Marketing
STEGNITE VI REMEN, BANDO JEDNA LOPOVSKA!
BREAKING NEWS:
Skupina odlučnih studenata pokrenula je prije nekoliko dana internetski masovni pokret za proturežimske demonstracije po svim glavnim trgovima hrvatskih gradova, s početkom 5. prosinca ove godine, pod geslom „Stegnite vi remen, bando jedna lopovska!“
Prosvjedi će biti iznadstranački u korist hrvatskog društva protiv vlasti koja je u posljednjih 17 godina opljačkala i prevarila građane, i izdala zemlju. Prosvjed je usmjeren protiv premijerove vlade, protiv vladajuće stranke HDZ i koalicije, protiv oporbene stranke SDP, dakle, "protiv HDZ-SDP i njihovih satelita", kao i protiv predsjednika Mesića, i izričito je zabranjeno na skupove donositi, kako su organizatori naglasili, komunistička i ustaška obilježja. Dnevni list „24 sata“ je izvijestio kako je izričito zabranjeno donositi ustaška obilježja, ali to je notorna laž i ideološka manipulacija uredništva toga lista jer je rečeno da je "izričito zabranjeno donositi ustaška i komunistička obilježja", a poželjno je isticati državne simbole Republike Hrvatske, u što većem broju.
Studentski organizatori su u prvom satu nakon objavljenog proglasa imali 1000 internetskih registracija građana, unosa i komentara, a u sljedeća 23 sata ih je bilo 20 tisuća registriranih interesenata. Dnevno ih se javlja po nekoliko tisuća novih i zainteresiranih. Organizatori s pravom odbijaju razgovarati s novinarima jer im nije cilj sebe isticati i da mediji od njih prave lažne jednodnevne zvijezde nego smatraju medije kao jedne od glavnih sukrivaca nacionalne krize u kojoj se zemlja našla.
Iz prve ruke saznajem da je cilj organizatora masovnih prosvjeda borba za demokraciju i pravnu državu protiv lažne demokracije i lažne pravne države, i to ako treba i na barikadama. Bore se protiv običaja lažnih predizbornih obećanja, i protiv hinjene „slobode“, a za slobodu.
Tko god osjeća nepravdu, pozvan je sudjelovati u stvaranju povijesti aktualnog trenutka, 5. prosinca na glavnom trgu svoga grada.
Upravo na današnji dan, 22. studenog 1963. su mračne sile, koje i danas vladaju nad Hrvatskom, ubile američkog predsjednika John F. Kennedya koji je rekao:
Ask not what your country can do for you, ask what you can do for your country!
Stoga, tko god osjeća da je od vlasti ove zemlje doživio nepravdu neka dođe 5. prosinca ove godine na glavni trg svoga grada i sudjeluje u kreiranju povijesti aktualnog trenutka kako bi pomogao svojoj zemlji da stane na noge, i kako bi ona sutra mogla biti tu za nas. Nek' se državnom vrhu tresu gaće!
Skupina odlučnih studenata pokrenula je prije nekoliko dana internetski masovni pokret za proturežimske demonstracije po svim glavnim trgovima hrvatskih gradova, s početkom 5. prosinca ove godine, pod geslom „Stegnite vi remen, bando jedna lopovska!“
Prosvjedi će biti iznadstranački u korist hrvatskog društva protiv vlasti koja je u posljednjih 17 godina opljačkala i prevarila građane, i izdala zemlju. Prosvjed je usmjeren protiv premijerove vlade, protiv vladajuće stranke HDZ i koalicije, protiv oporbene stranke SDP, dakle, "protiv HDZ-SDP i njihovih satelita", kao i protiv predsjednika Mesića, i izričito je zabranjeno na skupove donositi, kako su organizatori naglasili, komunistička i ustaška obilježja. Dnevni list „24 sata“ je izvijestio kako je izričito zabranjeno donositi ustaška obilježja, ali to je notorna laž i ideološka manipulacija uredništva toga lista jer je rečeno da je "izričito zabranjeno donositi ustaška i komunistička obilježja", a poželjno je isticati državne simbole Republike Hrvatske, u što većem broju.
Studentski organizatori su u prvom satu nakon objavljenog proglasa imali 1000 internetskih registracija građana, unosa i komentara, a u sljedeća 23 sata ih je bilo 20 tisuća registriranih interesenata. Dnevno ih se javlja po nekoliko tisuća novih i zainteresiranih. Organizatori s pravom odbijaju razgovarati s novinarima jer im nije cilj sebe isticati i da mediji od njih prave lažne jednodnevne zvijezde nego smatraju medije kao jedne od glavnih sukrivaca nacionalne krize u kojoj se zemlja našla.
