Marketing
PAO JE!
Berlinski zid, 9.11.1989.
Narod želio srušit zid, Gorbacov rekao: nema problema!:-)
Dana 9. studenog 1989. pao je Berlinski zid koji je razdvajao ljude, narod i Europu
Naredbu za podizanje Berlinskog zida izdao je istočnonjemačkim komunistima 13. kolovoza 1961. godine politbiro Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza, pod izgovorom „sprečavanja vojnog napada“.
Nakon pada Berlinskog zida postali su dostupni dokumenti Natopakta i prosovjetske vojne alijanse zvana Varšavski ugovor, i danas možemo ustvrditi da je bivši SSSR imao nakon Drugog svjetskog rata vojnu doktrinu preventivnog napada na NATO i zemlje Zapadne Europe, i u tu svrhu je raspolagao sa 55 tisuća tenkova dok je NATO imao 35 tisuća tenkova. Vojni (ofenzivni) plan Varšavskog ugovora je predviđao brzi prodor iz Istočne Njemačke (DDR) do rijeke Rheine, u prvoj fazi, i onda do Atlantika u drugoj fazi. Vojni (defenzivni) plan Natopakta je predviđao sovjetski napad i prodor do rijeke Rheine, i to je bila ona linija koju je NATO mislio braniti svim sredstvima, uključujući i uništenje vojnih snaga Varšavskog ugovora taktičkim atomskim bombama koje bi se bacile na Crvenu armiju i njezine saveznike u Poljskoj, Čehoslovačkoj i Bjelorusiji (na području SSSR-a), pa i na području (okupirane) Zapadne Njemačke.
Vojna utrka u naoružavanju, i kreditiranje (i enormno zaduživanje kod Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke iz Washingtona)istočnoeuropskih zemalja iz sovjetske interesne sfere (plan od Zbigniewa Brzezinskog, nekadašnjeg savjetnika za nacionalnu sigurnost am. predsjednika Jimmy Cartera, i današnjeg geostrateškog savjetnika od novog am. predsjednika Baracka Obame) dovela je do sloma Sovjetskog Saveza i Istočnoga bloka jer komunistička ekonomija, iscrpljena dugogodišnjom utrkom u naoružavanju nije mogla podmirivati osnovne potrebe svoga porobljenog stanovništva koje se počelo buniti zbog niskog standarda i socijalnog siromaštva. Uz to je komunistička ekonomija, temeljena na marksizmu, bila siromašna zbog nedostatka konkurencije u proizvodnji jer stopostotni državni etatizam, nepostojanje privatnoga vlasništva i slobodnog poduzetničkoga duha koji je standardni i pozitivni dio kapitalizma (uz sve negativne pojave kapitalizma, kao što je krupni kapital, tajkuni i oligarhija), pretrpjela nakon 72 godine povijesni slom koji je utrka u naoružavanju ubrzala. SSSR je bio opterećen i masovnim zločinima nad svojim stanovništvom, konc-logorima, masovnom represijom, genocidom i ratnim zločinima, a posljednji ratni zločini je boljševički kremaljski režim počinio u Afganistanu osamdesetih godina 20. st. kada su Amerikanci podmetnuli Sovjetima minu na koju su nagazili. 15 tisuća mrtvnih vojnika Crvene armije u Afganistanu, a ukupna bilanca sovjetske imperijalističke geo-politike bila je u zoru pada Berlinskog zida ravna nuli: ideološki saveznik-zvijezda Kuba prepušten sam sebi i izoliran od Sjedinjenih Američkih Država, narodni bunt u istočnoeruopskim zemljama, slom marksističkih revolucionarnih režima u Africi, slom zemalja tzv. Trećeg svijeta i njihovih socijalističkih diktatura, preotimanje saveznika Iraka i njegova socijalističkog režima diktatora Sadama Huseina od strane Sjedinjenih Američkih Država, kompromitirao je SSSR u toj mjeri da je zemlja Oktobarske revolucije i revolucija sama bila pred totalnim slomom.
Mihajl Sergejevič Gorbačov: najveća faca 20. st.
i oštar prema boljševicima kao
Novi generalni sekretar sovjetske komunističke partije Mihajl Gorbačov pokušao je kroz „Perestrojku“, dakle, kroz program otvaranja totalitarnog sovjetskog društva, spasiti SSSR, ali neoliberalni anglo-američki geostrateški koncept, pohlepan i ljubomoran zbog sovjetskih kaspijskih svjetskih rezervi nafte i prirodnih bogatstava srednjoazijskih sovjetskih republika, ugušio je Perestrojku kao dojenče u kolijevci:
Američke i britanske naftne tvrtke, koje imaju svjetski monopol na prodaju nafte, prisilile su arapske zemlje naftne proizvođače da na maksimum povećaju proizvodnju nafte tako da je cijena nafte pala polovicom osamdesetih godina na ispod 30 dolara po barelu (danas je oko 70 dolara, a prije dva mjeseca je iznosila 150 dolara dok je koncem 1945. iznosila pet dolara po barelu). Na taj način je državna blagajna Sovjetskog Sveza ostala prazna jer je tada, kao i danas u Ruskoj Federaciji, nafta bila najvažniji izvozni artikl za nabavu deviza. Jednoobrazne maloprodajne državne trgovine širom Lenjinove zemlje i majčice Rusije ostale su doslovno prazne: nije bilo mlijeka za prodaju osim prazne ambalaže u izlozima (mlijeko sam uzeo kao simbolički primjer nedostatka svih osnovnih prehrambenih namirnica u Sovjetskom Savezu 1988./1989. godine; na vlastite oči vidio sam tada jad i bijedu koja je vladala u Sovjetskom Savezu).
