CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

ponedjeljak, 24.11.2008.

HIGHLIGHT'S IVE GOLDSTEINA O "BLEIBURGU"

Moram reć da je gore navedeno, što sam malo usput i prokomentirao (nisam mogao izdržat) mizerno od Ive Goldsteina koji nije povijesni laik nego povjesničar. Tvrditi da se „pričalo da je navodno bilo nekoliko strijeljanih partizana zbog samovoljnih ispada“ prema ratnim zarobljenicima na Križnom putu je više nego mizerno. Tko je pričao? Babe s placa su pričale? Dakle, uopće spominjati takvo što a nemati niti jedan jedini dokaz u vidu nekog dokumenta je mizerno. Osim toga, pobiti, ajmo reći minimalno nekoliko desetaka tisuća ratnih zarobljenika, a da zbog „samovolje“ bude kažnjeno nekoliko partizana je više nego mizerno za jednu vlast koja se busala u prsa da je „anitfašistička“. Da je bilo takvih slučajeva kažnjavanja samovolje pojedinačnih paritzanskih zapovjednika onda bi jugokomunistička vlast takve dokumente isticala kao dokaz da je održavala disciplinu, da je bila pravedna, da nije tolerirala samovolju. Naprotiv, nikada u životu nisam pročitao takav dokument tako da tu Goldsteinovu sugestiju kojom pokušava ublažiti partizanski teror u onome što zovemo „Bleiburg i Križni put“ možemo prekrižit. Nije bilo milosti prema ratnim zarobljenicima i zarobljenim hrvatskim civilima. To je istina. Ivo Goldstein uopće i ne spominje tragediju zarobljenih hrvatskih civila iz 1945. godine, kao da ona u povijesti ne postoji. Konkretno, 650 hrvatskih civiila i 21 svećenik i franjevac su zaklani na Maclju, a preko dvije tisuće hrvatskih civilana Kočevskom rogu, a bilo je i drugih stratišta na kojima su godine 1945. u zarobljeništvu stradali hrvatski civili.

Postoji u svijetu jedan profesor iz Njemačke koji je suradnik Srpske akademije nauka i umetnosti iz Beograda, dvostruki doktorand Wolf Oschlies koji u njemačkim medijima hvali „hrvatskog povjesničara dr. Ivu Goldsteina“. Kad sam pročitao tvrdnje Ive Goldsteina u gore navedenim člancima koji predstavljalju izvatke iz njegove gore navedene knjige odmah sam se sjetio tvrdnji navedenog njemačkog marksističkog profesora koji kaže slijedeće:

U pitoresknom Bleiburgu se 1945. našlo puno hrvatskih ratnih zločinaca od kojih su partizani ubili oko 200 (dvije stotine) ustaških poglavica dok su ostali ratni zarobljenici sprašeni natrag u Jugoslaviju gdje su živjeli kao bubrezi u loju i bili zločesti jer su grizli ruku koja ih je hranila – ruku humanističkog maršala Tita. Hrvati su idijoti jer su razbili Jugoslaviju u kojoj im je tekao med i mlijeko.

Ovo je doslovni citat prepričan mojim riječima, s tim da sam izostavio još neke gnjusne detalje, ali sadržajno je točno tako prof. dr. dr. Wolf Oschlies napisao viđenje nedavne hrvatske povijesti, objavljeno u njemačkom on line mjesečniku za politiku i povijest „Eurasisches Magazin“. Ne mogu se oteti dojmu da Oschlies svoje velike laži nije utemeljio na informacijama koje je dobivao i dobiva od svojih prijatelja iz Hrvatske i Beograda. Taj inače priznati njemački jezikoslovac koji tvrdi da hrvatski jezik ne postoji, tvrdi da nije bilo Titovih ratnih zločina, i to unatoč tome što je iz mariborskog protutenkovskog rova od strane slovenskih vlasti 1999. ekshumirano blizu dvije tisuće posmrtnih ostataka likvidiranih hrvatskih ratnih zarobljenika, i to sasvim slučajno jer se gradila autocesta od Maribora prema Ljubljani i Trstu pa su bageri iznenada počeli vaditi ljudske kosti u velikom broju. Ivo Goldstein naravno ne može si priuštiti luksuz kao Wolf Oschlies da otvoreno laže ali zato može suptilnim metodama relativizirati ratni zločin partizanskog režima dok zločin genocida uopće ne priznaje da se dogodio, te time ne priznaje

