Marketing
BONIS NOCET, QUI MALIS PARCIT
Počinjem post s jednom, po mojemu mišljenju zaista, senzacionalnom viješću, i nastaviti ću s jednom drugom, očekivanom viješću.
Senzacionalna je vijest da je u nezavisnoj državi Kosovo Republjik uhićeno od snaga sigurnosti troje tajnih agenata njemačke obavještajne i tajne službe BND, i to pod optužbom pripremanja terorističkog napada na predstavništvo Europske unije na Kosovu, na stožer misije Eulex u Prištini, kako prenosi naš tisak vijest svjetskih novinskih agencija.
Tajni plan je bio jednu kosovsku ekstremnu organizaciju instrumentalizirati načinom „lažnoga stijega“ da izvrši navedeni teroristički napad. Teroristi ne bi ni znali da napad izvode za strani interes jer im je albanski vođa Ismet Keljmendi navodno doušnik njemačke obavještajne službe koji je vrbovan dok je izdržavao zatvorsku kaznu u Njemačkoj zbog pripadnosti ekstremno-ljevičarskoj terorističkoj organizaciji Rote Armee Fraktion (R.A.F.)
Tajna služba BND je opovrgnula da bi se radilo o njezinim špijunima dok je veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke na Kosovu potvrdilo da se radi o špijunima Bundesnachrichtendiensta. Ovakav neuobičajni istup njemačkog veleposlanstva tumači se rivalstvom između konzervativne i proatlantske njemačke kancelarke Angele Merkel, i socijaldemokratskog proruski orijentiranog ministra vanjskih poslova Njemačke, Frank-Waltera Steinmeiera.
Izgleda da je balkanski sindrom, naveliko raširen po Hrvatskoj, a pod geslom „Tko će koga nego svoj svoga“ prešao i na uljuđenu, tolerantnu, socijalnu i demokratsku Saveznu Republiku Njemačku. Trule balkanske jabuke zarazile su one zdrave u Europskoj uniji. To je inače tipični nebalkanski hrvatski političar Dobroslav Paraga poručio Europljanima još prije 10 godina da će se dogoditi ako će i dalje na Zapadnom Balkanu podržavati bivše komuniste. Sada je i Europska unija zaražena balkanskim sindromom. Imati će bome novi am. predsjednik Obama puno posla, pa i na Balkanu, unatoč neslužbenim glasinama da se neće baviti Balkanom jer ima važnijih kriznih žarišta u svijetu. Međutim, ne, morat će se baviti balkanskim buretom baruta, htio, ne htio, jer Kosovo na primjer može postati inicijalna kapisla ili casus belli za novi svjetski rat kao svojedobno sarajevski atentat godine 1914., jer ako se njemačka tajna služba bavi terorizmom, od koje bi to malo tko očekivao, onda što tek radi ruska, američka, srpska, britanska, izraelska obavještajna služba? Bit će frke 2009. godine, ne samo zbog svjetske financijske i ekonomske krize nego i zbog ratnih požara koji će se širiti po svijetu i zahvatiti sam izvor i uzroke: vodeće neoliberalne zemlje Zapada.
Druga, očekivana je vijest najnoviji prijedlog, po nesreći ali i sramoti hrvatskog naroda koji ga je izabrao, predsjednika Republike Stjepana Mesića, o ukidanju odavanja vojne počasti na sahranama hrvatskih branitelja.
Kad je nedavno premijer Sanader pokušao Hrvatima ukrasti Božić, zahtijevajući od naroda da zbog svjetske financijsko-ekonomske krize stegne remen, skupina internetske generacije studenata je odgovorila protuprijedlogom i bačenom rukavicom u facu naših vlastodržaca:
Stegnite vi remen, bando jedna lopovska!
