…tonula je u san…baldahin na njenom krevetu, štitio ju je od vjetra koji je puhao upravo u takve večeri kao što je ova, njena…uzdahnuvši, znala je da stiže san…onaj omiljeni…
uvijek je sanjala to jezero, obučeno u trave, lopoče i šaš, ali samo sa jedne strane..
s druge je vrba spuštala grane tik do vode..a ona je voljela to kupanje u povečerje..
upravo pored vrbe gdje je i sunce u kasno popodne, još ljeskalo svoje zrake, gdje su ribice znatiželjno prilazile i na kraju, ako bi bila dovoljno mirna u vodi..pomalo ju škakljale…
voljela je malo pričekati…osjetiti mir…i čeznutljivost u zraku… do pasa u vodi…pomirisati miris vode i gledati vretenca kako lete…a tada zaplivati...onakva prirodna,naga…
voljela je takve dane, ovo jezero..ovaj mir…
okrenuvši se na leđa…pustila se toliko da ju je voda držala…osjetila je kapi na prsima… klize..niz njene dojke…taman u onu udubinu na vratu…da bi se preko ramena ponovo vratile …vodi…koju je ona raširenim rukama lagano mreškala …tiho dišući ne bi li što prije čula….onaj jasan, zvonki, žuboreći zvuk…jer je čekala njega…
…jezerskog vilenjaka..koji je svaki puta stizao…kad bi ona zaplivala….
primijetio ju je već prvi puta…bio začuđen, bio iznenađen…djelovala mu je skroz ljudski…a jako dugo nije vidio ljudsko stvorenje da se kupa u ovom jezeru….
uostalom, on se pobrinuo da mještani ne dolaze uznemiravati ovu milinu… mira…očito je u tome i uspio, jako rijetko bi neko zalutao, ali i brzo otišao…to su ionako bili oni koji nisu znali disati zrak jezera, osjetiti čežnju koja razdire srce…
isprva joj se nije javljao…kad je stizala…samo ju je gledao…i nestajao prije nego ga je mogla primijetiti …a onda se počeo pojavljivati…samo kao sjena… zelenkasta sjena iz dubine..koju se lako moglo zamijeniti sa travama i obraslim kamenjem… kad bi ona i primijetila nešto takvo..umjesto nemira i straha….osjetila je povjerenje i mir…
u počecima njihovih susreta samo su plivali..zajedno…jedno uz drugo…privikavajući se…
da bi on čas bio ispod nje, pored nje..s jedne, sa druge strane…bio je tu, uz nju i oko nje… istovremeno…svaki puta kad bi joj pogled potražio njega…vidjela bi ga…gdje god bi pogledala…to joj se svidjelo..nekako su se razumjeli, nekako su komunicirali, a da ona nije morala prozboriti ni riječ…
i bio je lijep…upravo onako lijep kako si svaka od nas na svoj način zamišlja jezerskog vilenjaka… vretenastih mišića, a snažan…toliko da ju je nekad nosio…skroz po površini…
svaki put on je napravio nešto više..bliže…svaki puta ona mu je upravo „to više“ dozvolila…
i tako su vodili ljubav…a ljubav sa vilenjakom je nešto potpuno..???!!! …paaa vilenjački…
u jednom momentu ona je bila on, on je bio ona…da bi zatim oboje bili… voda…
pretapajući se jedno u drugom…
sretan rođendan…S..
Post je objavljen 28.02.2010. u 23:22 sati.