25.06.2008., srijeda
Umro bivši tajnik Matice hrvatske Jozo Ivičević
Jozo Ivičević je osuđen 1971. s drugim dužnosnicima MH na pet godina strogog zatvora i zabranu javnog djelovanja nakon isteka kazne.
Nekadašnji glavni tajnik Matice hrvatske (MH) Jozo Ivičević umro je jutros u Zagrebu nakon kratke i teške bolesti, potvrđeno je u MH.
Jozo Ivičević Bakulić rođen je na Visu 21. siječnja 1930., i još kao gimnazijalac pretučen je i isključen iz gimnazije (1945.) zbog djelovanja oko ''Narodnog glasa'', prvoga oporbenog glasila u komunističkoj Hrvatskoj.
Nakon što je pušten iz vojno-istražnog zatvora te nakon isteka zabrane školovanja, završio je klasičnu gimnaziju, zatim Pravni i Ekonomski fakultet u Zagrebu.
Magistrirao je iz nacionalne državnopravne povijesti na Pravnom fakultetu u Zagrebu (1971.), gdje je bio asistent od 1961. do 1972.
U Matici hrvatskoj od 1968. bio je u Upravnom i Izvršnom odboru, a od 1971. bio je i glavni tajnik te član Predsjedništva. Bio je odgovorni urednik ''Hrvatskog tjednika'' (1971.).
Osuđen na pet godina strogog zatvora
Nakon udara na Hrvatsku u Karađorđevu 1. prosinca 1971., uhićen je sa skupinom dužnosnika Matice hrvatske - Šimom Đodanom, Vladom Gotovcem, Zvonimirom Komaricom, Vlatkom Pavletićem, Hrvojem Šošićem, Franjom Tuđmanom i Markom Veselicom.
Pred Okružnim sudom u Zagrebu optužen je u navodnoj glavnoj kontrarevolucionarnoj grupi s Veselicom, Đodanom i Komaricom te je osuđen na pet godina strogoga zatvora i četiri godine zabrane javnoga djelovanja nakon isteka kazne. Vrhovni sud SR Hrvatske zatvorsku kaznu preinačio mu je u četiri godine strogoga zatvora, a nakon što mu je kazna istekla, zbog političke diskriminacije godinu dana nije se mogao zaposliti. Vlasti su mu dopustile zaposlenje u Arhivu Hrvatske, uz uvjet da bude na poslu nadziran.
Nakon obnavljanja djelovanja Matice hrvatske (1989.) do umirovljenja (1992.) ponovno je bio glavni tajnik i u upravnim tijelima Matice hrvatske.
Objavio je više tekstova, a u Matici hrvatskoj upravo je pred izlaskom njegova knjiga ''Iz novije hrvatske povijesti'', koje je posljednju redakturu obavio nedavno sam autor.
Objavljeno: 24.06.2008. u 19:23h
Prenašamo:Javno
|
- 11:20 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
12.06.2008., četvrtak
Ima li Hercegovine? 5. Zaključak - Bilješke - Sažetak - Abstract - O autoru
Hum je u povijesnim vrelima spomenut 24 godine prije Bosne.
Prvi humski knez Mihovil spomenut je 225 godina prije prvog
bosanskog vladara bana Borića. Srednjovjekovni Hum
(Hercegovina) kao država (politički entitet) postoji 557 godina
(od 925. do 1482.), a Bosna 514 godina (od 949. do 1463.).
Srednjovjekovni Hum (Hercegovina) je bio (bila) pod nekim
oblikom bosanske vlasti između 42 i 92 godine. Hercegovina
se branila od Turaka još dvadesetak godina nakon pada
Bosne. Osmanski osvajači naravno nisu marili za posebnost
Hercegovine, ali nisu je imali razloga niti negirati, pa su joj
sačuvali i afirmirali ime. U razdoblju njihove vlasti egzistirala
su oba imena Hercegovina i Bosna, ravnopravno do 1580. i
od 1833. do 1850. U ostalom razdoblju osmanlijske vlasti
Hercegovina je bila sandžak unutar Bosanskog pašaluka.
Austro-Ugarska je unijela u BiH nešto europskog duha.
Prepoznala je i priznala oba politička subjektiviteta
Hercegovinu i Bosnu, ali osmislila je i projekt državne bošnjačke
nacije, kojem bi da je potrajao zasigurno zasmetala
Hercegovina. Upravo je Austro-Ugarska povezala obje zemlje
u jedinstvenu upravnu cjelinu Bosnu i Hercegovinu. Kraljevina
Jugoslavija zbog svoje hegemonističke, unitarističke politike,
sve do pred sami kraj nije dopuštala nikakvo izražavanje
nacionalnih niti povijesnih tradicija ili posebnosti. NDH je
uvela stare predosmanlijske povijesne nazive, ali i ona je priječila
afirmaciju bosanskog ili hercegovačkog identiteta.
Komunistička partija Jugoslavije oživjela je austrougarski
model Bosne i Hercegovine kao jugoslavensku federalnu
jedinicu, uz uvažavanje posebnosti Hercegovine. Za komuniste
je BiH bila trenutna potreba-datost, a ne povijesna zemlja.
Hercegovina je u Jugoslaviji neformalno podijeljena na srpski
dio, koji je dobio sve privilegije pobjednika iz rata, muslimanski
koji je dijelio pobjedničku slavu sa Srbima, i hrvatski,
koji je poražen trpio osvetničke udarce i ostao obezglavljen i
marginaliziran. U tom vremenu Hrvati iz Hercegovine
označeni su nacionalistima i ekstremistima. Njihova takva
karakteristika pojačana je u vremenu raspada Jugoslavije iz
projugoslavenskih i srbijanskih, političkih, obavještajnih i
pseudoznanstvenih centara. Propašću komunističkog sustava,
u Bosni i Hercegovini nastupilo je različito 74 raspoloženje.
Srpska elita bila je uplašena mogućnošću raspada Jugoslavije
i gubitka dominacije. Hrvati su bili oduševljeni mogućnošću
sudjelovanja u političkom životu i slobodom koja im se činila
izvjesnom, a muslimanska je elita bila rastrzana između
dovršetka nacionalnog konstituiranja i etabliranja unutar
Jugoslavije i mogućnosti izgradnje svoje nacionalne države.
Sudjelovanje Hrvata podrijetlom iz Hercegovine u stvaranju i
političkom životu Republike Hrvatske dodatno je među njihovim
političkim protivnicima, a i u većem dijelu hrvatske
javnosti učvrstilo sliku o njima kao desničarima i nacionalistima.
Takva slika naglašavana je tijekom izbornih procesa.
Demokratske promjene u Bosni i Hercegovini otvorile su
neriješena pitanja iz prošlosti. Najteže je bilo nacionalno pitanje,
koje je najviše i opterećivalo tu jugoslavensku republiku.
Ono je bilo potisnuto interesima imperija koji su vladali tim
područjem. Osmanlijski feudalni sustav ukinut je tek 1912., a
i tada je oko 86 % stanovništva živjelo od poljoprivrede.
Modernizacijski procesi koje je pokrenula austrougarska vlast
odvijali su se različitim tempom unutar triju konfesijskih i narodnosnih
skupina. Hrvati i Srbi, pripadnici katoličke i
pravoslavne vjere tijekom devetnaestog i početkom dvadesetog
stoljeća završili su proces nacionalnog konstituiranja pod
utjecajem dvaju jakih kulturnih i političkih središta Zagreba i
Beograda. Proces nacionalnog konstituiranja islamiziranog
stanovništva BiH ozbiljnije je započeo tek šezdesetih godina
dvadesetog stoljeća, u vrijeme vlasti KPJ, kada su postali
Muslimani u nacionalnom smislu. Proces je nastavljen
tijekom devedesetih, kada su prisvojili bošnjačko i bosansko
ime.
Dio bošnjačke političke elite nastoji taj proces dovršiti
stvaranjem svoje nacionalne države, odnosno pretvaranjem
Bosne i Hercegovine u bošnjačko-bosansku državu. Smeta im
ustavna odredba o konstitutivnosti Hrvata i Srba. Zato je
unutar bošnjačkog nacionalističkog diskursa oživljena ideja o
bosanskoj naciji, koja bi trebala poništiti postojeća ustavna
rješenja. Druga smetnja bošnjačko-bosanskim nacionalistima
jest dvočlano ime države Bosne i Hercegovine, koje im
onemogućava potpuno poistovjećenje s njom i preuzimanje
uloge državnog – bosanskog naroda, u svojoj zemlji – Bosni.
Radi toga pokušavaju izbrisati Hercegovinu iz ustava i
pamćenja. Reakcije na ovakve političke koncepte različite su
– od uvjerljivih znanstvenih pobijanja «svebosanske mitologije
» do ideje o Republici Hercegovini.
Bilješke
1. «Predsjedniče šaljite nam faks!», Oslobođenje (Sarajevo), 9. 10. 2005., 3.
2. U dnevnom listu Oslobođenje objavljeno je 18. 2. 2005. pismo grupe čitatelja
naslovljeno «Zaboravljena Hercegovina», u kojem oni izražavaju nezadovoljstvo
time što je izostavljena Hercegovina iz imena države, nazivajući to
drskim, nedopustivim i neshvatljivim ponašanjem. Pismo nije imalo većeg
odjeka, jer je i u Oslobođenju navedena praksa nastavljena.
3. Ferdo ŠIŠIĆ, Priručnik izvora hrvatske historije, Kr. Hrv-slav-dalm. zemaljska
vlada, Zagreb, 1914., 213-217. Bilo je to prije punih 1080 godina.
4. Konstantin PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, AGM, Zagreb, 1994.,
67-95.
5. ISTI, 92-93. O humskim gradovima više vidjeti: Marko VEGO, Povijest Humske
zemlje (Hercegovine), Samobor, 1937., 40-52.
6. Dominik MANDIĆ, «Neispravne tvrdnje K. Porfirogeneta o povijesti južnih
Slavena», Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatski povijesni institut,
Rim, 1963., 226-254. Nurija Agić objavio je u Oslobođenju članak u kojem
osporava vjerodostojnost Porfirogenetova teksta, te njegovo «umanjenje
značaja Bosne» objašnjava «krstaškom i antibosanskom okolicom». Vidjeti:
«Veži konja gdje ti aga kaže», Oslobođenje (Pogled), 22. 10. 2005., 38.
7. Ljetopis Popa Dukljanina, Matica hrvatska, Zagreb, 1950., 75. Više vidjeti:
Pavao ANĐELIĆ, Marijan SIVRIĆ, Tomislav ANĐELIĆ, Srednjovjekovne
Humske župe, ZIRAL, Mostar, 1999.
8. Mladen ANČIĆ, «Humsko kneštvo», Na rubu zapada, Hrvatski institut za povijest,
Zagreb, 2001., 151-161.
9. Nada KLAIĆ, Srednjovjekovna Bosna, Eminex, Zagreb, 1994., 50-69.
10. Bonicije RUPČIĆ (potpisano pseudonimom Rudolf Bonić), Porfirogenetovo
Zahumlje i Dukljaninova Chelmania, Radovi Hrvatskoga Povijesnoga Instituta
u Rimu, sv. III-IV., Rim, 1971., 23-59. Usporediti: Veljan TRPKOVIĆ, Humska
zemlja, Zbornik Filozofskog fakulteta, knjiga VIII.-1., Beograd, 1964.
11. M. ANČIĆ, 2001., 159-163.
12. ISTI, 160-161.
13. Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., HKD
Napredak, Sarajevo, 1991., 334-346.
14. Mladen ANČIĆ, Putanja klatna, Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV
stoljeću, Zavod za povijesne znanosti HAZU, ZIRAL, Zadar-Mostar, 1997.,
210-212. Usporediti: Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovekovne bosanske
države, Srpska književna zadruga, Beograd, 1964., 169-174.
15. Marko VEGO, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost,
Sarajevo, 1982., 42-50.
16. Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna
zadruga, Beograd, 1964., 223.
17. Sima M. ĆIRKOVIĆ, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, SANU,
Beograd, 1964., 105-121.
18. Utvrda Čačvina nalazi se 8 kilometara sjeveroistočno od Trilja.
19. Sima M. ĆIRKOVIĆ, 238-239. Slično je izjavio i firentinski vladar Lorenco
Medici, da bi njegov narod radije bio pod vlašću 76 Turaka, nego susjedne
Napuljske Kraljevine, ili neke druge talijanske države. To naravno, kao i u
slučaju Hercega Stipana, ne mora biti istina, ali pokazuje odnose i rivalitet koji
je vladao među susjednim srednjovjekovnim državama. Vidjeti: Veljan
ATANASOVSKI, Pad Hercegovine, Narodna knjiga, Istorijski institut u
Beogradu, Beograd, 1979., 129.
20. Bartul POPARIĆ, Hercezi svetoga Save, Split, 1895., 71-78.
21. Veljan ATANASOVSKI, Pad Hercegovine, Narodna knjiga, Historijski institut u
Beogradu, Beograd, 1979., 136. Napomena: Veljan Atanasovski prije se zvao
Veljan Trpković i već je citiran.
22. Vladimir ĆOROVIĆ, Historija Bosne, Srpska kraljevska akademija, Beograd,
1940., 604-606. Pri tome naravno ne uzimajući u obzir pokušaje obnavljanja
Bosanskog Kraljevstva od Turaka, koji su 1465. postavili Matiju Kotromanića
za tobožnjeg kralja Bosne.
23. Sima M. ĆIRKOVIĆ, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, SANU,
Beograd, 1964., 267.
24. Bazilije PANDŽIĆ, «Katarina Vukčić Kosača (1424-1478.)», Povijesnoteološki
simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine,
Franjevačka teologija, Sarajevo, 1979., 15-25.
25. ISTI, 154-165.
26. V. ATANASOVSKI, 1979., 146-147.
27. ISTI, 166-187. Na stranici 186. izrađena je shema rodoslovlja Kosača, koji su
živjeli pod venecijanskom vlašću.
28. V. ATANASOVSKI, 1979., 189-219.
29. Hazim ŠABANOVIĆ, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982., 38-47.
30. Hamdija KAPIDŽIĆ, Ali-paša Rizvanbegović i njegovo doba, ANU BiH,
Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2001., 62-63.
31. ISTI, 65.
32. Safvet beg BAŠAGIĆ-REDŽEPAŠIĆ, Kratka uputa u prošlost Bosne i
Hercegovine, Vlastita naklada, Sarajevo, 1900., 3.
33. Anđelko BARUN, Svjedoci i učitelji - Povijest franjevaca Bosne Srebrene,
Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2003., 521.
34. A. BARUN, 2003., 96-155.
35. M. ANČIĆ, 2001., 173.
36. Kanuni i kanun-name za Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Crnogorski
i Skadarski sandžak, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1957., 26-58.
37. Dominik MANDIĆ, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, ZIRAL, Toronto-
Zurich-Roma-Chicago, 1982., 197-212.
38. A. BARUN, 2003., 127-138.
39. ISTI, 192.
40. Bazilije S: PANDŽIĆ, Hercegovački franjevci: sedam stoljeća s narodom,
ZIRAL, Mostar-Zagreb, 2001., 34-62. Usporediti: A: BARUN, 2003., 204-207.
41. Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Orijentalni institut u
Sarajevu, Sarajevo, 1985.,89-95.
42. Evlija ČELEBI, Putopis odlomci o jugoslovenskim zemljama, Veselin Masleša,
Sarajevo, 1973., 468-476.
43. Salim ĆERIĆ, Muslimani srpskohrvatskog jezika, Svjetlost, Sarajevo, 1968.,
99-103. 77Ivo Lučić: Ima li Hercegovine?
44. Ivica PULJIĆ, Hrvati katolici donje Hercegovine i Istočna kriza-Hercegovački
ustanak 1875-1878., Državni arhiv Dubrovnik, Zaklada Ruđer Bošković-Donja
Hercegovina Neum, Dubrovnik Neum, 2004., 197-241. Usporediti: Martin
GJURGJEVIĆ, Memoari sa Balkana (1858-1878.), Sarajevo, 1997. 73-93.
Kosta GRUJIĆ, Dnevnik iz Hercegovačkog ustanka 6. VIII. – 16. X. 1875.,
Vojni muzej JNA, Beograd, 1956.
45. Milorad EKMEČIĆ, Ustanak u Bosni 1875-1878., Službeni list SFRJ
Balkanološki institut SANU, Beograd, 1996., 92-111.
46. Mihovil MANDIĆ, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878., Matica
hrvatska, Zagreb, 1910. 33-40. Usporediti: Naučni skup Otpor austrougarskoj
okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, ANU BiH, Sarajevo, 1979.
47. Milorad EKMEČIĆ, «Ustanak u Hercegovini 1882. i istorijske pouke», Naučni
skup 100 godina ustanka u Hercegovini 1882. godine, ANU BiH, Sarajevo,
1983., 9-20. Usporediti: Hamdija KAPIDŽIĆ, Hercegovački ustanak 1882.
godine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973., 163-165.
48. Bosanski ustav, fototip izdanja iz 1910., Muslimanski glas, Sarajevo, 1991.,
61-62.
49. Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906., C. i KR. Zajedničko ministarstvo
financija., Zagreb, 1906., 46-51.
50. Luka ĐAKOVIĆ, Političke organizacije bosansko hercegovačkih katolika
Hrvata, Globus, Zagreb, 1985., 151-166.
51. Dragoslav LJUBIBRATIĆ, Mlada Bosna i sarajevski atentat, Muzej grada
Sarajeva, Sarajevo, 1964., 33-56.
52. Srećko M. DŽAJA, Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991.), Svjetlo
riječi, Sarajevo-Zagreb, 2004., 352-355.
53. Hrvoje MATKOVIĆ, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, PIP, Zagreb, 2002.,
87-89.
54. Enver REDŽIĆ, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, OKO,
Sarajevo, 1998., 322.-332.
55. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine,
Dokumenti 1945., knjiga II., Veselin Masleša, Sarajevo, 1968., 29-30.
56. Isto, 127-128.
57. Abid ĐOZIĆ, Bošnjačka nacija, Bosanski kulturni centar Sarajevo, Sarajevo,
2003., 334.
58. Božo KIJAC, Zašto Momčilo Krajišnik nije kriv, Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva, Srpsko Sarajevo, 2003., 88-204.
59. Narodni list Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne, broj 1., 1992., 2-3.
60. Ustavi, Federalno ministarstvo pravde, Sarajevo, 1997., 62.
61. Isto, 239-682.
62. Nedim ŠARAC, “Organizacija KPJ u Bosni i Hercegovini pred Petu zemaljsku
konferenciju“, Peta zemaljska konferencija Komunističke partije Jugoslavije,
Institut za historiju radničkog pokreta, Školska knjiga, Zagreb, 1972., 151.
63. Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, 2., Institut za istoriju u
Sarajevu, NIŠRO Oslobođenje, Sarajevo, 1990., 111.
64. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine,
Dokumenti 1945., knjiga II., IP Veselin Masleša, Sarajevo, 1968., 8-10.
65. Ivan ALILOVIĆ, Križni put i raspuća hrvatskih đaka, studenata 78 i intelektualaca
NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4 (6) 2005
iz Hercegovine, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika Zagreb - Podružnica
Hercegovina Mostar, Mostar-Zagreb, 1999., 55-56.
66. «Zašto je Bosna i Hercegovina federalna jedinica», Oslobođenje, 9. april
1945., broj 29., 2.
67. «Govor člana Politbiroa CK KPJ druga Moše Pijade», Osnivački kongres
Komunističke partije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1950., 13.-15.
68. Isto
69. Todo KURTOVIĆ, Komunisti i nacionalne slobode, NIŠP Oslobođenje,
Sarajevo, 1975., 325.
70. Dušan BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb
1999., 577.-578.
71. Atif PURIVATRA, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Svjetlost, Sarajevo,
1972., 29.
72. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Matica hrvatska,
Zagreb 1997.
73. Branko PETRANOVIĆ, Momčilo ZEČEVIĆ, Jugoslovenski federalizam ideje i
stvarnost, Drugi tom., Prosveta, Beograd, 1987., 742.-743.
74. Muhamed FILIPOVIĆ, «Bosanski duh u književnosti-šta je to?», Život, časopis
za književnost i kulturu, broj 3., Sarajevo, mart, 1967., 3.-6.
75. Salim ĆERIĆ, O jugoslovenstvu i bosanstvu, NIP Oslobođenje Sarajevo, Nije
navedena godina izdanja, ali to je svakako poslije 1970., vjerojatno 1971.
Redžić u navedenoj knjizi iz 2000. spominje polemiku s Ćerićem, na stranicama
87., i 98. do 100., ali ne spominje Ćerićevu knjigu. O Ćeriću i njegovim idejama
vidjeti: Šaćir FILANDRA, Bošnjačka politika u XX. stoljeću., Sejtarija,
Sarajevo, 1998., 315.-324. Ni tu se ne spominje citirana knjiga.
76. S. ĆERIĆ, n. dj., 57., 79.
77. ISTI, 92.-93.
78. ISTI, 97.
79. Todo KURTOVIĆ, «Amandmani i državnost republike», Komunisti i
nacionalne slobode, NIŠP Oslobođenje, 1975., 604.
80. A. BARUN, 2003., 192.
81. Jako BALTIĆ, Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882.,
Veselin Masleša, 1991., 106.
82. «Neka se crkva ugleda na Feral», Feral Tribune, Split, 31. 3. 2001., 10-11.
83. «Od križa i oltara do provincijala i kardinala», Svjetlo riječi, siječanj, 2001., 63.
84. «Prvo ukinuti Federaciju, a tek onda republiku Srpsku», Oslobođenje, 15. 6.
2005., 26. Tekst prenesen iz Jutarnjeg lista (Zagreb).
85. Hans KÜNG, Biti kršćanin, Konzor Zagreb, Synopsis Sarajevo, Zagreb, 2002.,
86. «Od novca koji dobijem od povrata imovine osnovat ću zakladu Ante
Pavelića», Jutarnji list (Zagreb), 21. 8. 2005., 16.
87. Albert SOBOUL, Francuska revolucija, Naprijed, Zagreb, 1966., 230-274.
Vende je francuska pokrajina (departman) na zapadu uz atlantski ocean,
površine 6720 km˛, glavni grad Le Roche sur Yon. Poznata je po “Vandejskom
ustanku“ rojalista protiv republikanaca 1793., koji je krvavo ugušen, a neki
autori na desnici (Alain de Benoist) smatraju da je to bio prvi pokušaj genocida
u modernoj povijesti. 79Ivo Lučić: Ima li Hercegovine?
88. Cvijetin MIJATOVIĆ, «Za punu ravnopravnost ljudi i naroda», Savez komunista
Bosne i Hercegovine u borbi za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost, NIŠP
Oslobođenje, Sarajevo, 1977., 43-49.
89. Vladimir PUTANEC, “Klub studenata Hercegovine, Hercegovci protiv etiketiranja
», Studentski list, 9. III. 1971.”, Preporod hrvatskih sveučilištaraca -
anatomija slučaja Čičak, Posebno izdanje Kritika, Svezak 8, Zagreb, 1971.,
201-202.
90. Sječa Hrvatske u Karađorđevu 1971., 1994., 51-52.
91. Isto, 167.
92. Jure BILIĆ, ‘71 koja je to godina?, CIP, Zagreb, 1990., 114.
93. O ovome je opširnije pisala Slobodna Bosna iz Sarajeva u feljtonu od broja
261. do 264., gdje je objavljeno svjedočenje pukovnika Mustafe Čandića,
bivšeg djelatnika Kontraobavještajne grupe (KOG) Uprave bezbednosti
Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (KOS). O tome je 25.11.2001.
pisao i zagrebački Večernji list.