Iz prve ruke saznajem da je cilj organizatora masovnih prosvjeda borba za demokraciju i pravnu državu protiv lažne demokracije i lažne pravne države, i to ako treba i na barikadama. Bore se protiv običaja lažnih predizbornih obećanja, i protiv hinjene „slobode“, a za slobodu.
Tko god osjeća nepravdu, pozvan je sudjelovati u stvaranju povijesti aktualnog trenutka, 5. prosinca na glavnom trgu svoga grada.
Upravo na današnji dan, 22. studenog 1963. su mračne sile, koje i danas vladaju nad Hrvatskom, ubile američkog predsjednika John F. Kennedya koji je rekao:
Ask not what your country can do for you, ask what you can do for your country!
Stoga, tko god osjeća da je od vlasti ove zemlje doživio nepravdu neka dođe 5. prosinca ove godine na glavni trg svoga grada i sudjeluje u kreiranju povijesti aktualnog trenutka kako bi pomogao svojoj zemlji da stane na noge, i kako bi ona sutra mogla biti tu za nas. Nek' se državnom vrhu tresu gaće!
Mala digresija prije samog otvaranja teme. U zadnjih nekoliko tjedana čuli smo, po mojemu mišljenju, jednu dobru vijest, a gore navedena je možda najbolja. Međutim, dobra je i vijest da je Obama pobijedio i postao novi američki predsjednik. Kažu da je pametan i obrazovan, da ima karizmu, dakle, da iz njega izvire posebna energija ili snaga zračenja koja pozitivno utječe na druge ljude. Kaže se za karizmatičnog čovjeka da kroz duh Božji posjeduje darovitost i sposobnosti okupljanja i utjecanja na društvenu zajednicu. Ubijenom predsjedniku Kennedyu se na primjer pripisuje da je imao karizmu.
Zatim, smiješna vijest je najava kolege od Vesne Pusić iz stranke HNS, Radimira Čačića, da želi postati zagrebačkim gradonačelnikom, i da se je u tu svrhu odjavio s adrese u Varaždinu i prijavio na zagrebačkoj adresi, ni manje ni više nego svoje mame. Nevezano za taj bizarni detaljčić postavlja se pitanje što će Zagrebu još jedan korumpirani gradonačelnik? Zar nije dovoljan Milan Bandić zvan „Blenton“ o kojemu u bezbroj kaznenih prijava protiv njega stoji osnovana sumnja da u Zagrebu servisira građevinsku mafiju?
Četvrta vijest, opet dobra, je da je naša balkanska pljačkaška ratno profiterska elita u panici, ne samo zbog svjetske financijske recesije i krize koja prijeti progutati prvo male ribe, a to su naši vladajući balkanci i njihovi tajkuni, nego i zbog toga što revolucija ždere vlastitu djecu. U našem slučaju radi se o tranzicijskoj kostimografskoj "revoluciji" u kojoj su se samo okrenule kabanice dok su partijske knjižice ostale s figom u džepu, i koja je pod zadnje odnijela ovozemaljski Pukanićev život, prijatelja od predsjednika Mesića i od „predsjednika u sjeni“ Hrvoja Petrača. Piše Jutarnji da mještani Lepoglave svjedoče kako je Pukanić pred smrt viđen kako tjednima dolazi u otvoreni dio kaznionice Lepoglava u kojemu je zatvorsku kaznu služio njegov prijatelj, ali sadržaj razgovora je za sada ostao nepoznat. Očito se radilo o redovitim konzultacijama s navodnim bivšim vlasnikom „Nacionala“ i financijerom predsjedničke kampanje ili kampanja. To što je ubijena kći odvjetnika iz konkurentskoga tabora, državni vrh, posebno predsjednika Mesića, nije zabrinulo (to je moja pretpostavka) ali nakon što je bomba ubila njegova medijskog frenda rahmetli Pukija kojega je servisirao informacijama, sve za dobrobiti hrvatske javnosti, naravno, gospodin predsjednik se zabrinuo i za vlastiti život. Pa daj Bože sreće pa da nam naš predsjednik hoće dezertirat sa svoga položaja. Mesiću su pune gaće i odmah je oko sebe okupio jaku ekipu udbaša – udarnih snaga jugokomunističkog totalitarnog ustroja koje je u strukture Republike Hrvatske utkao prvi predsjednik Republike. Karamarko, novi ministar, stručnjak je za povijest, diplomirani je povjesničar. Znači, i ja mogu biti ministar unutarnjih poslova jednog lijepog dana:-) E, dobro, Karamarko je bio šef zagrebačke policije za vrijeme predsjednika Tuđmana, a inače predstavlja Manolićev kadar, isto kao i Faber. Zato su stručna ta gospoda jer imaju preporuku udbaša Josipa Manolića. Karamarko je, po napisima iz tiska, bio podstanar u stanu od Petračeve supruge u Zagrebu, ali to ne smeta borbi protiv organiziranog kriminala, zar ne? Zamislite da je šef njujorške policije bio podstanar u stanu od supruge bossa MAFIE u Brooklynu? Bi li mogao postati šef njujorške policije, ili ministar unutarnjih poslova Sjedinjenih Američkih Država? Teško, nemoguće, jer am. Kongres provjerava takve stvari sve do u detalje. Kod nas je korumpirani Hrvatski sabor dao ekspresno zeleno svjetlo za Karamarkovo imenovanje kao da se radi o čovjeku koji je došao iz kakvog franjevačkog samostana (ako bismo franjevce uzeli kao primjer čestitih ljudi). O Karamarkovim poduzećima i tome je li bio ili je još uvijek možda u sukobu interesa ni riječi, sve je čisto, sve je okey u Mesićevoj banana-državi.