Nije pomogla ni financijska injekcija kancelara Kohla i njemačke vlade od nevjerojatnih 100 milijardi njemačkih maraka (današnjih 50 milijardi eura), kao pokušaj spašavanja Sovjetskog Saveza , i u zahvalu za to što je Mihajl Gorbačov izdao naredbu da se sruši Berlinski zid, i dao zeleno svjetlo za ujedinjenje Njemačke. Naime, i am. vlada predsj. Busha seniora, i britanska vlada premijerke Margaret Tatcher kao i francuski predsjednik Francois Mitterand bili su apsolutno protiv ujenjenja Njemačke, ali Gorbačov je Busha starijega iznenadio kada je na sastanku s njim i sa generalima Crvene armije i Natopatka kao iz topa izjavio da se Crvena armija povlači iz Istočne Njemačke do 1994. godine. Anglo-američka strana ostala je kao posrana, u totalnom šoku jer ujedinjena Njemačka znači automatski da je Njemačka ekonomski najsnažnija zemlja na europskom kontinentu, i potencijalni saveznik Rusije protiv anglo-američkog strateškog transatlantskog savezništva.
U pozadini njemačke pomoći od 100 milijardi DEM leži naravno i njemački geostrateški interes savezništva s Rusijom, ruska nafta i plin, pa i politika povijesnog povezivanja Rusije i Njemačke u političko i ekonomsku euro-azijsku zonu.
Rusi drže da je Hitlerov napad na SSSR i sovjetsku Rusiju bila mala greškica koja ne smije utjecati na rusko-njemačke povijesne veze još od carice Katarine Velike koju je njemačka politika poslala u Rusiju da ju reformira kako bi se mogla koristiti ruska prirodna bogatstva i potencijali. Carica Katarina je to učinila svojim šarmom, šarmirala je prvo cara (cara je poslala u ludnicu i sebe postavila za caricu), pa je začarala rusko plemstvo, a rusko društvo zadivila svojim pedantnim i efikasnim „Blitz-Krieg“ reformama. Rusija je u kratkom roku postala od zaostale zemlje potencijal neviđen u svijetu. Početkom 20. st. uoči Oktobarske revolucije je Rusija postala pored Njemačke, SAD i Britanije, najsnažnija industrijska zemlja svijeta, što je i bio razlog da su Englezi zarazili Rusiju virusom revolucije (kako bi se riješili konkurencije) koju su od socijalista i ruskih seljaka doslovno preoteli boljševici i Lenjin kao njemački tajni agent, a najvažniji Lenjinovi suradnici su pak bili na vezi s britanskim tajnim agentima.
Posljedica sloma reformi Mihajla Gorbačova bio je slom SSSR-a, i u tom nezadovoljstvu socijalno siromašnih građana Sovjeskog Saveza su boljševici izvršili u kolovozu 1991. državni udar i uhitili su Gorbačova (čestitike za državni udar su u Kremlj odmah stigle iz Beograda od Slobodana Miloševića jer Gorbačov nije podržavao velikosrpsku agresiju; pučistički generali tajne službe KGB su u Beograd pak odmah počeli slati vojne zrakoplovne transportere sa sovjetskim oružjem, više kao simbolika podrške s obzirom da su skladišta JNA pucala od debljine odnosno količine oružja i streljiva).
