ponedjeljak, 12.12.2011.

dimenzije bića

konačno sam to rekla, na glas

tebi u lice.

i nije se dogodilo ništa.

Jedino mi je srce

tek nakon nekog vremena

kad mi je izjava došla do sive kore,

počelo lupati. I to je sve.

Ponekad te promatram

sa strane, ispitivački

postavljam nekoliko teških, nečujnih pitanja

i čudim se što nema odgovora.

Da li je doista moguće

promatrati te u jednoj dimenziji,

da li je uopće pošteno

misliti da ih nemaš više?

a zašto onda zvukovi ne izlaze?

Zašto mi nikad ne uputiš te riječi

koje tako silno želim čuti?

(Ne, to nisu one otrcane riječi)

To su riječi života, živote moj!