Cerovac komentira

30.11.2007., petak

STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERECEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORAĆU (5)

Piše: Tomo Vukšić Smrt na način pravih kršćanskih mučenika Još jednom je jasno proizašlo da se nikako nije moglo dogoditi ubojstvo tolikih svećenika i drugih crkvenih osoba kao posljedica slučajnih nesretnih okolnosti. Dapače, to je morao biti plan ideologa i vođa novoga režima jer se ne može drukčije objasniti činjenica da je od početka rata sve do kraja 1944. godine ubijeno 40 svećenika a nakon toga čak njih 120. To vrijedi posebice za 1945. godinu u kojoj su likvidirana čak 104 svećenika u svega nekoliko mjeseci. U vremenu, kojim se bavimo, stradale su također brojne druge crkvene osobe: časne sestre, braća laici, klerici, bogoslovi i sjemeništarci. Iako nitko od njih nije bio svećenik, svi oni ubijeni su iz jednakih motiva kao i svećenici. Dapače, njihovi ubojice, osim kad se radilo o časnim sestrama, najčešće su ih smatrali »popovima« i uopće nisu ni pravili razlike među njima. Stoga je opravdano da i te žrtve, opet prema njihovoj biskupijskoj ili redovničkoj pripadnosti, ovdje budu spomenute iako, nažalost, ne postoje podaci o svim mogućim žrtvama iz ove kategorije. Stradanje svećeničkih pripravnika Naime, opravdano je pretpostaviti da je bilo žrtava i među tzv. sjemeništarcima, tj. učenicima gimnazija koji su se spremali za svećeništvo, a još uvijek nisu bili položili redovničke zavjete niti upisali bogosloviju. Međutim, poznata su nam imena takvih stradalnika iz Banjolučke biskupije i Franjevačke provincije »Bosne Srebrene«, ali ne i iz drugih biskupija i redovničkih zajednica što znači da je sljedeći popis zato vjerojatno nepotpun. Prema njemu, Sarajevska nadbiskupija je izgubila sedam bogoslova, Mostarsko-trebinjska dva, Banjolučka šest bogoslova i sjemeništaraca, Provincija »Bosna Srebrena« 18, a hercegovački franjevci 10 braće laika, bogoslova i sjemeništaraca, trapisti 11 braće laika te isusovci jednoga. Prema tome popisu, koji će vjerojatno trebati dopunjavati, ubijeno je 55 klerika, braće laika bogoslova i sjemeništaraca. Partizani i kasniji komunistički režim likvidirali su ih 48 (87,27%), četnici trojicu (5,45%), a četvorica su izgubila život na nepoznat način (7,27%). I kao što je don Vide Putica, svećenik Trebinjske biskupije, bio najstariji od svih nastradalih svećenika Katoličke crkve među Hrvatima uopće (ubijen je kao teško pokretni starac u svojoj 84. godini), tako je Ivan Skender, sjemeništarac Banjolučke biskupije, sa svojih 12 godina u času ubojstva, bio najmlađa žrtva među onima koji su se spremali postati svećenici. Uzroci smrti braće laika, bogoslova i sjemeništaraca Završni pogled na žrtve Na kraju svakako treba spomenuti nekoliko zanimljivih podataka iz ratnoga i poratnoga stradanja Katoličke Crkve u BiH iako su dijelom već bili spomenuti. Prvo, zbrajajući sve navedene žrtve, proizlazi da je tijekom Drugoga svjetskog rata Katolička Crkva u BiH ostala bez 227 smrtno stradalih svećenika, braće laika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara. Na izravan ili neizravan način od partizanske i komunističke ruke stradalo ih je čak 184, odnosno 81,05%. Od tifusa ih je umrlo 16 (7,04%), četnici su ih ubili 18 (7,92%) a devetoro (3,96%) ih je život izgubilo na neki drugi način. U nekim od tih devet slučajeva poznat je uzrok smrti, dok se za neke ne zna ni kako niti gdje su umrli. Uzroci smrti svih stradalih crkvenih osoba od 1941. do 1952. godine Najmlađi 12, a najstariji 84 godine Drugo, Ivan Skender, sjemeništarac Banjolučke biskupije, ubijen 9. kolovoza 1941. u Krnjeuši kod Bosanskoga Petrovca. Imao je svega 12 godina i bio je najmlađa žrtva