Pregled posta

HIGHLIGHT'S IVE GOLDSTEINA O "BLEIBURGU"

Moram reć da je gore navedeno, što sam malo usput i prokomentirao (nisam mogao izdržat) mizerno od Ive Goldsteina koji nije povijesni laik nego povjesničar. Tvrditi da se „pričalo da je navodno bilo nekoliko strijeljanih partizana zbog samovoljnih ispada“ prema ratnim zarobljenicima na Križnom putu je više nego mizerno. Tko je pričao? Babe s placa su pričale? Dakle, uopće spominjati takvo što a nemati niti jedan jedini dokaz u vidu nekog dokumenta je mizerno. Osim toga, pobiti, ajmo reći minimalno nekoliko desetaka tisuća ratnih zarobljenika, a da zbog „samovolje“ bude kažnjeno nekoliko partizana je više nego mizerno za jednu vlast koja se busala u prsa da je „anitfašistička“. Da je bilo takvih slučajeva kažnjavanja samovolje pojedinačnih paritzanskih zapovjednika onda bi jugokomunistička vlast takve dokumente isticala kao dokaz da je održavala disciplinu, da je bila pravedna, da nije tolerirala samovolju. Naprotiv, nikada u životu nisam pročitao takav dokument tako da tu Goldsteinovu sugestiju kojom pokušava ublažiti partizanski teror u onome što zovemo „Bleiburg i Križni put“ možemo prekrižit. Nije bilo milosti prema ratnim zarobljenicima i zarobljenim hrvatskim civilima. To je istina. Ivo Goldstein uopće i ne spominje tragediju zarobljenih hrvatskih civila iz 1945. godine, kao da ona u povijesti ne postoji. Konkretno, 650 hrvatskih civiila i 21 svećenik i franjevac su zaklani na Maclju, a preko dvije tisuće hrvatskih civilana Kočevskom rogu, a bilo je i drugih stratišta na kojima su godine 1945. u zarobljeništvu stradali hrvatski civili.

Postoji u svijetu jedan profesor iz Njemačke koji je suradnik Srpske akademije nauka i umetnosti iz Beograda, dvostruki doktorand Wolf Oschlies koji u njemačkim medijima hvali „hrvatskog povjesničara dr. Ivu Goldsteina“. Kad sam pročitao tvrdnje Ive Goldsteina u gore navedenim člancima koji predstavljalju izvatke iz njegove gore navedene knjige odmah sam se sjetio tvrdnji navedenog njemačkog marksističkog profesora koji kaže slijedeće:

U pitoresknom Bleiburgu se 1945. našlo puno hrvatskih ratnih zločinaca od kojih su partizani ubili oko 200 (dvije stotine) ustaških poglavica dok su ostali ratni zarobljenici sprašeni natrag u Jugoslaviju gdje su živjeli kao bubrezi u loju i bili zločesti jer su grizli ruku koja ih je hranila – ruku humanističkog maršala Tita. Hrvati su idijoti jer su razbili Jugoslaviju u kojoj im je tekao med i mlijeko.

Ovo je doslovni citat prepričan mojim riječima, s tim da sam izostavio još neke gnjusne detalje, ali sadržajno je točno tako prof. dr. dr. Wolf Oschlies napisao viđenje nedavne hrvatske povijesti, objavljeno u njemačkom on line mjesečniku za politiku i povijest „Eurasisches Magazin“. Ne mogu se oteti dojmu da Oschlies svoje velike laži nije utemeljio na informacijama koje je dobivao i dobiva od svojih prijatelja iz Hrvatske i Beograda. Taj inače priznati njemački jezikoslovac koji tvrdi da hrvatski jezik ne postoji, tvrdi da nije bilo Titovih ratnih zločina, i to unatoč tome što je iz mariborskog protutenkovskog rova od strane slovenskih vlasti 1999. ekshumirano blizu dvije tisuće posmrtnih ostataka likvidiranih hrvatskih ratnih zarobljenika, i to sasvim slučajno jer se gradila autocesta od Maribora prema Ljubljani i Trstu pa su bageri iznenada počeli vaditi ljudske kosti u velikom broju. Ivo Goldstein naravno ne može si priuštiti luksuz kao Wolf Oschlies da otvoreno laže ali zato može suptilnim metodama relativizirati ratni zločin partizanskog režima dok zločin genocida uopće ne priznaje da se dogodio, te time ne priznaje

