|
…tonula je u san…baldahin na njenom krevetu, štitio ju je od vjetra koji je puhao upravo u takve večeri kao što je ova, njena…uzdahnuvši, znala je da stiže san…onaj omiljeni… uvijek je sanjala to jezero, obučeno u trave, lopoče i šaš, ali samo sa jedne strane.. s druge je vrba spuštala grane tik do vode..a ona je voljela to kupanje u povečerje.. upravo pored vrbe gdje je i sunce u kasno popodne, još ljeskalo svoje zrake, gdje su ribice znatiželjno prilazile i na kraju, ako bi bila dovoljno mirna u vodi..pomalo ju škakljale… voljela je malo pričekati…osjetiti mir…i čeznutljivost u zraku… do pasa u vodi…pomirisati miris vode i gledati vretenca kako lete…a tada zaplivati...onakva prirodna,naga… voljela je takve dane, ovo jezero..ovaj mir… okrenuvši se na leđa…pustila se toliko da ju je voda držala…osjetila je kapi na prsima… klize..niz njene dojke…taman u onu udubinu na vratu…da bi se preko ramena ponovo vratile …vodi…koju je ona raširenim rukama lagano mreškala …tiho dišući ne bi li što prije čula….onaj jasan, zvonki, žuboreći zvuk…jer je čekala njega… …jezerskog vilenjaka..koji je svaki puta stizao…kad bi ona zaplivala…. primijetio ju je već prvi puta…bio začuđen, bio iznenađen…djelovala mu je skroz ljudski…a jako dugo nije vidio ljudsko stvorenje da se kupa u ovom jezeru…. uostalom, on se pobrinuo da mještani ne dolaze uznemiravati ovu milinu… mira…očito je u tome i uspio, jako rijetko bi neko zalutao, ali i brzo otišao…to su ionako bili oni koji nisu znali disati zrak jezera, osjetiti čežnju koja razdire srce… isprva joj se nije javljao…kad je stizala…samo ju je gledao…i nestajao prije nego ga je mogla primijetiti …a onda se počeo pojavljivati…samo kao sjena… zelenkasta sjena iz dubine..koju se lako moglo zamijeniti sa travama i obraslim kamenjem… kad bi ona i primijetila nešto takvo..umjesto nemira i straha….osjetila je povjerenje i mir… u počecima njihovih susreta samo su plivali..zajedno…jedno uz drugo…privikavajući se… da bi on čas bio ispod nje, pored nje..s jedne, sa druge strane…bio je tu, uz nju i oko nje… istovremeno…svaki puta kad bi joj pogled potražio njega…vidjela bi ga…gdje god bi pogledala…to joj se svidjelo..nekako su se razumjeli, nekako su komunicirali, a da ona nije morala prozboriti ni riječ… i bio je lijep…upravo onako lijep kako si svaka od nas na svoj način zamišlja jezerskog vilenjaka… vretenastih mišića, a snažan…toliko da ju je nekad nosio…skroz po površini… svaki put on je napravio nešto više..bliže…svaki puta ona mu je upravo „to više“ dozvolila… i tako su vodili ljubav…a ljubav sa vilenjakom je nešto potpuno..???!!! …paaa vilenjački… u jednom momentu ona je bila on, on je bio ona…da bi zatim oboje bili… voda… pretapajući se jedno u drugom… sretan rođendan…S.. |
|
A jesam zaželjela sam, nekog ludog, nekog neobuzdanog, nekog iskrenog…neobičnog… po mogućnosti u jednoj osobi ali nisam pazila… Da ne bude baš tolko lud…a je, lud je … A htela sam da je neobuzdan i je, neobuzdan je…toliko da je zabavan Iskren je, o je..ali onda me ponekad ta iskrenost zaboli… ne želim se vezati..a kad on to ne želi, onda me ta činjenica povrijedi… Neobičan je…toliko da bi htjela običnog, ipak… ili on nema mjeru ili ja definitivno nisam postavila granice svojim željama… |
|