među svim stradalim crkvenim osobama u Crkvi među Hrvatima uopće, a don Vide Putica, svećenik Trebinjske biskupije, ubijen 6. rujna 1942. u Prenju kod Stoca, bio je u 84. godini života i najstarija je žrtva iste Crkve. Tako upravo Crkva iz BiH drži oba ta »rekorda«. Crkva u BiH krajem 1949. ostala bez i jednoga biskupa Treće, komunistička vlast je, progoneći svećenike i biskupe, učinila tako da je Crkva u BiH krajem 1949. ostala bez i jednoga biskupa na službi, a bila su dvojica. Najprije je mostarskoga biskupa Petra Čulu 1948. godine na montiranom procesu osudila na višegodišnju robiju, a skopskoga je biskupa Smiljana Čekadu, koji je upravljao Banjolučkom biskupijom kao apostolski upravitelj, na kraju 1949. godine protjerala iz BiH i zabranila mu svako djelovanje na tome području. Četvrto, kao posebnu bezočnost svakako treba ponoviti kako je ubojstvo nedužnoga Maksimilijana Nestora, svećenika Banjolučke biskupije i župnika u Drvaru, i grupe posve nedužnih hodočasnika, koji su ubijeni 27. srpnja 1941. postao događaj kojim se u BiH kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, a također i danas, službeno obilježava početak ustanka protiv fašizma - taj je datum danas državni praznik. Drugi oblici progona I vjerojatno nije posljednje, stradanja crkvenih osoba bila su mnogo veća negoli je kazano u gornjem statističkom prikazu. U njemu, naime, nisu ni spomenuti brojni svećenici, časne sestre i bogoslovi, koji nisu tragično završili, ali su bili jako mučeni u logorima i zatvorima neposredno poslije rata čije su posljedice nosili cijeloga života. K tome, koliko je poznato, nitko se nikada nije ozbiljno pozabavio brojem duhovnih osoba koje su se nakon Drugoga svjetskoga rata našle u inozemstvu kao prognanici i nikada se više nisu mogli vratiti kući. Isto tako, jedva da je itko ikada spomenuo duhovne osobe, po narodnosti Nijemce i Talijane, koji su bili protjerani na najbrutalniji način iako su i po rođenju i po redovničkoj ili svećeničkoj pripadnosti bili dio ove Crkve. Kako su partizani ubijali svećenike u Dubrovniku Drago Desput, član sudskoga odsjeka Glavnoga štaba Narodno-oslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Hrvatske, poslan je u Dalmaciju početkom 1945. godine da obiđe vojne sudove na tome području, da pregleda njihov rad i da im pomogne. O tome svome djelovanju već 17. siječnja 1945. poslao je iscrpan izvještaj Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske. Iz toga dokumenta, koji opisuje stanje na području od Dubrovnika do Zadra, a objavljen je nedavno u knjizi Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti (Hrvatski institut za povijest, Slavonski Brod 2005., str. 56-58), preuzimamo samo dio u kojemu Desput spominje 20 svećenika. Njih su partizani, kao i druge zarobljenike, bez ikakva suđenja likvidirali na dubrovačkom području do slanja ovoga izvještaja a u međuvremenu je, mnogo poslije njihova ubojstva, naređeno je da im vojni sud napiše osudu na smrt. Drago Desput kaže: » (ý) Od likvidiranih jedan su dio domaći ljudi, a jedan dio zarobljenici naši državljani, koji su bili u zarobljeničkim logorima. Za jedan dio od likvidiranih zatraženo je od naših vojnih sudova da se izrade presude u svrhu objavljivanja, što je i učinjeno. (ý) (ý) sama justifikacija likvidiranih vršena je bez potrebne opreznosti (ý) u Dubrovniku gdje se je justifikacija vršila ne strijeljanjem već su se takva lica klala. To je u Dubrovniku radila jedinica narodne obrane (ý) Osim toga, medju likvidiranima ima i takovih, koji se nikako nisu smjeli likvidirati unutar četiri zida. Njih je trebalo najprije raskrinkati medju narodom, izvesti na javno sudjenje i onda suditi. Kao primjer navodim slučaj sa 20 popova u Dubrovniku. (ý) Koliki