saborski dokument od 12. listopada 1999. (urbroj: 62-99-436, klasa: 023-03/99-03/20) koji je predsjednik Hrvatskog državnog sabora, akademik Vlatko Pavletić, uputio na temelju čl. 33 alineja 4. Poslovnika Zastupničkog doma Hrvatskog državnog sabora zastupnicima Zastupničkog doma i predsjednicima radnih tijela Zastupničkog doma Sabora. Radi se o Izvješću o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, od 8. listopada 1999. godine (Republika Hrvatska, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, urbroj: 591-99-107/01, klasa: 140-06/99-01/107/01). Predsjednik Komisije bio je Kazimir Sviben, a jedan od njenih čelnika nije doduše osoba o kojoj imam pozitivnu percepciju, a radi se o kontroverznom i bivšem ustavnom sucu Vici Vukojeviću koji nije povjesničar po struci, i koji se kompromitirao u Tuđmanovoj politici prema Bosni, kojega se povezuje čak i s Udbom pa i s optužbom za ratni zločin silovanja koji do danas nije dokazan, koji je bio stup tzv. Herceg-Bosne u Hrvatskom saboru, ali zato je Komisija osim njega imala još 20 drugih saborskih zastupnika i 40 članova iz redova povjesničara, pravnika, liječnika i drugih znanstvenih stručnjaka koji su od 11. veljače 1992. radili na evidentiranju masovnih grobnica i hrvatskih žrtava komunizma, istraživali sve dostupne povijesne izvore, od knjiga, dokumenata, arhivske građe i sl. Među tom građom ima dobrih i manje dobrih izvora ali i jako dobrih izvora.

U zaključku Komisije pod točkom 4. i naslovom „Brozova izravna odgovornost za ratne zločine i genocid nad Hrvatima“ stoji:

„Josip Broz Tito svakako je odgovoran po međunarodnom pravu po načelu takozvane posredne odgovornosti, kao zapovjednik, koji je znao ili morao znati za zločine koje čine njegovi podređeni, ali ih je svejedno tolerirao, nije ih sprječavao ili nije njihove počinitelje kažnjavao. Evo, međutim, samo nekih primjera u kojima se vidi njegova izravna odgovornost kao ideologa i zapovjednika koji izričito zapovijeda takve zločine. U takve normativne akte spada i poslanica potpisana s „Tito“, a upućena Štabu fruškogorskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda 9. „januara“ 1942. godine. Ona instruira Štab, dok ovaj ne dobije sve naputke od Glavnog štaba Hrvatske, između ostalog ovako“ :

„likvidacija petokolonaša, špijuna i svih onih koji su razbijači narodnooslobodilačke borbe. Sva pokretna dobra ovakvih lica treba zaplijeniti u korist narodnooslobodilačke borbe“.

(Izvor: „Josip Broz Tito/Sabrana djela“, knjiga 8, str. 106. – 108.)

Takvim naredbama se omogućavalo sustavne upade u kuće privatnih osoba, pljačke i ubojstva bez ikakvog kriterija, bez suda, te zločini protiv ljudi koji partizanima u ruke dođu slučajno ili u borbi. Petokolonaš je u stvarnosti tradicionalist koji se protivi komunizmu. Pod razbijačima NOB moglo se doslovno shvatiti svakoga koga se htjelo likvidirati.

Postoji i jugoslavenski dokument iz kojega se vidi da su partizanske jedinice za vrijeme rata (1941. – 1945.) u pravilu strijeljale sve svoje ratne zarobljenike, i to se u hrvatskoj javnosti u NDH znalo, kao i za određene pokolje koje su neke partizanske jedinice izvršile nad civilima, te se zbog takvih vijesti i činjenica veći broj stanovnika NDH odlučio u svibnju 1945. na zbijeg prema Zapadu jer od komunista i partizana nisu mogli očekivati ništa dobro kad su se isti već i za vrijeme rata ponašali izvan svih međunarodnih konvencija o ratovanju i postupanju sa zarobljenicima. Na pr. zapovjed partizanskog Glavnog štaba Hrvatske, izdana 24. prosinca 1941. godine:

„U posljednje vrijeme je uspjelo protivniku da uhvati nekoliko naših istaknutih boraca. Postoje mogućnosti da te drugove oslobodimo vršeći zamjenu za zarobljene visoke ličnosti talijanske, ustaške ili domobranske vojske. Zbog toga je potrebno da se organiziraju specijalne zasjede ili upadi u mjesta za hvatanje i zarobljavanje pogodnih neprijateljskih ličnosti. Prema tome, ako ubuduće koja jedinica zarobi višeg oficira, neće ga odmah strijeljati, nego će ga držati u zarobljeništvu i o tome obavijestiti ovaj štab, koji će već prema potrebi dati naređenja za daljnji postupak“.

