|
što je to u čovjeku (ljudskom biću)... da kad vidi, a ne vidi-da je nešto krivo..kad mu se kaže, kad ga se moli, preklinje i proklinje da shvati..ipak ne odustaje od tog "krivog".. lijepo kažeš i ukažeš..gdje je pogriješio...i svejedno...on radije trpi neugodu, neslaganje, ljutnju, nemilost, nerazumijevanje i napokon šutnju...pa ma kako dugo to sve trajalo.. I sad , iako je sve gotovo, nakon niza ukazivanja i svega već navedenog...i nema više spasa, već je sve u odustajanju, bacanju ručnika na pod, odustajanje i zbog umora od stalnog objašnjavanja...opet se i svejedno trudi nastaviti, ali sve po starom... A dok je sve to bilo aktualno i zaista važno..da se ispravi.. zanemaruje sva upozorenja, crveno svjetlo i blinkajuči alert, nastavlja dalje sa tim lošim odlukama...i sad se posvećuje i trudi da održi neodrživo...a nimalo truda da se upravo ovo spriječi...i da se nikada ne moraju dogoditi, ipak neizbježne- posljedice... Hladno izbjegne mogućnost popravljanja, opciju prepravljanja, a žarko se trudi održati sad već nepopravljivo... Da li je to vrsta mazohizma? |
|
dakle...pomalo me živcira... a)ima blogera koji valjda namjerno, stave otkačeno ili naizgled interesantno ime, koje onda naravno privuče znatiželju-i ja svaki put padnem na foru( a šta ćeš, čista naiva) pa iz početnog teksta kao: evo ja sam stoka, tu sam da vas provociram, a vi se upecajte i komentirajte moje gadosti...nakon par tekstova, dana ili tjedana (nikad ne treba čekati dugo)ispadne sve jako mlako..ili samo sam se zezao, pa zabrazdi u spiku...moj hrčak miče nosom, jel to normalno? b)ima naravno i vjerskih fanatika, koji već ionako osjetljivu temu razvlače više nego don A. Baković i Ž. Kustić, da li slučajno ili ne...pa na bezbroj komentara...fuj..uaaa, ..ne slažemo se... i sl. elaboriraju svoje ionako, srednjovjekovne-upitne teze..pa slijedi još komentara, pa komentara istih tih komentara i tako u nedogled.... c)ima i onih koji doslovce svaki, ali svaki jeb...dan pišu...o čemu?svakodnevnim stvarima...popio sam sok, super je, vozio sam u koloni, majku im... i pošto se vjerujem, nema šta pisati svaki dan, promakne trenutak lucidnosti, tj. dobra tema- i izgubi se u moru bezvezarija... (malo, vrlo malo iznimaka) i sad si sve mislim, da to nije ipak javno to blog etc.- da li bi svi oni zaista pisali doma, takav dnevnik, u tekicu?...pa to bi tada bila hrpa svezaka pod naslovom: rani radovi... d)ima opet onih koji krenu hrabro..kao evo mene..ja neprejebiv..se bum vam sasul v lice, naj bute vi mene zaje...i evo otvorio sam blog pa ko se prepozna se prepozna i bit ću totalno iskren...ali, ali, ali..pošto ne izdrže, pa se svima pohvale...čuj u povjerenju otvorio sam blog pod tim i tim imenom...više ne žele pisati istinito, jer im to napisano komentiraju prijatelji,poznati , a onda se malo i kuraža smanji,...prvobitni naboj splasne... pa najte kaj zameriti...ispadne limunada...nit kisela nit slatka e)a naravno ima i onih koji bi pisali, istinito, ali još uvijek nemaju "kohones", pa sve to tako zamotaju i zamumulje u pjesme, alegorije, bajke i basne..pa često nešto i dokučim ( ograničena ja)..ali isto tako to nešto- što ih smeta, izjeda, veseli, žalosti ostane samo na tome..pa si ti misli..što je pisac htjeo reći?! i da ne duljim...fakat nas ima svakakvih...ali svejedno je interesantno to što, kad nas se javno upita koliko si iskrena osoba? svi nemilice izjavljujemo..da jesmo, iskreni smo, sve kažemo...ma nije, nego... |