Za kraj ove digresije još samo to da je nedavni članak u Washington Timesu o Sanaderu fakat super jer je car ostao gol. Sanaderova je vlada izravno imenovana korumpiranom i da pljačka ekonomiju zemlje, a on osobno da se obogatio. Koga zanima kompletni prijevod toga članka na hrvatski jezik koji u Jutarnjem ili Večernjem listu naravno nije objavljen može ga pročitati u Hrvatskom pravu online, http://www.hrvatsko-pravo.com
Zatim, smiješna vijest je najava kolege od Vesne Pusić iz stranke HNS, Radimira Čačića, da želi postati zagrebačkim gradonačelnikom, i da se je u tu svrhu odjavio s adrese u Varaždinu i prijavio na zagrebačkoj adresi, ni manje ni više nego svoje mame. Nevezano za taj bizarni detaljčić postavlja se pitanje što će Zagrebu još jedan korumpirani gradonačelnik? Zar nije dovoljan Milan Bandić zvan „Blenton“ o kojemu u bezbroj kaznenih prijava protiv njega stoji osnovana sumnja da u Zagrebu servisira građevinsku mafiju?
Četvrta vijest, opet dobra, je da je naša balkanska pljačkaška ratno profiterska elita u panici, ne samo zbog svjetske financijske recesije i krize koja prijeti progutati prvo male ribe, a to su naši vladajući balkanci i njihovi tajkuni, nego i zbog toga što revolucija ždere vlastitu djecu. U našem slučaju radi se o tranzicijskoj kostimografskoj "revoluciji" u kojoj su se samo okrenule kabanice dok su partijske knjižice ostale s figom u džepu, i koja je pod zadnje odnijela ovozemaljski Pukanićev život, prijatelja od predsjednika Mesića i od „predsjednika u sjeni“ Hrvoja Petrača. Piše Jutarnji da mještani Lepoglave svjedoče kako je Pukanić pred smrt viđen kako tjednima dolazi u otvoreni dio kaznionice Lepoglava u kojemu je zatvorsku kaznu služio njegov prijatelj, ali sadržaj razgovora je za sada ostao nepoznat. Očito se radilo o redovitim konzultacijama s navodnim bivšim vlasnikom „Nacionala“ i financijerom predsjedničke kampanje ili kampanja. To što je ubijena kći odvjetnika iz konkurentskoga tabora, državni vrh, posebno predsjednika Mesića, nije zabrinulo (to je moja pretpostavka) ali nakon što je bomba ubila njegova medijskog frenda rahmetli Pukija kojega je servisirao informacijama, sve za dobrobiti hrvatske javnosti, naravno, gospodin predsjednik se zabrinuo i za vlastiti život. Pa daj Bože sreće pa da nam naš predsjednik hoće dezertirat sa svoga položaja. Mesiću su pune gaće i odmah je oko sebe okupio jaku ekipu udbaša – udarnih snaga jugokomunističkog totalitarnog ustroja koje je u strukture Republike Hrvatske utkao prvi predsjednik Republike. Karamarko, novi ministar, stručnjak je za povijest, diplomirani je povjesničar. Znači, i ja mogu biti ministar unutarnjih poslova jednog lijepog dana:-) E, dobro, Karamarko je bio šef zagrebačke policije za vrijeme predsjednika Tuđmana, a inače predstavlja Manolićev kadar, isto kao i Faber. Zato su stručna ta gospoda jer imaju preporuku udbaša Josipa Manolića. Karamarko je, po napisima iz tiska, bio podstanar u stanu od Petračeve supruge u Zagrebu, ali to ne smeta borbi protiv organiziranog kriminala, zar ne? Zamislite da je šef njujorške policije bio podstanar u stanu od supruge bossa MAFIE u Brooklynu? Bi li mogao postati šef njujorške policije, ili ministar unutarnjih poslova Sjedinjenih Američkih Država? Teško, nemoguće, jer am. Kongres provjerava takve stvari sve do u detalje. Kod nas je korumpirani Hrvatski sabor dao ekspresno zeleno svjetlo za Karamarkovo imenovanje kao da se radi o čovjeku koji je došao iz kakvog franjevačkog samostana (ako bismo franjevce uzeli kao primjer čestitih ljudi). O Karamarkovim poduzećima i tome je li bio ili je još uvijek možda u sukobu interesa ni riječi, sve je čisto, sve je okey u Mesićevoj banana-državi.