Josip Broz Tito je 14. listopada 1942. godine Izvršnom komitetu Komunističke internacionale u Moskvi javio radio porukom, pod šifrom “Djed“, o izvršenim strijeljanjima. To potvrđuje njegove spoznaje o tome kao i da je surađivao na svjetskoj revoluciji boljševika. Javljajući o vojnom i političkom savjetovanju u Stolicama (26. i 27. rujna 1941.) J.B. Tito javlja Kominterni: „Fašiste streljamo odmah“. Imenica u množini, „fašisti“ je vrlo rastezljiv pojam u partizanskoj agitacijskoj propagandi (agitprop). To može biti doslovno svatko tko baš nije član komunističke partije, pa i lokalni mlinar u nekom mlinu. A da i jeste fašist, koja je krivica takve osobe, je li nekoga ubila, je li nagovarala, huškala na ubojstvo i progon, je li to istraženo od stručnih pravnika i sudskih organa itd? To su sve pitanja na koja I. Goldstein nema odgovor niti ih postavlja.

Ivo Goldstein navodi poslanicu J. B. Tita od 14. svibnja 1945. upućena Glavnom štabu Slovenije kojemu se zapovijeda da pod svaku cijenu „spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika, od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca“. To zvuči jako humano, ali i licemjerno, s obzirom na zapovjed od prethodnog dana, od 13. svibnja 1945. godine u vidu telegrama koji Tito šalje štabu 3. armije JA i u kojem naređuje slijedeće:

„III. armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50.000 ljudi. Sa njima se nalazi Pavelić, Maček, hrvatska vlada i velik broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima... Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rejona Celja pravcem Šoštanj – Slovenjgradec, kako bi koncentrisali napad na uništenje ove grupe.“

(Izvor: „Josip Broz Tito/Sabrana djela“, Beograd, 1988., knjiga 28., str. 41.)

U potpisu ovog brzojava, koji je značio smrt za nekoliko stotina tisuća zarobljenih vojnika i civila, stajao je Josip Broz Tito osobno.

Tito je ovu zapovijed istog dana uputio i Štabu I. armije JA, jer se pribojavao da Vatko Maček ne bi uz pomoć Churchilla oformio višestranačku građansku vladu i spriječio uspostavu komunističke tiranije. Telegram koji je Tito uputio pak slijedeći dan, 14. svibnja, koji zvuči humanistički, bio je dostavljen 7. i 9. slovenskom partizanskom korpusu pod zapovjedništvom Glavnog štaba Slovenije, te se nije odnosio na zarobljene Hrvate već Slovence i Nijemce, jer slovenski partizani nisu tada mogli niti zarobljavali hrvatske vojnike i civile. Ova Titova inicijativa je napokon postala bespredmetna jer samo četiri dana kasnije je Glavni štab Slovenije ukinut i stavljen pod komandu 4. armije JA u kojoj se nalazila i tenkovska divizija zloglasnog četničkog koljača Sime Dubajića koji je prema vlastitom priznanju iz 1990. godine pobio na Kočevskom rogu 1945. oko 30 tisuća zarobljenika i žalio što ih nije pobio još i više. Zapovjed za taj genocid je Simo Dubajić dobio od Titovih heroja Maksa Baće (ekstremni ljevičar hrvatskog podrijetla i jedan od zapovjednika Ozne u Hrvatskoj), Ivana Matije-Mačeka (šefa slovenske tajne policije Ozne) i Jove Kapičića (srpski ili crnogorski zapovjednik Ozne) koji su bili pomoćnici šefa jugslavenske Ozne Aleksandra Rankovića. Dakle, zapovjed je došla od Aleksandra Rankovića, a ovaj takvu zapovjed ne bi ni u snu mogao donijeti bez Titove u najmanju ruku suglasnosti, a prije je da je sam Tito izdao Rankoviću zapovjed o ubijanju najveće skupine hrvatskih ratnih zarobljenika i zarobljenih civila na Kočevskom rogu 1945. godine. Poznato je da je politbiro CK KPJ i partizanski Vrhovni štab (ratni politbiro) bio strogo centraliziran i ništa samovoljno se mimo hijerahije nije moglo dogoditi.) Međutim, Ivo Goldstein sve to u svojoj knjizi o hrvatskoj povijesti i poglavlju o „Bleiburgu“ prešućuje, i time od Tita stvara povijesnu ličnost kakva on nije bio, te uljepšava Titovu prošlost, izuzimajuči ga od bilo kakve odgovornosti za najveće ratne zločine koji su počinjeni u poslijeratnoj Europi.

