Marketing
KOMUNISTIČKI GENOCID HOLODOMOR I BLEIBURG I KRIŽNI PUT
HOLODOMOR – KOMUNISTIČKI GENOCID U UKRAINI 1932./1933.
„Kao što danas potvrđuju dostupni arhivi, prisilna je kolektivizacija poljoprivrednog zemljišta predstavljala pravi rat sovjetske države protiv jedne nacije malih gospodarstvenika. Više od dva milijuna seljaka je bilo deportirano, među njima 1,8 milijuna između 1930. i 1931. godine.
Šest milijuna (6.000.000) je umrlo od gladi i stotine tisuća je umrlo za vrijeme deportacije.
Ove brojke naslućuju kakvu je ljudsku tragediju predstavljao „velenapad“ na seljaštvo. Rat nije bio gotov u zimi 1929./1930. nego je trajao još najmanje do sredine tridesetih godina. Njegov je vrhunac bio 1932./1933. sa strašnom glađu koju su prouzročile vlasti kako bi slomile otpor seljaka. Sa silom protiv seljaštva /boljševički/ režim je sakupljao iskustvo s metodama koje su poslije bile primijenjene na druge socijalne skupine...“
(Izvor: „Crna knjiga komunizma“)
Genocid Holodomor na djelu: ljudi umrli od gladi, u ukrainskoj povijesnoj prijestolnici Harkovu, 1933. g., ali nitko više na njih ne obraća pažnju
Početkom dvadesetih godina 20.st. su boljševici u tadašnjoj bivšoj Rusiji poveli rat protiv seljaštva jer su se mnogobrojni seljaci pobunili protiv boljševičkog režima komunističke partije na čelu s Lenjinom koji je po programu Manifesta komunističke partije od Karla Marxa pristupio razvlaštenju seljaštva i oduzimanju poljoprivrednog zemjišta koje si je seljaštvo samo izborilo u Oktobarskoj revoluciji 1917. kada je oduzeto od feudalnih veleposjednika. „Narodna vlast“ je protiv pobunjenih sela koristila i bojne otrove, a zarobljeni seljaci su nakon skršenog ustanka masovno strijeljani u znak kazne, odmazde i osvete, a poljoprivredna zemljišta su konfiscirana i podržavljena. Poljoprivreda je nakon toga propala. Nakon ruskih seljaka došli su na red ukrainski koji su pak doživjeli genocid. Komunistička tajna policija je zaplijenila seljacima u Ukraini sve zalihe žita, a sela su držana u obruču odnosno opkoljena snagama tajne i specijalne policije kako bi se onemogućila dostava hrane u najveće plodno poljoprivredno područje Europe, u Ukraini.
Organizacija Ujedinjenih Naroda je komunistički genocid u Ukraini nad Ukraincima, na području tadašnjeg Svojetskog Saveza, proglasila u ovo vrijeme memorijalnim sjećanjem zvan holodomor isto kao što je holokaust sjećanje na genocid nad Židovima.
U Republici Hrvatskoj mas-mediji i glavni urednici vole rado izbjegavati obilježavanje holodomora jer se radi o komunističkom genocidu dok su za obilježavanje fašističkog genocida danonoćno otvoreni. Razlog je vjerojatno u naših medijskih djelatnika i vladajućih političara što su im preci sudjelovali u komunističkom genocidu u Hrvatskoj nad vlastitim narodom pa nije zgodno se toga prisjećati. O prisilnoj kolektivizaciji poljoprivrednog zemljišta u Titovoj Jugoslaviji nema gotovo ni riječi u vodećim medijima jer to je valjda predstavljalo sreću naroda da zemlju može staviti na bubanj kompozicije koju je vukla lokomotiva Socijalističke revolucije na čelu s maršalom Titom. Zato je nacija ovih dana odlično obaviještena o proslavi „Dana Avnoja“ u Jajcu ovih dana. To je vrlo važno radi zdravlja nacije podsjetiti se na slavne dane revolucije koja nam je donijela oslobođenje na čelu sa očeličenim marksistima/titoistima koji su završili tečaj humanističke škole druga Lenjina.
KOMUNISTIČKI GENOCID „BLEIBURG I KRIŽNI PUT“
Bleiburg 1945.
Ivo Goldstein – lik i djelo
O Ivi Goldsteinu je njegov nekadašnji mentor, sveučilišni profesor povijesti i član Saveza komunista, prof. dr. Miroslav Brandt, naveo u svojim memoarima iz 1996. godine da je njegov nekadašnji asistent Ivo Goldstein krivotvorio svoj doktorski rad na beogradskom univerzitetu. Uz pomoć boljševičke struje komunističke partije Ivo Goldstein postaje alfa i omega na katedri za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i zajedno sa svojim ocem postaje batina za tobože neposlušne i umobolne „hrvatske nacionaliste“, preuzimajući tako štafetnu palicu od pokojnog boljševika dr. Stipe Šuvara, Viktora Novaka, Lordana Zafranovića i Vladimira Dedijera. Tko god u toj diktaturi povijesnih dogmi jugoslavenske titoističke historiografije proviri glavu biva etiketiran kao „nacionalist“ u blažoj varijanti, u nešto težoj varijanti kao „desničar“, a u najtežoj varijanti kao „ustaša“, ili kako Mesić voli komentirat, kao „NDH-nostalgičar“. Pri tome Mesić i njegovi historičari otac i sin Goldstein, uz Tvrtka Jakovinu, uzgajaju Titov kult ličnosti, restauriraju jugoslavenski zloduh, relativiziraju totalitarni komunizam, prešućuju u svojim javnim nastupima komunistički koncentracijski logor „Goli otok“, relativiziraju partizanske ratne zločine koje gotovo da i ne spominju niti ih u pravilu priznaju, Tito da nije zločinac nego borac za slobodu, komunistička partija da je predvodnica antifašističke borbe, ali pri tome se prešućuje kakve borbe, naime da se radi o revoluciji i komunističkom antifašizmu. Boljševička vrhuška Socijalističke Republike Hrvatske je uostalom sama napisala kakva je bila partizanska borba koju su vodili u Drugom svjetskom ratu:
„Grad Zagreb (...) dočekao je /21.5.1945./ u prvim danima slobode s neviđenim oduševljenjem i radošću organizatora i vođi narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, druga Tita“
(Izvor: Fotomonografija HRVATSKA U NOB“, nakladnik Grafički zavod Hrvatske, Muzej revolucije naroda Hrvatske i Republički odbor SUBNOR-a Hrvatske, 1986.)
Jugoslavenski boljševici nisu nikada i ni u jednoj prilici zaboravili spomenuti da je cilj partizanske borbe bila nastavak Oktobarske revolucija na Balkanu, zvana „Socijalistička revolucija“, a revolucija nikada nije predstavljala nigdje oslobođenje nego obračun s neprijateljima revolucionarnog poretka. Danas prešućuju revoluciju a ističu antifašizam i "oslobođenje".