U tom ključnom trenutku, kada su pučisti u Moksvi preuzeli vlast, uključuje se anglo-američki neoliberalni ustroj, i CIA sa svojim agentima agitira i sokoli stanovnika Moskve na masovne prosvjede, te izravno podupire Jeljcinov dolazak na vlast. Kao protuuslugu (jer jedna ruka mije drugu) je Jeljcin otvorio Rusiju zapadnom kapitalu i cijeloj paleti koja s McDonaldsom i Coca-Colom stiže u zemlju koju Zapad na taj način osvoji. Tako je ideologija liberalizma zamijenila u Rusiji ideologiju marksizma, i od svakog ruskog grada učinila Sodomu i Gomoru, kao što je i svaki grad na Zapadu sličan biblijskoj Sodomi i Gomori. Razlog tome je da vlasnici naftno-bankarske elite mogu lakše kontrolirati stanovništvo u kojemu se psihološkim teororom putem medijske propagande slomi svaki nacionalni osjećaj i otpor prema rušenju tradicije jednog naroda. Domoljube se izjednačava s nacistima, a domoljublje se ograničava na navijanje na nogometnim utakmicama, te novu povijest pišu pobjednici, t.j. liberali pa se tako uči povijest koja se nikad nije dogodila ali odgovara sofisticiranim porobljivačima koji u narodima izazivaju osjećaj grižnje savjesti da su njihovi preci bili zločinci, jedino oni koji su bacili dvije atomske bombe na dva japanska grada i zbrisali u tri minute stotine tisuća ljudi sa Zemlje i pretvorili ih u prah i pepeo nisu zločinci nego zasluženi pobjednici.
Taj trend je u Ruskoj Federaciji prekinuo bivši kagebeovac Vladimir Putin koji je uklonio liberalne tendencije, ali ne demokratskim reformama nego autoritarnim metodama kojima se likvidiraju novinari kako ne bi pisali o masovnim zločinima ruskih snaga u Čečeniji, i kako se ne bi razvila demokratska alternativa ruskim neonacionalistima oko novog ruskog cara Vladimira. (Ruski demokratski politički pokret „Jabuka“ je od Vladmira Putina totalno uništen kao što je F. Tuđman uništio pravaški pokret u Hrvatskoj, i zanimljivo, Busheva admnistracija, kako seniora tako i juniora, nije ni malim prstom mrdnula kao bi to zaustavila ili spriječila.) Umjesto angloameričkih kompanija, koje je zastupao ruski naftni oligarh Hodorkovski kojega je Putin poslao u sibirski logor, svo rusko gospodarstvo drže povjerenici bišvih komunista ili bivši komunisti i kagebeovci osobno, i oni tvore novu prorusku oligarhiju nasuprot zapadnim oligarsima.
U slijedećem razdoblju doći će do sraza velikoruskog bloka sa zapadnim neoliberalnim blokom, a kako će u tome proć Hrvatska će vrijeme pokazat, nadajmo se da će iz toga naša zemlja izaći jedinstvena i čitava, te bolje nego kad su se Hrvati priklonili u WWII njemačkom bloku s jedne strane, i sovjetskom bloku s druge strane, jer su i jedan i drugi blok odveli Hrvate u propast.
Vrsni poznavatelj diplomacije i vizionar Eugen Kvaternik rekao je da „uvijek ima vremena Hrvatsku vezivati za nadnacionalne tvorevine“. Drugim riječima, polakše malo s učlanjenjem Hrvatske u neki blok!
Prljava Željezna zavjesa
Što se tiče „tehničkih“ podataka Berlinskog zida, njega su, dakle, dali izgradili Sovjeti, i prolazio je središtem tromilijunskog grada Berlina kojega je fizički podijelio, a inače je Berlinski zid bio najvažnija karika u onome što je u povijest ušao kao pojam Željezne zavjese koja je činila na tisuće kilometara višeslojne žičane ograde s minskim poljima i stražarskim tornjevima s kojih se motrilo da neki građanin Istočnog bloka ne pobjegne na Zapad. 70 njemačkih građana ubijeno je strijeljanjem ili kroz aktiviranje automatskog minskog polja na njemačko-njemačkoj granici, s tim da se Zeljezna zavjesa prostirala od istočne Njemačke do Bugarske, a SSSR je unutar Istočnog bloka na svojoj administrativnoj granici prema zemljama Varšavskog ugovora imao zasebnu Željeznu zavjesu, minska polja i kagebeovske stražarnice, pod geslom: Dvostruko bolje drži!
Predsjednik Kennedy je u lipnju 1963. u Berlinu održao govor podrške Nijemcima kontra neljudskog Berlinskog zida, a u pripravi su bili i američki tenkovi da osnaže Kennedyev govor odnosno da se Sovjetima da jasna poruka kako je Berlinski zid posljednje što su učinili i da iza toga nema novih sovjetskih akcija koje neće izazvati trenutni vojni odgovor Zapada. Tako je onaj predsjednik koji je svojim crnim sugrađanima poželio ravnopravnost i podupro njihove zahjeve, čuo i apele Berlinčana i spasio ih od komunističke okupacije, što je u biti bila više simbolična gesta s porukom da se za slobodu uvijek vrijedi boriti, bez obzira koji rizik ta borba sa sobom nosi.
Upravo oni koji su svojom liberalnom ideologijom instalirali načelo Sodome i Gomore, razvrat i blud u svaki zapadni grad, radili su o glavi predsjedniku Kennedyu i dali ga smaknuti javno, kao opomena da s njima nema šale, i da se strah uvuče u ljude. Strah je ostao i danas na snazi jer najsnažnija demokratska zemlja svijeta, pravna država SAD još nisu uhitile, čak ni optužile naručitelje i izvršitelje Kennedyeva ubojstva, niti su imenovale zločinačku organizaciju koja je atentat isplanirala i organizirala. Zna se za sada samo to što je nakon parlamentarne istrage objavio am. Kongres 1979. godine, da je „Kennedy ubijen od široko umreženih urotnika“.