saborski dokument od 12. listopada 1999. (urbroj: 62-99-436, klasa: 023-03/99-03/20) koji je predsjednik Hrvatskog državnog sabora, akademik Vlatko Pavletić, uputio na temelju čl. 33 alineja 4. Poslovnika Zastupničkog doma Hrvatskog državnog sabora zastupnicima Zastupničkog doma i predsjednicima radnih tijela Zastupničkog doma Sabora. Radi se o Izvješću o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, od 8. listopada 1999. godine (Republika Hrvatska, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, urbroj: 591-99-107/01, klasa: 140-06/99-01/107/01). Predsjednik Komisije bio je Kazimir Sviben, a jedan od njenih čelnika nije doduše osoba o kojoj imam pozitivnu percepciju, a radi se o kontroverznom i bivšem ustavnom sucu Vici Vukojeviću koji nije povjesničar po struci, i koji se kompromitirao u Tuđmanovoj politici prema Bosni, kojega se povezuje čak i s Udbom pa i s optužbom za ratni zločin silovanja koji do danas nije dokazan, koji je bio stup tzv. Herceg-Bosne u Hrvatskom saboru, ali zato je Komisija osim njega imala još 20 drugih saborskih zastupnika i 40 članova iz redova povjesničara, pravnika, liječnika i drugih znanstvenih stručnjaka koji su od 11. veljače 1992. radili na evidentiranju masovnih grobnica i hrvatskih žrtava komunizma, istraživali sve dostupne povijesne izvore, od knjiga, dokumenata, arhivske građe i sl. Među tom građom ima dobrih i manje dobrih izvora ali i jako dobrih izvora.

U zaključku Komisije pod točkom 4. i naslovom „Brozova izravna odgovornost za ratne zločine i genocid nad Hrvatima“ stoji:

„Josip Broz Tito svakako je odgovoran po međunarodnom pravu po načelu takozvane posredne odgovornosti, kao zapovjednik, koji je znao ili morao znati za zločine koje čine njegovi podređeni, ali ih je svejedno tolerirao, nije ih sprječavao ili nije njihove počinitelje kažnjavao. Evo, međutim, samo nekih primjera u kojima se vidi njegova izravna odgovornost kao ideologa i zapovjednika koji izričito zapovijeda takve zločine. U takve normativne akte spada i poslanica potpisana s „Tito“, a upućena Štabu fruškogorskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda 9. „januara“ 1942. godine. Ona instruira Štab, dok ovaj ne dobije sve naputke od Glavnog štaba Hrvatske, između ostalog ovako“ :

„likvidacija petokolonaša, špijuna i svih onih koji su razbijači narodnooslobodilačke borbe. Sva pokretna dobra ovakvih lica treba zaplijeniti u korist narodnooslobodilačke borbe“.

(Izvor: „Josip Broz Tito/Sabrana djela“, knjiga 8, str. 106. – 108.)

Takvim naredbama se omogućavalo sustavne upade u kuće privatnih osoba, pljačke i ubojstva bez ikakvog kriterija, bez suda, te zločini protiv ljudi koji partizanima u ruke dođu slučajno ili u borbi. Petokolonaš je u stvarnosti tradicionalist koji se protivi komunizmu. Pod razbijačima NOB moglo se doslovno shvatiti svakoga koga se htjelo likvidirati.

Postoji i jugoslavenski dokument iz kojega se vidi da su partizanske jedinice za vrijeme rata (1941. – 1945.) u pravilu strijeljale sve svoje ratne zarobljenike, i to se u hrvatskoj javnosti u NDH znalo, kao i za određene pokolje koje su neke partizanske jedinice izvršile nad civilima, te se zbog takvih vijesti i činjenica veći broj stanovnika NDH odlučio u svibnju 1945. na zbijeg prema Zapadu jer od komunista i partizana nisu mogli očekivati ništa dobro kad su se isti već i za vrijeme rata ponašali izvan svih međunarodnih konvencija o ratovanju i postupanju sa zarobljenicima. Na pr. zapovjed partizanskog Glavnog štaba Hrvatske, izdana 24. prosinca 1941. godine:

„U posljednje vrijeme je uspjelo protivniku da uhvati nekoliko naših istaknutih boraca. Postoje mogućnosti da te drugove oslobodimo vršeći zamjenu za zarobljene visoke ličnosti talijanske, ustaške ili domobranske vojske. Zbog toga je potrebno da se organiziraju specijalne zasjede ili upadi u mjesta za hvatanje i zarobljavanje pogodnih neprijateljskih ličnosti. Prema tome, ako ubuduće koja jedinica zarobi višeg oficira, neće ga odmah strijeljati, nego će ga držati u zarobljeništvu i o tome obavijestiti ovaj štab, koji će već prema potrebi dati naređenja za daljnji postupak“.