94. Ivo LUČIĆ, «Bosna i Hercegovina i terorizam», Gaudeamus, Hrvatska
akademska zajednica u FBiH, Mostar, 2002., 52-53.
95. HR HB, MO, SIS, Službena bilješka, Mostar, 6. 4. 1994. Razgovor sa bivšim
djelatnikom Uprave sigurnosti, RV PVO, JNA, pripadnikom OG Opera.
96. Branko ILINČIĆ, Jugoslovenska kriza i rat 1991-1995., Stručna knjiga,
Beograd, 2000., 234.
97. Carl BILDT, Misija mir, ZID, Sarajevo, 1998., 82.
98. Dobroslav PARAGA, Ante PARADŽIK, Borba za hrvatsku državnu nezavisnost-
Od obnove do lipanjske povelje Hrvatske stranke prava, HSP, Zagreb,
1991., 222.
99. Milorad EKMEČIĆ, «Spoljni uzroci građanskog rata u Bosni i Hercegovini
1992.», Početak rata u Bosni i Hercegovini uzroci i posljedice, Udruženje Srba
iz BiH u Srbiji, Beograd, 2001., 64.
100. Smilja AVRAMOV, «Američko Vatikanska tajna alijansa i rat u SFRJ»,
Početak rata u Bosni i Hercegovini uzroci i posljedice, Udruženje Srba iz BiH
u Srbiji, Beograd, 2001., 84.
101. Danko PLEVNIK, Smisao Bosne, Jesenski i Turk, Zagreb, 1997., 36-39.
102. «Podjela Bosne ustupak je hercegovačkom lobiju», Slobodna Bosna, 23. 1.
1992., 7.
103. «Hercegovci između istine i pravde», Nedjeljni Vjesnik, 23. veljače, 1992.,
15.
104. Josip MANOLIĆ, Intervjui i javni nastupi 1989-1995., MISL, Zagreb, 1995.,
282-339.
105. Franjo TUĐMAN, S vjerom u samostalnu Hrvatsku, Narodne novine, Zagreb,
1995., 355-365.
106. Vidjeti: http://www.zarez.hr/47/film2.htm (18. 11. 2005.)
107. Vidjeti: http://film.purger.com/recenzije/filmovi/01144.shtml (18. 11. 2005.
108. Denis KULJIŠ, Dva pamfleta protiv Tuđmana, Jesenski i Turk, Zagreb, 2005.,
27.
109. Srećko JURDANA, Stupovi društva, MEDIA PRESS, Zagreb, 1997., 291.
110. «Hercegovački novinari upozorili Denisa Latina», Dnevni list, Mostar, 22. 5.
2005., 56. Ovaj medijski angažman dio je akcije koju 80 su u drugoj polovici
devedesetih pokrenule neke «nevladine organizacije» u Republici Hrvatskoj s
ciljem razbijanja etno nacionalne solidarnosti, i izgradnje građanskog osjećaja
pripadnosti državi. To je dio procesa nazvanog «detuđmanizacijom».
111. «U labirintima Bosne i Hercegovine», Erazmus, broj 2., Zagreb, lipanj 1993.,
19-30.
112. Todo KURTOVIĆ, Komunisti i nacionalne slobode, NIŠP Oslobođenje,
Sarajevo, 1975., 589.
113. «Milošević mi je nudio zapadnu Hercegovinu», Oslobođenje, 16. 7. 2003., 7.
114. «Izetbegović dvaput nudio podjelu Bosne», Večernji list, (Obzor), 11. 6.
2005., 38. Mate GRANIĆ, Vanjski poslovi, Algoritam, 2005., 81-83.
115. «Moja zemlja Hrvatska», Slobodna Dalmacija, Split, 5. lipnja 2005., 51.
116. Isto., 51.
117. Jefto DEDIJER, Hercegovina, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991., 5.
118. Mirjana GROSS, Izvorno pravaštvo, Golden marketing, Zagreb, 2000., 574.
119. Jaroslav ŠIDAK, Hrvatski narodni preporod ilirski pokret, Školska knjiga,
Zagreb, 1990., 122.
120. «Piramida sunca u srcu Bosne», Oslobođenje, 25. 10. 2005., 64. «Piramida
na Visočici», NIN (Beograd), 3. 11. 2005., 32-35. Usporediti:
http://piramida.blogger.ba (18. 11. 2005.)
121. «Bosanska piramida amatera i zanesenjaka», Oslobođenje, 4. 11. 2005., 21.
122. Dinko TOMAŠIĆ, Politički razvitak Hrvata, i Društveni razvitak Hrvata,
Jesenski i Turk, Zagreb, 1997.
123. Jovan CVIJIĆ, «Balkansko poluostrvo i južnoslanske zemlje», Balkansko
poluostrvo, SANU, Beograd, 2000., 337-349.
124. Milan KANGRGA, Šverceri vlastitog života, Feral Tribune, Split, 2002., 31-32.
125. Ivo LUČIĆ, «Etika ili Kangrga», Status, broj 6., Udruga građana Dijalog,
Mostar, siječanj/veljača 2005., 142-147.
126. «Kontrolirajte Hercegovce da oni ne bi kontrolirali vas», Obzor, broj 64., 1.
srpnja 1996., 20-24.
127. «Kremenko protiv Glembaya, i «Ero, go home», Feral Tribune, Split, 27. 5.
1996., 27-31.
128. «Rodijačka republika» i «Hrvatsko vijeće obmane», Feral Tribune, Split, 10.
3. 2001., 5-8.
129. «Široki zbjeg», Feral Tribune, Split, 16. 7. 2004., 10-12.
130. Ivo BANAC, Raspad Jugoslavije, Durieux, Zagreb, 2001., 145.
131. Davor MARIJAN, Bitka za Vukovar, Hrvatski institut za povijest, Zagreb -
Slavonski Brod, 2004., 313-314. Denis Latin u emisiji Latinica emitiranoj 28.
11. 2005. ponovo je izvukao ovu tezu preko jednog bivšeg branitelja Vukovara,
koji je ustvrdio da je u Hercegovini vidio sanduke oružja i municije na kojima
je pisalo «Za Vukovar». Ovu izjavu treba sagledati u kontekstu čitave emisije,
kojom je Latin nastavio svoj posao ocrnjivanja i kompromitacije hrvatske vlasti
iz vremena stvaranja Republike Hrvatske.
132. Boris BUDEN, «Agrameri lete u nebo», Barikade, Arkzin, 1996., 58-63.
133. Miljenko JERGOVIĆ, «Pupovac, Hercegovci i Muslići», Naci bonton,
Durieux, Zagreb, 1998., 153-161.
134. Abid ĐOZIĆ, Bošnjačka nacija, Bosanski kulturni centar Sarajevo, Sarajevo,
2003., 323-334. 81Ivo Lučić: Ima li Hercegovine?
135. Rezolucija Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca i Proglas o
Bosanskom jeziku, Ratni kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca,
Sarajevo, 22. 12. 1992.
136. «Mudžahedine nismo zvali, vrata BiH su im otvorili Hrvati», Oslobođenje, 12.
10. 2001., 5.
137. «Izetbegovićeva kongresna inicijativa», Oslobođenje, 6. 10. 2001.
138. «Što ne i bosanska nacija», Oslobođenje, 14. 12. 2003., 24.
139. «Svi ćemo biti Bosanci, a ne Hrvati, Srbi, Bošnjaci», Večernji list, 17. 11.
2005., 5.
140. Selma MUSTEDANAGIĆ, «Zašto su čelnici protiv dana državnosti»,
Oslobođenje, 10. 11. 2004., 26.
141. «Nekad su Turci Srbe nazivali balijama», Ljiljan, 19-26. 3. 2004., 6.
142. Muhamed FILIPOVIĆ, «Narod koji ne rezervira zemlju», Oslobođenje,
(Pogled), 5. lipnja 2004., 5.
143. ISTI., 5.
144. Muhamed FILIPOVIĆ, Bošnjačka politika, Svjetlost, Sarajevo, 1996., 72-73.
145. M. FILIPOVIĆ, «Narod koji ne rezervira zemlju», Oslobođenje, (Pogled), 5.
lipnja 2004., 5.
146. Kasim SULJEVIĆ, Nacionalnost Muslimana, Otokar Keršovani, Rijeka,
1981., 81-82.
147. S. ĆERIĆ, n.dj., 92.-93.
148. Rusmir MAHMUTČEHAJIĆ, Bosanski odgovor, Durieux, Zagreb, 2002., 13.
149. Husnija KAMBEROVIĆ, «Turci i kmetovi - mit o vlasnicima zemlje»,
Historijski mitovi na Balkanu, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2003.,
80.
150. Hakija ĐOZIĆ, «Humska zemlja, fitilj pod državom!?», Oslobođenje
(Pogled), Sarajevo, 2. VIII., 2003., 10.
151. Hakija ĐOZIĆ, «Pogled u prošlost», Oslobođenje, 24. 4. 2005., 38. Teza o
državi starijoj od svojih naroda i prije je iznošena. To je još prije rata ustvrdio
Hamdija Pozderac, a petnaestak godina kasnije i Sulejman Tihić.
152. «Bosna bez Hercegovine», Ljiljan, 12.-19. ožujka, 2004., 30. Ljiljan i u
sljedećem broju iznosi zanimljiv odnos prema identitetima u BiH.
153. Da je to krivotvoreni grb pisali su Rački, Solovjev i Džaja. Vidjeti: Srećko
DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, ZIRAL, Mostar,
1999., 232.-238. Taj grb, iako je krivotvorina, omiljen je dijelu autora, koji u
mjesecu i zvijezdi iz grba vide potvrdu svojih stavova i uvjerenja. Čak je i
reprint izdanje Zemaljskog ustava (štatuta) za BiH, koji je proglasio Franjo
Josip 1910. ukrašeno (na naslovnici) tim grbom, iako je grb BiH u to vrijeme
bio tzv. grb Rame, odnosno ruka s mačem u štitu. Vidjeti: Bosanski Ustav,
1991.
154. «Toljaga Oslobođenja u rukama Emira Kusturice», Ljiljan, broj 604., 29. 10.
2004., 64-65.
155. Nikola KOLJEVIĆ, Otadžbinske teme, Itaka, Beograd, 1995., 18.
156. «U labirintima Bosne i Hercegovine», Erasmus, broj 2., Zagreb, lipanj 1993.,
28.
157. Ivan LOVRENOVIĆ, Bosanski Hrvati, Durieux, Zagreb, 2002., 46.
158. http://www.zemljabosna.com (10. 12. 2004.) Sada 82 (21. studenoga 2005.)
NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4 (6) 2005
postojeći je tekst nešto izmijenjen, pa su umjesto primjera dvočlanih imena
«Njemačka i Bavarska» uvedeni bliži, ali jednako neusporedivi primjeri:
Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Također je izbačena teza da mnogi
Hercegovci vole za sebe reći da su «Savršeni Bosanci».
159. Alija KEBO, «Hercegovina – zemlja uzvjetar», Most, Broj 148 (59),
Podružnica pisaca HNK – Mostar, mart/ožujak 2002., 4-5.
160. Enver IMAMOVIĆ, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine,
Sarajevo, 1998., 66-92.
161. «Žele me spriječiti da održim govor pred UNESCO-om», Slobodna
Dalmacija, 21. 9. 2005., 19.
162. http://www.aneks8komisija.com.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=
view&id=1839 (27. 11. 2005.)
163. «Zaustavite selektivne provjere hercegovačkih tvrtki», Dnevni list, 30. 9.
2005., 6.
164. Mladen-Anto MOLINAR, «Istina o kraljici Katarini», Svjetlo riječi, Sarajevo,
prosinac 2003., 30.