Za kraj ove digresije još samo to da je nedavni članak u Washington Timesu o Sanaderu fakat super jer je car ostao gol. Sanaderova je vlada izravno imenovana korumpiranom i da pljačka ekonomiju zemlje, a on osobno da se obogatio. Koga zanima kompletni prijevod toga članka na hrvatski jezik koji u Jutarnjem ili Večernjem listu naravno nije objavljen može ga pročitati u Hrvatskom pravu online, http://www.hrvatsko-pravo.com
A sada o temi:
Uvod
„Jutarnji list“ objavljuje u svom tjednom prilogu „Magazin“ seriju članaka od g. Ive Goldsteina na temu „Bleiburg i Križni put“ koji predstavljaju izvatke iz njegove najnovije knjige, objavljena na nedavnom sajmu knjiga u Zagrebu, Interliberu, pod naslovom „Hrvatska 1918. - 2008.“ (944 stranice), uz napomenu u članku da je knjiga „popraćena kompletnim znanstvenim aparatom“, što god to značilo, prvi puta čujem formulaciju da je jedno povijesno djelo „popraćeno znanstveni aparatom“, i to „kompletnim znanstvenim aparatom“. Zar inače ne bi trebalo biti uobičajno da jedno povijesno djelo bude napisano znanstvenim metodama, bez podilaženju aktualnoj politici i bilo kojoj ideologiji? Srećom što knjiga ima 944 stranica tako da široke narodne mase neće ni zanimat što u njoj piše jer je zbog debljine neće ni kupovat ni čitat, ali ne isključujem da nakon ovog posta neće biti tiskana u deset dijelova radi lakšeg čitanja, a osim toga će vjerojatno revni HTV-režiseri brzo snimiti dokumentarne serije na osnovi „prave“ povijesti od dra. Ive Goldsteina. Referiram se, dakle, na članak pod naslovom „Obračun oko oružanih snaga NDH“ od 15.11.2008. godine i članak od 22. studenog ov.g. pod naslovom „Kriterij za selekciju i masovne likvidacije“. U sklopu toga prezentiram knjigu od g. Mije Pema pod naslovom
Zagreb, 2007., ISBN 978-953-95440-2-5 tiskana u privatnoj, vlastitoj nakladi autora, bez državnih poticaja i subvencije Ministarstva kulture, iako je zavrijedila svu moguću potporu, s obzirom na kvalitetu i objektivnost prikazanoga povijesnog sadržaja. Knjiga je nedavno (2008.) publicirana, ali bez velike pompe, „skrivečki“ od kamera Hrvatske televizije i Jutarnjeg lista, Interlibera i pompoznih tribina. Knjiga ima 591 stranicu, lijep tisak, i ilustrirana je s mnogobrojnim zemljovidima i fotografijama. Autor Mijo Pem je diplomirani ekonomist, u mirovini, ali ako može povijesni laik Slavko Goldstein objavljivat knjige o povijesti zašto ne i Mijo Pem. Žena mu je ne tako davno umrla pa čovjek ima vremena pisat. Desetljećima je sakupljao izvore, strastveni je ljubitelj povijesti, posebno hrvatske povijesti, povijesti Hrvata, i odlučio je, prije svega zbog dosadašnjeg, u pravilu, pristranog pristupa toj znanosti u Republici Hrvatskoj , sam se prihvatiti pera i generacijama ostaviti u naslijeđe jedno kapitalno djelo o hrvatskoj povijesti od doseljenja Hrvata do kraja velikosrpske agresije i oslobođenja 1995. godine. Neizbježno je u svoje djelo ukomponirao i povijesne događaje iz Bosne jer su Hrvati s Bosnom povezani od ranog srednjeg vijeka. Knjiga je nažalost tiskana u maloj nakladi, svega 300 primjeraka ali sve što je rijetko je i vrijedno. Možda će jednoga dana jedna prava hrvatska država s pravim vladarima vrednovati njegovo djelo i tiskati ga u većem broju primjeraka, recimo u nakladi kao što danas marksistički povjesničari kao Dušan Bilandžić „Dule“ (potpukovnik JNA) tiskaju u Republici Hrvatskoj tisuće stranica svojih knjiga u tisuće primjeraka, i tako nekoliko puta zaredom.