Nakon Kennedyeva ubojstva od 22. studenog 1963. krenula je široka akcija implementacije neoliberalne ideologije u zapadno društvo i vladavina iz sjene vlasnika multinacionalnih anglo-američkih kompanija, pretvaranja nacionalnih država u kolonije, pljačka sirovina širom svijeta, a u posljednjem valu parazitskog osvajanja pale su sve zemlje bivšeg Istočnoga bloka koje su od nekadašnih sovjetskih zemalja ograničenoga suvereniteta postale kolonije pod kontrolom vlada Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država.
Kancelar Helmuth Kohl 1991. godine: Hrvatsku priznati odmah!
Najbrutalnije se pri tome postupalo i još uvijek postupa s Hrvatskom koja po angloameričkoj koncepciji uopće nikada nije ni smjela postati nezavisna i samostalna država, što je međutim ipak bila postala zahvaljujući isključivo otporom hravtskih branitelja, i dvojici svjetskih državnika, njemačkog kancelara Helmutha Kohla i pape Ivana Pavla II. Kohl je naime izdao nalog svom ministru vanjskih poslova i jugofilu Hansu Dietrichu Genscheru da ima žurno poraditi na pripremi širokog diplomatskog terena priznanja nove hrvatske države kao strateškog interesa Njemačke na Balkanu (Jugo-istočnoj Europi) nasuprot britanskim interesima. Bio je to geo-politički interes Njemačke, i humanistički interes jer su Hrvati bili žrtvom velikosrpske agresije koja nije htjela nikako stati, i odvijala se pred uključenim TV-kamerama i cijelim svijetom, a Slobodan Milošević je imao potporu za agresiju na Hrvatsku, i podjelu Bosne i Hercegovine, ne samo od tadašnje Jeljcinove Rusije nego i od Busha i britanskog premijera.
Predsjednik Eisenhower, antifašistički junak iz Drugog svjetskog rata, na kraju je svog mandata upozorio američku javnost na američi vojno-industrijski kompleks koji je nekontrolirano počeo rasti u Drugom svjetskom ratu, i kojeg nitko iz američke politike i parlamenta nije kontrolirao, te koji je do danas narastao u čudovište Hulk. Eisenhower je tada, 1960. rekao, da je
„taj kompleks prijetnja slobodi, američkom društvu, cijelom slobodnom svijetu!“
Šteta što Kenendy ovo dobronamjerno upozorenje, ili nije shvatio ozbiljno, ili je već tada bilo kasno za demokratsku reakciju na sprečavanju onoga što je još davno opisao Orwell, a to je nadgledanje društva od strane uske elite bogatih, moćnih i opasnih spremni na sve vrste zločina protiv čovječnosti! Te snage su opasnije od nacista i boljševika zajedno!
Inače, Socijalistička internacionala i kompletna zapadnoeuropska ljevica je u rukama anglo-američkog neoliberalnog ustroja, i ona služi za uvođenje socijalizma u Big-Brother Land u kojemu su građani neslobodni ali socijalno osigurane „izjedlice“ (kako ih liberali nazivaju), a tajkuni su faraonovi nadglednici s bičevima. Najsnažnija batina u rukama ljevice je optužba neistomišljenika da su „neofašisti“. Na taj način su uništeni gotovo svi demokratski pokreti u istočnoj Europi od pada Berlinskog zida do danas, a društva su zatrovana drogom i uličnim nasiljem radi što efikasnije kontrole kreditno zaduženog stanovništva neke zemlje. To je opća pojava u Zapadnoj Europi, ali i u Mađarskoj, Poljskoj, Bugarskoj, Hrvatskoj, s tim da je Hrvatska posebno na udaru u znak odmazda što je svojim osamostaljenjem poremetila za kraće vrijeme planove anglo-američkog liberalnog mastodonta.
Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska prestaje biti hrvatska i ostaje obična mala i beznačajna republika kakva je bila i u SFR Jugoslaviji. Dolaze i stari i novi Srbi kao vladari takve nehrvatske Hrvatske. Stoga Hrvati, pazite da opet ne zapadnete u Trnoružičin san i kako ne bi ispalo da je na početku pao Berlinski zid, a na kraju pala Republika Hrvatska! U svakom slučaju, po anglo-američkom liberalizmu Hrvatsku discipliniraju Srbi, a Srbiju kosovski Albanci. Ukoliko anglo-američkom ustroju bude potrebno zapaliti fitilj balkanskog baruta, zapalit će ga ponovo iznova, bez problema. Barem u tome liberali imaju praksu još od Prvog svjetskog rata.
