Književnik i publicist Ivan Lovrenović na pitanje novinara
Darka Hudelista o genezi pejorativnog pojma «hercegovački
sindrom», koji se sve češće mogao čuti u javnosti Republike
Hrvatske, odgovorio je: »Što se zapadne Hercegovine u našoj
novijoj političkoj povijesti tiče, stvar je paradigmatski jasna. Od
1918. naovamo to je regija prema kojoj se svaki državni sustav
i svaka politička vlast odnosi ne samo maćehinski nego i
neprijateljski. Takav odnos gotovo da i ne postoji u cjelokupnoj
evropskoj političkoj praksi…Ekonomski gledano (to je čak
anegdotalno poznato), zapadna je Hercegovina zemlja vina i
duhana, ali i emigracije. U toj muci i patnji, u kojoj se generacije
skrbe oko svakodnevne egzistencije pod budnim okom
neprijateljske vlasti oličene u žandaru i financu, a pod crkvenim
zvonikom kao svojom jedinom duhovnom utjehom, oblikovao
se mentalitet i način doživljavanja države i političke vlasti
koji svaku vlast, osim one koju bi izravno osjećao kao svoju,
osjeća neprijateljskom. Na to se nadovezala i tragična epizoda
iz Drugog svjetskog rata, pa zatim iz 1945. i kasnije, kada
je gotovo čitav zapadnohercegovački svijet bio a priori imenovan
kao ustaški u najcrnjem značenju toga pojma, što je
dakako poticalo nove i nove valove emigracije. Tako se formirao
mentalitet koji je s jedne strane razvio izuzetnu sposobnost
preživljavanja, i to u svim aspektima toga pojma, a s
druge izrazito negativistički refleks prema državi «s istoka» i
njezinim institucijama. Lako je zato razumjeti otkuda u zapadnih
Hercegovaca, koji su svi mahom Hrvati i katolici, tako
naglašena inklinacija prema Zagrebu kao središtu te
države».111
Lovrenovićeva analiza mogla bi biti dostatan odgovor
Plevniku na njegovu tvrdnju da se Hrvati u BiH «moraju zadovoljiti
demokracijom». Kako, kada u svojoj povijesti nisu nikada
osjetili slasti demokracije. Hrvatima u Hercegovini sve
vlasti spočitavale su i separatizam, rabeći njihov težak položaj
i želju za slobodom koju su vidjeli samo 60 u «svojoj državi». Još
je Todo Kurtović upozoravao na štetnost nekih pojava, koje
pokušavaju odvojiti zapadnu Hercegovinu od Čapljine i
Mostara, jer bi to unazadilo te krajeve. Istovremeno je upozorio
da se neki funkcionari u Čapljini ljute kada se kaže da je
Čapljina u zapadnoj Hercegovini.112 Moglo bi se reći da su prije
neki htjeli amputirati zapadni dio Hercegovine i odvojiti ga od
većih gradova. Nekadašnji predsjednik HDZ Stjepan Kljuić
svjedočio je da mu je Slobodan Milošević nudio zapadnu
Hercegovinu.113 Kao ministar vanjskih poslova Republike
Hrvatske Mate Granić, bio je početkom 1994. nazočan na dva
sastanka gdje je Izetbegović nudio Tuđmanu Hercegovinu,
odnosno sve južno od Prozora. Tuđman je obje ponude
odbio.114 Izgleda kako Hercegovinu nitko i nije baš previše
htio, a vjerojatno je ni danas neće, osim njezinih stanovnika -
Hercegovaca. Oni pak postaju problem uvijek kada pokušavaju
postati politički subjekt, aktivnije se uključiti u politiku i sudjelovati
u kreiranju političke stvarnosti. Tada smetaju i u
Sarajevu i u Zagrebu. Ali jedino tamo mogu riješiti svoje probleme.
Postoje i jasni politički, ili drugi, interesi za negiranje
Hercegovine. To su prije svega bili, ili su još uvijek interesi
jugoslavenskog obavještajnog podzemlja, hrvatskog intelektualnog
prizemlja ili bošnjačko-muslimanskog nacionalizma.
Njima možemo dodati i različite kategorije neznalica i ignoranata.
Primjetno je da u hrvatskoj i bosansko-hercegovačkoj
javnosti vlada prava zbrka pri porabi pojmova: državljanstvo,
domovina, nacionalnost, regionalna pripadnost i slično. Kada
se mladi tenisač Marin Čilić, Hercegovac iz Međugorja, plasirao
u juniorsko finale Roland Garrosa, to je naravno izazvalo
interes medija i javnosti. Pisalo se danima o Čiliću, njegovim
počecima, ambicijama, servisu i sponzorima. Međutim
najzanimljiviji su bili napisi o njegovom podrijetlu, zavičaju,
domovini … Novinar Slobodne Dalmacije napisao je sljedeću
rečenicu: «Ulazak Marina Čilića u finale juniorskog Roland
Garossa odjednom je unio nemir među dežurne dušobrižnike,
“kako on može biti Hrvat, ako je iz Međugorja”.» Novinar nudi
i začuđujući odgovor: «Vrlo jednostavno momak je izabrao
Hrvatsku kao zemlju za koju će igrati i već je u “njenom dresu”
osvojio momčadsko prvenstvo Europe do 16 godina (zajedno
s Juricom Grubišićem), kao i pojedinačnu titulu europskog
prvaka. Osim toga, od ljeta 2002. godine stanovnik je
Zagreba, dok su mu roditelji ostali živjeti u Međugorju. I u
čemu je onda problem? Zbog čega toliko uzbuđenja? Možda
su ljudi pomislili da smo pomahnitali, pa ga prisvojili. Nismo,
kao ni Ivana Ljubičića. Je li tako? Ljubičić je rođen u Banja
Luci, a izabrao je Hrvatsku kad je kao izbjeglica stigao u
Rijeku u ratnom vihoru 1993. godine.»115
Nakon citirane obrane Čilića slijedi novo poglavlje naslovljeno:
«Tko kaže da Čilić nije naš?». U njemu isti novinar rabi
nogometne argumente, pa nabraja nogometaše koji su rođeni
u BiH, a igraju ili su igrali za reprezentaciju Republike
Hrvatske: braća Kovač, Šimić, Didulica, Šerić, Živković,
Neretljak…i zaključuje da «domovina nije uvijek tamo gdje si
se rodio»!!! Novinar zatim kao dodatnu argumentaciju za
svoju teoriju navodi slučaj dizača utega Nikolaja Pešalova, te
rodoslovlja brojnih francuskih nogometaša, koji nisu rođeni u
Francuskoj već diljem Afrike, ali im to ne smeta igrati za
reprezentaciju Francuske, niti pak Francuzima umanjuje slast
titule svjetskog prvaka.116 Navedene nedoumice oko Marina
Čilića pokazuju opseg nepoznavanja problema nacionalnosti,
državljanstva i zavičajnosti u javnom diskursu Republike
Hrvatske, te količinu predrasuda koje iz neznanja proizlaze.
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
Post je objavljen 03.06.2008. u 07:00 sati.