Kupio me je riječima, kupio me je gestama..
kupio me je šarmom i ja sam pokleknula..
Onako, baš jesam, pustila sam se…jer sam se napokon htjela pustiti…
prestati kontrolirati, prestati brinuti, ne misliti…
a onda me je počeo uvlačiti u vlastito ludilo, u svoj sistem poremećenih vrijednosti
u svoje divinacije, u svoje devijacije..
a ja sam stajala sa strane i gledala i slušala njega..i te opservacije…
Zatomljujući sebe, prešućujući njega, …
a kroz njega procjenjivala sebe….ko terapija…
i priznajem, prešutni sam dio toga, jer ne želim reagirati,
jer ga držim za onaj vlastiti moment odmora, odmaka od svijeta,
jer je on sam taj- moment, jer se on sam maknuo od svijeta…
a i ja sa njim…bježim k njemu, da bi na momente bježala od njega…
pogotovo kad bi me počeo uvlačiti u vlastito ludilo,
a meni je zabavno, jer slušajući njegovo ludilo, ne moram brinuti o vlastitom…
i zaljubila sam se, vjerujem i on u mene...dvoje odvojenih…slučajno spojenih..
a svako u svom svijetu, svako sa svojim razlogom ludila…
zar je moglo drugačije…
osim tako, a ludo….
Post je objavljen 03.02.2010. u 00:52 sati.