To se odnosi i na šefa države! Neka on stegne svoj remen! Neka da prijedlog za koliko milijuna kuna misli skresati proračun Ureda Predsjednika Republike! Evo prijedloga: službena putovanja mu ne trebaju jer tako i tako ga već dulje vrijeme nije u neki državni posjet pozvao nijedan svjetski državnik od formata tako da je Stipe manje, više trošio novac hrvatskih poreznih obveznika na turistička putovanja, često u društvu Vesne Pusić i sljedbe. Što udaljenija, to egzotičnija destinacija, tipa komunističke Mongolije ili socijalističke Kube. Pošto Stipe Internacionale inače daje svijetu recepte, nismo ga čuli kako riješiti ratni sukob u centralnoafričkoj državi Kongo koja se raspada i u čijem ratnom vihoru i tragediji građanskog rata i stranih vojnih intervencija, agresije i pljačke je u posljednjih 10 godina ubijeno i poginulo preko tri milijuna ljudi. Mnogi grabe prirodna bogatstva te resursima prebogate a socijalno užasno siromašne zemlje. Ili, na primjer ušteda na Stipinim državnim ručkovima, ili na primjer, kako bi bilo da Mesić unaprijed odustane od troškova počasnog ukopa njega samoga – jednoga dana kada se dogodi tragedija za titoiste u Hrvatskoj i Stipe bradonja napusti ovozemaljski svijet, i stane pred sud Božji ako ne već pred streljački vod Hrvatske vojske zbog veleizdaje Republike Hrvatske. Moram reć da sada imam još veći otklon od prvog predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana i njegove tobože dobronamjernosti, jer uzeti si 1989. za suradnika čovjeka kao što je Stjepan Mesić koji je 1967. na komunističkoj skupštini u zgradi Sabora u Zagrebu napadao potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, i zahtijevao zatvorske kazne za njene potpisnike, nazivajući ih „pijancima i teroristima“, zaista nije dobronamjerno nego politički ciljano s tajnim planovima suprotnim interesima hrvatske javnosti. Da se razumijemo, veleizdaja nije predložiti ukidanje vojnih počasti na sahranama hrvatskih branitelja, to je cinično i bezobrazno, ali jeste veleizdaja surađivati u vrijeme velikosrpske agresije s jugoslavenskom vojnom tajnom službom KOS, za što su ga optuživali i osnovano sumnjičili neki političari i znanstvenici, a i Slobodan Milošević, opskrbljen informacijama KOS-a JNA, ga je na haaškom suđenju upitao: Stipe, izdao si Jugoslaviju, HDZ, Tuđmana, tko je sledeći? Eto, ispalo je da je slijedeći na popisu kog treba izdat HRVATSKA. Nisu bez razloga bile ne tako davno iznijete optužbe u Glasu Koncila i Večernjem listu o tome da je Stipe bio kadrovik Udbe, a ne samo njen doušnik. Uštedjet se i može ukidanjem pokroviteljstava proslava obljetnica partizanskih jedinica koje financira predsjednik Mesić preko leđa hrvatskih poreznih obveznika i Državnog proračuna. Držim se dakle latinske Senecove poslovice koja kaže ovako:
BONIS NOCET, QUI MALIS PARCIT
(Dobrima škodi tko štedi zle.)
Zato kritiziram Mesića. I njegova štićenika Ivu Goldsteina, ali o njemu u slijedećem postu, dok u prilogu ovoga imate povijesni opis Mesićevih i Goldsteinovih partizana iz kuta gledanja jednog hrvatskog civila koji je u Drugom svjetskom ratu bio tinejdžer i kao takav žrtva partizanskog režima na Križnom putu koji je 1945. godine prošao, i koji nam je u najzrelijim godinama svoga života, bez ikakve mržnje, poklonio svoja sjećanja na udarničke članove tako zvanog narodnog ustanka i prvoborce iz 41'.
A vi drage blogerice i dragi blogeri, ako imate kakav pametan prijedlog o smanjivanju troškova Ureda predsjednika Republike, i kako, na koji način bi Stipe mogao stegnut malo svoj remen, slobodno ga ostavite na ovom blogu.
Pozdrav! CBK
Poglavlje knjige „HRVATSKA POVIJEST – POVIJEST XVI – XX STOLJEĆA“,
„NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA 10. IV. 1941. – 8. V. 1945.“
(str. 447. – 477.)
„...Ratna organizacija komunističke stranke djelovala je savršeno, i u antifašističku borbu uključivala sve svoje članove i istomišljenike. Ovi posljednji su na dobrovoljnoj bazi prilazili partizanima, a sredinom i potkraj rata na osvojenim područjima, gdje su uspostavili svoju vlast, normalno su novačili mjesno stanovništvo. Mozak cijele organizacije bio je Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije s pridruženim Centralnim komitetima Komunističkih partija Hrvatske i Slovenije... Radeći po uputama agitpropa /agitacijske propagande boljševika/ organizirali su dolazak seljaka na partizanske društvene sastanke i kazališne priredbe. Njihova prosvjetna djelatnost bila je također značajna, brinuli su se za opismenjavanje nepismenih i organizirali osnovne škole za djecu. Organizirali su također proizvodnju oružja, streljiva i odjeće, cipela za partizanske jedinice... Uspostavili su narodni sud koji je, uz znatno sudjelovanje vojnih komesara, sudio zarobljenim protivničkim vojnicima i neprijateljskim dužnosnicima /i civilima/. Narodnooslobodilački odbori su u svojoj sredini vodili borbu, kako se tada govorilo, protiv suradnika okupatora i njihovih slugu ustaša i domobrana, te oduzimali imovinu bogatih seljaka – kulaka, gostioničara, trgovaca, te se pod Lenjinovim geslom „religija je opijum za narod“ borili protiv Rimokatoličke crkve i vjere...