165. Ujedinjena Hrvatska stranka prava (UHSP) smatra da se trebaju ukinuti postojeći
entiteti u BiH, te državu urediti kao federaciju Bosne i Hercegovine u njihovim
prirodnim i povijesnim granicama. Vidjeti: «Pravaši traže osnivanje
Republike Hercegovine», Večernji list (Zagreb), izdanje za BiH, 25. 3. 2004.,
3. Usporediti: Tiho BEGIĆ, «Moguće varijante ustavnog rješenja Bosne i
Hercegovine», Motrišta, broj 33., Matica hrvatska, Mostar, Mostar, ožujak
2005., 28-29.
166. «Regija Hercegovina prva regija u novom ustroju BiH», Dnevni list, 29. 11.
2003., 5.
167. «Preustroj države nagrada za zločin», Slobodna Dalmacija, 29. 9. 2004., 19.
168. http://www.rastko.org.yu/filosofija/jagnje/vladika_atanasije.html (27. 11.
2005.)
169. «Naši ljudi i krajevi», Kalendar Dobri pastir za godinu 1952., Udruženje
katoličkih svećenika Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo,
1951., 147-150.
170. Isto, 151-154.
171. Suzana SRNDOVIĆ, Građa za bibliografiju radova o Hercegovini, Društvo
Aleksa Šantić, Beograd, 2000.
172. Hercegovina, časopis za kulturno i (istorijsko-historijsko-povijesno) nasljeđe,
Arhiv Hercegovine, Muzej Hercegovine, Regionalni zavod za zaštitu spomenika
kulture, prvi broj izišao 1981. U ratu i poraću izlaze dva izdanja u dva dijela
Mostara. U istočnom dijelu Mostara zadnji je izišao broj 15-16., a u zapadnom
broj 19.
173. Hercegovina, NIRO, Privredni vjesnik, SSRN BiH MK Mostar, Zagreb, 1981.
174. Ćiril Ćiro Raič i Hercegovina, HN, ZH i HB županija i Matica iseljanika,
Mostar, 1998.
175. Hercegovina antologija hrvatske lirike, Naklada Jurčić, Zagreb, 2002.
176. Jusuf MULIĆ, Hercegovina, Muzej Hercegovine Mostar, Mostar, 2004.
177. Milko BRKOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum identitet i kontinuitet, Crkva
na kamenu, Mostar, 2002., 21.
Sažetak
Srednjovjekovni Hum, kasnije Hercegovina je u povijesnim izvorima
spomenuta 24 godine prije Bosne, a prvi humski vladar spomenut je
225 godina prije prvog bosanskog vladara. Hercegovina je kroz povijest
bila u sastavu bosanskog kraljevstava, a u razdoblju turske vlasti
u sastavu bosanskog pašaluka. Ipak je sačuvala svoju posebnost i
svoj identitet. Hercegovinu negiraju bošnjački nacionalisti kojima
smeta i samo dvočlano ime države Bosne i Hercegovine, jer im priječi
puno poistovjećenje s njom i poziciju temeljnog državnog naroda.
Poseban problem predstavlja im činjenica da u Hercegovini živi
većinsko hrvatsko stanovništvo. Pojam Hercegovac postao je gotovo
sinonim za Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Zbog jakog nacionalnog
naboja Hercegovci su postali problem i neprijatelj svakoj jugoslavenskoj
i protuhrvatskoj politici. Istovremeno zbog velikih stradanja u
Drugom svjetskom ratu i šikaniranja u komunističkom razdoblju
Hercegovci su ostali bez izgrađene društvene elite, koja je mogla na
pravi način odgovoriti na izazove demokratskih procesa. Hercegovina
je podijeljena na tri županije u Federaciji BiH i Republiku Srpsku u
kojoj se nalazi njezin istočni dio. Sve više jača ideja o Hercegovini
kao republici ili europskoj regiji.
Abstract
Medieval Hum, later called Herzegovina, was first mentioned in historical
documents 24 years before Bosnia. The first ruler of Hum appears
225 years before the first Bosnian ruler. Throughout history
Herzegovina formed part of the Bosnian kingdom, which during the
Turkish reign was the Bosnian pashaluk. However, it managed to preserve
its uniqueness and its identity. Herzegovina is being denied by
Bosnian nationalists who are bothered by the two-part name of
Bosnia and Herzegovina as a state, as it prevents them from identifying
with it and its position being that of a constitutional people. The
fact that Herzegovina is inhabited by a Croatian majority poses a particular
problem. The term Herzegovinian has almost become synonymous
with Croats from Bosnia and Herzegovina in general. Due to
their strong national feelings, Herzegovinians have become a problem
and an enemy to every Yugoslav and anti-Croatian policy. At the same
time, because of great losses during the Second World War and frequent
harassment during communist times, Herzegovinians have not
developed a social elite, able to adequately respond to the challenges
of the democratic process. Herzegovina spreads over three counties in
the Federation of Bosnia and Herzegovina, while its eastern part is in
the Republika Srpska. The idea of Herzegovina becoming a republic or
a European region is gaining ever more strength.
O autoru
dr. sc. Ivica Lučić, znanstveni suradnik
Rođen 12. svibnja 1962. u Ljubuškom, Bosna i Hercegovina.
Osnovnu školu i gimnaziju završio u Ljubuškom. Pravni fakultet završio u Mostaru. Magistrirao 2003. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao 2005. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, gdje predaje Hrvatsku i bh povijest u Dvadesetom stoljeću i Historiografski praktikum.
Objavljivao radove u časopisima: Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, National security and the Future, Zagreb, Gaudeamus, Mostar, Motrišta Mostar i Status Mostar.
Sudjelovao na nekoliko okruglih stolova i znanstvenih skupova u Zagrebu u prosincu 2001., u Berlinu u travnju 2002., u Mostaru u listopadu 2002., u Zagrebu u studenom 2002., u Zagrebu u prosincu 2005.
Značajniji skupovi bili su: U Neumu u listopadu 2005., na temu Ustavno-pravni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, pravni status, jezik, mediji, obrazovanje, kultura, u organizaciji Hrvatskog društva za znanost i umjetnost i Sveučilišta u Mostaru. U Zagrebu u studenom 2006., na temu Prijelomne godine hrvatske povijesti: Počeci domovinskog rata (1990.-1991.) u organizaciji Hrvatskog instituta za povijest. U Sarajevu u prosincu 2006. na temu Revizija povijesti, u organizaciji Instituta za istoriju u Sarajevu.
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
|
- 07:00 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
11.06.2008., srijeda
4. Hercegovina rediviva
Hercegovina danas obuhvaća veći dio povijesnog područja
nekadašnje Humske zemlje, čini oko petine teritorija države
Bosne i Hercegovine. Pripada u mediteranski klimatski pojas,
a presijeca je rijeka Neretva. Prema zadnjem popisu u njoj živi
oko 400.000 stanovnika. Nešto više od polovine Hrvati su, a
ostalo su Srbi i Bošnjaci-muslimani. Južne i zapadne granice
uglavnom su joj određivane različitim Tursko-Mletačkim sporazumima,
postizanim nakon brojnih ratova u kojima je redovito
rušena i spaljivana. Naglašena je tradicionalnost društva.
Niti jedna vlast nakon propasti srednjovjekovne države nije
doživljavala Hercegovinu svojom, niti je ona ijednoj u cjelini
bila vjerna. Muslimansko stanovništvo gledalo je u Bosnu,
istočni dio Hercegovine bio je oslonjen na Crnu Goru, zapadni
na Hrvatsku. Tamo su se sklanjali, ali i otuda vraćali i iznova
osjećali Hercegovinu svojom. Iako osvajana, nije pokorena.
Hercegovina se bunila, borila, a buni se i danas: protiv
tuđinske vlasti, siromaštva, nepravde, otimačine, pljačke,
ignoriranja, kleveta, negiranja i brisanja iz pamćenja.
Kao reakcija na negiranje hercegovačke posebnosti i
identiteta, izneseni su i prvi politički prijedlozi za konstituiranje
Republike Hercegovine.165 Podloga za ovu ideju jest i
Sporazum o ustroju regije Hercegovine, koji su potpisali
načelnici dvadeset šest hercegovačkih općina.166 Takvu ideju
zasigurno će, uz već opisani bošnjačko-bosanski, osporavati i
hrvatski, te srpski nacionalizam. Iz perspektive integralnog
hrvatstva čelnik jedne od frakcija Hrvatske stranke prava u
BiH o ideji Republike Hercegovine rekao je: «O tome držimo
da je to jedna od najopasnijih ideja koje su se pojavile u zadnjih
tisuću godina među hrvatskim narodom u BiH.»167 Sa stajališta
srpskog nacionalista, episkop Zahumsko-hercegovački
dr. Atanasije Jevtić tvrdi: «Uostalom primorje Dubrovnika
Konavala, Pelješac i Ploče, donji tok Neretve oduvek je bilo
hercegovačko primorje (u ovom slučaju srpsko o. a.), kao što
je to govorio i Dučić u onoj poznatoj prepirci s
Meštrovićem.»168
Dosta je pisano o karakterologiji Hercegovaca i
Bosanaca, uglavnom kroz ideološku prizmu. Sve ono što
Hercegovinu i Hercegovce diskreditira i sramoti već je puno
puta napisano, pa se time u ovom tekstu uglavnom nećemo
baviti. U jedinom katoličkom časopisu (Kalendaru) koji je
izlazio u NR Bosni i Hercegovini neposredno 72 nakon Drugog
svjetskog rata, a koji je izdavalo spomenuto Udruženje
katoličkih svećenika, objavljen je 1952. tekst Naši ljudi i krajevi.
Jedno poglavlje teksta naslovljeno je Bosna i Bosanci, a
ono započinje na sljedeći način: «Bosanac je kao i njegova
Bosna sastavljen od onoga što se inače nigdje ne može sastaviti.
U Bosni možete na pet metara od moderne električne
centrale naći seosko gumno, po kojem konji trče uokrug, i tako
se vrše žito. U Sarajevu postoji nekoliko fakulteta, a do
nedavno postojao je i veliki broj analfabeta. To je zemlja, koju
još nitko nije mogao razumjeti osim rođenog Bosanca. To je
bogata zemlja, ali puna siromaha.»169
U poglavlju Hercegovina i Hercegovci piše da su
Hercegovci najsiromašniji dio našega naroda, ali u tom kraju
ima i najviše srca za siromaha. Autor navodi da se Hercegovci
stalno iseljavaju i piše: «Bosanci se pitaju, da li ima
Hercegovaca još u Hercegovini, kad su toliki u Bosnu doselili.