ne može biti drugačiji nego diplomatski..ali… vrlo se brzo..razbije… u komadiće.. optužbi, gubitka tolerancije..i bijesa… koji pofrca na sve strane kao rasprsnuto staklo… i..komadići ne biraju..zapiknu se..posvuda…i da, povrijede, iznenade...opet…iznova... taman kad je postignut neki prešutni sporazum, koji traje, vrlo pažljivo stvaran,od ustupaka, od prešućivanja.. od-„ma nije mi problem, naravno da budem“…suradnje… odnos koji je pažljivo posložen da se ne zadire..previše… ni sim- ni tam…na ničiji teritorij… i ide se po crti razgraničenja…pažljivo… jedino što ti svoju stranu nekak držiš labavo, ne gledaš gdje je točno crta, ne gledaš jel prijeđena… a onda pada još jedan prijedlog i dogovor koji očekuješ da će se ispoštovati… da bi se nastavilo dalje… onak diplomatski…bez potrebe isticanja jasnih crta…razgraničenja… ali druga strana… zna bolje, druga strana sve voli odugovlačiti i druga strana za sve čeka krajnji zadnji čas…i naravno da je uvjerena da ne treba ranije početi obavljati išta… da se ima vremena..i da je bilo kakvo požurivanje…skroz nepotrebno…i čemu nervoza… i onda naravno,nastane panika…jer se dogode neočekivanosti… jer se nije pazilo, jer se zagubilo..i ne može se naći..to nešto, što je potrebno… i umjesto da se ponudi alternativno rješenje..bilo šta… odricanje od sve krivice je izjava..-ne računaj na mene..sređuj...sama… i zaista…savjet… koji ja svaki puta prečujem… i mislim, ma neee, nije moguće… opet sam temeljila svoje akcije i planove na krhkom -…ja ću, nemaš frke… koje se i prije… ne jednom, pokazalo kao vrlo upitno..i vrlo komplicirano… i naravno, da sam sad u vremenskom škripcu… i naravno, da je sad sve odjednom teže… i naravno, da sad moram neke rukave potegnuti, da to riješim…u roku… eto tak to bude.. kad se prečuje druga strana i savjet..koji nije u formi savjeta, al je znakovita izjava… i znam, nastavit ću diplomatske odnose…jer je to jedino rješenje, jer je to jedino moguće prihvatljivo građen odnos…i jer moram… jedino što će ubuduće moja crta razgraničenja, biti malo pažljivije povučena… |
|
Super.. ok. .ovo ne zvuči ni originalno, nit opisuje išta.. Ali ajde …da pokušam… bili su točni…za početak je bila pjesma „in chains“..i sve dobro.. ali, u meni je nakon pjesme i pljeska, ostao onaj.. „hmm“ dojam… pa sam čekala drugu, pa sam dočekala treću…i svi smo dočekali „walking in my shoes“ i tada je počelo…val energije…razmjena energije… oni nama svirku i pjesme, a mi njima pjevanje i pljesak i skandiranje i ples… publika je odgovorila, publika je pjevala, pljeskala, fućkala…ali svi… na neke pjesme kao što je „enjoy the silence“..gotovo da smo odradili njihov posao…pjevanja… mislim da im se to svidjelo, mislim da nisu baš tak šta očekivali… toliko količinu uživancije u njihovim izvedbama, oni od nas, mi od njih.. osjećaj da se dvorana trese, totalne kulminacije, dobila sam na kraju…sa “personal jesus“ i to je to… dakle, eto ipak… Super.. |
|
Idem…ufuravam se, laganini.. imam valentinovo spoj sa -depeche mode.. ima da mi pjevaju i da se onak, naježim..preko nekoliko puta..onak, žmarci uz kičmu, niz kičmu, skroz sladostrasno… i znam, bit će mi dobro… eto… 2x je 2x |
|
Kupio me je riječima, kupio me je gestama.. kupio me je šarmom i ja sam pokleknula.. Onako, baš jesam, pustila sam se…jer sam se napokon htjela pustiti… prestati kontrolirati, prestati brinuti, ne misliti… a onda me je počeo uvlačiti u vlastito ludilo, u svoj sistem poremećenih vrijednosti u svoje divinacije, u svoje devijacije.. a ja sam stajala sa strane i gledala i slušala njega..i te opservacije… Zatomljujući sebe, prešućujući njega, … a kroz njega procjenjivala sebe….ko terapija… i priznajem, prešutni sam dio toga, jer ne želim reagirati, jer ga držim za onaj vlastiti moment odmora, odmaka od svijeta, jer je on sam taj- moment, jer se on sam maknuo od svijeta… a i ja sa njim…bježim k njemu, da bi na momente bježala od njega… pogotovo kad bi me počeo uvlačiti u vlastito ludilo, a meni je zabavno, jer slušajući njegovo ludilo, ne moram brinuti o vlastitom… i zaljubila sam se, vjerujem i on u mene...dvoje odvojenih…slučajno spojenih.. a svako u svom svijetu, svako sa svojim razlogom ludila… zar je moglo drugačije… osim tako, a ludo…. |