Autor hrvatske povijesti Mijo Pem je osobni sudionik Križnog puta 1945. kao hrvatski civil ali unatoč tome što je postao žrtvom totalitarnog titoizma nije u svome djelu pristupio ni strastveno ni s mržnjom prema svojim progoniteljima nego racionalno, hladnokrvno. Dao je odličan opis partizana u Drugom svjetskom ratu, onako kako je bilo, i onako kakvi su bili. Njegov prikaz je vjerniji tim više što ih je osobno upoznao u Drugom svjetskom ratu uživo, face to face. Nije štedio ni ustaše ali ih nije ni sotonizirao, čak im je dao i nacionalnost, pa ako se radi o nekom ustaškom vojniku onda je takav hrvatski vojnik u autorovoj knjizi jer Talijani su talijanski vojnici, Nijemci su njemački vojnici, pa su domobrani i ustaše hrvatski vojnici i pripadnici „regularne vojske NDH“. Inače, autorova pokojna supruga je bila Srpkinja iz Bosne tako da se i iz toga jednog životnog detalja autora vidi da ne mrzi Srbe, naprotiv, volio je jednu Srpkinju, ali nije srpske pobunjenike i četnike štedio u svojem povijesnom djelu. To navodim stoga što je racionalno pristupio i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, bez patološke mržnje, a opet bez glorificiranja. Njegova je osnovna poruka da Hrvatska danas bi trebala biti ujedinjena, a ne razjedinjena kao u Drugom svjetskom ratu. Kad mu je stariji brat, domobran, krenuo s mnoštvom hrvatskih izbjeglica iz Zagreba prema Zapadu, prema Bleiburgu, pošao je s njim, i samo pukim slučajem preživio, a to što je bio maloljetan nije imalo veze s tom srećom. Brata više nikada nakon te kalvarije nije vidio živoga. Ovu knjigu ću uzeti za komparaciju da bi se moglo vidjeti da povijest ne mora biti na partijskoj liniji kao što je Goldsteinova knjiga na liniji predsjednika Mesića.
Povjesničar treba čitatelju prošlost predočiti onakvom kakva je bila, bez šminke, laži, manipulacija i dvojbenih opisa, te se oslonit na dostupne izvore koje treba provjerit na istinitost da ne budu falsifikati i podmetnuti, i onda ih vrednovati i napisati povijest jednoga razdoblja.
Povjesničar dr. Ivo Goldstein predaje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na katedri za povijest čiji je šef. Inače je specijalist za ranosrednjovjekovnu povijest svijeta koju je, primjerice, meni svojedobno predavao. I bio je dobar i zanimljiv predavač ranosrednjovjekovne povijesti, na primjer povijesti Bizanta, nije tlačio studente na ispitu, barem ne mene, bio je prijazan i ugodan kao predavač i ispitivač. Jednom riječju, bio je okey. Čak je na jednom predavanju nacrtao na ploči kukasti križ (svastiku) i objašnjavao da to nije samo simbol nacista nego i istočni simbol Sunca, i da se može naći istaknut na mnogim nekim crkvama kao simbol života. Opreza radi je brzo obrisao narisano, uz napomenu da ga ne bi netko krivo shvatio da širi nacistički simbol. Bio nam je smiješan u tom trenutku jer svatko je i tada znao da je naš predavač Židov, pa tko bi ga lud optuživao da je nacist, ali poslije sam shvatio jer postoje i Židovi koji su čak i to, nacisti, kao na pr. Mladen Schwartz koji negira holokaust, i koji tvrdi da je Hrvat ali tko će mu vjerovati. Možda je namjerno „Hrvat“ i „desničar“ kako bi se i jednu i drugu karakateristiku ocrnilo do neprepoznatljivosti. Ako i je Hrvat onda sramoti hrvatski narod svaki puta kad digne uvis desnu ruku na nacistički pozdrav „Sieg Heil“. Posljednji puta sam ga vidio da tako pozdravlja na prosvjednom skupu ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, u veljači ove godine, kada se zahtijevalo promjenu naziva Trga maršala Tita u Kazališni trg. Dođe Mladen Schwartz, stane se usred miroljubive prosvjedne mase i pola sata kao kip stoji s uzdignutom desnom rukom u znak fašističkog pozdrava, taman da ga svi novinari mogu uslikati, a ekstremni ljevičari mogu tvrditi: evo ih, neofašisti! To što je samo jedan, nema veze, mas-mediji odmah jednog pretvore u 100, 100 u 1000 i evo ti „neofašističkog skupa“ koji zahtijeva promjenu naziva Trga maršala Tita. Jedan provokator dovoljan je da razbije cijeli skup i humanistički cilj mnoštva. Možda mu je nekadašnji komunist Milan Bandić, po nesreći zagrebački gradonačelnik, dodijelio stan da može poslužit ljevici kako bi ona uvijek bila ispravna, a „desnica“ je eto skup luđaka. No, po čemu se naši ekstremni ljevičari razlikuju od Mladena Schwartza koji negira holokaust? Ne razlikuju se jer negiraju komunistički genocid režima maršala Tita.