Tako se pitaju i u Slavoniji, tako i u Americi. Ali na Hercegovini
se ne zapaža, da itko iz nje odlazi: ona sav svijet naseli, a
sebe ne raseli.» Autor tvrdi kako su Hercegovci poštenjačine
starog kova, ali imaju manu što se vole potući, te dodaje da to
vrijedi samo kod kuće, jer čim pređu granice Hercegovine,
paze se kao da su iz jedne kuće. Autor to ilustrira i primjerom:
«Priča se, da je negdje daleko naišla jedna čitava brigada
sastavljena od vojnika Hercegovaca, i kad je ugledala kraj
puta magarca, raspršila se u času. Svi su Hercegovci poletili
k magarcu, grlili ga i ljubili: “Zdravo zemljače!”. Možda je to tko
i izmislio, ali istina je da Hercegovac voli vidjeti i mačku, ako
je došla iz njegove Hercegovine.»170
O Hercegovini je do konca 20. stoljeća napisano puno
više od 3434 monografske bibliografske jedinice, koliko ih je
registrirano u samo jednoj knjizi.171 U Hercegovini se pravi
Humsko vino, izlazi Humski zbornik, od nekada jednog, u
Mostaru sada izlaze dva časopisa za kulturu i povijesno
nasljeđe, s istim imenom Hercegovina.172 Tiskane su brojne
monografije, od kojih vrijedi podsjetiti na monografiju
Hercegovina iz 1981.,173 te na spomenik Hercegovini koji je
svjetlom svoga objektiva izgradio fotograf Ćiro Raič.174
Izrađena je antologija hrvatske lirike Hercegovina u koju je
uvršteno 111 hrvatskih pjesnika koji su pjevali o
Hercegovini.175 Napisane su i mnoge knjige o Hercegovini, a
zadnja je ona dr. Jusufa Mulića iz 2004.176 Sve te pjesme,
knjige i fotografije, svi ti ljudi koji su u njih uložili trud i ljubav,
svjedoče o ljepoti i snazi zemlje Hercegovine. Upotreba, ili
izbjegavanje upotrebe, političkih i zemljopisnih pojmova jedan
je od načina konstrukcije društvene stvarnosti s implicitnim
političkim sadržajem. Uz to obično idu i pokušaji dokazivanja
historijskog prava, po načelu zna se da je … ili svima je poz-
nato …! Drevna Humska zemlja, odnosno Hercegovina, imala
je kroz svoju povijest politički subjektivitet i sačuvala je
samosvijest. Tradicija političkog identiteta Huma
(Hercegovine) nije se utopila u bosansku političku tradiciju.177
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
10.06.2008., utorak
Zemlja Bosna
Zemlja Bosna piše da je Austro-Ugarska izvela brojne
društvene promjene unutar bosanskog društva, koje su imale
nesagledive negativne posljedice za Bošnjake. Od uvođenje
«nepostojećeg tzv. srpsko-hrvatskog jezika», tako što je ukinut
«dotadašnji zvanični bosanski jezik», zatim odvajanja
Sandžaka od Bosne i konačno do mijenjanja «zvaničnog
imena naše zemlje» u Bosna i Hercegovina, «kao da je
Hercegovina nešto odvojeno od Bosne, a ne njen sastavni
dio, kao što su to i Krajina, Posavina, Semberija, itd, a sve u
cilju razbijanja bosanskog patriotizma, uvodeći pomutnju i
podjele unutar Bosne». Autor ovog nadahnutog teksta
naglašava: «Mnogi Hercegovci vole za sebe reći “Hercegovci
su Bosanci de lux”, odnosno “Hercegovci su savršeni
Bosanci”, ali nipošto ne treba izgubiti iz vida činjenicu da postoji
mnogo antibosanskih snaga koje žele i dalje iskorištavati
ovu nasilnu promjenu zvaničnog imena naše domovine i
propagirati podjele, tako da se u mnogim Bosanskim medijima,
skoro pa nevjerojatno, mogu čuti sintagme poput
“Bosanci i Hercegovci” i sl. što je u prvom redu totalni nonsens
i apsolutni negativitet koji može koristiti jedino okorjelim neprijateljima
Bosne i Bošnjaštva. Zamislite da neko ode u
Njemačku i promjeni joj ime u “Njemačka i Bavarska”, ili još
par primjera: “SAD i Texas”, “Italija i Sicilija”, “Srbija i Šumadija”,
“Hrvatska i Zagorje”, itd….A upravo to je učinjeno Bosni od
strane njenih najcrnjih neprijatelja!! Vraćanje jedinstvenog
povijesnog imena Zemlji Bosni je samo jedan od prvih koraka,
koje Bošnjaci moraju poduzeti u cilju ponovnog ujedinjenja
Bosne i definitivnog poražavanja okupacionih i drugih antibosanskih
snaga, koje od 1878. godine pustoše i pljačkaju
našu domovinu i zatiru joj ime.»158
Ovdje nije teško iščitati nacionalistički i osmanofilski kontekst,
koji usput rečeno nema puno veze s činjenicama, ali
zasljepljenost i ostrašćenost, koji su česti pratitelji šovinističkog
nacionalizma, ionako ne mare za činjenice. Da nisu baš
svi Hercegovci «savršeni Bosanci», pokazuje Alija Kebo u tekstu
Hercegovina - zemlja uzvjetar. Kebo navodi brojne slučajeve
brisanja imena Hercegovine i upozorava na Sabor
Hercegovaca koji je održan 1998., a u čijoj platformi piše kako
se uz ostalo zalažu za obnavljanje zajedničkog života naroda
Hercegovine u jedinstvenoj i cjelovitoj BiH. Kebo dodaje: «Ali
otimači zemlje i dalje pametuju – kao nema Hercegovine, ima
samo Bosna, ili Hercegovina 70 je – južna Bosna! Ovaj
slovopisac nije nikada zadrti Hercegovac bio, nego, podjednako,
i Bosanac, i Jugoslaven, i Evropejac – ali ako Bosna
može bez Hercegovine, zašto ne bi mogla Hercegovina bez
Bosne! Ma, to su koještarije. Be i Ha mogu samo zajedno,
nikako drukčije. Tako je i u Bihaću utemeljena.»159 Možemo se
složiti s Kebom, i dodati kako oni koji zatiru Hercegovinu
Bosni ne pomažu, a izravno rade protiv države Bosne i
Hercegovine. Uz to što negiraju Hercegovinu, bošnjački
nacionalni znanstvenici negiraju i Hercegovce. Dr. Enver
Imamović autor brojnih nesuvislih nacionalističkih tekstova o
starosti, snazi …bošnjačke nacije napisao je da je
Hercegovina «vlaška magistrala», te da je većina stanovništva
u zapadnoj Hercegovini doseljenička. Naravno starosjedioci
su svugdje muslimani-Bošnjaci.160
Ovakve tvrdnje naravno ne mogu izdržati znanstvenu
provjeru, zato je iz te pozicije važno takvu provjeru
onemogućiti. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Ivo Miro
Jović ustvrdio je da nekima iz državne administracije ne odgovara
da on ode 11. listopada 2005. na skupštinu UNESCO-a,
u Pariz, jer želi predložiti pod zaštitu te organizacije neke
spomenike iz Hercegovine.161 Nije razriješeno tko su ti koji su
opstruirali Jovićev put u Pariz, ali sigurno je da je broj
spomenika kulture iz zapadnog dijela Hercegovine, koji su
registrirani od Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika,
vrlo malen.162 Međutim oni koji brišu Hercegovinu «iz ustava
i sjećanja», ne različite načine brišu i Hercegovce iz nje.
Razbojnički upadi policije i međunarodnih snaga u poduzeća
i banke, iscrpljivanje sudskim procesima i opća kriminalizacija,
uskraćivanje prihoda lokalnoj vlasti i županijama…To su
samo neki od načina kojima središnja vlast onemogućava
gospodarski i društveni razvoj Hercegovine, a time i život u
njoj, te potiče iseljavanje.163
Povijesne činjenice upućuju na posebne društvene i političke
tradicije Huma i Bosne. Hum je stariji, a Bosna je stjecajem
povijesnih okolnosti uspjela postići veći stupanj političke
organizacije postavši kraljevinom. U njoj je bilo sjedište
osmanlijske, austrougarske, jugoslavenske, endehazijske i
jugoslavensko-komunističke vlasti. U Bosni je bilo i sjedište
crkvenih institucija. Što se pak veze između Hercegovine i
Bosne tiče, nju je na zanimljiv način uspostavio Mladen-Ante
Molinar, koji je napisao: «Naime, na Milodražu je 26. svibnja
1446. godine, na Uzašašće, održan ZAVNOBIH vjenčanjem
bosanskog kralja Stjepana Tomaša, člana vladarske obitelji
Kotromanića s Katarinom Kosačom, kćeri hercega Stjepana
Vukčića Kosače, najmoćnijeg velikaša Podrinja, Zahumlja i
Neretve, stvorena je država Bosna i Hercegovina.»164 Veze
nastale iz ljubavi ili interesa, čvršće su od onih koje su
uspostavljene snagom oružja ili nekom drugom prisilom.
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
09.06.2008., ponedjeljak
Dr. Hakija Đozić,
Dr. Hakija Đozić, jedan od nekoliko pripadnika muslimansko-
bošnjačke inteligencije, koji je 1994. sudjelovao u
raspravi Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VeKaBIja)
o temi «Tko su vlasnici zemlje u BiH», i dokazivao kako su
Muslimani većinski vlasnici te države,149 napisao je u
Oslobođenju od 2. kolovoza 2003. tekst pod naslovom
Humska zemlja, fitilj pod državom!? Đozić ne rabi argumente
iz historijskih radova, nego iz književnih tekstova, pa nakon
niza izmaštanih situacija zaključuje kako su «u povijesnim
radovima objavljene mnoge (polu)istine o toponimu
Hercegovina», te on daje «Moguća rezonovanja» i piše:
«Spomenuta objašnjenja za termin Hercegovina su nastala,
objektivno gledano, kao proizvod nemorala, separatizma i
novogovora. Uostalom o tome nema adekvatnih objašnjenja u
meritornim povijesnim tekstovima. Izbjegavaju se, dakle,
davati realna objašnjenja, moguće, zato što je termin
Hercegovina oduvijek predstavljao lako upaljiv separatistički
«fitilj», koji se «puši» u svakoj kriznoj situaciji u našoj državi.
Da je prethodna procjena tačna govori i činjenica što je, 1878.
godine, našoj državi nasilno određeno dvočlano ime: Bosna i
Hercegovina. Ali, svako nasilje ima neslavan kraj, što će se,
valjda uskoro desiti i sa široko rasprostranjenim jezičnim barbarizmom
u bosanskom jeziku uopće, pa i kada je u pitanju
dvočlani naziv naše države. Dalji zaključci se nameću sami od
sebe, pa ih nije potrebno ovdje navoditi.»150 Zanimljiva je i
Đozićeva teza po kojoj su «Bosnu osnovali žitelji, a ne nacije
», jer u vrijeme bana Stjepana Kotromanića 68 (u XIV. stoljeću)
«nije bilo današnjih nacija», a Stjepan je svoje stanovnike
nazivao «Bošnjanima». Sve ovo umovanje Đoziću služi da bi
dokazao kako je «našoj državi» više puta nasilno mijenjano
ime i «službena povijest», pa on zaključuje: «Posebno je bitno
što je po (Kardeljevom) Ustavu SFRJ iz 1974., zapisano je da
je čine tzv. tri konstitutivna naroda i ostali. I sad se neki trude
da naknadno nađu opravdanje za spomenuti boljševički
izraz».151 Apsurd je što će se isti, već sutra, na nekom drugom
skupu, pozivati na Ustav iz 1974. i državnost BiH, tražit će
progon onih koji svojim izjavama dovode u pitanje ustavni
poredak BiH (koji je zasnovan na ravnopravnosti konstitutivnih
naroda) itd. Ali nije Đozić jedini koji želi «napisati službenu
povijest» i odrediti «službeni naziv» države. Povijest i ime
koji bi po nekadašnjem modelu bili verificirani u nekom
komitetu, ili na sastanku VeKaBIja.
Tako je prof. dr. Meho Bašić u tjedniku Ljiljan, u ožujku
2004., napisao: »Došlo je vrijeme da se, prema mom mišljenju,
iz službenog naziva u teritorijalnom kontekstu odstrani ono
Hercegovina, i premjesti u historijski arhiv. Dakle da ostane
samo BOSNA; ponosna, prkosna, postojana, jedna i jedina.