je broj likvidiranih nije poznato. Ali on po mom mišljenju nije prevelik, što više on je na nekim sektorima mnogo premalen. Pogledajmo samo Dubrovnik. Tamo je likvidirano svega oko 100 ljudi. To je premalen broj za Dubrovnik i okolicu (ý)« Morao je biti plan ideologa i vođa novoga režima Da bi nastao ovaj tekst, bilo je potrebno posegnuti za već objavljenim istraživanjima nekolicine ozbiljnih autora koji su spominjani na prethodnim stranicama, ali također i dijelom istraživati ubojstva počinjena nad crkvenim osobama. Samo tako je mogao nastati ovaj pokušaj sažimanja i statističke obradbe sveukupnosti strašne tragedije koja je pogodila crkvene osobe iz BiH tijekom Drugoga svjetskoga rata i u prvim godinama poslije njega. Još jednom je jasno proizašlo da se nikako nije moglo dogoditi ubojstvo tolikih svećenika i drugih crkvenih osoba kao posljedica slučajnih nesretnih okolnosti. Dapače, to je morao biti plan ideologa i vođa novoga režima jer se ne može drukčije objasniti činjenica da je od početka rata sve do kraja 1944. godine ubijeno 40 svećenika a nakon toga čak njih 120. To vrijedi posebice za 1945. godinu u kojoj su likvidirana čak 104 svećenika u svega nekoliko mjeseci. Dodatni dokaz da se radilo o planiranoj likvidaciji je u činjenici da nikada nitko nije odgovarao za smrt bilo koje crkvene osobe iako ih je daleko najviše ubijeno poslije završetka ratnih operacija i to bez ikakvoga suđenja i na najbrutalniji način. Mnogi su ubijeni u vrlo tajnovitim okolnostima tako da ne postoje nikakvi pisani tragovi o njihovim nasilnim smrtima. Međutim, u mnogo slučajeva, srećom, ipak postoje dokumenti i zabilježena svjedočanstva preživjelih svjedoka ili iskazi izravnih sudionika zločina. Iz tih sačuvanih dokumenata i pouzdanih svjedočanstava proizlazi da je više stradalih crkvenih osoba vlastitu smrt prihvatilo na način pravih kršćanskih mučenika, tj. kao priliku da i u ekstremnoj situaciji posvjedoče svoje kršćansko uvjerenje i ljubav. Kao podsjetnik da je zaista tako bilo neka bude dovoljno još jednom upozoriti samo na način na koji je svoju smrt prihvatio Jakov Barišić, župnik u Gradačcu. Usprkos tolikoj količini kršćanskoga svjedočenja, samo za pet ubijenih časnih sestara, koje su četnici odveli s Pala i ubili 1941. godine, pokrenut je postupak proglašenja svetim ( Bernadeta Banja, Krizina Bojanc, Antonija Fabjan, Jula Ivanišević, Berchmana Leidenix). Stoga je opravdano još jednom postaviti pitanje svrhe našega govora o žrtvama Drugoga svjetskog rata. Tu mislim prije svega na govor crkvenih ljudi o tome pitanju. Mnogo puta sam imao dojam da se o stradanjima nevinih svećenika i vjernika govorilo i pisalo prije svega kako bi se upozorilo na beskrajnu mržnju neprijatelja koji su ih pogubili. Tako se govor o žrtvama nerijetko pretvarao u govor o razbojnicima različitih vrsta i o zloći progonitelja te je, nažalost, mržnja protivnika Crkve i našega naroda često postajala središnja tema. Stoga smatram da je konačno došlo vrijeme da se prestane baviti mržnjom zločinaca i počne govoriti o ljubavi žrtava. Vrijeme je da promijenimo svoj način govora o njihovoj tragediji i odnos prema njima. Naime, neki od njih su sigurno završili život na način koji je bio vrlo sličan umiranju mučenika prve Crkve za vrijeme progona rimske države. A mi, iako je sigurno da nisu rijetki među njima umrli na izvorno mučenički način, nismo takve prepoznali kao svece i mučenike. Barem nismo do sada! (Svršetak) Prenosimo:Glas Koncila

- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.11.2007., četvrtak

STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERCEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORAĆU (4)