CBK
Naredbu za podizanje Berlinskog zida izdao je istočnonjemačkim komunistima 13. kolovoza 1961. godine politbiro Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza, pod izgovorom „sprečavanja vojnog napada“.
Nakon pada Berlinskog zida postali su dostupni dokumenti Natopakta i prosovjetske vojne alijanse zvana Varšavski ugovor, i danas možemo ustvrditi da je bivši SSSR imao nakon Drugog svjetskog rata vojnu doktrinu preventivnog napada na NATO i zemlje Zapadne Europe, i u tu svrhu je raspolagao sa 55 tisuća tenkova dok je NATO imao 35 tisuća tenkova. Vojni (ofenzivni) plan Varšavskog ugovora je predviđao brzi prodor iz Istočne Njemačke (DDR) do rijeke Rheine, u prvoj fazi, i onda do Atlantika u drugoj fazi. Vojni (defenzivni) plan Natopakta je predviđao sovjetski napad i prodor do rijeke Rheine, i to je bila ona linija koju je NATO mislio braniti svim sredstvima, uključujući i uništenje vojnih snaga Varšavskog ugovora taktičkim atomskim bombama koje bi se bacile na Crvenu armiju i njezine saveznike u Poljskoj, Čehoslovačkoj i Bjelorusiji (na području SSSR-a), pa i na području (okupirane) Zapadne Njemačke.
Vojna utrka u naoružavanju, i kreditiranje (i enormno zaduživanje kod Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke iz Washingtona)istočnoeuropskih zemalja iz sovjetske interesne sfere (plan od Zbigniewa Brzezinskog, nekadašnjeg savjetnika za nacionalnu sigurnost am. predsjednika Jimmy Cartera, i današnjeg geostrateškog savjetnika od novog am. predsjednika Baracka Obame) dovela je do sloma Sovjetskog Saveza i Istočnoga bloka jer komunistička ekonomija, iscrpljena dugogodišnjom utrkom u naoružavanju nije mogla podmirivati osnovne potrebe svoga porobljenog stanovništva koje se počelo buniti zbog niskog standarda i socijalnog siromaštva. Uz to je komunistička ekonomija, temeljena na marksizmu, bila siromašna zbog nedostatka konkurencije u proizvodnji jer stopostotni državni etatizam, nepostojanje privatnoga vlasništva i slobodnog poduzetničkoga duha koji je standardni i pozitivni dio kapitalizma (uz sve negativne pojave kapitalizma, kao što je krupni kapital, tajkuni i oligarhija), pretrpjela nakon 72 godine povijesni slom koji je utrka u naoružavanju ubrzala. SSSR je bio opterećen i masovnim zločinima nad svojim stanovništvom, konc-logorima, masovnom represijom, genocidom i ratnim zločinima, a posljednji ratni zločini je boljševički kremaljski režim počinio u Afganistanu osamdesetih godina 20. st. kada su Amerikanci podmetnuli Sovjetima minu na koju su nagazili. 15 tisuća mrtvnih vojnika Crvene armije u Afganistanu, a ukupna bilanca sovjetske imperijalističke geo-politike bila je u zoru pada Berlinskog zida ravna nuli: ideološki saveznik-zvijezda Kuba prepušten sam sebi i izoliran od Sjedinjenih Američkih Država, narodni bunt u istočnoeruopskim zemljama, slom marksističkih revolucionarnih režima u Africi, slom zemalja tzv. Trećeg svijeta i njihovih socijalističkih diktatura, preotimanje saveznika Iraka i njegova socijalističkog režima diktatora Sadama Huseina od strane Sjedinjenih Američkih Država, kompromitirao je SSSR u toj mjeri da je zemlja Oktobarske revolucije i revolucija sama bila pred totalnim slomom.
Mihajl Sergejevič Gorbačov: najveća faca 20. st.
i oštar prema boljševicima kao
Novi generalni sekretar sovjetske komunističke partije Mihajl Gorbačov pokušao je kroz „Perestrojku“, dakle, kroz program otvaranja totalitarnog sovjetskog društva, spasiti SSSR, ali neoliberalni anglo-američki geostrateški koncept, pohlepan i ljubomoran zbog sovjetskih kaspijskih svjetskih rezervi nafte i prirodnih bogatstava srednjoazijskih sovjetskih republika, ugušio je Perestrojku kao dojenče u kolijevci:
Američke i britanske naftne tvrtke, koje imaju svjetski monopol na prodaju nafte, prisilile su arapske zemlje naftne proizvođače da na maksimum povećaju proizvodnju nafte tako da je cijena nafte pala polovicom osamdesetih godina na ispod 30 dolara po barelu (danas je oko 70 dolara, a prije dva mjeseca je iznosila 150 dolara dok je koncem 1945. iznosila pet dolara po barelu). Na taj način je državna blagajna Sovjetskog Sveza ostala prazna jer je tada, kao i danas u Ruskoj Federaciji, nafta bila najvažniji izvozni artikl za nabavu deviza. Jednoobrazne maloprodajne državne trgovine širom Lenjinove zemlje i majčice Rusije ostale su doslovno prazne: nije bilo mlijeka za prodaju osim prazne ambalaže u izlozima (mlijeko sam uzeo kao simbolički primjer nedostatka svih osnovnih prehrambenih namirnica u Sovjetskom Savezu 1988./1989. godine; na vlastite oči vidio sam tada jad i bijedu koja je vladala u Sovjetskom Savezu).