...Jednog dana u rano proljeće 1942., u kuću gostioničara iz sela Jakovlja u Hrvatskom zagorju upala su dva partizana. U kući su osim žene i šestero djece, na večeri poslije rada u vinogradu, bila i devetorica težaka. Jedan od dvojice partizana, iz sela Laduča na Savi između sela Šenkovca i Savskog Marofa, upitao je tko je Jakov i na licu mjesta ustrijelio gostioničara. Ovo ubojstvo svoga oca ispričao je autoru Vinko Poturica, stanovnik sela Jakovlja. Na isti način su likvidirana još dva trgovca, jedan iz Jakovlja, a drugi iz Velikog Trgovišća. Također je tako ubijen i župnik Žigrović iz Gornjeg Jesenja poviše Krapine. Iste godine partizani su na cesti u Kraljevom Vrhu u zasjedi sačekali četu ustaša i izmasakrirali ih. U NDH to nisu bili usamljeni slučajevi. Na objema zaraćenim stranama velika je mržnja krojila sudbinu i u borbi za vlast bez milosti se likvidiralo suparnike. Tako su stradali kovač desničar Josip Repak iz Đelekovca i zagrebački radnik Franjo Flajšman, koji je došao u rodni kraj pored Varaždinskih Toplica odjeven u domobransku uniformu i s fesom na glavi...
... Njemačka vojska razbila je partizanske odrede Srbije nazvane po zvučnim imenom „partizanska vojska Srbije i proleterske brigade“. Te snage, oslabljene i bježeći preko Drine stacionirale su se oko mjesta Rudo u sjeveroistočnoj Vrhbosni. Zajedno s tom vojskom /1. i 2. „proleterska“ brigada/ izbjegao je i Glavni štab s drugom Titom na prijelazu iz 1941. na 1942. godine. Centralni komiteti Komunističkih partija Hrvatske i Slovenije su u to vrijeme djelovali u svojim zemljama, a u jesen 1942. dobili su nalog glavnog stožera da se partizanski odredi Hrvatske i Slovenije trebaju pokrenuti, priteći u pomoć i u Vrhbosanskoj krajini zauzeti grad Bihać i cijelu okolicu. Naredba je izvršena! Bio je to smišljen potez glavnoga štaba, kako bi se 26. i 27. studenog 1942. u Bihaću moglo održati prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije...“
„...Komunistička partija Jugoslavije bila je vrlo zatvoreni čvrsti organizam i nakon što je 1921. poslije zakona o obrani države prešla u ilegalu, za prijem u njezino članstvo provjeravao se svaki kandidat. Zbog takvog stava uoči Drugog svjetskog rata, ta je stranka imala otprilike 12.000 članova u cijeloj Jugoslaviji, a u Hrvatskoj 4.000. Poznat je sustav organiziranja komunističkih trojki, po kojem jedan član poznaje samo ostalu dvojicu članova. Oni pak mogu obrađivati svoje poznanike u nastojanju da ih pridobiju za ideje komunizma. Trojke su bile i obrana od provale i izdaje provokatora, jer su žbiri i agenti vlasti mogli dojaviti samo mali broj članova te stranke. U ratu se od te prakse odustalo, jer su komunisti nastupali s oružjem u ruci i borili se protiv protivnika ne birajući sredstva....“
„...Prečanski Srbi uglavnom su bili protiv NDH, ali ih nisu privlačile ni komunističke ideje, bili su naklonjeni svome četničkom pokretu. Komunistički aktivisti odlazili su među te ljude, objašnjavajući im svoje ideje i upornim radom i agitatorskom sposobnošću pridobivali pojedince i skupine. Ti su hrvatski Srbi prilazili komunistima, postupno odustajući od ideje četništva. Doduše, bilo je i drugačijih slučajeva, kao što je Marko Orešković /politkomesar Glavnog štaba Hrvatske/ otišao među Srbe, ali su ga četnici ubili. Zagrebačka partijska organizacija svoje je članove po zadatku slala da organiziraju ustanak na Žumberku, a i one članove kojima je prijetila likvidacija od ustaša... Komunisti su znalački prišli organizaciji ustanka u Žumberku, koristeći različitost stanovništva i vjersku podvojenost rimokatolika i grkokatolika. U prvo vrijeme oslanjali su se na grkokatolike. Tada je na Žumberak po partijskom zadatku došao radnik Grga Milašinčić... Iz Zagreba je također došao školarac Miro Germošek, kojemu je prijetila ustaška nadzorna služba zbog njegova ljevičarskog stava. Njih su dvojica pripremali prvu partizansku akciju. Partijska organizacija u to je područje poslala izvjesnu količinu oružja... Na