Predsjednik Mesić uz to štiti od kaznenog progona sve kazneno prijavljene partizanske i oznaške komandante jugokomunističkih eskadrona smrti, jer da se navodno radi o antifašistima, a „antifašistima se ne smije suditi“. Istovremeno se fašistička etiketa nalijepljena Hrvatima u Drugom svjetskom ratu od strane partizanske propagande lijepi i današnjim hrvatskim braniteljima, i Domovinski rat proglašava zločinačkim. Najčešće se upotrebljava sintagma o „etničkom čišćenju Srba za vrijeme i nakon Oluje“. Dokaza o tome naravno nema nigdje, kao ni o silnim ustaškim ratnim zločincima iz 1945. godine. No, na tapeti je hrvatska država, samostalna Republika Hrvatska koja očito smeta jer je prepreka obnovi bilo kakvih balkansko-jugoslavenskih asocijacija pa ju je najbolje potkopati etiketama i teškim optužbama, sustavno i psihološkim ratom, mas-medijskom kampanjom. Pri tome titoistički historičari pretvaraju dogme u povijesne činjenice, miješajući istinu s poluistinama i velikim lažima. Tipični propagandističko-ideološki otrovni koktel. Tko ga popije, umire u neznanju, pa i s mržnjom u srcu.
Ivo Goldstein je i politički aktivan, i to kao čelnik navodne vjerske židovske udruge, nikla niotkuda i iznenada, udruga Beth Israel, koja je registrirana kao vjerska udruga ali joj je na čelu deklarirani ateist Ivo Goldstein koji je Židov ali ne i židovski vjernik, tako da ta udruga, ili u stvarnosti nije vjerska udruga, ili je „normalno“ da vjerska udruga bude predvođena ateistom, dakle, nevjernikom. Predsjednik Židovske općine Zagreb (ŽOZ), dr. Kraus, je dr. Ivu Goldsteina optužio za potkopavanje Židovske općine Zagreb, najstarije, oko 200 godina stare institucionalne židovske zajednice u Zagrebu i Hrvatskoji, da u biti želi uništit ŽOZ tako da se stvori paralelna židovska zajednica koja uz potporu mas-medija i predsjednika Mesića polako ali sigurno potiskuje u svim javnim segmentima društva Židovsku općinu Zagreb. Dr. Kraus tvrdi da je Goldsteinova udruga „Beth Israel“ u Zagrebu registirana protuzakonito, i to uz pomoć režima. U takvom ozračju Ivo Goldstein usput ekspresno piše knjige o hrvatskoj povijesti od po 950 stranica, i to postaje gotovo ustavni zakon u medijskoj javnosti. Uz državnu novčanu potporu se piše upitna povijest na račun hrvatskih poreznih obveznika. Na istom tragu je i pisanje srpskog tiska i publikacija u Hrvatskoj koje u pravilu ne šire srpsku kulturnu autonomiju nego napadaju hrvatsku povijest i temelje ideje o hrvatskoj državi, hrvatsko državno pravo.
U svojoj knjizi „Hrvatska 1918. – 2008.“, Zagreb, 2008., i člancima u Jutarnjem listu „Obračun oko oružanih snaga NDH“ od 15.11.2008. i „Kriteriji za selekciju i masovne likvidacije“ autor dr. Ivo Goldstein negira Titovu odgovornost za komunistički genocid i ratne zločine partizanskog režima nad hrvatskim narodom 1945. godine. Cilj knjige je opravdati sve Mesićeve izjave na položaju predsjednika Republike Hrvatske o Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske, hrvatske nepartizanske žrtve etiketirati ustaškom etiketom partizanske agitacijske propagande iz Drugog svjetskog rata, i broj bleiburških žrtava svesti medijskom propagandom na razinu ispod broja jasenovačkih žrtava kako bi se moglo ustvrditi da je broj žrtava ratnog zločina koji je partizanski režim počinio, i koji je evidentan i činjenično stvaran, manji nego broj žrtava ustaškog režima u ratu, i kako „Bleiburg i Križni put“ predstavlja „osvetu“ za „Jasenovac“ (kao da su u jasenovačkom logoru najveće žrtve partizanske). Do danas su apologeti partizanstva i komunizma u Hrvatskoj ostali dužni odgovoriti na što se „osveta“ konkretno odnosi. Stjepan Mesić, glasnogovornik diktatorskog režima „druga“ Tita tvrdi da „Bleiburg i Križni put“ predstavlja osvetu za ustaški „Jasenovac“, ali to ne može biti jer, kao prvo, niti jedna partizanska jedinica nije imala potrebu niti je ikada napala ovaj ustaški logor (kojeg su nakon rata izvjesno vrijeme koristili i jugoslavenski komunisti, kao što su sovjetski komunisti koristili nakon rata neke nacističke logore) i oslobodila ijednog logoraša, a kao drugo, jugoslavenski komunisti pobili su 1944./1945. oko 20 tisuća antikomunističkih Slovenaca čije snage za vrijeme rata nisu održavale ijedan koncentracijski logor. Prema tome, Mesićeva tvrdnja je neodrživa, i završit će u propagandističkoj ropotarnici povijesti. No, ja ću pokušati odgovoriti na to pitanje: bleiburške žrtve su morale umrijeti, ne zato što se radilo o fašistima nego zato što se radilo o braniteljima hrvatskog državnog prava koje se nalazi u koliziji s jugoslavenskom ideologijom, s idejom o jugoslavenskoj državi, jer ne može postojati Jugoslavija ako postoji Hrvatska izvan nje.
Sve što je povezano s borbom za stvaranje hrvatske države etiketira se i danas etiketama „ustaštva“ i „neofašizma“, a dobri dečki su titoisti, jugoslavenski crveni fašisti koje se naziva antifašistima kao da su došli iz kakvog samostana Karmelićanki. Stepinac i ustaše su u toj propagandi glavni zločinci, veći od Hitlera i njemačkih nacista, NDH je gora od 3. Reicha, iako je SSSR gori od 3. Reicha, ako ćemo se ravnati po povijesnim činjenicama, zatim, Crna legija je gora od bilo koje SS-jedinice, iako o tome nema dokaza, a partizani su Robin Hood Balkana. No, Robin Hood nije iza sebe ostavio stotine jama i masovnih grobnica kao Titov partizanski režim. Titova Jugoslavija je imala više logora od NDH, više ubijenih političkih zatvorenika nego što ih je bilo u NDH, više strijeljanih i zaklanih civila nego u NDH, i Jugoslavija je bila totalitarna dok NDH to nije bila jer je imala četverogodišnju despotsku diktaturu poglavnika dok je Tito bio i diktator i tiranin i apsolutni monarh u jednoj osobi, gospodar života i smrti 35 godina dugo, odgovoran za nasilnu smrt najmanje preko 586 tisuća ljudi, što je od strane jugokomunističkog režima službeno priznata brojka smaknutih osoba u Titovoj Jugoslaviji od 1945. do 1951. godine.
Kako bi sve to relativizirao, Ivo Goldstein oslobađa povijesnu ličnost Josipa Broza – Tita od odgovornosti za masovne ratne zločine citirajući njegovu hinjenu pismenu zapovjed jedinicama Jugoslavenske armije od 14. svibnja 1945. godine o postupanju s ratnim zarobljenicima po međunarodnim konvenijama dok prešućuje druge zapovijedi koje govore suprotno, a da ne govorimo o pripadniku tajne policije Ozne, drugu Zavadlavu iz Slovenije, koji je tvrdio da je po pismenoj zapovjedi odozgo masovno strijeljao ratne zarobljenike u Ptuju, 1945. godine. Ili svjedočenje Sime Dubajića koji je tvrdio da je zapovijed za masovna ubojstva na Kočevskom rogu 1945. izravno stigla od od Aleksandra Rankovića, Titove desne ruke u svim ratnim zločinima.