Nije pomogla ni financijska injekcija kancelara Kohla i njemačke vlade od nevjerojatnih 100 milijardi njemačkih maraka (današnjih 50 milijardi eura), kao pokušaj spašavanja Sovjetskog Saveza , i u zahvalu za to što je Mihajl Gorbačov izdao naredbu da se sruši Berlinski zid, i dao zeleno svjetlo za ujedinjenje Njemačke. Naime, i am. vlada predsj. Busha seniora, i britanska vlada premijerke Margaret Tatcher kao i francuski predsjednik Francois Mitterand bili su apsolutno protiv ujenjenja Njemačke, ali Gorbačov je Busha starijega iznenadio kada je na sastanku s njim i sa generalima Crvene armije i Natopatka kao iz topa izjavio da se Crvena armija povlači iz Istočne Njemačke do 1994. godine. Anglo-američka strana ostala je kao posrana, u totalnom šoku jer ujedinjena Njemačka znači automatski da je Njemačka ekonomski najsnažnija zemlja na europskom kontinentu, i potencijalni saveznik Rusije protiv anglo-američkog strateškog transatlantskog savezništva.
U pozadini njemačke pomoći od 100 milijardi DEM leži naravno i njemački geostrateški interes savezništva s Rusijom, ruska nafta i plin, pa i politika povijesnog povezivanja Rusije i Njemačke u političko i ekonomsku euro-azijsku zonu.
Rusi drže da je Hitlerov napad na SSSR i sovjetsku Rusiju bila mala greškica koja ne smije utjecati na rusko-njemačke povijesne veze još od carice Katarine Velike koju je njemačka politika poslala u Rusiju da ju reformira kako bi se mogla koristiti ruska prirodna bogatstva i potencijali. Carica Katarina je to učinila svojim šarmom, šarmirala je prvo cara (cara je poslala u ludnicu i sebe postavila za caricu), pa je začarala rusko plemstvo, a rusko društvo zadivila svojim pedantnim i efikasnim „Blitz-Krieg“ reformama. Rusija je u kratkom roku postala od zaostale zemlje potencijal neviđen u svijetu. Početkom 20. st. uoči Oktobarske revolucije je Rusija postala pored Njemačke, SAD i Britanije, najsnažnija industrijska zemlja svijeta, što je i bio razlog da su Englezi zarazili Rusiju virusom revolucije (kako bi se riješili konkurencije) koju su od socijalista i ruskih seljaka doslovno preoteli boljševici i Lenjin kao njemački tajni agent, a najvažniji Lenjinovi suradnici su pak bili na vezi s britanskim tajnim agentima.
Posljedica sloma reformi Mihajla Gorbačova bio je slom SSSR-a, i u tom nezadovoljstvu socijalno siromašnih građana Sovjeskog Saveza su boljševici izvršili u kolovozu 1991. državni udar i uhitili su Gorbačova (čestitike za državni udar su u Kremlj odmah stigle iz Beograda od Slobodana Miloševića jer Gorbačov nije podržavao velikosrpsku agresiju; pučistički generali tajne službe KGB su u Beograd pak odmah počeli slati vojne zrakoplovne transportere sa sovjetskim oružjem, više kao simbolika podrške s obzirom da su skladišta JNA pucala od debljine odnosno količine oružja i streljiva).
U tom ključnom trenutku, kada su pučisti u Moksvi preuzeli vlast, uključuje se anglo-američki neoliberalni ustroj, i CIA sa svojim agentima agitira i sokoli stanovnika Moskve na masovne prosvjede, te izravno podupire Jeljcinov dolazak na vlast. Kao protuuslugu (jer jedna ruka mije drugu) je Jeljcin otvorio Rusiju zapadnom kapitalu i cijeloj paleti koja s McDonaldsom i Coca-Colom stiže u zemlju koju Zapad na taj način osvoji. Tako je ideologija liberalizma zamijenila u Rusiji ideologiju marksizma, i od svakog ruskog grada učinila Sodomu i Gomoru, kao što je i svaki grad na Zapadu sličan biblijskoj Sodomi i Gomori. Razlog tome je da vlasnici naftno-bankarske elite mogu lakše kontrolirati stanovništvo u kojemu se psihološkim teororom putem medijske propagande slomi svaki nacionalni osjećaj i otpor prema rušenju tradicije jednog naroda. Domoljube se izjednačava s nacistima, a domoljublje se ograničava na navijanje na nogometnim utakmicama, te novu povijest pišu pobjednici, t.j. liberali pa se tako uči povijest koja se nikad nije dogodila ali odgovara sofisticiranim porobljivačima koji u narodima izazivaju osjećaj grižnje savjesti da su njihovi preci bili zločinci, jedino oni koji su bacili dvije atomske bombe na dva japanska grada i zbrisali u tri minute stotine tisuća ljudi sa Zemlje i pretvorili ih u prah i pepeo nisu zločinci nego zasluženi pobjednici.