tom vinorodnom brežuljku neki su grkokatolici imali svoje vinograde i klijeti na istočnoj osojnoj strani Miranjca, gdje se zajedno s oružjem našao i pratitelj oružja iz obitelji Rukavina. Slučajno doznavši za oružje, mještani okolnih sela Okruga, Puškarovog Jarka, Žalčevog Briga, Dola, Kostela Svrževa i Pećine, koje je vodio Mijo Puškar iz Pećine pored Crkvenog Pribića, naoružali su se u redarstvenoj postaji u Pribićkom Strmcu i prekinuli taj put dopreme oružja. Međutim, to ipak nije omelo organizatore prve javne partizanske akcije /u kraju između Zagreba i Karlovca/. Potkraj kolovoza 1941., jednog jutra u praskozorje, napali su oružničku postaju stacioniranu u gospodarskim zgradama imanja Križevačke biskupije u Pribićkom Strmcu. Napad je vodio Grga Milašinčić, a politički stožer napada bio je u nedalekom dvorcu obitelji Kukuljević na Svrževu. Domobranska postaja u Krašiću nije pritekla u pomoć oružnicima /nešto teže naoružanoj policiji/, nego je samo s uzbrdice krašićkoga groblja pucala preko krašićkoga polja prema mjestu napada, što nije imalo veći učinak /Krašić, rodno mjesto kardinala Stepinca/. Oko deset sati ujutro oružnici su položili oružje i partizani su se proslavili svojom prvom pobjedom u široj okolici Jastrebarskog i Zagreba. U toj akciji stradali su vozač autobusa, koji je tijekom borbe htio s autobusom pobjeći s poprišta, i jedan đak zagrebačkih srednjih škola koji je krenuo u Zagreb. Ostali putnici su pod partizanskom pratnjom odvedeni u partizanski stožer, gdje ih je narodni sud ispitao. Autor ove povijesti se nalazio u autobusu. Oni koji nisu bili krivi postupno su puštani svojim kućama. Nije poznato što se dogodilo sa zarobljenim oružnicima... Usprkos tom prvom uspjehu partizana, među pučanstvom ipak nije bilo većeg odziva, kakav je vodstvo ustanka očekivalo. Poslije ovog prvog uspjeha, partizani se se sa Žumberka preko Slavetića prebacili po šumi do željezničke pruge u Zdenčini na Pisarovinu i preko Kupe u Banovinu. Sisačka partijska organizacija imala je više uspjeha na Banovini, karlovačka na Kordunu i u Lici, među mješanim hrvatskim i srpskim žiteljima. Ozbiljne borbe ustaša, domobrana, njemačkih i talijanskih jedinica s jedne strane, i komunističko-četničkih jedinica s druge strane, počele su se voditi 1942. godine. Partizani su se dobro organizirali i veću pozornost posvećivali promičbi njihovih partijskih vojnih komesara, koji su, kad god bi došli u bilo koje selo organizirali susrete – meeting-e – sa seljacima, uvjeravajući ih kako će njihova vlast biti narodna vlast, a ne kako je bilo prije i kakva je ustaška vlast koja samo iskorištava i ugnjetava narod...
... U veljači 1944. ustaše su u Zagrebu na rasvjetnim stupovima od Maksimira do Dubrave objesili oko 20 talaca ljevičara. Hrvati desničari tada su oduzeli život Hrvatima ljevičarima i hrvatska zemlja je pored srpanjskih, prosinačkih, sibinjskih, senjskih dobila i veljačke žrtve...
... Za cijelo postojanje Nezavisne Države Hrvatske, hrvatski narod u Vrhobsni i Hercegovini te u bivšoj turskoj Hrvatskoj uspio se održati zahvaljujući jedinstvu toga puka. U tim olovnim vremenima, taj je puk shvatio kako ga samo zajedništvo može spasiti. Hrvatska vojska, domobrani i ustaše imali su stalni priljev boraca iz ovoga puka i nikada nisu oskudijevali braniteljima protiv partizana i ostatka četnika. Država se ima pravo braniti, ali teror uzrokuje samo još veći otpor. Taoci se ne mogu likvidirati za zločine koje su počinili pobunjenici, to ne donosi dobro narodu koji se brani, nego samo povećava odmetništvo... U Glini su ustaše srušile pravoslavnu crkvu, pohvatali seljake iz okolice i pobili ih. Naprijed je navedeno kako su postrojbe hrvatske vojske u NDH spašavale protjerane Hrvate iz razorenog sela Boričevca, ali istu sudbinu doživjelo je i selo Španovica u zapadnoj Slavoniji, razmjeri četničkih zločina ravni su genocidu. (...)“
Izvor: knjiga „HRVATSKA POVIJEST – POVIJEST XVI – XX STOLJEĆA“, Zagreb, 2007., autora Mije Pema.