J. B. Tito je 26. svibnja 1945. u Ljubljani, a potom u Mariboru i Kumrovcu izjavio da su on i partizani „očistili zemlju od domaćih izroda i Nijemaca“, a u govoru od 4. lipnja 1945. rekao je:

„da je ruka pravde, osvetnička ruka naroda već stigla većinu, a da je samo manjina izdajica uspjela pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo“.

Ivo Goldstein prešućuje navedene Titove javne govore i praktična priznanja ratnih zločina.

U razgovoru s dopisnikom sovjetskog lista „Crvena zvijezda“, objavljen 14. travnja 1945. godine, J. B. Tito sve one koji su bili u hrvatskoj vojsci prikazuje kao razbojnike, i time ih sve osuđuje na smrt:

„...a uz to sada im /njemačkim snagama/ pruža veliku pomoć vojska izdajnika Pavelića, koju sačinjavaju razbojnici, koji su izvršili teške zločine prema narodu i koji znaju da ih očekuje nemilosrdna kazna“.

U Kumrovcu u govoru pred partizanskim ranjenicima je Tito, dakle, rekao da su njegovi osvetili žrtve, da su on i njegovi sljedbenici očistili zemlju od Nijemaca /njemačke nacionalne manjine/ i domaćih izroda. Kako su svi znali da te „izrode“ titoisti nisu ispustili iz svog zahvata, jasno je već tada bilo da su ih pobili. Međutim, osveta nije zakon nego bezakonje. Istovremeno se komunisti hvale kao zakonodavci sa Zavnohom i i Avnojem. Osim toga, postavlja se pitanje na što se osveta odnosi? Je li osveta u pitanju zbog činjenice što se hrvatska vojska borila protiv partizanske jugoslavenske vojske u Drugom svjetskom ratu? Jer, Mesić tvrdi da se osveta odnosi zbog jasenovačkog logora, ali to ne može biti jer se slovenski partizani na pr. nisu osvećivali nekomunističkim Slovencima (kojih je pobijeno oko 20 tisuća) zbog logora jer takve logore antikomunističke slovenske snage nisu imale na području Slovenije. Dakle, osveta zbog čega? Na to pitanje je Ivo Goldstein dužan odgovor.

Inače, o Titovom genocidnom telegramu od 13. svibnja 1945. i njegovim pomoćnicima u genocidu nad hrvatskim narodom 1945. više u članku Slobodne Dalmacije od 11.10.2003. pod naslovom „Obmanjivanje Titova heroja“.

Titov udarnički kadar u Ozni, dalmatinski partizan i Oznaš Maksimilijan Maks Baće je doduše bez trunke pokajanja za zla koja je nanio svome narodu smogao izreći iskreno istinu o svome životu:

„Dali smo živote za – drek!“

(SD od 27.9.2003. u članku „Apsurdi Karla Marksa“ u kojemu je Maks Baće kritizirao glavnog ideologa komunizma.)

Osim toga, kad se ocjenjuje Titova povijesna uloga, osim „Bleiburga i Križnog puta“ tu je još lažno optuživanje i ubojstvo zagrebačkog nadbiskupa i kardinala dr. Alojzija Stepinca, zatim, sramotan odnos prema hrvatskom jeziku (Novosadski dogovor o „srpsko-hrvatskom“ jeziku, iz 1954. godine), zatim odgovornost za Goli otok, i komunističku strahovladu u cijelosti od 1945. do 1990. u Jugoslaviji i njenoj hrvatskoj republici. Ivo Goldstein kad rehabilitira Tita od odgovornosti za zločine ne spominje deklaraciju Hrvatskog sabora iz 2006. u kojoj je jasno rečeno da se osuđuju komunistički zločini, represija i strahovlada u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. Zar Tito od svega toga može biti izuzet?