Kad je riječ o kapitulaciji oružanih snaga NDH, onda ako ćemo baš doslovno, ne postoji kapitulacija jer pismena kapitulacija oružanih snaga NDH nikada nije s nikim potpisana.
O britanskom izručenju hrvatskih vojnika i civila govori činjenica da je britanski 8. korpus u Bleiburgu prisilio oružane snage NDH na predaju oružja jer bi u suprotnom taj korpus s tenkovima pucao po izbjegličkoj masi na bleiburškom polju, što je bila izravna prijetnja izrečena hrvatskim parlamentarnim predstavnicima na pregovorima u bleiburškom dvorcu. Pored toga postoji cijeli niz pismenih svjedočenja britanskih časnika o izručenju hrvatskih ratnih zarobljenika Titovim snagama, a britanski povjesničar i unuk slavnog ruskog književnika Tolstoja, Nikolaj Tolstoj, napisao je i knjigu o tome („Ministar i pokolji“) te ću te činjenice prezentirati na blogu, kao i sve ostale povijesne činjenice koje pobijaju Goldsteinovu knjigu o hrvatskoj povijesti od 1918. – 2008. u dijelu koji je vezan za „Bleiburg i Križni put“.
Pod zadnje u ovom postu ću samo napomenuti Goldsteinov pristup povijesti, koji zajedno s Tvrtkom Jakovinom forsira tako zvanu „multiperspektivnost“ u prikazu hrvatske povijesti, a to znači na pr. da se pri prikazu Domovinskog rata uzima i velikosrpski izvor u obzir, što bi bilo isto kao da povijest Francuza u Drugom svjetskom ratu pišu predstavnici njemačkih nacista i okupatora.
One hrvatske izbjeglice pred jugoslavenskim neprijateljima – titoistima, koje su uspjele izbjeći povratak s onim Hrvatima koji su u Bleiburgu bili vraćeni u Jugoslaviju, je britanska okupacijska vojska u južnoj Austriji smjestila u improvizirane zarobljeničke logore u Griffenu, Roseggu, Klagenfurtu, Tamswegu i drugdje. Šesta oklopna divizija britanske armije držala je u ono vrijeme oko 11.000 Hrvata u zarobljeništvu, a mnogi su bili zatočeni na području 46. pješačke divizije britanske armije. Ako su antititoistički Hrvati u tim zarobljeničkim logorima mislili da su sigurni pred titoistima, ubrzo su bili razuvjereni. Onog dana kada je zapovjednik Scott u Bleiburgu vratio komunističkim partizanima glavninu Hrvata, zapovjednik Tooby Low (koji je nakon rata postao lord Aldington) u zapovjedništvu 5. korpusa britanske armije složio se sa partizanskim pukovnikom Hočevarom da će „uhvatiti, razoružati, zatvoriti u logor a potom vratiti u Jugoslaviju sve one koji prebjegnu u Austriju.“ O dogovoru je Low obavijestio britansku 8. armiju (koja se u sjev. Africi borila protiv Rommelova „Afričkog zbora“). U isto vrijeme je britanska 6. oklopna divizija do brit. 1. gardijske brigade proslijedila naredbu da „(...) se svi anti-titoisti moraju izručiti Titu (...) U području Sittersdorfa oko 15.000 Hrvata bilo je izručeno Titu (...) Time je Nikolaj Tolstoj pobio tvrdnje Ive Goldsteina 17 godina prije nego je ovaj u Jutarnjem listu i u svojoj knjizi tvrdio da britanske snage nisu izručivale hrvatske ratne zarobljenike jugoslavenskim snagama.
Brutalnost i nedisciplina Titovih jedinica nevjerojatno su utjecale na oficirske činove u vojničkoj hijerarhiji britanske armije u južnoj Austriji. Tijekom borbi koje su na području sjeverne Italije trajale između britanske 8. armije generala McCreerya i njemačke 10. armije generala Vietinghoffa, Saveznička propaganda je od Titovih partizana u umovima engleskih, škotskih i waleških vojnika stvorila herojske borce pokreta otpora koji se za demokratsku stvar protiv njemačkih okupatora bore s iznimnom požrtvovnošću. Sada, kada su se s njima u austrijskom dijelu Koruške neposredno suočili, gotovo preko noći stvorilo se ogorčeno neprijateljstvo i prezir. Sir James Wilson, oficir Zelenih beretki iz brit. 61. pjašačke brigade zabilježio je sljedeće mišljenje o Titovim partizanima:
„(...)Premda su nas vijesti Osme brigade podučavale da Tita i njegove sljedbenike smatramo herojima, bilo nam je potrebno vrlo malo da se razočaramo. «Jugići» su bili prljavi, nedisciplinirani i nepouzdani;(...)“
Dana 17. svibnja 1945. je brit. maršal Harold Alexander zaustavio prisilnu repatrijaciju svih anti-titoista bez obzira na etničku pripadnost. Bez obzira na to je brit. zapovjednik Tobby Low vršio sve pripreme za izručenje hrvatskih zarobljenika koji su jugoslavenskim snagama izručeni na prevaru. Brit. 5. korpus je naredio da se sve hrvatske izbjeglice pošalju u Rosenbach, vrlo blizu granici sa Slovenijom radi ukrcavanja na vlakove za Jugoslaviju, u to vrijeme, 1945. godine. Naređeno je da se formiraju tranzitni logori, ne preblizu mjesta Rosenbach, jer ratni zarobljenici ne smiju znati svoje odredište. Prema izvješću u području brit. divizije ima oko 11.000 Hrvata. Nigel Nicholson, oficir vojno-obavještajne službe brit. 1. gardijske brigade, koga je zapala dužnost da prenese naredbe o repatrijaciji hrvatskih zarobljenika Titovim snagama, zabilježio je kako će britanske snage 19. svibnja 1945.