|
ajde dobro...vratimo se na početak ove faze... Da li se to svima događa?..pitam se, pitam... Naime, da li svi mi u jednom trenutku, danu, tjednu etc...dođemo do faze, kad je nužno "pospremanje života"??? Neki to zovu "kriza srednjih godina"..OK nek im bude..ali molim pojašnjenje...jer me zbunjuje ovo ..srednjih.. Koje su to srednje? 35..pa na dalje 40...pa na dalje 45..pa na dalje ..i kaj u opće znaći- kriza? i kad ta tzv.- kriza, nestaje i da li nestaje..??? ikad... ..to da više nisam spremna na sva socijalno- društvena davljenja?...pa to nisam bila ni u pubertetu.. da ne želim dijeliti uljudna smješkanja osobama, s kojima se ne slažem?.. da u svakom momentu, bez zluradosti, iskazujem svoje neslaganje...ukazujem na greške i krivo tumačenje?...u pubertetu se to zvalo "pobunom" Dakle, još sam buntovna ili neprilagođena ili šta??? krenulo je od sitnica, da bi došlo do grmljavine, lavine..naravno kako to već biva sa komadićem snijega...koja se pretvara u grudu, koja pokreće lavinu, koja ruši sve pred sobom...i tišina...smirenje...bijeli mir , uz kolateralnu štetu... preispitivanje kroz moje meditacije, moja razmišljanja, kontemplacije, zamišljanja i sve što ide uz to... Misao ide ovako... na postavljenu predpostavku.. neminovan susret sa smrću?! kako ga zamišljam, kako ga prihvačam? uglavnom...želim da jednom kad to bude... kad Smrt dođe po mene.. krenemo ruku pod ruku, u to nešto novo, neistraženo... a ne da cvilim, zapomažem, kumim i molim:- ostavi me još malo, nisam još doživjela.... pri tome ne mislim na hitnu potrebu obnove i popravak krova, pronalaženje zadovoljavajućih cipela, po prihvatljivoj cijeni...u biti nevažne materijalne stvari, trice i kučine, zbog kojih gubiš živce, ali ne oplemenjuju tvoju dušu, ne čine te "velikim"...dakle ne mislim na materijalno, potrošno...nego na duhovnu potrebu, koja te hrani, koja te ispunjava, nešto zbog čega ta ista duša raste, zastaje dah od ganuća... dakle sve u svemu ne želim...-kajanje.. da znam- i da, postoji priča koja kaže..da je sve u meni, da je ljubav, voljenje, istina, sve je u meni..da sve te vrednote moraš prvo pronaći u sebi, a zatim izvan sebe, i tad ćemo osjetiti radost postojanja- ali eto pošto sam ja takvo, jelte, nesavršeno biće- ja želim da mi se pruženo adekvatno i vrati...i pošto se to ne vraća..a nikako ne, u obliku koji ja mogu razumjeti...dolazi do čega?... evo, ajde dobro, do -krize..i to rezultira totalnom katastrofom, disfunkcionalnim ponašanjem, međusobnom iziritiranošću prisustvom onog drugog i naravno, pošto sam aktivno, emocionalno, uključena u sve to nemam kompas nemam strpljenja gubim živce, moć zdravog rasuđivanja, postajem pre kritična, netrpeljiva, nestrpljiva s vrlo, ali vrlo kratkim fitiljem, svjesno jurim ka propasti.. ... smatrajući da ću se, kao Neron, jedino kroz vatru očistiti od vlastitih pogrešaka, osloboditi kajanja i uspjeti oprostiti sebi odvratnu količinu gluposti, krivih ustupaka, negiranja sebe i svojih potreba, proći detoksikaciju nečeg što sam mislila da je kemija ljubavi...ali to je već za iduću temu... dakle pozivam te čitaoče... zamisli se u prisustvu Smrti... da li bi krenuo sa njom pomiren...? ili bi tražio odgodu? |