o ljudskim knjigama, iako je čudno, čak besmisleno, odvajati Boga od čovjeka. Zar nije u Knjizi Postanka, Poglavlje 1. Počeci svijeta i čovječanstva, stih 27. nadahnuto Božjom riječi rečeno:
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.
Biblija je na hrvatski prevedena sa starogrčkog dok se original Biblije na aramejskom jeziku «izgubio» ili drugim riječima možemo reći da Biblija sadrži samo dio istine, doduše veliki dio i navjeći dio ali ne cjeloviti jer se u samom prijevodu već gubi barem minimalna istina, a kamoli ako prijevod nemožemo usporedit s izvornim originalom. Kažu ipak da Vatikan raspolaže s jednim originalom Biblije na aramejskom, te da se u Jeruzalemu na dva mjesta nalaze skrivena dva primjerka Biblije na originalnom jeziku i da će jednom biti oba objavljena u roku od šest mjeseci.
O nasilju nad ženom od strane Crkve pisala je poznata ateistička trojka u knjizi „The Holy Blood and The Holy Grail“ autora Michaela Baigenta, Richarda Leigha i Henrya Lincolna, objavljena u svijetu 1982. godine koja je u Hrvatskoj objavljena 1997. pod naslovom „Sveta krv,. Sveti gral“.
I Dan Brown u svom „Da Vincijevom kodu“ sugerira da je žena tlačena od strane Crkve, da je kršćanstvo u biti muški svijet u kojemu žena kao mali Ivica od kužine stoji u kutu.
Uglavnom, autori tvrdnje (teze) o svjetovnom, a ne o Božjem Isusu pokušavaju među kršćane, dakle, među vjernike, ali i općenito među sve ljude dobre volje unijeti pomutnju ili smutnju. Otac hrvatske Domovine Ante Starčević još je u 19. st. ustanovio i govorio da neki u mutnome ribu love, ili drugim riječima, tko nešto hoće dovesti u pitanje, dignut će takvu prašinu u javnosti da se od šume neće vidjeti stabla i obratno. Svjetski poznati politički tjednik lijevog centra „Der Spiegel“ objavio je u broju 22. od 26. svibnja 2007. članak pod naslovom „Der Kreuzzug der Gottlosen“ /Križarski rat Bezbožnika/. U citiranom članku nova generacija skepticista i znanstvenika pokrenula se da svijet „oslobode“ vjere u Boga. „Oružja“ kojim se služe su Darwin i njegova teorija o evoluciji, internet, i nelagodnost nekih zbog miješanja biskupa i Crkve, te islamskih propovjednika u život ljudi. Novi kritičari vjere, Francuz Onfray i Englez Dawkins iz Oxforda, kao i neki drugi njhovi istomišljenici, želi prosvjetiteljsku revoluciju jakobinaca i Voltairea, Nietschea i Newtona dovesti do kraja!
Navedeni teoretičari kritiziraju monoteističke religije, kršćanstvo, judaizam, budizam i islam, i početkom 21. stoljeća nemaju mnogo pristaša jer nisu u stanju ujediniti ateiste (ljude koji ne vjeruju u Boga) ali pristaše u liku narodnih masa nisu imali ni Karl Marx i Friedrich Engels kada su 1848. objavili svoj „Manifest komunističke partije“, što znači da nije nemoguće da djela teoretičara o navodnom nepostojanju Boga neće u budućnosti preuzeti borbeni novi revolucionari, kao što je i Vladimir Iljič Uljanov Lenjin preuzeo revolucionarni zadatak ostvarenja naputaka iz Komunističkog Manifesta o iskorjenjivanju „buržoaske“ klase i stvaranje „besklasnog društva“.
Nije istina da je Crkva tijekom stoljeća «preinačila» sjedinjenje muškarca i žene u «sramotan čin», niti je spolni odnos okarakterizirala kao sramotan čin. U „Da Vincijevu kodu“ se u osnovi poziva na sex (spolni odnos), odvojen od mjerila koje je zadao Bog. Brownov poziv na spolni odnos nije sveti brak nego je riječ o običnom slobodnom spolnom odnosu prerušenom uz pomoć neopoganskog kvazi-religijskog jezika.
Glavni dio razumijevanja „Da Vincijeva koda“ je što Brown niječe ulogu Stvoritelja.