»152 Kao ilustracija Bašićevu tekstu, u kojem on obrazlaže
«svoje mišljenje», služi poznati falsifikat «grba Bosne» sa
saracenskim glavama, te mjesecom i zvijezdom u štitu.153
Književnik Abdulah Sidran, napisao je još 1993., nakon
proglašenja bošnjačke nacije, tekst o potrebi brisanja imena
Hercegovine, a više od deset godina kasnije ustvrdio je da su
Bošnjaci za Alijina života uspjeli vratiti ime «svome» narodu,
pa bi trebalo vratiti ime i «svojoj» državi Bosni. Naime, prema
njemu Hercegovina je samo jedna od bosanskih pokrajinica i
treba je izbrisati iz ustava i pamćenja.154 Slično je mislio i Alija
Isaković koji je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća u
časopisu Odjek predlagao brisanje imena Hercegovine.155
Već spominjani novinar i publicist Darko Hudelist pokazao
je puno nepoznavanja povijesti Hercegovine i Bosne, te
geneze imena države Bosne i Hercegovine, kada je u već
spomenutom intervjuu, Ivanu Lovrenoviću postavio pitanje:
«Kada se, povijesno gledajući, Bosna prvi put zove Bosnom i
Hercegovinom?156 Ispravno pitanje bilo bi: «Kada se Bosna i
Hercegovina prvi put zovu Bosnom i zašto?» Ivan Lovrenović
je pišući o «bosanskim Hrvatima» naveo: «Novi gospodar,
Austro-Ugarska, dat će zemlji nespretni dodatak, duplo ime:
...i Hercegovina, ali prvi začetnik toga dualiteta bio je nekoliko
decenija ranije, još za turske vlasti, Ali-paša Stočević
Rizvanbegović, čeznući pošto poto za vlastitim pašalukom, pa
makar i uz cijenu podjele Bosne.»157 Iz hercegovačke perspektive
nije jasno kako bi to Ali-paša «dijelio Bosnu», time
što bi od nje odvojio Hercegovinu?
Rezultati intelektualnih, političkih i propagandnih napora
brisanja imena Hercegovine, radi unitarizacije BiH, te njezine
pripreme za završnu fazu konstituiranja bosanske nacije,
mogu se najlakše iščitati s bosansko-bošnjačkih nacionalističkih
internetskih portala. U jednom takvom tekstu na portalu
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
08.06.2008., nedjelja
Izetbegovićev amanet
Prema Izetbegovićevom amanetu i Hercegovci bi izgleda
morali biti Bosanci? Kolika je pak zbujenost u jednom dijelu
stanovništva Bosne i Hercegovine kada su u pitanju kolektivni
identiteti pokazuje i navod čitatelja bošnjačkog tjednika Ljiljan,
nekadašnjeg neslužbenog glasila SDA, koji piše: «Bosanci
pravoslavci kao i katolici nas muslimane nazivaju Turcima. Mi
smo Turci onoliko koliko su oni Srbi i Hrvati. Čak i manje».141
Možemo i razumjeti zbunjenost, po svemu sudeći skromno
obrazovanih čitatelja nacionalnih(ističkih) tiskovina, ali
pokušajmo razumjeti objašnjenja akademika Muhameda
Filipovića, koji je osmislio sadržaj «bosanskog duha». Naime,
osim «Tribine», dnevni list Oslobođenje subotom donosi i
poseban prilog pod imenom Pogled, u kojem objavljuje i
posebne-začuđujuće priloge u formi feljtona, eseja i slično o
povijesti, politici itd. Jedan od redovitih suradnika tog priloga
jest i akademik Filipović. U Pogledu od 5. lipnja 2004. Filipović
je objavio esej Narod koji ne rezervira zemlju. Zadnji dio eseja
označen podnaslovom Vraćanje imena Filipović je započeo:
«Vraćanje imena Bošnjak u opticaj, kao nacionalnog imena
njenih stanovnika, a ime je otvoreno za svakog ko se smatra
vezanim za zemlju i njenu tradiciju, ima mnogostruko značenje.
Prvo, zemlja Bosna je konačno dobila svoj narod, kao što
Hrvatska ima Hrvate, Srbija Srbe itd. 66 koji olakšava identi-
fikaciju zemlje. I Bosna sada ima svoj narod Bošnjake (historijsko
ime) što ne ostavlja sumnje u njen identitet.»142 Iako je
cijeli tekst indikativan i zanimljiv jer ponavlja nacionalističku
tezu o temeljnom narodu, koji od drugih naroda traži lojalnost
«svojoj» državi…navesti ćemo samo njegov završetak:
«Prema tome, Bošnjaci su svojim imenom i smislom svog
identiteta obavezni da postupaju tako da Bosna ne može biti i
ništo(a) drugo nego onakva i ona zemlja kakvu je njena historija
proizvela, a to je zajednička zemlja svih ljudi koji u njoj
žive, dakle, da ne može da bude zemlja ni jedne posebne
nacije i uopće da ne može biti nacionalno definirana zemlja.
»143
Osam godina prije Filipović je u knjizi Bošnjačka politika
napisao: «Otuđenje države Bosne i Hercegovine od njenog
naroda, koji je bio istog povijesnog imena kakvo ima i zemlja
i država, bilo je, u stvari, odvajanje nacionalnog od državnopravnog
razvoja bošnjačkog naroda i uopće identiteta
stanovništva Bosne i Hercegovine. Tome je, naravno, najviše
doprinijelo i samo ime zemlje, koje je već austrougarska
promijenila, od povijesnog imena Bosna u subpovijesno ime
Bosna i Hercegovina. Bosna je time, u izvjesnom, a prije
svega u državnopravnom i nacionalnom smislu bila definirana
da bude prazan prostor, da bude prostor bez specifičnog
nacionalnog i državnopravnog identiteta, tj, nacionalnog
nosioca tog državnopravnog identiteta. Bila je to sada zemlja
bez svog sopstvenog bosanskog naroda.»144 Filipović je u
kontekstu osmišljavanja muslimanske nacije odnos entiteta
krajnje pojednostavio. Zemlja s jednim imenom Bosna i njezin
narod Bošnjaci, s tim da Bosna nije nacionalno definirana?
Što s Hrvatima i Srbima? Oni, piše Filipović imaju svoje
nacionalne centre, koji se kroz cijelu povijest nisu prema
Bosni prijateljski odnosili, ali naravno oni mogu i dalje u Bosni
živjeti, a Bošnjaci kao narod Bosne, narod koji ima obvezu biti
čuvar njezinog povijesnog bića, od njih (Hrvata i Srba) traži
da vole Bosnu, da su joj lojalni i da ne stavljaju interese bilo
koje druge zemlje ispred interesa Bosne.145
Bez dubljeg ulaženja u Filipovićeve tjeskobe teško možemo
otkriti sve razloge takva bahatog, ali i nesuvislog pisanja.
Za usporedbu i pojašnjenje fenomena o kojem Filipović piše,
i sam sebe višestruko demantira, valja navesti mišljenje
jednog drugog bošnjačkog autora Kasima Suljevića. On je u
knjizi Nacionalnost Muslimana napisao: «I dok ostale
jugoslavenske republike nose ‘nacionalno‘ ime, a time i ‘historijsko‘,
Bosna i Hercegovina jedina nosi svoje ‘historijsko‘
ime». Zatim dodaje: «Pristup osmišljavanju muslimanske
nacije i razrješavanju njenog nacionaliteta iziskuje ‘određeni
historijski okvir‘ da se ova problematika dovede u korelaciju
dva entiteta – Bosnu i Hercegovinu kao geopolitički subjektivitet
i Muslimane kao jedan od njenih nacionaliteta, odnosno
jedan od nacionaliteta unutar jugoslavenske države.»146
Izetbegović je ideju o bosanskoj naciji iznio na koncu
svoje političke karijere i na koncu života. Ona je, kako smo
vidjeli u analizi Salima Ćerića, znatno starija i samo je
«dostignuta budućnost planirana na dugi rok», ali eto «bezazleni
potez» ukidanja imena Hercegovine nije uspješno izveden
prije pa ga je trebalo ukinuti naknadno.147 Za taj «potez»
našlo se dragovoljaca. Bošnjačko-muslimanski političar i publicist
dr. Rusmir Mahmutćehajić, rođen u Stocu u Hercegovini,
napisao je u uvodu knjige tiskane 2002. u Zagrebu sljedeće:
«Bosna je ime zemlje, povijesti i kulture koji neprekinuto traju
dulje od tisuću godina. Od srednjevjekovne banovine i kraljevine,
preko administrativne posebnosti u Osmanskom i
Austro-Ugarskom carstvu, federalne republike u Jugoslaviji do
obnovljene državne neovisnosti sačuvan je integristički
smisao tog imena, iako mu je u novije doba u zamjenskom i
zvaničnom obliku dodijeljena inačica “Bosna i
Hercegovina”.»148
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
07.06.2008., subota
Ideja državnog bosanstva
Ideja državnog bosanstva imala je svoje pobornike,
najviše među Izetbegovićevim poklonicima. Tako je čitatelj
sarajevskog dnevnika Oslobođenje Mirza Ibričević poslao
pismo uredništvu, u kojem se kao «glas naroda» poziva na
povjesničarku slovenskog podrijetla Veru Križišnik-Bukić i
njezinoga muža Envera Bukića, te podržava ideju afirmacije
bosanske nacije. Ta ideja bi se prema navedenim mogla afirmirati
kao «osjećaj domovinske pripadnosti BiH», koji bi trebao
postupno potiskivati etnonacionalni osjećaj i transformirati
ga u osjećaj pripadnosti državnoj naciji. Ibričević završava
pismo sljedećim argumentom: «I rahmetli Alija Izetbegović,
koji je itekako osjećao prirodno bilo Bosne, svojom porukom
da pored toga što smo Bošnjaci, Srbi i Hrvati trebamo sve više
biti Bosanci, ostavio nam je amanet da razvijamo taj
osjećaj.»138 Alijin amanet (zavjet) najpozvaniji je čuvati njegov
sin Bakir. Pa nije ni čudno što je u lipnju 2005. na jednom od
brojnih sijela koje organiziraju stranci po Bosni (ovaj put
Fondacija Konrad Adenauer), pa i po Hercegovini, izjavio
kako treba promijeniti ime državi, koja bi se trebala zvati samo
Bosna, «jer Hercegovina je samo jedna od bosanskih regija,
kao Krajina ili Semberija». To je mlađi Izetbegović potkrijepio
«mišljenjem» da između 80 i 90% stanovništva BiH osjeća
bosanski identitet. Striktno prema Izetbegovićevom «amanetu
» postupila je i utjecajna dužnosnica SDA, kontroverzna
veleposlanica Bosne i Hercegovine u Washingtonu, Bisera
Turković. Ona je u raspravi o Daytonskom sporazumu na
sveučilištu George Washington izjavila «kako će se sva tri
naroda u Bosni i Hercegovini asimilirati i svi skupa osjećati
Bosancima».139
U sarajevskom Oslobođenju, postoji rubrika «Tribina», što
je bosanska inačica nekadašnjih «Odjeka i reagovanja»
beogradske Politike. Tamo možemo čitati nevjerojatne fantazme
o bosanskoj i hercegovačkoj povijesti ili političkoj
situaciji te se upoznati s različitim oblicima zasužnjene svijesti
i društvenih frustracija. U studenom 2004. jedna čitateljica tog
lista javila se pismom u kojem žestoko napada članove predsjedništva
BiH «četničkog sina» Boru Paravca te «izdanka
hercegovačkih škripara» Dragana Čovića, što nisu dostojno
obilježili dan ZAVNOBiH-a. Gospođa elaborira: «Čoviću,
borcu za hrvatsku samoupravu, ne smetaju hrvatske zastave
istaknute po bosanskim gradovima Stocu, Čitluku, Livnu…».140
Nastranu što se Čović i nije istaknuo u radu samouprave i što
njegovi preci nemaju nikakve veze sa škriparima, zanimljivo je
kako u imaginariju Mustedanagićke, a i mnogih drugih
Bošnjaka-Bosanaca izdanci hercegovačkih škripara postavljaju
hrvatske zastave po bosanskim gradovima Čitluku, Stocu
itd. Škripari hercegovački a gradovi bosanski. Hercegovci u
škripovima, a Bosanci u gradovima! Tko onda kaže da prošli
rat nije bio sukob urbane i ruralno-škriparske kulture? Bosanci
i Hercegovci nisu regionalne nego vrijednosne kategorije?
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
06.06.2008., petak
3. 4. Bošnjačko–bosanski nacionalisti protiv Hercegovine
Nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine i rata koji je
osamostaljenje pratio, muslimanka politička elita donijela je
odluku o preimenovanju nacionalnog imena u bošnjačko.
Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca donio je 22.
prosinca 1992. u Sarajevu Rezoluciju u kojoj su svoj narod
nazvali bosanski Muslimani (Bošnjaci). Taj naziv potvrdili su
Odlukom Drugog bošnjačkog sabora u Sarajevu 28. rujna
1993.134 Svoj jezik nisu nazvali svojim 64 imenom, nego imenom
zemlje – Bosanski jezik.135 Bio je to prvi formalni korak svođenja
bosanske kulture i tradicije na bošnjačko-muslimanski okvir.
Bosanski duh iz šezdesetih stvorio je širi okvir od muslimanske
nacije: bošnjačku naciju i bosanski jezik, s očitom
težnjom stvaranja bosanske nacije. Prvi službeni potez u tom
pravcu povukla je Stranka demokratske akcije (SDA), inače
najveća i najutjecajnija bošnjačko-muslimanska stranka u
BiH. Njezin predsjednik i lider bošnjačkog naroda, Alija
Izetbegović, iznio je na Trećem kongresu stranke održanom
13. listopada 2001. ideju bosanske nacije. Prema njegovim
riječima dvije trećine građana BiH izjasnilo bi se Bosancima.
On je to i obrazložio: «Prije svega, to će uraditi svi Bošnjaci i
tzv. ostali. Posljednji će vrlo rado dočekati tu mogućnost da bi
se oslobodili ponižavajuće kategorije ostalih. Oni bi to i sada
učinili, ali ih sprječavaju činovnički formulari. Učinit će to i pripadnici
mješovitih brakova, a zatim i jedan broj uglednih Srba
i Hrvata koji danas ističu da su Bosanci.»136 Izetbegovićevu
ideju kritizirali su brojni intelektualci u BiH različite nacionalnosti
smatrajući tu ideju «opasnom igrom», «dezintegrirajućom
idejom», tvrdeći da su samo komunisti imali iluziju da
se «nacija može ustanovljavati».137
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
05.06.2008., četvrtak
Politički obračun
Za politički obračun s Hercegovcima i «znanstveno
objašnjenje njihove asocijalnosti», nakon spomenute
«ekspertize» dr. Ivana Lučeva naglo su popularizirani tekstovi
Dinka Tomašića o takozvanoj «plemenskoj stočarskoratarskoj,
odnosno pljačkaško-ratničkoj-hajdučko-uskočkoj
kulturi». Oni su pisani tridesetih godina prošlog stoljeća, a
ponovno su objavljeni u nakladi izdavačke kuće Jesenski i
Turk.122 Kako god je Jovan Cvijić nekada nekritično slavio
dinarski rasni tip, dokazujući da su u njegovom selu najpametniji
ljudi na svijetu,123 tako su sada isto tako nekritički
razni nadri-intelektualci pljuvali na Dinarce, otkrivajući
genetske oblike nasilnika i pljačkaša, koji su opet najizraženiji
kod Hercegovaca, a koji pak pljačkaju i tlače Hrvatsku. Tako
je šovinistička propaganda dobila i (pseudo)znanstveni okvir.
U njegovoj izgradnji posebno se istakao filozof prakse Milan
Kangrga, koji je u svom degutantnom šovinističkom eseju
«Hercegovci i “rasizam”» najprije napisao da su Hercegovci
«rasno inferiorna turska i srpska kopilad, lopovi, hadezeovi
pljačkaši, švercerski drparoši po profesiji», a zatim «etički»
dodao kako se to ne odnosi na «hercegovački narod».124 Nije
Kangrga jedini filozof koji se okomio na Hercegovce, on je u
tome najniže pao.125 U tjedniku Obzor, u srpnju 1996. objavljen
je intervju koji je Marija Bašić vodila s Alainom
Finkielkrautom, francuskim filozofom i navodnim velikim prijateljem
Hrvatske. Njegova poruka svela se na upozorenje
hrvatskoj javnosti «Kontrolirajte Hercegovce da oni ne bi kontrolirali
vas».126 U splitskom tjedniku Feral Tribunu, koji je
jedan od promotora i izdavača Kangrginih fašističkih umotvorina,
objavljivani su tekstovi o Hercegovcima, npr. Kremenko
protiv Glembaya, Ero, go home, Dugi marš bijelih čarapa i
slično.127 Koliko god su Feralovi novinari (s pravom) ustrajavali
u obrani prava Srba u Hrvatskoj, još više su ocrnjivali
Hercegovce i to ne samo one u Republici Hrvatskoj, nego i u
samoj Hercegovini. Indikativni su tekstovi: naziva Rodijačka
republika, Hrvatsko vijeće obmane,128 ili Široki zbjeg.129 U tekstovima
su nabrajani Hercegovci koji bilo što znače u
Hrvatskoj, od ugostitelja, doktora, do generala, s jasnom
porukom: «Ero go home»!
U nečasnom poslu diskreditacije Hercegovaca istaknula
se i skupina Yale-ovih političara-intelektualaca. Sveučilišni
profesor i kolumnista tjednika Feral Tribune dr. Ivo Banac,
nekritično i nedopustivo za povjesničara, prihvatio je podvalu
srbijanske propagande da je oružje namijenjeno Vukovaru i
Dubrovniku završilo u Hercegovini.130 Tu tvrdnju, koja je
imputirala i dio odgovornosti Hercegovaca za pad Vukovara, i
teškoće u obrani Dubrovnika, ozbiljna je historiografija
opovrgnula.131 Dio hrvatske javnosti povjerovao je da su
Hercegovci krivi za sve njihove nedaće. Javnim šovinističkim,
a ako ćemo prihvatiti Bilićevu teoriju o «kvadratnim glavama»
i rasističkim napadima koji su uglavnom dolazili iz komunističkih
i(li) (malo)građanskih političkih i javnih krugova suprotstavljali
su se rijetki. Najmanje Hercegovci, oni su zašutjeli.
Većina nije imala niti prilike nešto reći, drugi su se povukli u
svoje sinekure, koje su na vrijeme osigurali, tek su rijetki govorili,
ali njihov glas nije se čuo od buke klevetnika.
Ipak nisu svi ušutjeli. Novinar i književnik Petar Miloš
ironično je pisao da razumije Zagrepčane kojima su problem
onih nekoliko postotaka Hercegovaca, ali neka zamisle kako
je tek njemu u Mostaru, gdje su sami Hercegovci. Na principijelan
način Hercegovce su branili (ili bar napadali malograđanštinu)
ljudi koji su se istovremeno suprotstavljali politici
dijela hercegovačkih političara. Tako je Boris Buden napisao
da su Hercegovci odbačeni upravo po istom rasističkom
ključu koji ih je doveo na tron hrvatske državnosti. Na mjesto
šiljoglavih Srba, došli su kockoglavi Hercegovci. Kao potvrda
njegovih stavova napisan je grafit «Vratite nam naše Srbe eto
vam vaši Hercegovci».132 Miljenko Jergović napisao je da je u
viziji one «malograđanske rasističke Hrvatske» Hercegovina
puno šira od same sebe. Prostire se preko Imotskog, Hrvaca
i Drniša sve do Gospića. Hercegovci su za njih i Hrvati iz
Bosne, ako nisu muslimani ili iz Sarajeva.133 Pojam
Hercegovci sve češće je sinonim za Hrvate iz Bosne i
Hercegovine.
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
04.06.2008., srijeda
3.3 «Znanstveni» okvir mržnje
U procesu nacionalnog konstituiranja i promicanja velikih ideologija
na području bivše Jugoslavije posebno su se istaknuli
nacionalni ili partijski «znanstvenici». Oni su svojim intelektualnim
angažmanom stvarali konstrukcije kojima su održavali i
jačali postojeći sustav vlasti, ili stvarali nove, ne mareći što su
pri tome čitave regije i narode dovodili na rub egzistencije.
Pišući predgovor za knjigu Jefte Dedijera Hercegovina, njegov
sin Vladimir napisao je: «Hercegovac po rođenju, Dedijer je u
Mostaru učio gimnaziju, i još kao gimnazista došao pod uticaj
Cvijićev. Prema Cvijićevim “Uputstvima” počeo je proučavati
sela svog rodnog kraja s mladićkim ubeđenjem da će time
doprineti oslobođenju svoje domovine. Sa tom osnovnom
težnjom da naučno koristi nacionalnoj stvari, došao je Dedijer
1902. u Geografski Zavod Velike Škole i odao se studiranju
geografije pod neposrednim Cvijićevim uputstvom.»117
Navedena (zlo)upotreba znanosti, a kasnije i medija u korist
nacionalne odnosno klasne stvari, rezultirala je u Bosni i
Hercegovini nevjerojatnim društvenim konstruktima i fantazmama
tijekom XIX. i XX. stoljeća. Svaki nacionalizam ima
potrebu prikazati svoju naciju što starijom i tako joj priskrbiti
povijesno pravo na određeni teritorij. Teritoriju daje ime nacije,
ili naciji ime teritorija. Srbi su imali čuvenog Simu Lukina
Lazića, koji je vidio Srbe pod Trojom, za koga su Srbi bili i neki
rimski carevi, a i sam Isus Krist prema Siminim teorijama bio
je Srbin.118 U vrijeme buđenja hrvatske nacionalne svijesti, lideri
narodnog preporoda preuzeli su ilirsko ime, pod koje su
htjeli okupiti sve južne Slavene.119 Možemo pretpostaviti kako
su vjerovali da se svi oni «osjećaju62 » Ilirima. Bošnjački
nacionalni znanstvenici povezuju Ilire s Bogumilima, manihejstvo
s Islamom, a posebnu kategoriju čine «energetske
kugle» iz «bosanske piramide Sunca», koju su navodno
gradili «prabosanci» još u «rimsko ledeno doba».120
Iskopavanje «piramide», uz sva potrebna službena federalna
i kantonalna dopuštenja, počelo je ove jeseni nedaleko od
Visokog, baš na mjestu gdje je Konstantin Porfirogenet locirao
«zemljicu Bosnu».121
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
03.06.2008., utorak
Književnik i publicist Ivan Lovrenović
Književnik i publicist Ivan Lovrenović na pitanje novinara
Darka Hudelista o genezi pejorativnog pojma «hercegovački
sindrom», koji se sve češće mogao čuti u javnosti Republike
Hrvatske, odgovorio je: »Što se zapadne Hercegovine u našoj
novijoj političkoj povijesti tiče, stvar je paradigmatski jasna. Od
1918. naovamo to je regija prema kojoj se svaki državni sustav
i svaka politička vlast odnosi ne samo maćehinski nego i
neprijateljski. Takav odnos gotovo da i ne postoji u cjelokupnoj
evropskoj političkoj praksi…Ekonomski gledano (to je čak
anegdotalno poznato), zapadna je Hercegovina zemlja vina i
duhana, ali i emigracije. U toj muci i patnji, u kojoj se generacije
skrbe oko svakodnevne egzistencije pod budnim okom
neprijateljske vlasti oličene u žandaru i financu, a pod crkvenim
zvonikom kao svojom jedinom duhovnom utjehom, oblikovao
se mentalitet i način doživljavanja države i političke vlasti
koji svaku vlast, osim one koju bi izravno osjećao kao svoju,
osjeća neprijateljskom. Na to se nadovezala i tragična epizoda
iz Drugog svjetskog rata, pa zatim iz 1945. i kasnije, kada
je gotovo čitav zapadnohercegovački svijet bio a priori imenovan
kao ustaški u najcrnjem značenju toga pojma, što je
dakako poticalo nove i nove valove emigracije. Tako se formirao
mentalitet koji je s jedne strane razvio izuzetnu sposobnost
preživljavanja, i to u svim aspektima toga pojma, a s
druge izrazito negativistički refleks prema državi «s istoka» i
njezinim institucijama. Lako je zato razumjeti otkuda u zapadnih
Hercegovaca, koji su svi mahom Hrvati i katolici, tako
naglašena inklinacija prema Zagrebu kao središtu te
države».111
Lovrenovićeva analiza mogla bi biti dostatan odgovor
Plevniku na njegovu tvrdnju da se Hrvati u BiH «moraju zadovoljiti
demokracijom». Kako, kada u svojoj povijesti nisu nikada
osjetili slasti demokracije. Hrvatima u Hercegovini sve
vlasti spočitavale su i separatizam, rabeći njihov težak položaj
i želju za slobodom koju su vidjeli samo 60 u «svojoj državi». Još
je Todo Kurtović upozoravao na štetnost nekih pojava, koje
pokušavaju odvojiti zapadnu Hercegovinu od Čapljine i
Mostara, jer bi to unazadilo te krajeve. Istovremeno je upozorio
da se neki funkcionari u Čapljini ljute kada se kaže da je
Čapljina u zapadnoj Hercegovini.112 Moglo bi se reći da su prije
neki htjeli amputirati zapadni dio Hercegovine i odvojiti ga od
većih gradova. Nekadašnji predsjednik HDZ Stjepan Kljuić
svjedočio je da mu je Slobodan Milošević nudio zapadnu
Hercegovinu.113 Kao ministar vanjskih poslova Republike
Hrvatske Mate Granić, bio je početkom 1994. nazočan na dva
sastanka gdje je Izetbegović nudio Tuđmanu Hercegovinu,
odnosno sve južno od Prozora. Tuđman je obje ponude
odbio.114 Izgleda kako Hercegovinu nitko i nije baš previše
htio, a vjerojatno je ni danas neće, osim njezinih stanovnika -
Hercegovaca. Oni pak postaju problem uvijek kada pokušavaju
postati politički subjekt, aktivnije se uključiti u politiku i sudjelovati
u kreiranju političke stvarnosti. Tada smetaju i u
Sarajevu i u Zagrebu. Ali jedino tamo mogu riješiti svoje probleme.