„evakuirati oko 2.000 Hrvata iz dva velika logora na sjevernoj obali jezera Wörthersee; Hrvate, među kojima ima mnogo žena i djece, kamionima ćemo transportirati u područje Waleske garde; tamo će u privremenom logoru ostati dok ih ne pozovu u Rosenbach 0271, gdje je Tito već pripremio svoje ozloglašene da ih pokupi. Hrvati do samog trenutka izručenja neće biti upozoreni o svojoj sudbini, dopustili smo im da vjeruju kako njihovo odredište nije Jugoslavija, već Italija. Cijeli je pothvat vrlo nedoličan, a britanske trupe pokazuju krajnje gađenje u izvršavanju naredbi(...)“
Britanskim vojnicima odgovornim za operaciju vraćanja hrvatskih izbjeglica pravo je odredište žrtava ostalo do posljednjeg trenutka skriveno. Dana 19. svibnja je pukovnik Robin Rose Price iz 3. waleske brigade prokomentirao ironično u svom ratnom dnevniku:
„Divan dan. Započinje evakuacija Hrvata. Primili smo naredbu najgore dvoličnosti – da Hrvate koji misle da idu u Italiju predamo njihovim neprijateljima, tj. Titu u Jugoslaviju. Titove straže u vlaku skrivene u gardijskim vozilima. 2.500 Hrvata evakuirati sa stanice Maria Elend do večeri 19. svibnja.“
Velečasni Malcolm Richards, vojni kapelan u 1. bataljunu 3. waleske brigade i 6. oklopne divizije, koji je provodio izručenje u Maria Elendu, zabilježio je kako je izručenje Hrvata Titovim Jugoslavenima bilo britanski dio pogodbe u povlačenju Titovih jedinica iz južne Austrije odnosno grada Klagenfurta:
Više od tjedan dana naoružane partizanske grupe pustošile su britanskom okupacijskom zonom u južnoj Austriji koju je Tito želio anektirati (pripojiti Jugoslaviji). Među deportiranim Hrvatima bilo je vojnih ratnih zarobljenika-boraca (ustaša i domobrana), ali i hrvatskih civila – hrvatske obitelji, žene i djeca, svećenici, neborci itd. Izručenje je trajalo do izručenja posljednje skupine hrvatskih zarobljenika, 24. svibnja 1945. godine. Izručene Hrvate preuzela je partizanska 26. dalmatinska divizija III Jugoslavenske armije, maršala Tita. Nakon toga su na prevaru počeli Titovim jedinicima biti izručivani srpki zarobljenici, vojni pripadnici četničkih jedinica. U skladu s Titovom naredbom, po povratku u Jugoslaviju velika je većina na prevaru izručenih hrvatskih zarobljenika bila pobijena, u Hrušćici (na drugom kraju tunela Rosenbach, u Sloveniji) i u Jesenicama, šuma Brezovica. O ubojstvima ratnih zarobljenika, srpkih četnika, svjedočio je u Rimu, 25. lipnja 1945. partizanski poručnik Jugoslavenske armije, Branislav Todorović, srpke nacionalnosti i pravoslavne vjere, 33 godine mlad, student tehnologije prije rata, nikad osuđen zbog kriminala...
... Naredba brit. gen. Robertsona iz Savezničkog zapovjedništva AFHQ, na osnovu intervencije opunomoćenog ministra britanske vlade za Sredozemlje pri glavnom stožeru Savezničkih angloameričkih snaga u Napulju, Italiji, Harolda Mc Millana (kasniji lord Stockton), koji je zapovijedio vraćanje „Rusa“ /Kozaka/ i „Jugoslavena“ /Hrvata, i Srba/ koji su se borili na njemačkoj strani, naredba, dakle, izdana od gen. Robertsona od 14. svibnja 1945. stvorila je politiku repatrijacije bez obzira na volju hrvatskih ratnih zarobljenika, i predstavljala je odgovor na strah od naglog izbijanja hrvatskog naroda na granice Austrije, pod britanskom okupacijom.
Britanski povjesničar Nikolaj Tolstoj (Nikolai Tolstoy) piše u svojoj knjizi „Ministar i pokolji“ o motovima partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu:
„Nakon njemačke invazije na Rusiju, Komunistička partija Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tita pridružila se rastućem pokretu otpora proti njemačkih i talijanskih okupatora. No njeni su glavni napori bili usmjereni protiv velike većine jugoslavenskih građana koji su prema komunizmu bili podjednako neprijateljski raspoloženi kao prema nacizmu“.
O Titovom kolegi iz politbiroa CK KPJ i Vrhovg štaba, Edvardu Kardelju, Tolstoj navodi da se radi o „niskom, zdepastom, blijedom i crnokosom Slovencu u ranim tridesetima koji je nosio naočale s čeličnim okvirom i uredne, male crne brkove te izgledao poput provincijskog učitelja, što je slučajno i bio. On je bio teoretičar partije, stručnjak za marksističku dijalektiku... U rujnu 1941. Kardelj je izdao proglas u kojemu je svima koji su se suprotstavljali Partiji zaprijetio likvidacijom. To nije bilo puko hvalisanje. Točno dvije godine kasnije javno je ustvrdio kako je „u rujnu 1943. za četiri dana sa slovenskog tla naprosto zbrisano sedam tisuća belogardijskih izdajica“. Nakon što je 19. rujna poubijano 7000 /slovenskih/ domobranaca koji su se pod amnestijom predali kod dvorca Turjak (mnogi su prethodno bili mučeni), Kardelj je u razgovoru s jednim kolegom veselo primijetio: „To bi ih moralo demoralizirati!“.
(Izvor: Foreign Office 371/48812, i National Archives 740.0011 E.W./5-145; Foreign Relations of the United States Diplomatic Papers 1945., Washington 1960, str. 1226-7.)
Ovakve tamne strane partizanske borbe Ivo Goldstein prešućuje.
„14. svibnja /1945./ Peti korpus /britanski/ doznaje da se približava 200.000 Hrvata...
15. svibnja Peti korpus vraća 200.000 Hrvata.
Pogrešno vjerujući da su se predali osmoj armiji, Alexander ih nudi Titu. /Maršal Alexander, brit. glavni Saveznički zapovjednik za Sredozemlje/.
...
19. svibnja Brigadni general Low u Petom korpusu dogovara s titoističkim pukovnikom Ivanovićem izručenje svih Jugoslavena koji se nalaze na području korpusa.“
...
„4. kolovoza /1945./ američki ambasador Kirk prvi put doznaje za izručivanje Jugoslavena /hrvatskih, slovenskih i srpskih ratnih zarobljenika/, što je u suprotnosti sa savezničkom politikom.“
(Izvor: Nikolaj Tolstoj, „Ministar i pokolji, Bleiburg i Kočevski Rog 1945.“ (ISBN 86-401-0070-5), Zagreb, 1991., Nakladni zavod Matice Hrvatske)
No, Ivo Goldstein bolje zna od Britanaca koliko su izručili hrvatskih rantih zarobljenika jugoslavenskim partizanskim snagama, naime, navodno samo nekoliko stotina, dok u principu navodno nisu nikoga izručili, te da su ratni zarobljenici sami krivi jer se nisu na vrijeme predali. Pored toga Ivo Goldstein tvrdi da je bilo najviše 116 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, te je opet pametniji od Britanca i britanskog povjesničara Tolstoja koji je na osnovi brianske dokumentacije dokazao da su britanske snage izručile Titu preko 200 tisuća zarobljenih Hrvata, i to je brojka ratnih zarobljenika bez onih najmanje nekoliko desetaka tisuća koji su se u isto vrijeme predali na području Slovenije. Slovenski povjesničar Franc Perme pak navodi da je titoistički režim dao samo na području Slovenije pobiti 196 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, a do danas je slovenska državna komisija pronašla na tlu Republike Slovenije preko 900 (devet stotina) masovnih grobnica i jama čiji su autori „oslobodioci“ maršala Tita. Dakle, „Bleiburg“ ne predstavlja nikakav mit ustaške emigracije nego realnost zbog koje titoisti (izrod hrvatskog naroda) i dan danas lažu, likuju i slave, a hrvatski narod obilježava s pijetetom, jer žrtva je žrtva.