Piše: Tomo Vukšić Partizani franjevcima pucali u zatiljak pa ih zapalili Sedmorici izdvojenih fratara, koje su za to vrijeme čuvali vojnici u posebnoj prostoriji, nije bilo dopušteno večerati a za vrijeme jela Popadić je, očito zato da dodatno ponizi već zabrinute i potištene fratre, dobacio: »Uh, što volim kiseli kupus.« Poslije jela Popadić je poslao i čuvare sedmorice fratara da se naslade. Tek poslije toga su sa sobom odveli izdvojenu sedmoricu svećenika koje su potom likvidirali i kod Staroga Čekrka, na ulazu u Mostar iz pravca Rodoča, bacili u Neretvu, dok druge članove samostana nisu dirali. Hercegovačka franjevačka provincija, koja ima jednake granice s Mostarskom biskupijom, na ratnim područjima imala je sto pedeset pet svećenika a stradalo ih je pedeset sedam, što je više negoli i u jednoj biskupiji ili provinciji: na zaista najokrutnije načine ubijeno ih je čak pedeset pet, dok je jedan umro u zatvoru a jedan od posljedica zatvora, što iznosi 36,77% od ukupnoga broja a, osim dvojice ubijenih tijekom rata, skoro svi su izgubili živote 1945. godine od partizanske ruke te nekoliko njih kasnije u komunističkim progonima i zatvorima. Među ubijenim su franjevcima bili: Krizan Galić, Bonaventura Grebenarević, Borivoj Mioč, Grgo Vasilj, Julijan Jurković, Leon Petrović, Marko Barbari, Miroslav Buzuk, Nenad Venancije Pehar, Radoslav Vukšić, Stjepan Barišić, Tomislav Galić i mnogi drugi Pregled stradanja svećenika u BiH po biskupijama i redovničkim zajednicama Kad se svi brojevi svedu u jednu cjelinu, da nije bilo nasilnoga stradanja svećenika tijekom rata, onda bi ih 1945. godine u cijeloj Bosni i Hercegovini, s onima koji su zaređeni u ratnim godina, bilo petsto sedamdeset sedam. S obzirom na činjenicu da je sto šezdeset jedan svećenik izgubio život kao izravna ili neizravna žrtva rata, to znači da je Crkva u BiH, ako se je uzme u cjelini, bez onih koji su umrli prirodnom smrću, u spomenutom razdoblju na tragičan način izgubila točno 27,90% svoga klera. Malo nedostaje da bi se moglo reći kako je skoro svaki treći svećenik stradao a više od četiri petine njih likvidirali su partizani i kasniji komunistički režim. Čak 81% svećenika likvidirali partizani ili komunistički režim Budući da u ovom prikazu nije moguće opisati način stradanja svakoga svećenika na način kako se to činilo u prethodnim brojevima ovoga prikaza niti ovdje donositi njihov popis, koji inače postoji, svakako treba naglasiti kako su čak 81% svećenika likvidirali partizani do 1945. godine ili komunistički režim neposredno poslije toga. Odnosno, samo tijekom 1945. godine stradala su čak 104 svećenika, dok je kroz sve ostalo vrijeme od 1941. do 1952. godine izgubilo život njih 57. Uzroci smrti svih stradalih crkvenih osoba iz BiH od 1941. do 1952. godine U toj strašnoj tragediji, odnosno pravom »svećenikocidu« za koji nitko nikada nije odgovarao, posebice treba spomenuti dvije okolnosti masovnih svećeničkih smrti iz 1945. godine. Prije svega, neki svećenici su ubijeni u izbjegličkim kolonama do Bleiburga a vrlo velik broj, nakon što su ih saveznici izručili partizanima, u »marševima smrti« za vrijeme povratka nazad a da ni do danas za mnoge od njih nisu poznata ni mjesta ni datumi smrti. Drugo područje stravičnih masovnih smrti svećenika 1945. godine jest Hercegovina. Prije svega Široki Brijeg u koji su partizani iz Osmoga dalmatinskog korpusa upali 7. veljače 1945. godine nakon što su prethodno gotovo uništili samostan i crkvu. Istoga dana poslije podne, izvodeći jednoga po jednoga fratra, likvidirali su svih 12 članova samostana koje su zatekli: 9 svećenika i 3 klerika. Ubili su ih tako da su im najprije pucali u zatiljak a potom ih sve zapalili u protuzrakoplovnom skloništu blizu samostana. Sljedećega dana odveli