ajde dobro...vratimo se na početak ove faze...
Da li se to svima događa?..pitam se, pitam...
Naime, da li svi mi u jednom trenutku, danu, tjednu etc...dođemo do faze, kad je nužno "pospremanje života"???
Neki to zovu "kriza srednjih godina"..OK nek im bude..ali molim pojašnjenje...jer me zbunjuje ovo ..srednjih..
Koje su to srednje?
35..pa na dalje
40...pa na dalje
45..pa na dalje ..i kaj u opće znaći- kriza? i kad ta tzv.- kriza, nestaje i da li nestaje..??? ikad...
..to da više nisam spremna na sva socijalno- društvena davljenja?...pa to nisam bila ni u pubertetu..
da ne želim dijeliti uljudna smješkanja osobama, s kojima se ne slažem?..
da u svakom momentu, bez zluradosti, iskazujem svoje neslaganje...ukazujem na greške i krivo tumačenje?...u pubertetu se to zvalo "pobunom"
Dakle, još sam buntovna ili neprilagođena ili šta???
krenulo je od sitnica, da bi došlo do grmljavine, lavine..naravno kako to već biva sa komadićem snijega...koja se pretvara u grudu, koja pokreće lavinu, koja ruši sve pred sobom...i tišina...smirenje...bijeli mir , uz kolateralnu štetu...
preispitivanje kroz moje meditacije, moja razmišljanja, kontemplacije, zamišljanja i sve što ide uz to...
Misao ide ovako...
na postavljenu predpostavku..
neminovan susret sa smrću?!
kako ga zamišljam, kako ga prihvačam?
uglavnom...želim da jednom kad to bude...
kad Smrt dođe po mene..
krenemo ruku pod ruku, u to nešto novo, neistraženo...
a ne da cvilim, zapomažem, kumim i molim:- ostavi me još malo, nisam još doživjela....
pri tome ne mislim na hitnu potrebu obnove i popravak krova, pronalaženje zadovoljavajućih cipela, po prihvatljivoj cijeni...u biti nevažne materijalne stvari, trice i kučine, zbog kojih gubiš živce, ali ne oplemenjuju tvoju dušu, ne čine te "velikim"...dakle ne mislim na materijalno, potrošno...nego na duhovnu potrebu, koja te hrani, koja te ispunjava, nešto zbog čega ta ista duša raste, zastaje dah od ganuća...
dakle sve u svemu ne želim...-kajanje..
da znam- i da, postoji priča koja kaže..da je sve u meni, da je ljubav, voljenje, istina, sve je u meni..da sve te vrednote moraš prvo pronaći u sebi, a zatim izvan sebe, i tad ćemo osjetiti radost postojanja- ali eto pošto sam ja takvo, jelte, nesavršeno biće- ja želim da mi se pruženo adekvatno i vrati...i pošto se to ne vraća..a nikako ne, u obliku koji ja mogu razumjeti...dolazi do čega?... evo, ajde dobro, do -krize..i to rezultira totalnom katastrofom, disfunkcionalnim ponašanjem, međusobnom iziritiranošću prisustvom onog drugog i naravno, pošto sam aktivno, emocionalno, uključena u sve to
nemam kompas
nemam strpljenja
gubim živce, moć zdravog rasuđivanja, postajem pre kritična, netrpeljiva, nestrpljiva s vrlo, ali vrlo kratkim fitiljem, svjesno jurim ka propasti..
... smatrajući da ću se, kao Neron, jedino kroz vatru očistiti od vlastitih pogrešaka, osloboditi kajanja i uspjeti oprostiti sebi odvratnu količinu gluposti, krivih ustupaka, negiranja sebe i svojih potreba, proći detoksikaciju nečeg što sam mislila da je kemija ljubavi...ali to je već za iduću temu...
dakle pozivam te čitaoče...
zamisli se u prisustvu Smrti...
da li bi krenuo sa njom pomiren...?
ili bi tražio odgodu?
Post je objavljen 16.08.2005. u 22:45 sati.