Ako Ivo Goldstein misli da su oružane snage NDH imale u svibnju 1945. godine 116 tisuća vojnika, i da se od toga broja mora oduzeti još koja tisuća ili kojih desetak tisuća iz broja ubijenih u ratnom zarobljeništvu, onda pogledajmo brojni sastav oružanih snaga NDH iz izvora bivšeg ustaškog ministra u vladi NDH, dr. Vjekoslava Vrančića u knjizi „U SLUŽBI DOMOVINE“, Washington D.C., 2007., poglavlje 3. POSTROJENJE I BROJČANO STANJE HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA. Vrančićev kolega u vladi bio je ministar obrane Ante Vokić, jedan od pučista protiv Pavelića 1944. godine, ali i jedan od reformatora oružanih snaga NDH, pa je Vrančić valjda mjerodavan bio u prikazu brojnog stanja oružanih snaga NDH koje su se zvale Hrvatske oružane snage. To poglavlje je zanimljivo i po tome što daje odgovor na pitanje koliko je bilo njemačkih jedinica i vojnika stacioniranih na teritoriju NDH, a odgovor je da nije bilo ni približno „50 divizija“ kako je jugoslavenska titoistička historiografija tvrdila kako bi uzdigla partizansku borbu. Dakle, brojčano stanje OS NDH za razdoblje 1945. godine:

1. zborno područje, Varaždin - Koprivnica: Poglavnikov tjelesni zbor, PTS, sastavljen od dvije ustaške divizije, 2. i 5. (svaka divizija brojala je 10 tisuća vojnika, dočasnika i časnika)
2. zborno područje Sunja – Sisak - Petrinja: 1. divizija, 17. i 18. ustaška udarna divizija, složene od Ustaške obrane.
3. zborno područje Ivanić-Grad: 3. divizija, 7. divizija, 8. divizija, 9. divizija
4. zborno područje Dvor na Uni - Dubica: 4. divizija, 6. divizija i 15. divizija.
5. zborno područje: Karlovac-Gospić: 10., 11. i 13. divizija.

Zatim su OS NDH činile i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, Hrvatska ratna mornarica i Hrvatsko oružništvo (žandarmerija) s četiri pukovnije od koji je svaka u prosjeku imala 1.500 oružnika, sveukupno ih je bilo 11.600, plus četiri tisuće novaka u vojsci, a bez 70 tisuća pripadnika pozadinske službe sveukupni broj hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika OS NDH iznosio je u svibnju 1945. godine 180 tisuća, to su dvije hrvatske armije koje su se povlačile prema Bleiburgu. Od toga se preko jedne trećine predalo na području Slovenije na potezu od Slovenjgradeca, Dravograda do Maribora, ali ne u Austriji. U Mariboru se na pr. predala velika kompozicija vlaka koja je došla iz Zagreba, i bila puna ratnih ranjenika iz mnogih bolnica po Hrvatskoj. U pratnji vlaka je bilo mnoštvo hrv. civila i nekoliko zaštitnih jedinica OS NDH. O njihovoj sudbini nema u izlaganjima Ive Goldsteina ni riječi.

Uz to se postavlja pitanje zašto je Titova JA uopće slijedila ove dvije hrvatske armije do slovensko-austrijske granice 1945. godine? Zar nije cilj svake humanističke borbe imati što manje žrtava. Na tisuće partizana je izginulo u završnim borbama protiv OS NDH na području Slovenije u svibnju 1945. godine. Postavlja se i pitanje kakva je to borba kada partizanske snage s brijegova i uzvisina gađaju nemoćnu kolonu hrvatske vojske i civila u dolini.