CBK
„Kao što danas potvrđuju dostupni arhivi, prisilna je kolektivizacija poljoprivrednog zemljišta predstavljala pravi rat sovjetske države protiv jedne nacije malih gospodarstvenika. Više od dva milijuna seljaka je bilo deportirano, među njima 1,8 milijuna između 1930. i 1931. godine.
Šest milijuna (6.000.000) je umrlo od gladi i stotine tisuća je umrlo za vrijeme deportacije.
Ove brojke naslućuju kakvu je ljudsku tragediju predstavljao „velenapad“ na seljaštvo. Rat nije bio gotov u zimi 1929./1930. nego je trajao još najmanje do sredine tridesetih godina. Njegov je vrhunac bio 1932./1933. sa strašnom glađu koju su prouzročile vlasti kako bi slomile otpor seljaka. Sa silom protiv seljaštva /boljševički/ režim je sakupljao iskustvo s metodama koje su poslije bile primijenjene na druge socijalne skupine...“
(Izvor: „Crna knjiga komunizma“)
Genocid Holodomor na djelu: ljudi umrli od gladi, u ukrainskoj povijesnoj prijestolnici Harkovu, 1933. g., ali nitko više na njih ne obraća pažnju
Početkom dvadesetih godina 20.st. su boljševici u tadašnjoj bivšoj Rusiji poveli rat protiv seljaštva jer su se mnogobrojni seljaci pobunili protiv boljševičkog režima komunističke partije na čelu s Lenjinom koji je po programu Manifesta komunističke partije od Karla Marxa pristupio razvlaštenju seljaštva i oduzimanju poljoprivrednog zemjišta koje si je seljaštvo samo izborilo u Oktobarskoj revoluciji 1917. kada je oduzeto od feudalnih veleposjednika. „Narodna vlast“ je protiv pobunjenih sela koristila i bojne otrove, a zarobljeni seljaci su nakon skršenog ustanka masovno strijeljani u znak kazne, odmazde i osvete, a poljoprivredna zemljišta su konfiscirana i podržavljena. Poljoprivreda je nakon toga propala. Nakon ruskih seljaka došli su na red ukrainski koji su pak doživjeli genocid. Komunistička tajna policija je zaplijenila seljacima u Ukraini sve zalihe žita, a sela su držana u obruču odnosno opkoljena snagama tajne i specijalne policije kako bi se onemogućila dostava hrane u najveće plodno poljoprivredno područje Europe, u Ukraini.
Organizacija Ujedinjenih Naroda je komunistički genocid u Ukraini nad Ukraincima, na području tadašnjeg Svojetskog Saveza, proglasila u ovo vrijeme memorijalnim sjećanjem zvan holodomor isto kao što je holokaust sjećanje na genocid nad Židovima.
U Republici Hrvatskoj mas-mediji i glavni urednici vole rado izbjegavati obilježavanje holodomora jer se radi o komunističkom genocidu dok su za obilježavanje fašističkog genocida danonoćno otvoreni. Razlog je vjerojatno u naših medijskih djelatnika i vladajućih političara što su im preci sudjelovali u komunističkom genocidu u Hrvatskoj nad vlastitim narodom pa nije zgodno se toga prisjećati. O prisilnoj kolektivizaciji poljoprivrednog zemljišta u Titovoj Jugoslaviji nema gotovo ni riječi u vodećim medijima jer to je valjda predstavljalo sreću naroda da zemlju može staviti na bubanj kompozicije koju je vukla lokomotiva Socijalističke revolucije na čelu s maršalom Titom. Zato je nacija ovih dana odlično obaviještena o proslavi „Dana Avnoja“ u Jajcu ovih dana. To je vrlo važno radi zdravlja nacije podsjetiti se na slavne dane revolucije koja nam je donijela oslobođenje na čelu sa očeličenim marksistima/titoistima koji su završili tečaj humanističke škole druga Lenjina.
KOMUNISTIČKI GENOCID „BLEIBURG I KRIŽNI PUT“
Bleiburg 1945.
Ivo Goldstein – lik i djelo
O Ivi Goldsteinu je njegov nekadašnji mentor, sveučilišni profesor povijesti i član Saveza komunista, prof. dr. Miroslav Brandt, naveo u svojim memoarima iz 1996. godine da je njegov nekadašnji asistent Ivo Goldstein krivotvorio svoj doktorski rad na beogradskom univerzitetu. Uz pomoć boljševičke struje komunističke partije Ivo Goldstein postaje alfa i omega na katedri za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i zajedno sa svojim ocem postaje batina za tobože neposlušne i umobolne „hrvatske nacionaliste“, preuzimajući tako štafetnu palicu od pokojnog boljševika dr. Stipe Šuvara, Viktora Novaka, Lordana Zafranovića i Vladimira Dedijera. Tko god u toj diktaturi povijesnih dogmi jugoslavenske titoističke historiografije proviri glavu biva etiketiran kao „nacionalist“ u blažoj varijanti, u nešto težoj varijanti kao „desničar“, a u najtežoj varijanti kao „ustaša“, ili kako Mesić voli komentirat, kao „NDH-nostalgičar“. Pri tome Mesić i njegovi historičari otac i sin Goldstein, uz Tvrtka Jakovinu, uzgajaju Titov kult ličnosti, restauriraju jugoslavenski zloduh, relativiziraju totalitarni komunizam, prešućuju u svojim javnim nastupima komunistički koncentracijski logor „Goli otok“, relativiziraju partizanske ratne zločine koje gotovo da i ne spominju niti ih u pravilu priznaju, Tito da nije zločinac nego borac za slobodu, komunistička partija da je predvodnica antifašističke borbe, ali pri tome se prešućuje kakve borbe, naime da se radi o revoluciji i komunističkom antifašizmu. Boljševička vrhuška Socijalističke Republike Hrvatske je uostalom sama napisala kakva je bila partizanska borba koju su vodili u Drugom svjetskom ratu:
„Grad Zagreb (...) dočekao je /21.5.1945./ u prvim danima slobode s neviđenim oduševljenjem i radošću organizatora i vođi narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, druga Tita“
(Izvor: Fotomonografija HRVATSKA U NOB“, nakladnik Grafički zavod Hrvatske, Muzej revolucije naroda Hrvatske i Republički odbor SUBNOR-a Hrvatske, 1986.)
Jugoslavenski boljševici nisu nikada i ni u jednoj prilici zaboravili spomenuti da je cilj partizanske borbe bila nastavak Oktobarske revolucija na Balkanu, zvana „Socijalistička revolucija“, a revolucija nikada nije predstavljala nigdje oslobođenje nego obračun s neprijateljima revolucionarnog poretka. Danas prešućuju revoluciju a ističu antifašizam i "oslobođenje".
