Pitanje i «problem» Hercegovaca u Republici Hrvatskoj
aktualizira se pred svake izbore. Prisjećamo se onih iz 2000.,
što ih je dobio Stjepan Mesić, koristeći se i manipulirajući,
između ostalog, i mržnjom prema Hercegovcima, koja je
stvorena u znatnom dijelu hrvatske javnosti. Do tada nepoznati
režiser Dalibor Matanić snimio je krajnje neukusan i politički
nekorektan spot za Hrvatsku seljačku stranku (HSS), u
kojem zagovara čišćenje Zagreba od bijeločarapaša. Isti
režiser, nakon izborne pobjede 2000. dobio je sredstva i
snimio film Blagajnica hoće ići na more, u kome je glavni lik
negativac–Hercegovac, šef nekakvog dućana. Dio malograđanskih,
tobože ljevičarskih, kritičara, u čijem je okrilju i
razvijen najnoviji oblik šovinizma u Hrvatskoj, brani
Matanićevu «slobodu umjetničkog izražaja». Tako Juraj
Kukoč brani Matanića od optužbi da mu je film rasistički, fašistički
i sl.106 S druge strane Dragan Antulov piše da su ovim filmom
prvi put Hercegovci istisnuli Srbe s mjesta dežurnih
tlačitelja Hrvatske. Te zaključuje da je Matanićev film mnogo
bliži ostvarenjima koje su na temu Židova 30-ih i 40-ih godina
radili Goebbelsovi filmaši. Antulov je napisao da će većina
Hrvata s odobravanjem gledati prikaz Hercegovaca, ali će gledatelji
sa savješću u ovom filmu prepoznati «nepatvoreni
rasizam».107 Pobjednička euforija koalicijske vlasti osnovane
nakon trećesiječanjskih izbora bila je u revolucionarnom
zanosu ispunjena antihercegovačkim raspoloženjem. Ono se
očitovalo u medijskim napisima, (ne)opravdanim kadrovskim
čistkama, produkciji viceva tipa: «Hercegovce treba zakapati
u kovčezima s rupama, da crvi mogu izići i povraćati».
Udarnu snagu hrvatskog intelektualnog prizemlja u demoniziranju
Hercegovaca čine ostrašćeni novinari formirani u
komunističkom miljeu. Urednik Playboya Denis Kuljiš pisao je
o rasnim karakteristikama Hercegovaca, o dlakama koje im
rastu iz ušiju, te objavljivao popise tih «dlakavih barbara» u
ministarstvima i službama državnih institucija, kao i popise
hercegovačkih firmi. Pri tome je rabio različite atribute, npr.
«hercegovačka klatež».108 Slično je pisao i novinar-režiser
Srećko Jurdana, tvorac konstrukcije o «Tuđmanovoj lojalnosti
koteriji hercegovačkih profitera, koja nadmašuje lojalnost
hrvatskom narodu.»109 Naročito istaknutu ulogu u šovinističkoj
propagandi protiv Hercegovaca imao je Denis Latin, koji na
HTV vodi emisiju Latinica, a koju su u Hercegovini prozvali
Ćirilicom. I ako je poneki Hercegovac okrenuo antenu prema
odašiljačima sarajevske federalne TV, onda je Latin tome uveliko
pridonio. U emisiji emitiranoj 16. svibnja 2005., odnosno
prilogu «Pomozimo rodijacima» iznio je niz laži i podvala o
Novoj bolnici u Mostaru. Latinove laži ovaj put nisu
prešućene. Grupa novinara iz Hercegovine uputila je pismo
Latinu i ravnatelju HTV Mirku Galiću, u kojem demantiraju
Latinove laži i upozoravaju na činjenicu da taj novinar neprofesionalno
i tendenciozno vrijeđa i blati Hercegovce.110
Naravno, nisu dobili odgovor.
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
Post je objavljen 02.06.2008. u 07:00 sati.