U Domovinskom ratu je HV pustio cijelu kolonu srpske vojske i civila iz pobunjeničke tzv. „RSK“ da ode preko Dvora na Uni na okupirani teritorij BiH, a mogao ih je opkoliti i „uništiti“ onako kako je Jugoslavenska armija „uništavala“ hrvatsku vojsku i civile u povlačenju, mogao je tako i HV sve srpske vojnike i civile zarobiti i likvidirati ali nije. Znači, ipak se može i drukčije, bolje, a ujedno su i pošteđeni životi hrvatskih vojnika 1995. godine u Oluji, a to što je među srpskim izbjeglicama bio neki određeni broj srpskih zločinaca ne znači da je radi toga trebalo ubiti cijelu eventualno zarobljenu pobunjeničku srpsku vojsku i srpske civile u zbijegu, kao što se dogodilo u vezi „Bleiburga“ 1945. godine. Ili primjer iz „Bljeska“ 1995. kada je u zapadnoj Slavoniji u obruču ostala jedna srpska brigada pomiješana sa srpskim civilima koji su se poslije našli u koloni ali specijalna policija i HV nisu pucali po toj koloni nego su pregovarali s njezinim predstavnicima i ta brigada se odlučila na časnu predaju, a civili su se izjasnili da žele napustit teritorij RH, te su od međunarodnih UNCRO-snaga prepraćeni u Bosnu, i nikome nije vlas s glave pala.

Godine 1945. bila je pak drukčija situacija: izbjegličku kolonu vojnika i civila, dugačka najmanje 40 km, kako navodi I. Goldstein, napadale su 1. i 3. armija JA. Baš junački, nema što ali u takve „detalje“ Ivo Goldstein ne ulazi nego još spominje neka pojedinačna ubojstva nekih Slovenaca u Sloveniji prilikom povlačenja od strane nekih ustaša ali ne navodi ni jednu uzročno-posljedičnu vezu, kako, zbog čega itd.

Tko sve čini tih „puno zločinaca“ koji su se našli na povlačenju prema Beliburgu? Ima jedan koji je glavni odgovorni za sve zločine koje je počinio ustaški režim, a to je poglavnik Pavelić, a on je nakon Rogaške slatine napustio izbjegličku kolonu i nije više u njoj bio niti se našao u Bleiburgu. Od ustaških jedinica u kojima je moglo biti zločinaca je jedinica „Ustaška obrana“ koja je osiguravala logore u NDH, na čelu s Maksom Luburićem, i ona se našla u Bleiburgu ali je prije predaje nestala s bleiburškog polja odnosno otišla je u obližnje šume i izjegla zarobljavanje. Posljednji sastav vlade NDH nije bio u izbjegličkoj koloni u Bleiburgu nego je zarobljen u Austriji, poslije od britanskih snaga izručen i pogubljen u Zagrebu bez ikakve a pogotovo normalne istrage. Članovi obitelji pak tih članova posljednjeg sastava vlade NDH zarobljeni su kod Ptuja, u mjestu Crngrob (oko 400 osoba), i sustavno maltretirani, mučeni (ženske osobe i silovane) i potom zaklani (doslovno). Osim možda ponekog pojedinca u Bleiburgu nije bilo zločinaca koji su zarobljeni nego su zarobljeni odnosno likvidirani nevini ljudi. Zato je blajburški pokolj i bio 45 godina dugo u Titovoj Jugoslaviji najveća državna tajna jer nisu na Križnom putu pobijeni zločinci nego nevini.

Dvije zarobljene hrvatske armije OS NDH sigurno nisu bile sastavljene od zločinaca jer vojnička borba nije zločinačka nego vojnička, vojničko sukobljavanje sa sukobljenom zaraćenom stranom u ratu. Ako je u takvim borbama bilo izgreda sa strane oružanih snaga NDH bilo ih je i sa partizanske strane u ratu. Dakle, ne može se relativizirati najveći posijeratni zločin u Europi time što se ex cathedra tvrdi da je među bleiburškim žrtvama bilo „puno zločinaca“ jer za to nema dokaza niti je provedena bilo kakva normalna i sustavna istraga.

