Hercegovina danas obuhvaća veći dio povijesnog područja
nekadašnje Humske zemlje, čini oko petine teritorija države
Bosne i Hercegovine. Pripada u mediteranski klimatski pojas,
a presijeca je rijeka Neretva. Prema zadnjem popisu u njoj živi
oko 400.000 stanovnika. Nešto više od polovine Hrvati su, a
ostalo su Srbi i Bošnjaci-muslimani. Južne i zapadne granice
uglavnom su joj određivane različitim Tursko-Mletačkim sporazumima,
postizanim nakon brojnih ratova u kojima je redovito
rušena i spaljivana. Naglašena je tradicionalnost društva.
Niti jedna vlast nakon propasti srednjovjekovne države nije
doživljavala Hercegovinu svojom, niti je ona ijednoj u cjelini
bila vjerna. Muslimansko stanovništvo gledalo je u Bosnu,
istočni dio Hercegovine bio je oslonjen na Crnu Goru, zapadni
na Hrvatsku. Tamo su se sklanjali, ali i otuda vraćali i iznova
osjećali Hercegovinu svojom. Iako osvajana, nije pokorena.
Hercegovina se bunila, borila, a buni se i danas: protiv
tuđinske vlasti, siromaštva, nepravde, otimačine, pljačke,
ignoriranja, kleveta, negiranja i brisanja iz pamćenja.
Kao reakcija na negiranje hercegovačke posebnosti i
identiteta, izneseni su i prvi politički prijedlozi za konstituiranje
Republike Hercegovine.165 Podloga za ovu ideju jest i
Sporazum o ustroju regije Hercegovine, koji su potpisali
načelnici dvadeset šest hercegovačkih općina.166 Takvu ideju
zasigurno će, uz već opisani bošnjačko-bosanski, osporavati i
hrvatski, te srpski nacionalizam. Iz perspektive integralnog
hrvatstva čelnik jedne od frakcija Hrvatske stranke prava u
BiH o ideji Republike Hercegovine rekao je: «O tome držimo
da je to jedna od najopasnijih ideja koje su se pojavile u zadnjih
tisuću godina među hrvatskim narodom u BiH.»167 Sa stajališta
srpskog nacionalista, episkop Zahumsko-hercegovački
dr. Atanasije Jevtić tvrdi: «Uostalom primorje Dubrovnika
Konavala, Pelješac i Ploče, donji tok Neretve oduvek je bilo
hercegovačko primorje (u ovom slučaju srpsko o. a.), kao što
je to govorio i Dučić u onoj poznatoj prepirci s
Meštrovićem.»168
Dosta je pisano o karakterologiji Hercegovaca i
Bosanaca, uglavnom kroz ideološku prizmu. Sve ono što
Hercegovinu i Hercegovce diskreditira i sramoti već je puno
puta napisano, pa se time u ovom tekstu uglavnom nećemo
baviti. U jedinom katoličkom časopisu (Kalendaru) koji je
izlazio u NR Bosni i Hercegovini neposredno 72 nakon Drugog
svjetskog rata, a koji je izdavalo spomenuto Udruženje
katoličkih svećenika, objavljen je 1952. tekst Naši ljudi i krajevi.
Jedno poglavlje teksta naslovljeno je Bosna i Bosanci, a
ono započinje na sljedeći način: «Bosanac je kao i njegova
Bosna sastavljen od onoga što se inače nigdje ne može sastaviti.
U Bosni možete na pet metara od moderne električne
centrale naći seosko gumno, po kojem konji trče uokrug, i tako
se vrše žito. U Sarajevu postoji nekoliko fakulteta, a do
nedavno postojao je i veliki broj analfabeta. To je zemlja, koju
još nitko nije mogao razumjeti osim rođenog Bosanca. To je
bogata zemlja, ali puna siromaha.»169
U poglavlju Hercegovina i Hercegovci piše da su
Hercegovci najsiromašniji dio našega naroda, ali u tom kraju
ima i najviše srca za siromaha. Autor navodi da se Hercegovci
stalno iseljavaju i piše: «Bosanci se pitaju, da li ima
Hercegovaca još u Hercegovini, kad su toliki u Bosnu doselili.
Tako se pitaju i u Slavoniji, tako i u Americi. Ali na Hercegovini
se ne zapaža, da itko iz nje odlazi: ona sav svijet naseli, a
sebe ne raseli.» Autor tvrdi kako su Hercegovci poštenjačine
starog kova, ali imaju manu što se vole potući, te dodaje da to
vrijedi samo kod kuće, jer čim pređu granice Hercegovine,
paze se kao da su iz jedne kuće. Autor to ilustrira i primjerom:
«Priča se, da je negdje daleko naišla jedna čitava brigada
sastavljena od vojnika Hercegovaca, i kad je ugledala kraj
puta magarca, raspršila se u času. Svi su Hercegovci poletili
k magarcu, grlili ga i ljubili: “Zdravo zemljače!”. Možda je to tko
i izmislio, ali istina je da Hercegovac voli vidjeti i mačku, ako
je došla iz njegove Hercegovine.»170
O Hercegovini je do konca 20. stoljeća napisano puno
više od 3434 monografske bibliografske jedinice, koliko ih je
registrirano u samo jednoj knjizi.171 U Hercegovini se pravi
Humsko vino, izlazi Humski zbornik, od nekada jednog, u
Mostaru sada izlaze dva časopisa za kulturu i povijesno
nasljeđe, s istim imenom Hercegovina.172 Tiskane su brojne
monografije, od kojih vrijedi podsjetiti na monografiju
Hercegovina iz 1981.,173 te na spomenik Hercegovini koji je
svjetlom svoga objektiva izgradio fotograf Ćiro Raič.174
Izrađena je antologija hrvatske lirike Hercegovina u koju je
uvršteno 111 hrvatskih pjesnika koji su pjevali o
Hercegovini.175 Napisane su i mnoge knjige o Hercegovini, a
zadnja je ona dr. Jusufa Mulića iz 2004.176 Sve te pjesme,
knjige i fotografije, svi ti ljudi koji su u njih uložili trud i ljubav,
svjedoče o ljepoti i snazi zemlje Hercegovine. Upotreba, ili
izbjegavanje upotrebe, političkih i zemljopisnih pojmova jedan
je od načina konstrukcije društvene stvarnosti s implicitnim
političkim sadržajem. Uz to obično idu i pokušaji dokazivanja
historijskog prava, po načelu zna se da je … ili svima je poz-
nato …! Drevna Humska zemlja, odnosno Hercegovina, imala
je kroz svoju povijest politički subjektivitet i sačuvala je
samosvijest. Tradicija političkog identiteta Huma
(Hercegovine) nije se utopila u bosansku političku tradiciju.177
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
Post je objavljen 11.06.2008. u 07:00 sati.