Senzacionalna je vijest da je u nezavisnoj državi Kosovo Republjik uhićeno od snaga sigurnosti troje tajnih agenata njemačke obavještajne i tajne službe BND, i to pod optužbom pripremanja terorističkog napada na predstavništvo Europske unije na Kosovu, na stožer misije Eulex u Prištini, kako prenosi naš tisak vijest svjetskih novinskih agencija.
Tajni plan je bio jednu kosovsku ekstremnu organizaciju instrumentalizirati načinom „lažnoga stijega“ da izvrši navedeni teroristički napad. Teroristi ne bi ni znali da napad izvode za strani interes jer im je albanski vođa Ismet Keljmendi navodno doušnik njemačke obavještajne službe koji je vrbovan dok je izdržavao zatvorsku kaznu u Njemačkoj zbog pripadnosti ekstremno-ljevičarskoj terorističkoj organizaciji Rote Armee Fraktion (R.A.F.)
Tajna služba BND je opovrgnula da bi se radilo o njezinim špijunima dok je veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke na Kosovu potvrdilo da se radi o špijunima Bundesnachrichtendiensta. Ovakav neuobičajni istup njemačkog veleposlanstva tumači se rivalstvom između konzervativne i proatlantske njemačke kancelarke Angele Merkel, i socijaldemokratskog proruski orijentiranog ministra vanjskih poslova Njemačke, Frank-Waltera Steinmeiera.
Izgleda da je balkanski sindrom, naveliko raširen po Hrvatskoj, a pod geslom „Tko će koga nego svoj svoga“ prešao i na uljuđenu, tolerantnu, socijalnu i demokratsku Saveznu Republiku Njemačku. Trule balkanske jabuke zarazile su one zdrave u Europskoj uniji. To je inače tipični nebalkanski hrvatski političar Dobroslav Paraga poručio Europljanima još prije 10 godina da će se dogoditi ako će i dalje na Zapadnom Balkanu podržavati bivše komuniste. Sada je i Europska unija zaražena balkanskim sindromom. Imati će bome novi am. predsjednik Obama puno posla, pa i na Balkanu, unatoč neslužbenim glasinama da se neće baviti Balkanom jer ima važnijih kriznih žarišta u svijetu. Međutim, ne, morat će se baviti balkanskim buretom baruta, htio, ne htio, jer Kosovo na primjer može postati inicijalna kapisla ili casus belli za novi svjetski rat kao svojedobno sarajevski atentat godine 1914., jer ako se njemačka tajna služba bavi terorizmom, od koje bi to malo tko očekivao, onda što tek radi ruska, američka, srpska, britanska, izraelska obavještajna služba? Bit će frke 2009. godine, ne samo zbog svjetske financijske i ekonomske krize nego i zbog ratnih požara koji će se širiti po svijetu i zahvatiti sam izvor i uzroke: vodeće neoliberalne zemlje Zapada.
Druga, očekivana je vijest najnoviji prijedlog, po nesreći ali i sramoti hrvatskog naroda koji ga je izabrao, predsjednika Republike Stjepana Mesića, o ukidanju odavanja vojne počasti na sahranama hrvatskih branitelja.
Kad je nedavno premijer Sanader pokušao Hrvatima ukrasti Božić, zahtijevajući od naroda da zbog svjetske financijsko-ekonomske krize stegne remen, skupina internetske generacije studenata je odgovorila protuprijedlogom i bačenom rukavicom u facu naših vlastodržaca:
Stegnite vi remen, bando jedna lopovska!
