konačno sam to rekla, na glas
tebi u lice.
i nije se dogodilo ništa.
Jedino mi je srce
tek nakon nekog vremena
kad mi je izjava došla do sive kore,
počelo lupati. I to je sve.
Ponekad te promatram
sa strane, ispitivački
postavljam nekoliko teških, nečujnih pitanja
i čudim se što nema odgovora.
Da li je doista moguće
promatrati te u jednoj dimenziji,
da li je uopće pošteno
misliti da ih nemaš više?
a zašto onda zvukovi ne izlaze?
Zašto mi nikad ne uputiš te riječi
koje tako silno želim čuti?
(Ne, to nisu one otrcane riječi)
To su riječi života, živote moj!
Post je objavljen 12.12.2011. u 01:15 sati.