Josip Broz Tito je 14. listopada 1942. godine Izvršnom komitetu Komunističke internacionale u Moskvi javio radio porukom, pod šifrom “Djed“, o izvršenim strijeljanjima. To potvrđuje njegove spoznaje o tome kao i da je surađivao na svjetskoj revoluciji boljševika. Javljajući o vojnom i političkom savjetovanju u Stolicama (26. i 27. rujna 1941.) J.B. Tito javlja Kominterni: „Fašiste streljamo odmah“. Imenica u množini, „fašisti“ je vrlo rastezljiv pojam u partizanskoj agitacijskoj propagandi (agitprop). To može biti doslovno svatko tko baš nije član komunističke partije, pa i lokalni mlinar u nekom mlinu. A da i jeste fašist, koja je krivica takve osobe, je li nekoga ubila, je li nagovarala, huškala na ubojstvo i progon, je li to istraženo od stručnih pravnika i sudskih organa itd? To su sve pitanja na koja I. Goldstein nema odgovor niti ih postavlja.

Ivo Goldstein navodi poslanicu J. B. Tita od 14. svibnja 1945. upućena Glavnom štabu Slovenije kojemu se zapovijeda da pod svaku cijenu „spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika, od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca“. To zvuči jako humano, ali i licemjerno, s obzirom na zapovjed od prethodnog dana, od 13. svibnja 1945. godine u vidu telegrama koji Tito šalje štabu 3. armije JA i u kojem naređuje slijedeće:

„III. armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50.000 ljudi. Sa njima se nalazi Pavelić, Maček, hrvatska vlada i velik broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima... Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rejona Celja pravcem Šoštanj – Slovenjgradec, kako bi koncentrisali napad na uništenje ove grupe.“

(Izvor: „Josip Broz Tito/Sabrana djela“, Beograd, 1988., knjiga 28., str. 41.)

U potpisu ovog brzojava, koji je značio smrt za nekoliko stotina tisuća zarobljenih vojnika i civila, stajao je Josip Broz Tito osobno.

Tito je ovu zapovijed istog dana uputio i Štabu I. armije JA, jer se pribojavao da Vatko Maček ne bi uz pomoć Churchilla oformio višestranačku građansku vladu i spriječio uspostavu komunističke tiranije. Telegram koji je Tito uputio pak slijedeći dan, 14. svibnja, koji zvuči humanistički, bio je dostavljen 7. i 9. slovenskom partizanskom korpusu pod zapovjedništvom Glavnog štaba Slovenije, te se nije odnosio na zarobljene Hrvate već Slovence i Nijemce, jer slovenski partizani nisu tada mogli niti zarobljavali hrvatske vojnike i civile. Ova Titova inicijativa je napokon postala bespredmetna jer samo četiri dana kasnije je Glavni štab Slovenije ukinut i stavljen pod komandu 4. armije JA u kojoj se nalazila i tenkovska divizija zloglasnog četničkog koljača Sime Dubajića koji je prema vlastitom priznanju iz 1990. godine pobio na Kočevskom rogu 1945. oko 30 tisuća zarobljenika i žalio što ih nije pobio još i više. Zapovjed za taj genocid je Simo Dubajić dobio od Titovih heroja Maksa Baće (ekstremni ljevičar hrvatskog podrijetla i jedan od zapovjednika Ozne u Hrvatskoj), Ivana Matije-Mačeka (šefa slovenske tajne policije Ozne) i Jove Kapičića (srpski ili crnogorski zapovjednik Ozne) koji su bili pomoćnici šefa jugslavenske Ozne Aleksandra Rankovića. Dakle, zapovjed je došla od Aleksandra Rankovića, a ovaj takvu zapovjed ne bi ni u snu mogao donijeti bez Titove u najmanju ruku suglasnosti, a prije je da je sam Tito izdao Rankoviću zapovjed o ubijanju najveće skupine hrvatskih ratnih zarobljenika i zarobljenih civila na Kočevskom rogu 1945. godine. Poznato je da je politbiro CK KPJ i partizanski Vrhovni štab (ratni politbiro) bio strogo centraliziran i ništa samovoljno se mimo hijerahije nije moglo dogoditi.) Međutim, Ivo Goldstein sve to u svojoj knjizi o hrvatskoj povijesti i poglavlju o „Bleiburgu“ prešućuje, i time od Tita stvara povijesnu ličnost kakva on nije bio, te uljepšava Titovu prošlost, izuzimajuči ga od bilo kakve odgovornosti za najveće ratne zločine koji su počinjeni u poslijeratnoj Europi.