Predsjednik Mesić uz to štiti od kaznenog progona sve kazneno prijavljene partizanske i oznaške komandante jugokomunističkih eskadrona smrti, jer da se navodno radi o antifašistima, a „antifašistima se ne smije suditi“. Istovremeno se fašistička etiketa nalijepljena Hrvatima u Drugom svjetskom ratu od strane partizanske propagande lijepi i današnjim hrvatskim braniteljima, i Domovinski rat proglašava zločinačkim. Najčešće se upotrebljava sintagma o „etničkom čišćenju Srba za vrijeme i nakon Oluje“. Dokaza o tome naravno nema nigdje, kao ni o silnim ustaškim ratnim zločincima iz 1945. godine. No, na tapeti je hrvatska država, samostalna Republika Hrvatska koja očito smeta jer je prepreka obnovi bilo kakvih balkansko-jugoslavenskih asocijacija pa ju je najbolje potkopati etiketama i teškim optužbama, sustavno i psihološkim ratom, mas-medijskom kampanjom. Pri tome titoistički historičari pretvaraju dogme u povijesne činjenice, miješajući istinu s poluistinama i velikim lažima. Tipični propagandističko-ideološki otrovni koktel. Tko ga popije, umire u neznanju, pa i s mržnjom u srcu.
Ivo Goldstein je i politički aktivan, i to kao čelnik navodne vjerske židovske udruge, nikla niotkuda i iznenada, udruga Beth Israel, koja je registrirana kao vjerska udruga ali joj je na čelu deklarirani ateist Ivo Goldstein koji je Židov ali ne i židovski vjernik, tako da ta udruga, ili u stvarnosti nije vjerska udruga, ili je „normalno“ da vjerska udruga bude predvođena ateistom, dakle, nevjernikom. Predsjednik Židovske općine Zagreb (ŽOZ), dr. Kraus, je dr. Ivu Goldsteina optužio za potkopavanje Židovske općine Zagreb, najstarije, oko 200 godina stare institucionalne židovske zajednice u Zagrebu i Hrvatskoji, da u biti želi uništit ŽOZ tako da se stvori paralelna židovska zajednica koja uz potporu mas-medija i predsjednika Mesića polako ali sigurno potiskuje u svim javnim segmentima društva Židovsku općinu Zagreb. Dr. Kraus tvrdi da je Goldsteinova udruga „Beth Israel“ u Zagrebu registirana protuzakonito, i to uz pomoć režima. U takvom ozračju Ivo Goldstein usput ekspresno piše knjige o hrvatskoj povijesti od po 950 stranica, i to postaje gotovo ustavni zakon u medijskoj javnosti. Uz državnu novčanu potporu se piše upitna povijest na račun hrvatskih poreznih obveznika. Na istom tragu je i pisanje srpskog tiska i publikacija u Hrvatskoj koje u pravilu ne šire srpsku kulturnu autonomiju nego napadaju hrvatsku povijest i temelje ideje o hrvatskoj državi, hrvatsko državno pravo.
U svojoj knjizi „Hrvatska 1918. – 2008.“, Zagreb, 2008., i člancima u Jutarnjem listu „Obračun oko oružanih snaga NDH“ od 15.11.2008. i „Kriteriji za selekciju i masovne likvidacije“ autor dr. Ivo Goldstein negira Titovu odgovornost za komunistički genocid i ratne zločine partizanskog režima nad hrvatskim narodom 1945. godine. Cilj knjige je opravdati sve Mesićeve izjave na položaju predsjednika Republike Hrvatske o Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske, hrvatske nepartizanske žrtve etiketirati ustaškom etiketom partizanske agitacijske propagande iz Drugog svjetskog rata, i broj bleiburških žrtava svesti medijskom propagandom na razinu ispod broja jasenovačkih žrtava kako bi se moglo ustvrditi da je broj žrtava ratnog zločina koji je partizanski režim počinio, i koji je evidentan i činjenično stvaran, manji nego broj žrtava ustaškog režima u ratu, i kako „Bleiburg i Križni put“ predstavlja „osvetu“ za „Jasenovac“ (kao da su u jasenovačkom logoru najveće žrtve partizanske). Do danas su apologeti partizanstva i komunizma u Hrvatskoj ostali dužni odgovoriti na što se „osveta“ konkretno odnosi. Stjepan Mesić, glasnogovornik diktatorskog režima „druga“ Tita tvrdi da „Bleiburg i Križni put“ predstavlja osvetu za ustaški „Jasenovac“, ali to ne može biti jer, kao prvo, niti jedna partizanska jedinica nije imala potrebu niti je ikada napala ovaj ustaški logor (kojeg su nakon rata izvjesno vrijeme koristili i jugoslavenski komunisti, kao što su sovjetski komunisti koristili nakon rata neke nacističke logore) i oslobodila ijednog logoraša, a kao drugo, jugoslavenski komunisti pobili su 1944./1945. oko 20 tisuća antikomunističkih Slovenaca čije snage za vrijeme rata nisu održavale ijedan koncentracijski logor. Prema tome, Mesićeva tvrdnja je neodrživa, i završit će u propagandističkoj ropotarnici povijesti. No, ja ću pokušati odgovoriti na to pitanje: bleiburške žrtve su morale umrijeti, ne zato što se radilo o fašistima nego zato što se radilo o braniteljima hrvatskog državnog prava koje se nalazi u koliziji s jugoslavenskom ideologijom, s idejom o jugoslavenskoj državi, jer ne može postojati Jugoslavija ako postoji Hrvatska izvan nje.
Sve što je povezano s borbom za stvaranje hrvatske države etiketira se i danas etiketama „ustaštva“ i „neofašizma“, a dobri dečki su titoisti, jugoslavenski crveni fašisti koje se naziva antifašistima kao da su došli iz kakvog samostana Karmelićanki. Stepinac i ustaše su u toj propagandi glavni zločinci, veći od Hitlera i njemačkih nacista, NDH je gora od 3. Reicha, iako je SSSR gori od 3. Reicha, ako ćemo se ravnati po povijesnim činjenicama, zatim, Crna legija je gora od bilo koje SS-jedinice, iako o tome nema dokaza, a partizani su Robin Hood Balkana. No, Robin Hood nije iza sebe ostavio stotine jama i masovnih grobnica kao Titov partizanski režim. Titova Jugoslavija je imala više logora od NDH, više ubijenih političkih zatvorenika nego što ih je bilo u NDH, više strijeljanih i zaklanih civila nego u NDH, i Jugoslavija je bila totalitarna dok NDH to nije bila jer je imala četverogodišnju despotsku diktaturu poglavnika dok je Tito bio i diktator i tiranin i apsolutni monarh u jednoj osobi, gospodar života i smrti 35 godina dugo, odgovoran za nasilnu smrt najmanje preko 586 tisuća ljudi, što je od strane jugokomunističkog režima službeno priznata brojka smaknutih osoba u Titovoj Jugoslaviji od 1945. do 1951. godine.
Kako bi sve to relativizirao, Ivo Goldstein oslobađa povijesnu ličnost Josipa Broza – Tita od odgovornosti za masovne ratne zločine citirajući njegovu hinjenu pismenu zapovjed jedinicama Jugoslavenske armije od 14. svibnja 1945. godine o postupanju s ratnim zarobljenicima po međunarodnim konvenijama dok prešućuje druge zapovijedi koje govore suprotno, a da ne govorimo o pripadniku tajne policije Ozne, drugu Zavadlavu iz Slovenije, koji je tvrdio da je po pismenoj zapovjedi odozgo masovno strijeljao ratne zarobljenike u Ptuju, 1945. godine. Ili svjedočenje Sime Dubajića koji je tvrdio da je zapovijed za masovna ubojstva na Kočevskom rogu 1945. izravno stigla od od Aleksandra Rankovića, Titove desne ruke u svim ratnim zločinima.