su u pravcu Splita još 9 fratara koji su se bili sklonili u samostansku hidrocentralu: 7 svećenika, 1 brata laika i 1 klerika i pobili ih na nepoznatom mjestu. Istoga dana, 8. veljače, u Mostarskom Gracu, mjestu i župi na putu prema Mostaru, ubili su novih 6 fratara: 4 svećenika i 2 klerika. Četiri dana kasnije, 12. veljače, partizanski časnik je u Izbičnu, selu i župi nekoliko kilometara sjeverozapadno od Širokoga Brijega, naredio da se prekine misa u župnoj crkvi te su doslovce s oltara odvedeni i ubijeni nova dvojica svećenika i jedan brat laik. A kad su partizani 14. veljače 1945. ušli u Mostar, prema pisanom zapamćenju dr. fra Gaudencija Ivančića koji je bio član samostana i nalazio se toga dana u njemu, jedna grupa vojnika pod vodstvom časnika Branka Popadića došla je u samostan. Popadić je najprije popisao sve fratre. Potom su, ostavivši jednoga naoružanoga partizana da čuva sve zatečene, nakratko otišli iz samostana i nakon dva sata se, pod vodstvom istoga časnika, vratili te prozvali i izdvojili sedam fratara. Budući da je upravo bilo vrijeme večere za fratre te jelo pripravljeno, posebna bezočnost toga časnika i njegovih vojnika ogleda se u tome što je Popadić najprije, sjedeći na provincijalovu mjestu, večerao s ostalim fratrima koji su sebi bili pripravili grah s kiselim zeljem. Sedmorici izdvojenih fratara, koje su za to vrijeme čuvali vojnici u posebnoj prostoriji, nije bilo dopušteno večerati a za vrijeme jela Popadić je, očito zato da dodatno ponizi već zabrinute i potištene fratre, dobacio: »Uh, što volim kiseli kupus.« Poslije jela Popadić je poslao i čuvare sedmorice fratara da se naslade. Tek poslije toga sa sobom su odveli izdvojenu sedmoricu svećenika koje su potom likvidirali i kod Staroga Čekrka, na ulazu u Mostar iz pravca Rodoča, bacili u Neretvu, dok druge članove samostana nisu dirali. Sutradan su fra Gaudencije i fra Pavo Dragićević otišli u partizansko zapovjedništvo i tražili odvedenu braću. Uspjeli su doći do zapovjednika. Izdiktirali su mu imena odvedenih koje je on zapisao te im rekao: »Kad ja doznadnem, javit ću vam.« I, naravno, nikada ništa nije dojavio. Međutim, to im nabrojano, očito, nije bilo dosta pa su kasnije još neki svećenici, franjevci i svjetovni, suđeni i strijeljani u Mostaru i okolici. Tijekom 1945. godine, u kojoj su partizani i novi režim pogubili 104 svećenika, mnogi su oltari ostali pusti. Odnosno, tragedija poznata pod pojmom Bleiburg i likvidacija na potezu od Širokoga Brijega do Mostara bila su najstrašnija mjesta svećeničkih stradanja. Ali, kao što pokazuje popis, napravljen prema biskupijskoj i redovničkoj pripadnosti svećenika, njihova su stratišta brojna također u Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji, a i mnogo šire. Uzroci smrti svećenika i vrijeme njihova stradanja Iz popisa proizlazi da je, vezano uz događanja Drugoga svjetskog rata, smrtno stradao 161 katolički svećenik iz BiH. Uz svakoga spomenutog svećenika, koji je stradao kao izravna ili neizravna žrtva toga rata, spomenut je također uzrok njegove smrti, odnosno počinioci njegova ubojstva. Daleko najveći broj svećenika ubili su predstavnici nove vlasti u različitim fazama i okolnostima. Bila je to najprije partizanska vojska tijekom rata, ali posebno su okrutno partizani postupili u završnim ratnim operacijama i neposredno nakon toga. Neke je svećenike nakon rata likvidirala komunistička vlast, dok su neki umrli ili poginuli kao robijaši u zatvorima tijekom prvih poslijeratnih godina. Svećenici su stradavali kao izravne ili neizravne žrtve rata od 1941. pa sve do 1952. godine. No, neusporedivo ih je najveći broj izgubio život tijekom 1945. godine kad su partizani izvršili pravi masakr, najčešće bez ikakva