J. B. Tito je 26. svibnja 1945. u Ljubljani, a potom u Mariboru i Kumrovcu izjavio da su on i partizani „očistili zemlju od domaćih izroda i Nijemaca“, a u govoru od 4. lipnja 1945. rekao je:

„da je ruka pravde, osvetnička ruka naroda već stigla većinu, a da je samo manjina izdajica uspjela pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo“.

Ivo Goldstein prešućuje navedene Titove javne govore i praktična priznanja ratnih zločina.

U razgovoru s dopisnikom sovjetskog lista „Crvena zvijezda“, objavljen 14. travnja 1945. godine, J. B. Tito sve one koji su bili u hrvatskoj vojsci prikazuje kao razbojnike, i time ih sve osuđuje na smrt:

„...a uz to sada im /njemačkim snagama/ pruža veliku pomoć vojska izdajnika Pavelića, koju sačinjavaju razbojnici, koji su izvršili teške zločine prema narodu i koji znaju da ih očekuje nemilosrdna kazna“.

U Kumrovcu u govoru pred partizanskim ranjenicima je Tito, dakle, rekao da su njegovi osvetili žrtve, da su on i njegovi sljedbenici očistili zemlju od Nijemaca /njemačke nacionalne manjine/ i domaćih izroda. Kako su svi znali da te „izrode“ titoisti nisu ispustili iz svog zahvata, jasno je već tada bilo da su ih pobili. Međutim, osveta nije zakon nego bezakonje. Istovremeno se komunisti hvale kao zakonodavci sa Zavnohom i i Avnojem. Osim toga, postavlja se pitanje na što se osveta odnosi? Je li osveta u pitanju zbog činjenice što se hrvatska vojska borila protiv partizanske jugoslavenske vojske u Drugom svjetskom ratu? Jer, Mesić tvrdi da se osveta odnosi zbog jasenovačkog logora, ali to ne može biti jer se slovenski partizani na pr. nisu osvećivali nekomunističkim Slovencima (kojih je pobijeno oko 20 tisuća) zbog logora jer takve logore antikomunističke slovenske snage nisu imale na području Slovenije. Dakle, osveta zbog čega? Na to pitanje je Ivo Goldstein dužan odgovor.

Inače, o Titovom genocidnom telegramu od 13. svibnja 1945. i njegovim pomoćnicima u genocidu nad hrvatskim narodom 1945. više u članku Slobodne Dalmacije od 11.10.2003. pod naslovom „Obmanjivanje Titova heroja“.

Titov udarnički kadar u Ozni, dalmatinski partizan i Oznaš Maksimilijan Maks Baće je doduše bez trunke pokajanja za zla koja je nanio svome narodu smogao izreći iskreno istinu o svome životu:

„Dali smo živote za – drek!“

(SD od 27.9.2003. u članku „Apsurdi Karla Marksa“ u kojemu je Maks Baće kritizirao glavnog ideologa komunizma.)

Osim toga, kad se ocjenjuje Titova povijesna uloga, osim „Bleiburga i Križnog puta“ tu je još lažno optuživanje i ubojstvo zagrebačkog nadbiskupa i kardinala dr. Alojzija Stepinca, zatim, sramotan odnos prema hrvatskom jeziku (Novosadski dogovor o „srpsko-hrvatskom“ jeziku, iz 1954. godine), zatim odgovornost za Goli otok, i komunističku strahovladu u cijelosti od 1945. do 1990. u Jugoslaviji i njenoj hrvatskoj republici. Ivo Goldstein kad rehabilitira Tita od odgovornosti za zločine ne spominje deklaraciju Hrvatskog sabora iz 2006. u kojoj je jasno rečeno da se osuđuju komunistički zločini, represija i strahovlada u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. Zar Tito od svega toga može biti izuzet?