Dakle, Ivo Goldstein kao predavač ranosrednjovjekovne povijesti bio je okey. Kažu neki koji su s njim igrali nogomet u Novom Zagrebu da je privatno isto okey dečko, sasvim u redu, pristojan i dobar sugovornik za druženje. Međutim, kad god se dr. Ivo Goldstein okrene javnom životu, kao da više nije ista osoba, kao da ga goni onaj stari babilonski zakon „Oko za oko, zub za zub“, i to kad je u pitanu hrvatska povijest 20. stoljeća On sam se nikada javno nije izjasnio Hrvatom, što ne treba ni biti ako nije, ali nije se, koliko je barem meni poznato, izjasnio ni političkim Hrvatom, što bi trebao biti iz političke korektnosti prema hrvatskoj većini i zemlji Hrvatskoj koja mu je sve omogućila, dok nekim hrvatskim braniteljima nije ništa omogućila. Zbog toga naravno nije Ivo Goldstein kriv nego vladajuća politika ali on ugrađuje svoj, ne mali, mozaik u tu vladajuću politiku, pogodujući kao povjesničar upravo vladajućoj politici, posebno predsjedniku Republike, Mesiću, iako to kao povjesničar nikako ne bi smio jer gubi dignitet povjesničara.
Mesić već godinama priča priču kako je u bleiburškim kolonama bilo „puno ratnih zločinaca NDH“, a Ivo Goldstein mu sada naknadno stvara povijesnu podlogu kao navodnu potvrdu njegovih dogmi, ali bez vjerodostojnih dokaza. Cilj takvih tvrdnji je relativizirati najveći poslijeratni zločin u Europi. One najveće naše bitange još i opravdavaju taj zločin, i time blate našu zemlju u svijetu, hrvatskom narodu nanose ljagu.
Highlights Ive Goldsteina o „Bleiburgu“ :
Ivo Goldstein tvrdi da Hrvatske oružane snage nisu 1945. kapitulirale pred Britancima nego pred Titovim Jugoslavenima, te slijedom toga britanske oružane snage, a time i britanska vlada, nisu izručile hrvatske ratne zarobljenike Titovim partizanima, te Velika Britanija slijedom svega nije prekršila međunarodne konvencije. K tome Ivo Goldstein stalno spominje konstantne nekakve ustaške zločine pri povlaćenju prema Bleiburgu, te da se u kilometarskoj koloni hrvatskih izbjeglica prema Bleiburgu nalazilo puno ratnih zločinaca dok u cijelosti prešućuje partizanske ratne zločine. Zanimljivo je to da Ivo Goldstein nikada ne spominje evidentne, činjenične ratne zločine koje su partizanske jedinice počinile od 1941. do 1945. godine. Uz to navodi nekoliko Titovih amnestija dok prešućuje Titov genocidni telegram od 13. svibnja 1945. u kojemu se jedinicama Jugoslavenske armije i njenim zapovjednicima izdaje jasna naredba o likvidaciji hrvatskih ratnih zarobljenika, bez dlake na jeziku (u slijedećem postu citirati ću taj telegram, bez brige). Ivo Goldstein, međutim, od zločina partizanskog režima izuzima maršala Tita i odgovornost prebacuje na niže razine, što bi bilo isto kao kad bi se za holokaust odgovornost prebacila s poglavnika Pavelića na jedinicu Ustašaka obrana i nižerangirane zapovjednike. Osim toga, smiješno je uopće citirati posljednju u nizu Titovih amnestija iz kolovoza 1945. kada je do tada bilo pod zemljom 99,9 posto ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila. Povjesničar Ivo Goldstein prešućuje obilnu britansku dokumentaciju Foreign Officea o ratnim zločinima titoističkog režima. U jednom službenom britanskom dokumentu od 11. svibnja 1945. upućenom ministru vanjskih poslova Sir Anthonyu Edenu izvještava se
„da su partizani u svakom gradu i selu uspostavili strahovitu diktaturu komunističke partije, da nikome ne dopuštaju napustiti zemlju ili uspostaviti kontakt sa savezničkim snagam, jer boljševizaciju Jugoslavije kane ostvariti bez živih svjedoka...“