suđenja i pokušaja dokazivanja bilo kakve krivnje. Odnosno, kao što se vidi u sljedećem grafikonu, samo 1945. godine ubijeno ih je čak 104, ili 64,59% od ukupnoga broja stradalih. Broj stradalih svećenika po godinama njihovih smrti Ukupan broj ubijenih svećenika, za čiju su smrt izravno odgovorni partizani ili komunisti, iznosi 125. Njima, međutim, treba dodati još petoricu koji su, nakon izlaska iz komunističkih zatvora, ubrzo umrli od posljedica mučenja. Tako proizlazi da su predstavnici novoga režima na jedan od rečenih načina usmrtili ravno 130 katoličkih svećenika iz BiH. Osim njih, jednoga je osudila i strijeljala vlast Nezavisne Države Hrvatske, jedan je poginuo u vlaku zbog savezničkoga bombardiranja, trojica su nestala tako da se ne zna uzrok njihove smrti, desetoricu su ubili četnici a šesnaestero ih je umrlo od tifusa kojim su se zarazili uglavnom zato što su se, zbog brige oko ratne sirotinje i bolesnika, svjesno izravno izložili opasnosti da se zaraze. Kad se gornji podaci o uzrocima smrti svećenika pretoče u postotke, onda to izgleda kako prikazuju i naši grafikoni. U tome su prikazu partizanska vojska i kasniji komunistički režim svedeni pod jedan nazivnik te se kao uzrok smrti svećenika, samo radi lakšeg prikaza, naziva zajedničkim imenom »komunisti«, a zbog toga razloga njihove su žrtve ujedinjene u jednu stavku (130). Glas Koncila, broj 31 (1623), 31.7.2005.

- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

28.11.2007., srijeda

STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERCEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORAĆU (3)

Piše: Tomo Vukšić Fra Stjepana Naletilića su razapinjali na jeli i pekli na ražnju Don Ilija Tomas - vjerojatno jedina fotografija mrtvoga svećenika kojega su ubili partizani i na čelu mu urezali znak križa Prema nekim autorima iz doba tih stradanja fra Stjepana su odveli "komunistički odredi" 17. svibnja i ubili. Ondašnji suvremeni izvori hercegovačkih franjevaca iz lipnja 1942. godine svjedoče da su "komunističko-četničke bande" fra Stjepana 21. svibnja odvele iz Kongore u nepoznatome pravcu. Prema nekim današnjim piscima, u noći između 19. i 20. svibnja zarobili su ga u župnoj kući "srbo-četnici iz susjedstva" i odveli prema Riliću pa ga oko 24. svibnja ubili u Jezeru gdje su ga razapeli između dvije bukve i pod njim naložili vatru te je doslovno izgorio. A prema istraživanju iz 1976. godine, koje su obavili svećenici iz Kongore, skupina Srba i muslimana čija su imena zabilježena, pod vodstvom Bože Miškovića iz sela Baljaka, nasilno je odvela fra Stjepana iz župne kuće. (...) Prema iskazima svjedoka, fra Stjepana su u šumi Ravašnici iznad Vukovskoga kod Kupresa razapinjali na jednoj jeli i potom ga pekli na ražnju. Drugi stradalnik u Hercegovini bio je don Ilija Tomas, župnik u Klepcima kod Čapljine, koji je rođen u Drinovcima 19. srpnja 1901. Poslije osnovne škole u rodnom mjestu, pohađao je gimnaziju u Travniku a teologiju je studirao u Sarajevu (1922.-1926.). Za svećenika mostarske biskupije zaređen je 29. lipnja 1925. a potom je bio župni vikar u Ravnom (1926.), župnik na Trebimlji i od 1927. u Klepcima. U Klepcima je 1930. godine sagradio novu crkvu. Ubili su ga partizani u Klepcima 1. svibnja 1942. Na njegovu tijelu pronađen je dvadeset jedan ubod nožem i sjekirom. Na čelu mu je bio urezan znak križa, oči izbodene, usta s obje strane razrezana, ubod na strani srca itd. Mrtvo tijelo zatim je bačeno u rijeku Bregavu gdje je sutradan pronađeno te je pokopano na čapljinskom groblju. U sprovodu je sudjelovalo šesnaest svećenika, a obrede je predvodio Petar Čule, tada kapitularni vikar a kasniji mostarski biskup. Fotografija don Ilijina mrtva tijela, na kojoj se vide