Kad je riječ o kapitulaciji oružanih snaga NDH, onda ako ćemo baš doslovno, ne postoji kapitulacija jer pismena kapitulacija oružanih snaga NDH nikada nije s nikim potpisana.
O britanskom izručenju hrvatskih vojnika i civila govori činjenica da je britanski 8. korpus u Bleiburgu prisilio oružane snage NDH na predaju oružja jer bi u suprotnom taj korpus s tenkovima pucao po izbjegličkoj masi na bleiburškom polju, što je bila izravna prijetnja izrečena hrvatskim parlamentarnim predstavnicima na pregovorima u bleiburškom dvorcu. Pored toga postoji cijeli niz pismenih svjedočenja britanskih časnika o izručenju hrvatskih ratnih zarobljenika Titovim snagama, a britanski povjesničar i unuk slavnog ruskog književnika Tolstoja, Nikolaj Tolstoj, napisao je i knjigu o tome („Ministar i pokolji“) te ću te činjenice prezentirati na blogu, kao i sve ostale povijesne činjenice koje pobijaju Goldsteinovu knjigu o hrvatskoj povijesti od 1918. – 2008. u dijelu koji je vezan za „Bleiburg i Križni put“.
Pod zadnje u ovom postu ću samo napomenuti Goldsteinov pristup povijesti, koji zajedno s Tvrtkom Jakovinom forsira tako zvanu „multiperspektivnost“ u prikazu hrvatske povijesti, a to znači na pr. da se pri prikazu Domovinskog rata uzima i velikosrpski izvor u obzir, što bi bilo isto kao da povijest Francuza u Drugom svjetskom ratu pišu predstavnici njemačkih nacista i okupatora.
One hrvatske izbjeglice pred jugoslavenskim neprijateljima – titoistima, koje su uspjele izbjeći povratak s onim Hrvatima koji su u Bleiburgu bili vraćeni u Jugoslaviju, je britanska okupacijska vojska u južnoj Austriji smjestila u improvizirane zarobljeničke logore u Griffenu, Roseggu, Klagenfurtu, Tamswegu i drugdje. Šesta oklopna divizija britanske armije držala je u ono vrijeme oko 11.000 Hrvata u zarobljeništvu, a mnogi su bili zatočeni na području 46. pješačke divizije britanske armije. Ako su antititoistički Hrvati u tim zarobljeničkim logorima mislili da su sigurni pred titoistima, ubrzo su bili razuvjereni. Onog dana kada je zapovjednik Scott u Bleiburgu vratio komunističkim partizanima glavninu Hrvata, zapovjednik Tooby Low (koji je nakon rata postao lord Aldington) u zapovjedništvu 5. korpusa britanske armije složio se sa partizanskim pukovnikom Hočevarom da će „uhvatiti, razoružati, zatvoriti u logor a potom vratiti u Jugoslaviju sve one koji prebjegnu u Austriju.“ O dogovoru je Low obavijestio britansku 8. armiju (koja se u sjev. Africi borila protiv Rommelova „Afričkog zbora“). U isto vrijeme je britanska 6. oklopna divizija do brit. 1. gardijske brigade proslijedila naredbu da „(...) se svi anti-titoisti moraju izručiti Titu (...) U području Sittersdorfa oko 15.000 Hrvata bilo je izručeno Titu (...) Time je Nikolaj Tolstoj pobio tvrdnje Ive Goldsteina 17 godina prije nego je ovaj u Jutarnjem listu i u svojoj knjizi tvrdio da britanske snage nisu izručivale hrvatske ratne zarobljenike jugoslavenskim snagama.
Brutalnost i nedisciplina Titovih jedinica nevjerojatno su utjecale na oficirske činove u vojničkoj hijerarhiji britanske armije u južnoj Austriji. Tijekom borbi koje su na području sjeverne Italije trajale između britanske 8. armije generala McCreerya i njemačke 10. armije generala Vietinghoffa, Saveznička propaganda je od Titovih partizana u umovima engleskih, škotskih i waleških vojnika stvorila herojske borce pokreta otpora koji se za demokratsku stvar protiv njemačkih okupatora bore s iznimnom požrtvovnošću. Sada, kada su se s njima u austrijskom dijelu Koruške neposredno suočili, gotovo preko noći stvorilo se ogorčeno neprijateljstvo i prezir. Sir James Wilson, oficir Zelenih beretki iz brit. 61. pjašačke brigade zabilježio je sljedeće mišljenje o Titovim partizanima:
„(...)Premda su nas vijesti Osme brigade podučavale da Tita i njegove sljedbenike smatramo herojima, bilo nam je potrebno vrlo malo da se razočaramo. «Jugići» su bili prljavi, nedisciplinirani i nepouzdani;(...)“
Dana 17. svibnja 1945. je brit. maršal Harold Alexander zaustavio prisilnu repatrijaciju svih anti-titoista bez obzira na etničku pripadnost. Bez obzira na to je brit. zapovjednik Tobby Low vršio sve pripreme za izručenje hrvatskih zarobljenika koji su jugoslavenskim snagama izručeni na prevaru. Brit. 5. korpus je naredio da se sve hrvatske izbjeglice pošalju u Rosenbach, vrlo blizu granici sa Slovenijom radi ukrcavanja na vlakove za Jugoslaviju, u to vrijeme, 1945. godine. Naređeno je da se formiraju tranzitni logori, ne preblizu mjesta Rosenbach, jer ratni zarobljenici ne smiju znati svoje odredište. Prema izvješću u području brit. divizije ima oko 11.000 Hrvata. Nigel Nicholson, oficir vojno-obavještajne službe brit. 1. gardijske brigade, koga je zapala dužnost da prenese naredbe o repatrijaciji hrvatskih zarobljenika Titovim snagama, zabilježio je kako će britanske snage 19. svibnja 1945.