Istina je da Biblija zagovara maximalan sexualni užitak, i to u braku, koji je svet. Ljudska spolnost i ljudski duh beskrajno su isprepleteni dok Brown propagira sex bez duhovne vrijednosti, i to još pod izgovorom zaštite ženske osobe. Muškarac po sebi je djelomičan prikaz onoga tko je Bog. Žena po sebi je djelomičan prikaz spektra osobina Boga. Kad se muškarac i žena spolno spoje u „jedno tijelo“ (Knjiga Postanka 2:24) oni postaju potpuniji izraz spektra Božjih osobina.
„Je li istina da je Crkva proganjala i ubila više od pet milijuna žena tijekom više od tri stoljeća, kao dio brutalnog „preodgoja“?“
Teza Brownova romana, koji pretendira da čitateljice i čitatelji pomisle da se radi o romanu koji se temelji na povijesnim činjenicama, jezgrovita je: kršćanstvo je uništavalo i ubijalo žene. Poganstvo je žene afirmiralo. Da li je to točno, da li je to istina?
Kao prvo, Crkva je sastavljena od shrvanih i često grješnih ljudi. To je činjenica koju ni aktualni papa Benedikt XVI ne niječe. Kao drugo, predstojnik katedre sociologije na fakultetu sveučilišta u New Yorku, Steven Goldberg, napisao je da otkrića u 20. st. nisu uopće uspjela predočiti ni najmanji dokaz da su matrijarhati u tako zvanom „ranom razdoblju povijesti“ čovječanstva ikada postojali. U istaknutoj knjizi Alvina Schmidta «Pod utjecajem: kako je kršćanstvo preobrazilo civilizaciju» može se pročitati da su se prije dolaska Isusa, dok je svijetom vladalo poganstvo (vjera u postojanje više bogova), životi žena vrlo malo cijenili. Aristoteles je smatrao da se žena nalazi na razini između muškarca i roba. Platon je učio da će se muškarac koji je živio kukavičkim životom reinkarnirati (ponovo roditi) kao žena. Prosječna Atenjanka imala je društveni položaj roba. Gdjegod da se kršćanstvo pojavilo, uzdiglo je žene.
Što se tiče ubojstava žena u povijesti, većinu žena su svjetovni, a ne crkveni sudovi osudili na smrt, pod optužbom da su vještice. Brown sugerira brojku od pet milijuna ubijenih žena u povijesti svete inkvizicije. Brojka otprilike odgovara broju ubijenih židovskih civila od strane Hitlerova režima u okupiranoj Europi od 1939. do 1945. godine.
Povijesna je istina na osnovi znanstvenih istraživanja da je između 1450. godine i godine 1750. bilo možda oko 100 tisuća suđenja, s negdje između 40 tisuća do 50 tisuća pogubljenja, od kojih su 20 posto do 25 posto bili muškarci. Naravno, bilo je između 40 tisuća do 50 tisuća žrtava previše.
Brown je, dakle, na veliko uvećao broj takozvanih vještica spaljenih na lomači, i to za oko 200 puta.
Kršćanski je priznati i reći da je spaljivanje odnosno ubojstvo makar i jedne osobe neoprostivo. Papa Ivan Pavao II (Karol Woytila) se u ime Rimokatoiličke crkve ispričao za žrtve koje je prouzročila Rimokatolička crkva osobama nepravedno osuđene i na pravdu Boga pogubljene na lomačama.
Brown pogrešno tumači Bibliju kada tvrdi da je Biblija grijeh u vezi jabuke prebacila na Evu, što nije točno, jer u knjizi Postanka (3:12) je riječ o grijehu muškarca i da Adam kukavički želi krivicu prebaciti na Evu. Apostol Pavao govori o tomu još naglašenije. On kaže da je grijeh u ovaj svijet ušao kroz djela jednog muškarca, Adama (Poslanica Rimljanima, 5:17).
U Starom Zavjetu je Estera prikazana kao hrabra osoba. Estera je žena. Ruta je prikazana kao odana, oštroumna i mudra. Debora je bila supruga, majka i sudkinja u Izraelu itd.