Ako Ivo Goldstein misli da su oružane snage NDH imale u svibnju 1945. godine 116 tisuća vojnika, i da se od toga broja mora oduzeti još koja tisuća ili kojih desetak tisuća iz broja ubijenih u ratnom zarobljeništvu, onda pogledajmo brojni sastav oružanih snaga NDH iz izvora bivšeg ustaškog ministra u vladi NDH, dr. Vjekoslava Vrančića u knjizi „U SLUŽBI DOMOVINE“, Washington D.C., 2007., poglavlje 3. POSTROJENJE I BROJČANO STANJE HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA. Vrančićev kolega u vladi bio je ministar obrane Ante Vokić, jedan od pučista protiv Pavelića 1944. godine, ali i jedan od reformatora oružanih snaga NDH, pa je Vrančić valjda mjerodavan bio u prikazu brojnog stanja oružanih snaga NDH koje su se zvale Hrvatske oružane snage. To poglavlje je zanimljivo i po tome što daje odgovor na pitanje koliko je bilo njemačkih jedinica i vojnika stacioniranih na teritoriju NDH, a odgovor je da nije bilo ni približno „50 divizija“ kako je jugoslavenska titoistička historiografija tvrdila kako bi uzdigla partizansku borbu. Dakle, brojčano stanje OS NDH za razdoblje 1945. godine:

1. zborno područje, Varaždin - Koprivnica: Poglavnikov tjelesni zbor, PTS, sastavljen od dvije ustaške divizije, 2. i 5. (svaka divizija brojala je 10 tisuća vojnika, dočasnika i časnika)
2. zborno područje Sunja – Sisak - Petrinja: 1. divizija, 17. i 18. ustaška udarna divizija, složene od Ustaške obrane.
3. zborno područje Ivanić-Grad: 3. divizija, 7. divizija, 8. divizija, 9. divizija
4. zborno područje Dvor na Uni - Dubica: 4. divizija, 6. divizija i 15. divizija.
5. zborno područje: Karlovac-Gospić: 10., 11. i 13. divizija.

Zatim su OS NDH činile i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, Hrvatska ratna mornarica i Hrvatsko oružništvo (žandarmerija) s četiri pukovnije od koji je svaka u prosjeku imala 1.500 oružnika, sveukupno ih je bilo 11.600, plus četiri tisuće novaka u vojsci, a bez 70 tisuća pripadnika pozadinske službe sveukupni broj hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika OS NDH iznosio je u svibnju 1945. godine 180 tisuća, to su dvije hrvatske armije koje su se povlačile prema Bleiburgu. Od toga se preko jedne trećine predalo na području Slovenije na potezu od Slovenjgradeca, Dravograda do Maribora, ali ne u Austriji. U Mariboru se na pr. predala velika kompozicija vlaka koja je došla iz Zagreba, i bila puna ratnih ranjenika iz mnogih bolnica po Hrvatskoj. U pratnji vlaka je bilo mnoštvo hrv. civila i nekoliko zaštitnih jedinica OS NDH. O njihovoj sudbini nema u izlaganjima Ive Goldsteina ni riječi.

Uz to se postavlja pitanje zašto je Titova JA uopće slijedila ove dvije hrvatske armije do slovensko-austrijske granice 1945. godine? Zar nije cilj svake humanističke borbe imati što manje žrtava. Na tisuće partizana je izginulo u završnim borbama protiv OS NDH na području Slovenije u svibnju 1945. godine. Postavlja se i pitanje kakva je to borba kada partizanske snage s brijegova i uzvisina gađaju nemoćnu kolonu hrvatske vojske i civila u dolini.