Postoje i jasni politički, ili drugi, interesi za negiranje
Hercegovine. To su prije svega bili, ili su još uvijek interesi
jugoslavenskog obavještajnog podzemlja, hrvatskog intelektualnog
prizemlja ili bošnjačko-muslimanskog nacionalizma.
Njima možemo dodati i različite kategorije neznalica i ignoranata.
Primjetno je da u hrvatskoj i bosansko-hercegovačkoj
javnosti vlada prava zbrka pri porabi pojmova: državljanstvo,
domovina, nacionalnost, regionalna pripadnost i slično. Kada
se mladi tenisač Marin Čilić, Hercegovac iz Međugorja, plasirao
u juniorsko finale Roland Garrosa, to je naravno izazvalo
interes medija i javnosti. Pisalo se danima o Čiliću, njegovim
počecima, ambicijama, servisu i sponzorima. Međutim
najzanimljiviji su bili napisi o njegovom podrijetlu, zavičaju,
domovini … Novinar Slobodne Dalmacije napisao je sljedeću
rečenicu: «Ulazak Marina Čilića u finale juniorskog Roland
Garossa odjednom je unio nemir među dežurne dušobrižnike,
“kako on može biti Hrvat, ako je iz Međugorja”.» Novinar nudi
i začuđujući odgovor: «Vrlo jednostavno momak je izabrao
Hrvatsku kao zemlju za koju će igrati i već je u “njenom dresu”
osvojio momčadsko prvenstvo Europe do 16 godina (zajedno
s Juricom Grubišićem), kao i pojedinačnu titulu europskog
prvaka. Osim toga, od ljeta 2002. godine stanovnik je
Zagreba, dok su mu roditelji ostali živjeti u Međugorju. I u
čemu je onda problem? Zbog čega toliko uzbuđenja? Možda
su ljudi pomislili da smo pomahnitali, pa ga prisvojili. Nismo,
kao ni Ivana Ljubičića. Je li tako? Ljubičić je rođen u Banja
Luci, a izabrao je Hrvatsku kad je kao izbjeglica stigao u
Rijeku u ratnom vihoru 1993. godine.»115
Nakon citirane obrane Čilića slijedi novo poglavlje naslovljeno:
«Tko kaže da Čilić nije naš?». U njemu isti novinar rabi
nogometne argumente, pa nabraja nogometaše koji su rođeni
u BiH, a igraju ili su igrali za reprezentaciju Republike
Hrvatske: braća Kovač, Šimić, Didulica, Šerić, Živković,
Neretljak…i zaključuje da «domovina nije uvijek tamo gdje si
se rodio»!!! Novinar zatim kao dodatnu argumentaciju za
svoju teoriju navodi slučaj dizača utega Nikolaja Pešalova, te
rodoslovlja brojnih francuskih nogometaša, koji nisu rođeni u
Francuskoj već diljem Afrike, ali im to ne smeta igrati za
reprezentaciju Francuske, niti pak Francuzima umanjuje slast
titule svjetskog prvaka.116 Navedene nedoumice oko Marina
Čilića pokazuju opseg nepoznavanja problema nacionalnosti,
državljanstva i zavičajnosti u javnom diskursu Republike
Hrvatske, te količinu predrasuda koje iz neznanja proizlaze.
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
02.06.2008., ponedjeljak
Pitanje i «problem» Hercegovaca u Republici Hrvatskoj
Pitanje i «problem» Hercegovaca u Republici Hrvatskoj
aktualizira se pred svake izbore. Prisjećamo se onih iz 2000.,
što ih je dobio Stjepan Mesić, koristeći se i manipulirajući,
između ostalog, i mržnjom prema Hercegovcima, koja je
stvorena u znatnom dijelu hrvatske javnosti. Do tada nepoznati
režiser Dalibor Matanić snimio je krajnje neukusan i politički
nekorektan spot za Hrvatsku seljačku stranku (HSS), u
kojem zagovara čišćenje Zagreba od bijeločarapaša. Isti
režiser, nakon izborne pobjede 2000. dobio je sredstva i
snimio film Blagajnica hoće ići na more, u kome je glavni lik
negativac–Hercegovac, šef nekakvog dućana. Dio malograđanskih,
tobože ljevičarskih, kritičara, u čijem je okrilju i
razvijen najnoviji oblik šovinizma u Hrvatskoj, brani
Matanićevu «slobodu umjetničkog izražaja». Tako Juraj
Kukoč brani Matanića od optužbi da mu je film rasistički, fašistički
i sl.106 S druge strane Dragan Antulov piše da su ovim filmom
prvi put Hercegovci istisnuli Srbe s mjesta dežurnih
tlačitelja Hrvatske. Te zaključuje da je Matanićev film mnogo
bliži ostvarenjima koje su na temu Židova 30-ih i 40-ih godina
radili Goebbelsovi filmaši. Antulov je napisao da će većina
Hrvata s odobravanjem gledati prikaz Hercegovaca, ali će gledatelji
sa savješću u ovom filmu prepoznati «nepatvoreni
rasizam».107 Pobjednička euforija koalicijske vlasti osnovane
nakon trećesiječanjskih izbora bila je u revolucionarnom
zanosu ispunjena antihercegovačkim raspoloženjem. Ono se
očitovalo u medijskim napisima, (ne)opravdanim kadrovskim
čistkama, produkciji viceva tipa: «Hercegovce treba zakapati
u kovčezima s rupama, da crvi mogu izići i povraćati».
Udarnu snagu hrvatskog intelektualnog prizemlja u demoniziranju
Hercegovaca čine ostrašćeni novinari formirani u
komunističkom miljeu. Urednik Playboya Denis Kuljiš pisao je
o rasnim karakteristikama Hercegovaca, o dlakama koje im
rastu iz ušiju, te objavljivao popise tih «dlakavih barbara» u
ministarstvima i službama državnih institucija, kao i popise
hercegovačkih firmi. Pri tome je rabio različite atribute, npr.
«hercegovačka klatež».108 Slično je pisao i novinar-režiser
Srećko Jurdana, tvorac konstrukcije o «Tuđmanovoj lojalnosti
koteriji hercegovačkih profitera, koja nadmašuje lojalnost
hrvatskom narodu.»109 Naročito istaknutu ulogu u šovinističkoj
propagandi protiv Hercegovaca imao je Denis Latin, koji na
HTV vodi emisiju Latinica, a koju su u Hercegovini prozvali
Ćirilicom. I ako je poneki Hercegovac okrenuo antenu prema
odašiljačima sarajevske federalne TV, onda je Latin tome uveliko
pridonio. U emisiji emitiranoj 16. svibnja 2005., odnosno
prilogu «Pomozimo rodijacima» iznio je niz laži i podvala o
Novoj bolnici u Mostaru. Latinove laži ovaj put nisu
prešućene. Grupa novinara iz Hercegovine uputila je pismo
Latinu i ravnatelju HTV Mirku Galiću, u kojem demantiraju
Latinove laži i upozoravaju na činjenicu da taj novinar neprofesionalno
i tendenciozno vrijeđa i blati Hercegovce.110
Naravno, nisu dobili odgovor.
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
01.06.2008., nedjelja
3. 2. Hrvatsko intelektualno i političko prizemlje
Nakon što je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) dobila
izbore u Hrvatskoj, apsolutna većina Hrvata u Bosni i
Hercegovini pristala je uz tu političku stranku, bolje reći
pokret, koji je vodio dr. Franjo Tuđman. Hrvatska demokratska
zajednica za BiH dobila je većinu glasova Hrvata iz te
republike na izborima u studenom 1990. Zbog tereta prošlosti
jedina alternativa Tuđmanu i HDZ-u u Hercegovini je bila
Hrvatska stranka prava (HSP) i njezin predsjednik Dobroslav
Paraga. Politički protivnici HDZ-a i Franje Tuđmana koristili su
Hercegovinu i Hercegovce u borbi protiv Tuđmana i HDZ. U
tome im je jedan dio Hercegovaca pomagao svojim apolitičnim,
a katkad i asocijalnim ponašanjem. Novinarka Aleksa
Crnjaković napisala je u veljači 1992.u Vjesniku članak
Fenomen Hercegovci. U sklopu tog članka obavila je i razgovor
sa sociologom dr. Ivanom Lučevim, gdje je otvoreno
pitanje «funkcioniranja dinarskih emotivaca», ali i «hercegovačkog
lobija», koji naime osvaja Tuškanac poput Jakova
Blaževića, ili Jure Bilića nekada. Na istoj stranici Sanja
Kapetanović nabrojila je najutjecajnije «urbane» Hercegovce
u Zagrebu.103
Fama o Hercegovcima proširila se nakon neuspjelog puča
Mesića i Manolića u HDZ-u. Čuvar jugoslavenskih tajni u
Hrvatskoj, Josip Manolić, za sve loše u HDZ-u optužio je
«hercegovački lobi», «mafijaško-švercerske klanove u
Herceg-Bosni», «hrvatsku neprijateljsku emigraciju podrijetlom
iz Hercegovine», s kojom je cijelu svoju mladost ratovao.
Manolić je govorio da su oni pripadnici ili sljedbenici «snaga
poraženih 1945. koje su hrvatski politički preporod doživjele
kao svoju političku pobjedu. Te snage Hercegovce smatraju
izabranim Hrvatima, a Herceg-Bosnu 58 štitom Hrvatske».104
Vidljiva je sva dubina ideoloških podjela i animoziteta koji su
komunisti imali prema svojim idejnim i političkim protivnicima.
Oni nisu nestali u novoj hrvatskoj političkoj konstelaciji,
dapače, stari animoziteti još više su produbljeni. Herceg-
Bosanci, odnosno Hercegovci, u njihovim su očima obrnutom
logikom postali «nepoželjnim Hrvatima-ustašama, a Herceg-
Bosna smetnjom Hrvatskoj-nekom vrstom NDH»! S druge
strane dr. Franjo Tuđman tumačio je HDZ-ovu politiku u BiH
kao jedinu moguću alternativu ekstremizmu.105
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
|
- 07:00 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
HRVATI.COM">