Povjesničar Ivo Goldstein prešućuje tri knjige Instituta za hrvatsku povijest u kojima su bez komentara u posljednje tri godine objavljeni goli i originalni necenzurirani dokumenti jugokomunističkog režima koji svjedoče o genocidu nad hrvatskim narodom i teškim ratnim zločinima nad svima onima koji nisu bili pripadnici protunarodnog „NOB“, a svi su zločini od komunista počinjeni po partizanskoj agitacijskoj propagandi „u ime naroda“, pod geslom „Smrt fašizmu – sloboda naroda“, i pod izgovorom da se radi o obračunu s „protunarodnim fašističkim elementima“. Ivo Goldstein prešućuje da se zločini jugokomunističkogrežima nisu događali samo u fazi „Bleiburga i Križnog puta“ nego i prije i nakon toga. Tako prešućuje izjavi šefa tajne službe Titove Jugoslavije, Aleksandra Rankovića koju je iznio u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu o tome da je od 1945. do 1951. u Jugoslaviji bilo zatočeno u zatvorima i logorima sveukupno 3.777.776 „lica“ (preko tri milijuna i sedamsto tisuća), a od toga „likvidirano 586.000“, dakle, preko pola milijuna ljudi je titoistički režim ubio s predumišljaljem. (Izvor: beogradski list „Politika“, 1. veljače 1951. godine.)
Sve tvrdnje Ive Goldsteina u vezi „Bleiburga i Križnog puta“ imaju za cilj relativizirati najveći ratni zločin u Europi nakon završetka Drugog svjetskog rata, krivnju za ratni zločin nad hrvatskim ratnim zarobljenicima pripisati samim ratnim zarobljenicima jer da se nisu predali onda kad su se svi drugi iz Osovine u Europi predali 7. svibnja 1945., te da se radi samo o nekoliko desetaka tisuća ubijenih ratnih zarobljenika, a među njima da je navodno bilo jako puno ratnih zločinaca, pa, eto, nije ni šteta što su ubijeni u ratnom zarobljeništvu jer tako i tako se radilo o hrvatskim „fašistima“, a tko već žali za fašistima. No, međunarodno pravo, tako i hrvatsko pravo, nije od ratnog zločina izuzelo ratne zločine čak ni nad fašistima, dakle, čak i kad bi hrvatski ratni zarobljenici bili fašisti, masovna ubojstva nad takvima je ratni zločin, a počinitelji su ratni zločinci!
Ivo Goldstein navodi da su titoistički masakri bili 45 godina dugo najveća državna tajna, ali ne objašnjava zašto. Zato ću ja reći zašto je taj najveći zločin u poslijeratnoj Europi bio u Titovoj Jugslaviji najbolje čuvana tajna kao što je holokaust bio najbolje čuvana tajna u 3. Reichu: zato što su u onome što se naziva „Bleiburg i Križni put“ ubijeni nedužni ljudi, a ne fašisti i zločinci. Zato je to bila najveća jugoslavenska tajna jer da se radilo o zločincima kao što sugeriraju Mesić i Goldstein onda čemu tajna. Pa zar se ima itko sramiti ako su pogubljeni notorni zločinci nad narodom?
Ovom prilikom navodim da je međunarodni Vojni sud u Nürnbergu 1945. – 1946. osudio na smrt vješanjem sveukupno 200 njemačkih nacističkih ratnih zločinaca, dakle, dvije stotine, i to nakon sudske istrage, dok je titoistički režim pobio bez sudske istrage najmanje 200 tisuća ratnih zarobljenika, a da je i bila sudska istraga nad svima, to bi bio drek na šibici jer komunisti nisu meritorni za tumačenje načela prava jer Titova Jugoslavija nije bila pravna država ni u začetku, i to od prve sjednica Avnoja 29. „novembra“ 1943. pa do raspada 25. lipnja 1991. godine, i hrvatske deklaracije o nezavisnosti. Prvi jugoslavenski ustav iz 1946. bio je tipični staljinistički „ustav“.