U Domovinskom ratu je HV pustio cijelu kolonu srpske vojske i civila iz pobunjeničke tzv. „RSK“ da ode preko Dvora na Uni na okupirani teritorij BiH, a mogao ih je opkoliti i „uništiti“ onako kako je Jugoslavenska armija „uništavala“ hrvatsku vojsku i civile u povlačenju, mogao je tako i HV sve srpske vojnike i civile zarobiti i likvidirati ali nije. Znači, ipak se može i drukčije, bolje, a ujedno su i pošteđeni životi hrvatskih vojnika 1995. godine u Oluji, a to što je među srpskim izbjeglicama bio neki određeni broj srpskih zločinaca ne znači da je radi toga trebalo ubiti cijelu eventualno zarobljenu pobunjeničku srpsku vojsku i srpske civile u zbijegu, kao što se dogodilo u vezi „Bleiburga“ 1945. godine. Ili primjer iz „Bljeska“ 1995. kada je u zapadnoj Slavoniji u obruču ostala jedna srpska brigada pomiješana sa srpskim civilima koji su se poslije našli u koloni ali specijalna policija i HV nisu pucali po toj koloni nego su pregovarali s njezinim predstavnicima i ta brigada se odlučila na časnu predaju, a civili su se izjasnili da žele napustit teritorij RH, te su od međunarodnih UNCRO-snaga prepraćeni u Bosnu, i nikome nije vlas s glave pala.

Godine 1945. bila je pak drukčija situacija: izbjegličku kolonu vojnika i civila, dugačka najmanje 40 km, kako navodi I. Goldstein, napadale su 1. i 3. armija JA. Baš junački, nema što ali u takve „detalje“ Ivo Goldstein ne ulazi nego još spominje neka pojedinačna ubojstva nekih Slovenaca u Sloveniji prilikom povlačenja od strane nekih ustaša ali ne navodi ni jednu uzročno-posljedičnu vezu, kako, zbog čega itd.

Tko sve čini tih „puno zločinaca“ koji su se našli na povlačenju prema Beliburgu? Ima jedan koji je glavni odgovorni za sve zločine koje je počinio ustaški režim, a to je poglavnik Pavelić, a on je nakon Rogaške slatine napustio izbjegličku kolonu i nije više u njoj bio niti se našao u Bleiburgu. Od ustaških jedinica u kojima je moglo biti zločinaca je jedinica „Ustaška obrana“ koja je osiguravala logore u NDH, na čelu s Maksom Luburićem, i ona se našla u Bleiburgu ali je prije predaje nestala s bleiburškog polja odnosno otišla je u obližnje šume i izjegla zarobljavanje. Posljednji sastav vlade NDH nije bio u izbjegličkoj koloni u Bleiburgu nego je zarobljen u Austriji, poslije od britanskih snaga izručen i pogubljen u Zagrebu bez ikakve a pogotovo normalne istrage. Članovi obitelji pak tih članova posljednjeg sastava vlade NDH zarobljeni su kod Ptuja, u mjestu Crngrob (oko 400 osoba), i sustavno maltretirani, mučeni (ženske osobe i silovane) i potom zaklani (doslovno). Osim možda ponekog pojedinca u Bleiburgu nije bilo zločinaca koji su zarobljeni nego su zarobljeni odnosno likvidirani nevini ljudi. Zato je blajburški pokolj i bio 45 godina dugo u Titovoj Jugoslaviji najveća državna tajna jer nisu na Križnom putu pobijeni zločinci nego nevini.

Dvije zarobljene hrvatske armije OS NDH sigurno nisu bile sastavljene od zločinaca jer vojnička borba nije zločinačka nego vojnička, vojničko sukobljavanje sa sukobljenom zaraćenom stranom u ratu. Ako je u takvim borbama bilo izgreda sa strane oružanih snaga NDH bilo ih je i sa partizanske strane u ratu. Dakle, ne može se relativizirati najveći posijeratni zločin u Europi time što se ex cathedra tvrdi da je među bleiburškim žrtvama bilo „puno zločinaca“ jer za to nema dokaza niti je provedena bilo kakva normalna i sustavna istraga.