To se odnosi i na šefa države! Neka on stegne svoj remen! Neka da prijedlog za koliko milijuna kuna misli skresati proračun Ureda Predsjednika Republike! Evo prijedloga: službena putovanja mu ne trebaju jer tako i tako ga već dulje vrijeme nije u neki državni posjet pozvao nijedan svjetski državnik od formata tako da je Stipe manje, više trošio novac hrvatskih poreznih obveznika na turistička putovanja, često u društvu Vesne Pusić i sljedbe. Što udaljenija, to egzotičnija destinacija, tipa komunističke Mongolije ili socijalističke Kube. Pošto Stipe Internacionale inače daje svijetu recepte, nismo ga čuli kako riješiti ratni sukob u centralnoafričkoj državi Kongo koja se raspada i u čijem ratnom vihoru i tragediji građanskog rata i stranih vojnih intervencija, agresije i pljačke je u posljednjih 10 godina ubijeno i poginulo preko tri milijuna ljudi. Mnogi grabe prirodna bogatstva te resursima prebogate a socijalno užasno siromašne zemlje. Ili, na primjer ušteda na Stipinim državnim ručkovima, ili na primjer, kako bi bilo da Mesić unaprijed odustane od troškova počasnog ukopa njega samoga – jednoga dana kada se dogodi tragedija za titoiste u Hrvatskoj i Stipe bradonja napusti ovozemaljski svijet, i stane pred sud Božji ako ne već pred streljački vod Hrvatske vojske zbog veleizdaje Republike Hrvatske. Moram reć da sada imam još veći otklon od prvog predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana i njegove tobože dobronamjernosti, jer uzeti si 1989. za suradnika čovjeka kao što je Stjepan Mesić koji je 1967. na komunističkoj skupštini u zgradi Sabora u Zagrebu napadao potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, i zahtijevao zatvorske kazne za njene potpisnike, nazivajući ih „pijancima i teroristima“, zaista nije dobronamjerno nego politički ciljano s tajnim planovima suprotnim interesima hrvatske javnosti. Da se razumijemo, veleizdaja nije predložiti ukidanje vojnih počasti na sahranama hrvatskih branitelja, to je cinično i bezobrazno, ali jeste veleizdaja surađivati u vrijeme velikosrpske agresije s jugoslavenskom vojnom tajnom službom KOS, za što su ga optuživali i osnovano sumnjičili neki političari i znanstvenici, a i Slobodan Milošević, opskrbljen informacijama KOS-a JNA, ga je na haaškom suđenju upitao: Stipe, izdao si Jugoslaviju, HDZ, Tuđmana, tko je sledeći? Eto, ispalo je da je slijedeći na popisu kog treba izdat HRVATSKA. Nisu bez razloga bile ne tako davno iznijete optužbe u Glasu Koncila i Večernjem listu o tome da je Stipe bio kadrovik Udbe, a ne samo njen doušnik. Uštedjet se i može ukidanjem pokroviteljstava proslava obljetnica partizanskih jedinica koje financira predsjednik Mesić preko leđa hrvatskih poreznih obveznika i Državnog proračuna. Držim se dakle latinske Senecove poslovice koja kaže ovako:
BONIS NOCET, QUI MALIS PARCIT
(Dobrima škodi tko štedi zle.)
Zato kritiziram Mesića. I njegova štićenika Ivu Goldsteina, ali o njemu u slijedećem postu, dok u prilogu ovoga imate povijesni opis Mesićevih i Goldsteinovih partizana iz kuta gledanja jednog hrvatskog civila koji je u Drugom svjetskom ratu bio tinejdžer i kao takav žrtva partizanskog režima na Križnom putu koji je 1945. godine prošao, i koji nam je u najzrelijim godinama svoga života, bez ikakve mržnje, poklonio svoja sjećanja na udarničke članove tako zvanog narodnog ustanka i prvoborce iz 41'.
A vi drage blogerice i dragi blogeri, ako imate kakav pametan prijedlog o smanjivanju troškova Ureda predsjednika Republike, i kako, na koji način bi Stipe mogao stegnut malo svoj remen, slobodno ga ostavite na ovom blogu.
Pozdrav! CBK
Poglavlje knjige „HRVATSKA POVIJEST – POVIJEST XVI – XX STOLJEĆA“,
„NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA 10. IV. 1941. – 8. V. 1945.“
(str. 447. – 477.)
„...Ratna organizacija komunističke stranke djelovala je savršeno, i u antifašističku borbu uključivala sve svoje članove i istomišljenike. Ovi posljednji su na dobrovoljnoj bazi prilazili partizanima, a sredinom i potkraj rata na osvojenim područjima, gdje su uspostavili svoju vlast, normalno su novačili mjesno stanovništvo. Mozak cijele organizacije bio je Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije s pridruženim Centralnim komitetima Komunističkih partija Hrvatske i Slovenije... Radeći po uputama agitpropa /agitacijske propagande boljševika/ organizirali su dolazak seljaka na partizanske društvene sastanke i kazališne priredbe. Njihova prosvjetna djelatnost bila je također značajna, brinuli su se za opismenjavanje nepismenih i organizirali osnovne škole za djecu. Organizirali su također proizvodnju oružja, streljiva i odjeće, cipela za partizanske jedinice... Uspostavili su narodni sud koji je, uz znatno sudjelovanje vojnih komesara, sudio zarobljenim protivničkim vojnicima i neprijateljskim dužnosnicima /i civilima/. Narodnooslobodilački odbori su u svojoj sredini vodili borbu, kako se tada govorilo, protiv suradnika okupatora i njihovih slugu ustaša i domobrana, te oduzimali imovinu bogatih seljaka – kulaka, gostioničara, trgovaca, te se pod Lenjinovim geslom „religija je opijum za narod“ borili protiv Rimokatoličke crkve i vjere...