Ako je Mr. Brown u pravu, Novi Zavjet je napisala skupina muških šovinističkih ženomrzaca. Ako je to istina, zašto bi onda muška elita dopustila ženama da imaju važnu ulogu u Kristovoj genealogiji, što je najneobičniji primjer uvrštavanja, uzimajući u obzir da je tipična loza u to doba uključivala samo muškarce. Ako su rani vođe kršćanstva bili tako pokvareni kao što se to u „Da Vincijevu kodu“ tvrdi, onda ni jedna žena ne bi bila uvrštena u Kristovo rodoslovlje. No, pet je žena uvršteno, Tamara, Ruta, Bat-Šeba, Marija, Isusova majka, i Rahaba.
Brown pokušava uvjeriti publiku da gnostička evanđelja afirmiraju žene, a da ih Novi Zavjet ponižava. Međutim, ni ta Brownova tvrdnja nije istinita.
Naime, kad je Isus po prvi put objavio da je On Mesija (Krist), podijelio je to s jednom ženom, i to ne bilo kojom ženom. Ona je imala pet bivših muževa i živjela je s muškarcem koji joj nije bio muž. Nadalje, ona je bila Samaritanka, što je značilo da je Isus prekršio tadašnje rasne granice (Evanđelje po Ivanu, 4:17-26).
Kad je Marija (sestra Marte i Lazara) slušala Isusov nauk, što su u to doba smjeli raditi isključivo muškarci, a Marta dizala viku jer njezina sestra zbog toga ne vrši «žensku» ulogu (kućne poslove), Isus je pohvalio Mariju i prekorio Martu.
Najveće priznavanje žena u Novom Zavjetu nalazi se u činjenici da je žena, kojoj, prema običajima toga vremena nije bilo dozvoljeno svjedočiti na sudu, ta koja, naime, Marija Magdalena, svjedoči o najvažnijoj objavi u cijeloj Biblijskoj i kršćanskoj povijesti: riječ je o stvarnom, doslovnom i tjelesnom uskrsnuću Isusa od mrtvih (Evanđelje po Mateju, 28:1 i Evanđelje po Marku, 16:1 i Evanđelje po Luki, 24:10).
Biblija nam govori da Bog veoma poštuje žene. Međutim, povijesna je istina da su postojali neki Crkveni vođe, kao na pr. Tertulijan, Ćiril Jeruzalemski, Sv. Jeronim i Sv. Augustin od 3. do 5. stoljeća koji su bili protiv žena, ali to ne znači da je Crkva u cijeloj povijesti bila protiv žena, nego su neki vjerski poglavari zloupotrijebili vjeru i krivo tumačili Bibliju.
Crkva ne potiče na rat, na mržnju, na netoleranciju nego upravo suprotno i obratno. Snošljivost među ljudima različite boje kože, vjere, nacionalnosti, spolovima socijalnog položaja i etničkog podrijetla je temeljna odrednica Rimokatoličke crkve. To su činjenice. Papa može počiniti grijeh, kardinal može počiniti grijeh, biskup, župnik, vjernik može počiniti grijeh. Nitko na ovome svijetu nije bezgrješan.
Žene su dale veličanstveni doprinos u Crkvenoj povijesti odnosno u povijesti čovječanstva, kao na pr. Perpetua. Perpetua, dvadesetšestogodišnja majka novorođenčeta, zajedno sa svojom sluškinjom Felicijom, pokazala je veliku hrabrost dok su ih predstavnici vlasti Rimskog Carstva mučili zbog njihove kršćanske vjere u ožujku 205. godine. Postoji Sv. Klara, Sv. Katarina i druge svetice u svetoj Rimokatoličkoj crkvi.
Isus je taj, a ne poganski svijet koji ga je okruživao, koji je počeo poučavati pozitivni način kakvim se treba postupati prema ženama. Muški šovinizam ili mržnja muškaraca prema ženama nije časna, isto kao što nije časna ženska mržnja prema muškarcima. Šovinizam je pogrešan. Srž Biblijske istine je da su muškarci i žene stvoreni jednakima ali različitima.
Najgori su opet oni dobri ljudi koji o svemu tome šute. Takvima je Sveti Ivan Evanđelista prenio slijedeću Božju uporuku:
„Poznam tvoja djela: niti si studen, niti vruć! Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak – ni vruć ni studen – izbacit ću te iz usta svojih.“ (Sv. Ivan, Apokalipsa)
CBK
Post je objavljen 27.11.2008. u 13:30 sati.