„evakuirati oko 2.000 Hrvata iz dva velika logora na sjevernoj obali jezera Wörthersee; Hrvate, među kojima ima mnogo žena i djece, kamionima ćemo transportirati u područje Waleske garde; tamo će u privremenom logoru ostati dok ih ne pozovu u Rosenbach 0271, gdje je Tito već pripremio svoje ozloglašene da ih pokupi. Hrvati do samog trenutka izručenja neće biti upozoreni o svojoj sudbini, dopustili smo im da vjeruju kako njihovo odredište nije Jugoslavija, već Italija. Cijeli je pothvat vrlo nedoličan, a britanske trupe pokazuju krajnje gađenje u izvršavanju naredbi(...)“
Britanskim vojnicima odgovornim za operaciju vraćanja hrvatskih izbjeglica pravo je odredište žrtava ostalo do posljednjeg trenutka skriveno. Dana 19. svibnja je pukovnik Robin Rose Price iz 3. waleske brigade prokomentirao ironično u svom ratnom dnevniku:
„Divan dan. Započinje evakuacija Hrvata. Primili smo naredbu najgore dvoličnosti – da Hrvate koji misle da idu u Italiju predamo njihovim neprijateljima, tj. Titu u Jugoslaviju. Titove straže u vlaku skrivene u gardijskim vozilima. 2.500 Hrvata evakuirati sa stanice Maria Elend do večeri 19. svibnja.“
Velečasni Malcolm Richards, vojni kapelan u 1. bataljunu 3. waleske brigade i 6. oklopne divizije, koji je provodio izručenje u Maria Elendu, zabilježio je kako je izručenje Hrvata Titovim Jugoslavenima bilo britanski dio pogodbe u povlačenju Titovih jedinica iz južne Austrije odnosno grada Klagenfurta:
Više od tjedan dana naoružane partizanske grupe pustošile su britanskom okupacijskom zonom u južnoj Austriji koju je Tito želio anektirati (pripojiti Jugoslaviji). Među deportiranim Hrvatima bilo je vojnih ratnih zarobljenika-boraca (ustaša i domobrana), ali i hrvatskih civila – hrvatske obitelji, žene i djeca, svećenici, neborci itd. Izručenje je trajalo do izručenja posljednje skupine hrvatskih zarobljenika, 24. svibnja 1945. godine. Izručene Hrvate preuzela je partizanska 26. dalmatinska divizija III Jugoslavenske armije, maršala Tita. Nakon toga su na prevaru počeli Titovim jedinicima biti izručivani srpki zarobljenici, vojni pripadnici četničkih jedinica. U skladu s Titovom naredbom, po povratku u Jugoslaviju velika je većina na prevaru izručenih hrvatskih zarobljenika bila pobijena, u Hrušćici (na drugom kraju tunela Rosenbach, u Sloveniji) i u Jesenicama, šuma Brezovica. O ubojstvima ratnih zarobljenika, srpkih četnika, svjedočio je u Rimu, 25. lipnja 1945. partizanski poručnik Jugoslavenske armije, Branislav Todorović, srpke nacionalnosti i pravoslavne vjere, 33 godine mlad, student tehnologije prije rata, nikad osuđen zbog kriminala...
... Naredba brit. gen. Robertsona iz Savezničkog zapovjedništva AFHQ, na osnovu intervencije opunomoćenog ministra britanske vlade za Sredozemlje pri glavnom stožeru Savezničkih angloameričkih snaga u Napulju, Italiji, Harolda Mc Millana (kasniji lord Stockton), koji je zapovijedio vraćanje „Rusa“ /Kozaka/ i „Jugoslavena“ /Hrvata, i Srba/ koji su se borili na njemačkoj strani, naredba, dakle, izdana od gen. Robertsona od 14. svibnja 1945. stvorila je politiku repatrijacije bez obzira na volju hrvatskih ratnih zarobljenika, i predstavljala je odgovor na strah od naglog izbijanja hrvatskog naroda na granice Austrije, pod britanskom okupacijom.
Britanski povjesničar Nikolaj Tolstoj (Nikolai Tolstoy) piše u svojoj knjizi „Ministar i pokolji“ o motovima partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu:
„Nakon njemačke invazije na Rusiju, Komunistička partija Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tita pridružila se rastućem pokretu otpora proti njemačkih i talijanskih okupatora. No njeni su glavni napori bili usmjereni protiv velike većine jugoslavenskih građana koji su prema komunizmu bili podjednako neprijateljski raspoloženi kao prema nacizmu“.
O Titovom kolegi iz politbiroa CK KPJ i Vrhovg štaba, Edvardu Kardelju, Tolstoj navodi da se radi o „niskom, zdepastom, blijedom i crnokosom Slovencu u ranim tridesetima koji je nosio naočale s čeličnim okvirom i uredne, male crne brkove te izgledao poput provincijskog učitelja, što je slučajno i bio. On je bio teoretičar partije, stručnjak za marksističku dijalektiku... U rujnu 1941. Kardelj je izdao proglas u kojemu je svima koji su se suprotstavljali Partiji zaprijetio likvidacijom. To nije bilo puko hvalisanje. Točno dvije godine kasnije javno je ustvrdio kako je „u rujnu 1943. za četiri dana sa slovenskog tla naprosto zbrisano sedam tisuća belogardijskih izdajica“. Nakon što je 19. rujna poubijano 7000 /slovenskih/ domobranaca koji su se pod amnestijom predali kod dvorca Turjak (mnogi su prethodno bili mučeni), Kardelj je u razgovoru s jednim kolegom veselo primijetio: „To bi ih moralo demoralizirati!“.
(Izvor: Foreign Office 371/48812, i National Archives 740.0011 E.W./5-145; Foreign Relations of the United States Diplomatic Papers 1945., Washington 1960, str. 1226-7.)
Ovakve tamne strane partizanske borbe Ivo Goldstein prešućuje.
„14. svibnja /1945./ Peti korpus /britanski/ doznaje da se približava 200.000 Hrvata...
15. svibnja Peti korpus vraća 200.000 Hrvata.
Pogrešno vjerujući da su se predali osmoj armiji, Alexander ih nudi Titu. /Maršal Alexander, brit. glavni Saveznički zapovjednik za Sredozemlje/.
...
19. svibnja Brigadni general Low u Petom korpusu dogovara s titoističkim pukovnikom Ivanovićem izručenje svih Jugoslavena koji se nalaze na području korpusa.“
...
„4. kolovoza /1945./ američki ambasador Kirk prvi put doznaje za izručivanje Jugoslavena /hrvatskih, slovenskih i srpskih ratnih zarobljenika/, što je u suprotnosti sa savezničkom politikom.“
(Izvor: Nikolaj Tolstoj, „Ministar i pokolji, Bleiburg i Kočevski Rog 1945.“ (ISBN 86-401-0070-5), Zagreb, 1991., Nakladni zavod Matice Hrvatske)
No, Ivo Goldstein bolje zna od Britanaca koliko su izručili hrvatskih rantih zarobljenika jugoslavenskim partizanskim snagama, naime, navodno samo nekoliko stotina, dok u principu navodno nisu nikoga izručili, te da su ratni zarobljenici sami krivi jer se nisu na vrijeme predali. Pored toga Ivo Goldstein tvrdi da je bilo najviše 116 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, te je opet pametniji od Britanca i britanskog povjesničara Tolstoja koji je na osnovi brianske dokumentacije dokazao da su britanske snage izručile Titu preko 200 tisuća zarobljenih Hrvata, i to je brojka ratnih zarobljenika bez onih najmanje nekoliko desetaka tisuća koji su se u isto vrijeme predali na području Slovenije. Slovenski povjesničar Franc Perme pak navodi da je titoistički režim dao samo na području Slovenije pobiti 196 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, a do danas je slovenska državna komisija pronašla na tlu Republike Slovenije preko 900 (devet stotina) masovnih grobnica i jama čiji su autori „oslobodioci“ maršala Tita. Dakle, „Bleiburg“ ne predstavlja nikakav mit ustaške emigracije nego realnost zbog koje titoisti (izrod hrvatskog naroda) i dan danas lažu, likuju i slave, a hrvatski narod obilježava s pijetetom, jer žrtva je žrtva.
CBK
Post je objavljen 30.11.2008. u 21:07 sati.