...Jednog dana u rano proljeće 1942., u kuću gostioničara iz sela Jakovlja u Hrvatskom zagorju upala su dva partizana. U kući su osim žene i šestero djece, na večeri poslije rada u vinogradu, bila i devetorica težaka. Jedan od dvojice partizana, iz sela Laduča na Savi između sela Šenkovca i Savskog Marofa, upitao je tko je Jakov i na licu mjesta ustrijelio gostioničara. Ovo ubojstvo svoga oca ispričao je autoru Vinko Poturica, stanovnik sela Jakovlja. Na isti način su likvidirana još dva trgovca, jedan iz Jakovlja, a drugi iz Velikog Trgovišća. Također je tako ubijen i župnik Žigrović iz Gornjeg Jesenja poviše Krapine. Iste godine partizani su na cesti u Kraljevom Vrhu u zasjedi sačekali četu ustaša i izmasakrirali ih. U NDH to nisu bili usamljeni slučajevi. Na objema zaraćenim stranama velika je mržnja krojila sudbinu i u borbi za vlast bez milosti se likvidiralo suparnike. Tako su stradali kovač desničar Josip Repak iz Đelekovca i zagrebački radnik Franjo Flajšman, koji je došao u rodni kraj pored Varaždinskih Toplica odjeven u domobransku uniformu i s fesom na glavi...
... Njemačka vojska razbila je partizanske odrede Srbije nazvane po zvučnim imenom „partizanska vojska Srbije i proleterske brigade“. Te snage, oslabljene i bježeći preko Drine stacionirale su se oko mjesta Rudo u sjeveroistočnoj Vrhbosni. Zajedno s tom vojskom /1. i 2. „proleterska“ brigada/ izbjegao je i Glavni štab s drugom Titom na prijelazu iz 1941. na 1942. godine. Centralni komiteti Komunističkih partija Hrvatske i Slovenije su u to vrijeme djelovali u svojim zemljama, a u jesen 1942. dobili su nalog glavnog stožera da se partizanski odredi Hrvatske i Slovenije trebaju pokrenuti, priteći u pomoć i u Vrhbosanskoj krajini zauzeti grad Bihać i cijelu okolicu. Naredba je izvršena! Bio je to smišljen potez glavnoga štaba, kako bi se 26. i 27. studenog 1942. u Bihaću moglo održati prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije...“
„...Komunistička partija Jugoslavije bila je vrlo zatvoreni čvrsti organizam i nakon što je 1921. poslije zakona o obrani države prešla u ilegalu, za prijem u njezino članstvo provjeravao se svaki kandidat. Zbog takvog stava uoči Drugog svjetskog rata, ta je stranka imala otprilike 12.000 članova u cijeloj Jugoslaviji, a u Hrvatskoj 4.000. Poznat je sustav organiziranja komunističkih trojki, po kojem jedan član poznaje samo ostalu dvojicu članova. Oni pak mogu obrađivati svoje poznanike u nastojanju da ih pridobiju za ideje komunizma. Trojke su bile i obrana od provale i izdaje provokatora, jer su žbiri i agenti vlasti mogli dojaviti samo mali broj članova te stranke. U ratu se od te prakse odustalo, jer su komunisti nastupali s oružjem u ruci i borili se protiv protivnika ne birajući sredstva....“
„...Prečanski Srbi uglavnom su bili protiv NDH, ali ih nisu privlačile ni komunističke ideje, bili su naklonjeni svome četničkom pokretu. Komunistički aktivisti odlazili su među te ljude, objašnjavajući im svoje ideje i upornim radom i agitatorskom sposobnošću pridobivali pojedince i skupine. Ti su hrvatski Srbi prilazili komunistima, postupno odustajući od ideje četništva. Doduše, bilo je i drugačijih slučajeva, kao što je Marko Orešković /politkomesar Glavnog štaba Hrvatske/ otišao među Srbe, ali su ga četnici ubili. Zagrebačka partijska organizacija svoje je članove po zadatku slala da organiziraju ustanak na Žumberku, a i one članove kojima je prijetila likvidacija od ustaša... Komunisti su znalački prišli organizaciji ustanka u Žumberku, koristeći različitost stanovništva i vjersku podvojenost rimokatolika i grkokatolika. U prvo vrijeme oslanjali su se na grkokatolike. Tada je na Žumberak po partijskom zadatku došao radnik Grga Milašinčić... Iz Zagreba je također došao školarac Miro Germošek, kojemu je prijetila ustaška nadzorna služba zbog njegova ljevičarskog stava. Njih su dvojica pripremali prvu partizansku akciju. Partijska organizacija u to je područje poslala izvjesnu količinu oružja... Na tom vinorodnom