Taj trend je u Ruskoj Federaciji prekinuo bivši kagebeovac Vladimir Putin koji je uklonio liberalne tendencije, ali ne demokratskim reformama nego autoritarnim metodama kojima se likvidiraju novinari kako ne bi pisali o masovnim zločinima ruskih snaga u Čečeniji, i kako se ne bi razvila demokratska alternativa ruskim neonacionalistima oko novog ruskog cara Vladimira. (Ruski demokratski politički pokret „Jabuka“ je od Vladmira Putina totalno uništen kao što je F. Tuđman uništio pravaški pokret u Hrvatskoj, i zanimljivo, Busheva admnistracija, kako seniora tako i juniora, nije ni malim prstom mrdnula kao bi to zaustavila ili spriječila.) Umjesto angloameričkih kompanija, koje je zastupao ruski naftni oligarh Hodorkovski kojega je Putin poslao u sibirski logor, svo rusko gospodarstvo drže povjerenici bišvih komunista ili bivši komunisti i kagebeovci osobno, i oni tvore novu prorusku oligarhiju nasuprot zapadnim oligarsima.
U slijedećem razdoblju doći će do sraza velikoruskog bloka sa zapadnim neoliberalnim blokom, a kako će u tome proć Hrvatska će vrijeme pokazat, nadajmo se da će iz toga naša zemlja izaći jedinstvena i čitava, te bolje nego kad su se Hrvati priklonili u WWII njemačkom bloku s jedne strane, i sovjetskom bloku s druge strane, jer su i jedan i drugi blok odveli Hrvate u propast.
Vrsni poznavatelj diplomacije i vizionar Eugen Kvaternik rekao je da „uvijek ima vremena Hrvatsku vezivati za nadnacionalne tvorevine“. Drugim riječima, polakše malo s učlanjenjem Hrvatske u neki blok!
Prljava Željezna zavjesa
Što se tiče „tehničkih“ podataka Berlinskog zida, njega su, dakle, dali izgradili Sovjeti, i prolazio je središtem tromilijunskog grada Berlina kojega je fizički podijelio, a inače je Berlinski zid bio najvažnija karika u onome što je u povijest ušao kao pojam Željezne zavjese koja je činila na tisuće kilometara višeslojne žičane ograde s minskim poljima i stražarskim tornjevima s kojih se motrilo da neki građanin Istočnog bloka ne pobjegne na Zapad. 70 njemačkih građana ubijeno je strijeljanjem ili kroz aktiviranje automatskog minskog polja na njemačko-njemačkoj granici, s tim da se Zeljezna zavjesa prostirala od istočne Njemačke do Bugarske, a SSSR je unutar Istočnog bloka na svojoj administrativnoj granici prema zemljama Varšavskog ugovora imao zasebnu Željeznu zavjesu, minska polja i kagebeovske stražarnice, pod geslom: Dvostruko bolje drži!
Predsjednik Kennedy je u lipnju 1963. u Berlinu održao govor podrške Nijemcima kontra neljudskog Berlinskog zida, a u pripravi su bili i američki tenkovi da osnaže Kennedyev govor odnosno da se Sovjetima da jasna poruka kako je Berlinski zid posljednje što su učinili i da iza toga nema novih sovjetskih akcija koje neće izazvati trenutni vojni odgovor Zapada. Tako je onaj predsjednik koji je svojim crnim sugrađanima poželio ravnopravnost i podupro njihove zahjeve, čuo i apele Berlinčana i spasio ih od komunističke okupacije, što je u biti bila više simbolična gesta s porukom da se za slobodu uvijek vrijedi boriti, bez obzira koji rizik ta borba sa sobom nosi.
Upravo oni koji su svojom liberalnom ideologijom instalirali načelo Sodome i Gomore, razvrat i blud u svaki zapadni grad, radili su o glavi predsjedniku Kennedyu i dali ga smaknuti javno, kao opomena da s njima nema šale, i da se strah uvuče u ljude. Strah je ostao i danas na snazi jer najsnažnija demokratska zemlja svijeta, pravna država SAD još nisu uhitile, čak ni optužile naručitelje i izvršitelje Kennedyeva ubojstva, niti su imenovale zločinačku organizaciju koja je atentat isplanirala i organizirala. Zna se za sada samo to što je nakon parlamentarne istrage objavio am. Kongres 1979. godine, da je „Kennedy ubijen od široko umreženih urotnika“.