Knjiga od hrvatske emigracije „Bleiburška tragedija hrvatskog naroda“ nije pristrana stoga što pored hrvatskih svjedočenja sadrži i svjedočenja srpskih i crnogorskih svjedoka, kao i svjedoka savezničkih časnika, prije svega britanskih o pokoljima partizanskog režima, a svjedočanstva je sakupio poznati svećenik Krunoslav Draganović, dok je knjigu uredio emigrant Vinko Nikolić koji nikog nije ubio nego je bio čovjek od pera i vodio je jedan emigrantski list u inozemstvu, u Argentini, „Hrvatska revija“ koji je nakon 1990. preselio u Hrvatsku gdje je izlazio. Ne mogu pojedini preživjeli svjedoci blajburške tragedije biti pristrani i ideološki motivirani. Bilo je jasno nakon 1945. da hrvatske države neće biti za dulje razdoblje, preživjele izbjeglice su sve izgubile što se izgubiti moglo, od domovine preko rođaka, prijatelja, obitelji i zavičaja te im je na kraju ostala jedino istina, odnosno bilo im je stalo jedino još do istine, da se jednog dana u široj hrvatskoj i svjetskoj javnosti sazna da su 1945. doživjeli pokolje i da su postali žrtve ratnog zločina, a sigurno nisu ni u snu sanjali da bi mogli jednom u hrvatskoj državi biti kao žrtve proglašeni „žrtvama-zločincima“. To je nevjerojatno, ujedno i gnjusno i sramotno. A što reći za tisuće hrvatskih civila ubijenih na Križnom putu?

Kaže Ivo Goldstein da su na Križnom putu po raznim logorima u Titovoj Jugoslaviji 1945. godine ljudi opet pušteni kućama. Nevjerojatno, jer po svjedočenjima je logor u Slavonskoj Požegi bio posljednja stanica prema obližnjim jamama, i masovno su zarobljenici iz tog logora (više od 10 tisuća) strijeljani noćima i noćima sve dok logor nije bio ispražnjen. Ili na pr. logor kod Topuskog iz kojega je likvidirano pet tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, a mnogi su u obližnjim šumama zaklani od lokalnog srpskog nahuškanog pučanstva. Ili logor u Dubovcu u Karlovcu koji je služio za eksterminaciju ratnih zarobljenika, te su u ubijanju istih također sudjelovali lokalni srpski seljaci „kordunaši“, naoružani toljagama i sjekirama. Naravno, Ozna je bila glavna u takvim likvidacijama ratnih zarobljenika. Ili na pr. dva logora u Mirkovcima kod Sv. Križa Začretja i Krapine? Po svjedočenjima sakupljenim u potresnoj knjižici Frana Živičnjaka su se u tim logorima događali prizori koje smo na pr. vidjeli u snimljenom filmu „Schindlerova lista“ kada komandant logora nasumce ubija logoraše. (Knjižica: "U vječni spomen – na hrvatske vojnike, svećenike i franjevce i sve hrvatske mučenike pobijene u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu kraj Sv. Križa-Začretja i Oroslavlju“, Zagreb, 1998.) Svi zarobljenici iz oba navedena logora su dehidrirani (o jelu nije moglo biti ni riječi) vođeni na likvidacije na maceljsku goru (pri tome su im stražari dobacivali da ih „gore“, na maceljskoj gori, čekaju „Pavelićevi gemišti“) sve dok logori nisu bili prazni i poslije rasformirani (na mjestu od jednog logora je poslije bio rasadnik, danas pak nema ništa tamo osim ograđenog prostora bivšeg logora i rasadnika, i spomen-ploče i spomen-križa na ulazu kraj lokalne ceste). Jedna skupina od oko tisuću logoraša je ubijena odmah kraj logora u Mirkovcu, na području dva mala jezera podno današnje psihijatrijske ustanove (humci te velike jame vide se i dan danas, a jedna od stanovnica u blizini je svjedočila da je na tome mjestu iz jama virilo bezbroj ruku, nogu i drugih dijelova tijela; pripadnici nekadašnje Ozne su joj još devedesetih godina prijetili likvidacijom ako bi pisnula o tom zločinu ijednu riječ; to mi je osobno posvjedočila).

Dakle, malo više poštenja u prikazu „Bleiburga i Križnog puta“ ne bi škodilo ni jednom Ivi Goldsteinu kojega mediji predstavljalju kao povjesničara. Do sada nije pokazao da je povjesničar nego ideolog Mesićeve propagande. A koji pak Mesić ima motiv pljuvati po hrvatskim žrtvama komunizma treba njega pitati.

NASTAVAK SLIJEDI


Spomenik bleiburškim žrtvama na zagrebačkom Mirogoju,
postavljen devedesetih godina privatnim sredstvima, bez državne potpore.
"Hrvatska" vlast srami se takav spomenik postavit u Centru Zagreba.

CBK

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Link

CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika


Tisak i portali vijesti:

HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS


www.crniblogkomunizma.blog.hr

e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma




"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)



„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com


HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga



"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)



„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)



„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.


Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)


Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!


Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:



"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.