Slovenska pak povjesničarka dr. Jerce Vodušek-Starič, čiji je otac bio partizan „Osvobodilne fronte“, u svojoj je nedavno objavljenoj knjizi dokazala da su jugoslavenski komunisti na vlast došli kroz Socijalističku revoluciju, a ne kroz antifašističku borbu protiv okupatora. Na revoluciju su se, btw., jugokomunisti i partizanski ratni veterani iz Subnora stalno pozivali od 1945. do 1990. godine. Cilj revolucije je je još za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata bio eliminacija i likvidacija svakog anti-jugoslavenskog i anti-komunističkog subjekta, od inteligencije do građanske klase.
Jutarnjem listu odgovara takav Goldsteinov pristup jer gotovo svi novinari Jutarnjeg, posebno vodeći kolumnisti Europapressholdinga, navijaju u proklamiranoj demokraciji Republike Hrvatske za jugoslavenski anti-demokratski titoizam, i relativiziraju partizanski genocid i ratne zločine titoista, što je shizofreno jer upravo je Jutarnji list popratio u posljednih nekoliko godina sva svjedočenja o masovnim ubojstvima nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i zarobljenim hrvatskim civilima, popratio je iskapanja ubijenih posmrtnih ostataka od strane slovenske državne komisije u Teznom i sondažu toga protutenkovskog rova koji je dugačak 10 km i u kojemu je Titova partizanska Jugoslavenska armija pobila između 15 tisuća i 20 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, a među njima i dvije tisuće (2.000) ratnih ranjenika, te je masovna grobnica u Teznom veće stratište od masovnih grobnica s masovno ubijenim bošnjačkim ratnim zarobljenicima u Potočaru kraj Srebrenice. Jutarnji je popratio i rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o Nužnoj međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima od 25. siječnja 2006. godine, ali kolumnist Davor Butković navodi da su partizanski ratni zločini evidentni, ali da Titov kult ličnosti mora unatoč tome ostati jer je bio antifašist. Ne, Tito nije bio antifašist nego boljševik, komunistički antifašist, diktator i zločinac!
To je upravo Mesićeva varka jer propagandom partizane od komunističkih antifašista pretvara u antifašiste. Istovremenmo se forsira putem mas-medija priča o navodnoj suvremenoj prijetnji od strane „hrvatskog neofašizma“ dok se udbaški establishment Hrvatske, vladavina bivših komunista i kriptokomunista prešućuje, iako je to upravo permanentna opasnost za Hrvatsku i demokratski napredak društva. Pri tome je zanimljiva pojava da je Miloševićev režim i velikosrpska politika etiketirala hrvatske žrtve, strijeljane ratne zarobljenika i ranjenike na Ovčari, „ustašama“, kako bi relativizirala to strašno smaknuće 263 hrvatskih ranjenika, te su hrvatske žrtve dobile istu etiketu kao i hrvatske žrtve komunizma iz 1945. godine, jer, kad su žrtve „ustaše“ onda nije šteta žrtava, onda su žrtve „zaslužile“ smrt odnosno likvidaciju u SS-stilu, zar ne?
Ivo Goldstein nikada nije zahtijevao izvođenje pred hrvatsko pravosuđe najveće ratne zločince koji u Zagrebu žive na slobodi, a to su određeni partizanski de facto ratni zločinci koji su u kaznenim prijavama osnovano osumnjićeni da su odgovorni za ubojstva najmanje 70 tisuća ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila, i to u tri najveće masovne grobnice u Europi – u Teznom, jamama Kočevskog roga i 123 jame Maclja. Ispada kao da se titoisti do danas nisu dovoljno napili ustaške krvi pa žele još. Mislim da s Ovčarom mogu biti jako zadovoljni jer tamo su pod titovkama i petokrakama likvidirani „ustaše“.
Goldsteinov pak otac, ujedno i urednik njegove knjige, promovirao je pak u svojoj knjizi „1941. – godina koja se vraća“ dogmu da su ustaše bili ti koji su genocid uveli 1941. kao novost na Balkanu, te time objašnjava, i neizravno kao uzročno-posljedičnu vezu opravdava genocid Miloševićeve Srbije jer Slobodan Milošević kao izgovor za velikosrpsku agresiju navodi „ustaški genocid nad Srbima u NDH“. To je bilo glavno oružje Miloševićeve medijske propagande uoči rata 1991. godine. Slavko Goldstein inače uopće nije povjesničar, nikada nije studirao niti diplomirao povijesnu znanost, ali je glavni koji u hrvatskoj javnosti postavlja povijesne standarde i vrijednosti, vrijednosne sudove koje vladajuća korumpirana i oportunistička politika u Hrvatskoj upija kao spužva vodu. Nastavak slijedi. CBK
Post je objavljen 22.11.2008. u 17:31 sati.