Nakon Kennedyeva ubojstva od 22. studenog 1963. krenula je široka akcija implementacije neoliberalne ideologije u zapadno društvo i vladavina iz sjene vlasnika multinacionalnih anglo-američkih kompanija, pretvaranja nacionalnih država u kolonije, pljačka sirovina širom svijeta, a u posljednjem valu parazitskog osvajanja pale su sve zemlje bivšeg Istočnoga bloka koje su od nekadašnih sovjetskih zemalja ograničenoga suvereniteta postale kolonije pod kontrolom vlada Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država.
Kancelar Helmuth Kohl 1991. godine: Hrvatsku priznati odmah!
Najbrutalnije se pri tome postupalo i još uvijek postupa s Hrvatskom koja po angloameričkoj koncepciji uopće nikada nije ni smjela postati nezavisna i samostalna država, što je međutim ipak bila postala zahvaljujući isključivo otporom hravtskih branitelja, i dvojici svjetskih državnika, njemačkog kancelara Helmutha Kohla i pape Ivana Pavla II. Kohl je naime izdao nalog svom ministru vanjskih poslova i jugofilu Hansu Dietrichu Genscheru da ima žurno poraditi na pripremi širokog diplomatskog terena priznanja nove hrvatske države kao strateškog interesa Njemačke na Balkanu (Jugo-istočnoj Europi) nasuprot britanskim interesima. Bio je to geo-politički interes Njemačke, i humanistički interes jer su Hrvati bili žrtvom velikosrpske agresije koja nije htjela nikako stati, i odvijala se pred uključenim TV-kamerama i cijelim svijetom, a Slobodan Milošević je imao potporu za agresiju na Hrvatsku, i podjelu Bosne i Hercegovine, ne samo od tadašnje Jeljcinove Rusije nego i od Busha i britanskog premijera.
Predsjednik Eisenhower, antifašistički junak iz Drugog svjetskog rata, na kraju je svog mandata upozorio američku javnost na američi vojno-industrijski kompleks koji je nekontrolirano počeo rasti u Drugom svjetskom ratu, i kojeg nitko iz američke politike i parlamenta nije kontrolirao, te koji je do danas narastao u čudovište Hulk. Eisenhower je tada, 1960. rekao, da je
„taj kompleks prijetnja slobodi, američkom društvu, cijelom slobodnom svijetu!“
Šteta što Kenendy ovo dobronamjerno upozorenje, ili nije shvatio ozbiljno, ili je već tada bilo kasno za demokratsku reakciju na sprečavanju onoga što je još davno opisao Orwell, a to je nadgledanje društva od strane uske elite bogatih, moćnih i opasnih spremni na sve vrste zločina protiv čovječnosti! Te snage su opasnije od nacista i boljševika zajedno!
Inače, Socijalistička internacionala i kompletna zapadnoeuropska ljevica je u rukama anglo-američkog neoliberalnog ustroja, i ona služi za uvođenje socijalizma u Big-Brother Land u kojemu su građani neslobodni ali socijalno osigurane „izjedlice“ (kako ih liberali nazivaju), a tajkuni su faraonovi nadglednici s bičevima. Najsnažnija batina u rukama ljevice je optužba neistomišljenika da su „neofašisti“. Na taj način su uništeni gotovo svi demokratski pokreti u istočnoj Europi od pada Berlinskog zida do danas, a društva su zatrovana drogom i uličnim nasiljem radi što efikasnije kontrole kreditno zaduženog stanovništva neke zemlje. To je opća pojava u Zapadnoj Europi, ali i u Mađarskoj, Poljskoj, Bugarskoj, Hrvatskoj, s tim da je Hrvatska posebno na udaru u znak odmazda što je svojim osamostaljenjem poremetila za kraće vrijeme planove anglo-američkog liberalnog mastodonta.
Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska prestaje biti hrvatska i ostaje obična mala i beznačajna republika kakva je bila i u SFR Jugoslaviji. Dolaze i stari i novi Srbi kao vladari takve nehrvatske Hrvatske. Stoga Hrvati, pazite da opet ne zapadnete u Trnoružičin san i kako ne bi ispalo da je na početku pao Berlinski zid, a na kraju pala Republika Hrvatska! U svakom slučaju, po anglo-američkom liberalizmu Hrvatsku discipliniraju Srbi, a Srbiju kosovski Albanci. Ukoliko anglo-američkom ustroju bude potrebno zapaliti fitilj balkanskog baruta, zapalit će ga ponovo iznova, bez problema. Barem u tome liberali imaju praksu još od Prvog svjetskog rata.
CBK
Ostatak Berlinskog zida danas:-))))))))))))))))))))))
Post je objavljen 09.11.2008. u 15:16 sati.