brežuljku neki su grkokatolici imali svoje vinograde i klijeti na istočnoj osojnoj strani Miranjca, gdje se zajedno s oružjem našao i pratitelj oružja iz obitelji Rukavina. Slučajno doznavši za oružje, mještani okolnih sela Okruga, Puškarovog Jarka, Žalčevog Briga, Dola, Kostela Svrževa i Pećine, koje je vodio Mijo Puškar iz Pećine pored Crkvenog Pribića, naoružali su se u redarstvenoj postaji u Pribićkom Strmcu i prekinuli taj put dopreme oružja. Međutim, to ipak nije omelo organizatore prve javne partizanske akcije /u kraju između Zagreba i Karlovca/. Potkraj kolovoza 1941., jednog jutra u praskozorje, napali su oružničku postaju stacioniranu u gospodarskim zgradama imanja Križevačke biskupije u Pribićkom Strmcu. Napad je vodio Grga Milašinčić, a politički stožer napada bio je u nedalekom dvorcu obitelji Kukuljević na Svrževu. Domobranska postaja u Krašiću nije pritekla u pomoć oružnicima /nešto teže naoružanoj policiji/, nego je samo s uzbrdice krašićkoga groblja pucala preko krašićkoga polja prema mjestu napada, što nije imalo veći učinak /Krašić, rodno mjesto kardinala Stepinca/. Oko deset sati ujutro oružnici su položili oružje i partizani su se proslavili svojom prvom pobjedom u široj okolici Jastrebarskog i Zagreba. U toj akciji stradali su vozač autobusa, koji je tijekom borbe htio s autobusom pobjeći s poprišta, i jedan đak zagrebačkih srednjih škola koji je krenuo u Zagreb. Ostali putnici su pod partizanskom pratnjom odvedeni u partizanski stožer, gdje ih je narodni sud ispitao. Autor ove povijesti se nalazio u autobusu. Oni koji nisu bili krivi postupno su puštani svojim kućama. Nije poznato što se dogodilo sa zarobljenim oružnicima... Usprkos tom prvom uspjehu partizana, među pučanstvom ipak nije bilo većeg odziva, kakav je vodstvo ustanka očekivalo. Poslije ovog prvog uspjeha, partizani se se sa Žumberka preko Slavetića prebacili po šumi do željezničke pruge u Zdenčini na Pisarovinu i preko Kupe u Banovinu. Sisačka partijska organizacija imala je više uspjeha na Banovini, karlovačka na Kordunu i u Lici, među mješanim hrvatskim i srpskim žiteljima. Ozbiljne borbe ustaša, domobrana, njemačkih i talijanskih jedinica s jedne strane, i komunističko-četničkih jedinica s druge strane, počele su se voditi 1942. godine. Partizani su se dobro organizirali i veću pozornost posvećivali promičbi njihovih partijskih vojnih komesara, koji su, kad god bi došli u bilo koje selo organizirali susrete – meeting-e – sa seljacima, uvjeravajući ih kako će njihova vlast biti narodna vlast, a ne kako je bilo prije i kakva je ustaška vlast koja samo iskorištava i ugnjetava narod...
... U veljači 1944. ustaše su u Zagrebu na rasvjetnim stupovima od Maksimira do Dubrave objesili oko 20 talaca ljevičara. Hrvati desničari tada su oduzeli život Hrvatima ljevičarima i hrvatska zemlja je pored srpanjskih, prosinačkih, sibinjskih, senjskih dobila i veljačke žrtve...
... Za cijelo postojanje Nezavisne Države Hrvatske, hrvatski narod u Vrhobsni i Hercegovini te u bivšoj turskoj Hrvatskoj uspio se održati zahvaljujući jedinstvu toga puka. U tim olovnim vremenima, taj je puk shvatio kako ga samo zajedništvo može spasiti. Hrvatska vojska, domobrani i ustaše imali su stalni priljev boraca iz ovoga puka i nikada nisu oskudijevali braniteljima protiv partizana i ostatka četnika. Država se ima pravo braniti, ali teror uzrokuje samo još veći otpor. Taoci se ne mogu likvidirati za zločine koje su počinili pobunjenici, to ne donosi dobro narodu koji se brani, nego samo povećava odmetništvo... U Glini su ustaše srušile pravoslavnu crkvu, pohvatali seljake iz okolice i pobili ih. Naprijed je navedeno kako su postrojbe hrvatske vojske u NDH spašavale protjerane Hrvate iz razorenog sela Boričevca, ali istu sudbinu doživjelo je i selo Španovica u zapadnoj Slavoniji, razmjeri četničkih zločina ravni su genocidu. (...)“
Izvor: knjiga „HRVATSKA POVIJEST – POVIJEST XVI – XX STOLJEĆA“, Zagreb, 2007., autora Mije Pema.
Post je objavljen 25.11.2008. u 15:07 sati.