Knjiga od hrvatske emigracije „Bleiburška tragedija hrvatskog naroda“ nije pristrana stoga što pored hrvatskih svjedočenja sadrži i svjedočenja srpskih i crnogorskih svjedoka, kao i svjedoka savezničkih časnika, prije svega britanskih o pokoljima partizanskog režima, a svjedočanstva je sakupio poznati svećenik Krunoslav Draganović, dok je knjigu uredio emigrant Vinko Nikolić koji nikog nije ubio nego je bio čovjek od pera i vodio je jedan emigrantski list u inozemstvu, u Argentini, „Hrvatska revija“ koji je nakon 1990. preselio u Hrvatsku gdje je izlazio. Ne mogu pojedini preživjeli svjedoci blajburške tragedije biti pristrani i ideološki motivirani. Bilo je jasno nakon 1945. da hrvatske države neće biti za dulje razdoblje, preživjele izbjeglice su sve izgubile što se izgubiti moglo, od domovine preko rođaka, prijatelja, obitelji i zavičaja te im je na kraju ostala jedino istina, odnosno bilo im je stalo jedino još do istine, da se jednog dana u široj hrvatskoj i svjetskoj javnosti sazna da su 1945. doživjeli pokolje i da su postali žrtve ratnog zločina, a sigurno nisu ni u snu sanjali da bi mogli jednom u hrvatskoj državi biti kao žrtve proglašeni „žrtvama-zločincima“. To je nevjerojatno, ujedno i gnjusno i sramotno. A što reći za tisuće hrvatskih civila ubijenih na Križnom putu?

Kaže Ivo Goldstein da su na Križnom putu po raznim logorima u Titovoj Jugoslaviji 1945. godine ljudi opet pušteni kućama. Nevjerojatno, jer po svjedočenjima je logor u Slavonskoj Požegi bio posljednja stanica prema obližnjim jamama, i masovno su zarobljenici iz tog logora (više od 10 tisuća) strijeljani noćima i noćima sve dok logor nije bio ispražnjen. Ili na pr. logor kod Topuskog iz kojega je likvidirano pet tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, a mnogi su u obližnjim šumama zaklani od lokalnog srpskog nahuškanog pučanstva. Ili logor u Dubovcu u Karlovcu koji je služio za eksterminaciju ratnih zarobljenika, te su u ubijanju istih također sudjelovali lokalni srpski seljaci „kordunaši“, naoružani toljagama i sjekirama. Naravno, Ozna je bila glavna u takvim likvidacijama ratnih zarobljenika. Ili na pr. dva logora u Mirkovcima kod Sv. Križa Začretja i Krapine? Po svjedočenjima sakupljenim u potresnoj knjižici Frana Živičnjaka su se u tim logorima događali prizori koje smo na pr. vidjeli u snimljenom filmu „Schindlerova lista“ kada komandant logora nasumce ubija logoraše. (Knjižica: "U vječni spomen – na hrvatske vojnike, svećenike i franjevce i sve hrvatske mučenike pobijene u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu kraj Sv. Križa-Začretja i Oroslavlju“, Zagreb, 1998.) Svi zarobljenici iz oba navedena logora su dehidrirani (o jelu nije moglo biti ni riječi) vođeni na likvidacije na maceljsku goru (pri tome su im stražari dobacivali da ih „gore“, na maceljskoj gori, čekaju „Pavelićevi gemišti“) sve dok logori nisu bili prazni i poslije rasformirani (na mjestu od jednog logora je poslije bio rasadnik, danas pak nema ništa tamo osim ograđenog prostora bivšeg logora i rasadnika, i spomen-ploče i spomen-križa na ulazu kraj lokalne ceste). Jedna skupina od oko tisuću logoraša je ubijena odmah kraj logora u Mirkovcu, na području dva mala jezera podno današnje psihijatrijske ustanove (humci te velike jame vide se i dan danas, a jedna od stanovnica u blizini je svjedočila da je na tome mjestu iz jama virilo bezbroj ruku, nogu i drugih dijelova tijela; pripadnici nekadašnje Ozne su joj još devedesetih godina prijetili likvidacijom ako bi pisnula o tom zločinu ijednu riječ; to mi je osobno posvjedočila).

Dakle, malo više poštenja u prikazu „Bleiburga i Križnog puta“ ne bi škodilo ni jednom Ivi Goldsteinu kojega mediji predstavljalju kao povjesničara. Do sada nije pokazao da je povjesničar nego ideolog Mesićeve propagande. A koji pak Mesić ima motiv pljuvati po hrvatskim žrtvama komunizma treba njega pitati.

NASTAVAK SLIJEDI


Spomenik bleiburškim žrtvama na zagrebačkom Mirogoju,
postavljen devedesetih godina privatnim sredstvima, bez državne potpore.
"Hrvatska" vlast srami se takav spomenik postavit u Centru Zagreba.

CBK


Post je objavljen 24.11.2008. u 09:35 sati.