spomenute rane, objavljena je na više strana, a poznata su također imena nekih partizana koji su izravno sudjelovali u ovom ubojstvu (Nikola Marušić, Sara Spajić). Događaj don Ilijina ubojstva ukratko je opisao partizan Veljko Bulut, izravni sudionik napada na Klepce koji je, kako on piše, započeo oko tri sata ujutro iz pravca Prebilovaca gdje su partizani stigli iste noći i smjestili se u Bulutovu mahalu. A što se tiče don Ilije, kaže ovako: "Naši koji su napadali prema Klepcima odmah su počeli tragati za don Ilijom Tomasom. Pronađen je sasvim slučajno. Naime, kad je njihova fronta razbijena, umjesto kroz vrata, skočio je kroz prozor, da što prije izađe, i navodno, iščašio nogu. Njegov bratić, koji mu je bio pratilac, htio je da ga nosi, ali mu je on rekao: 'Ti idi, ja ću se sam spasiti.' Uvukao se u kupine kraj pravoslavne crkve, pored same ceste. Pronašla ga je jedna mještanka, kojoj je kupina zapela za haljinu. Don Tomas je, prema zamisli našega višeg rukovodstva, 'trebalo da se evakuiše', ali je, zbog gnjeva boraca, ubijen. Kasnije su ga izmrcvarile same ustaše, da bi pokazale kakvi smo mi zločinci i što radimo, čak i sa svećenicima. Njega je trebalo, po planu, predati južnohercegovačkom štabu. Ali, što je bilo, bilo je." Fra Stjepana NAletilića su pekli na ražnju Kao treći po redu ubijen je fra Stjepan Naletilić, župnik u Kongori i prvi ubijeni član Hercegovačke franjevačke provincije. Ovaj svećenik rođen je 1. studenoga 1907. u Lisama kod Širokoga Brijega. Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Širokome Brijegu a bogosloviju u Mostaru (1930.-1933.) i Fribourgu u Švicarskoj (1933.-1935.). Svečane zavjete položio je 2. srpnja 1930. i za svećenika bio zaređen 5. studenoga 1933. Poslije toga obnašao je službu župnoga vikara na Humcu (1935.-1936.) i Tomislavgradu (1936.-1938.) te župnika u Kongori (1939.-1942.). Prema nekim autorima iz doba tih stradanja fra Stjepana su odveli "komunistički odredi" 17. svibnja i ubili. Ondašnji suvremeni izvori hercegovačkih franjevaca iz lipnja 1942. godine svjedoče da su "komunističko-četničke bande" fra Stjepana 21. svibnja odvele iz Kongore u nepoznatom pravcu. Prema nekim današnjim piscima u noći između 19. i 20. svibnja zarobili su ga u župnoj kući "srbo-četnici iz susjedstva" i odveli prema Riliću pa oko 24. svibnja ubili u Jezeru gdje su ga razapeli između dvije bukve i pod njim naložili vatru te je doslovce izgorio. A prema istraživanju iz 1976. godine, koje su obavili svećenici iz Kongore, skupina Srba i muslimana čija su imena zabilježena, pod vodstvom Bože Miškovića iz sela Baljaka, nasilno je odvela fra Stjepana iz župne kuće. Zapravo, fra Stjepan je već bio premješten u župu Humac te se upravo preseljavao. S Humca je došao u Kongoru urediti što je još trebalo i oprostiti se sa svojim bivšim župljanima. Tako su se zajedno s njim našli te također bili odvedeni njegov brat, njegov zet i njegov poslužitelj Marijan Čolina - Čota. Ovaj posljednji je ostao živ jer su ga ostavili na putu prema Vukovskom, kamo su ih sve zajedno vodili preko planine Ljubuše. Prema iskazima svjedoka, fra Stjepana su u šumi Ravašnici iznad Vukovskoga kod Kupresa razapinjali na jednoj jeli i potom ga pekli na ražnju. Posljednji ubijeni svećenik 1942. godine bio je don Vide Putica, umirovljeni župnik u Prenju u općini Stolac i starac od osamdest četiri godine, ujedno i najstariji ubijeni hrvatski svećenik uopće. Rođen je 11. lipnja 1859. u Prapratnici blizu Hutova. Školovanje i studij završio je u Rimu gdje je zaređen za svećenika 8. travnja 1882. Potom je bio župnik u Ravnom, Hrasnu, Stocu i u Prenju (1907.-1942.). Ubili su ga četnici, svrstani u antikomunističke bataljune, 6. rujna 1942. u njegovoj sobi iz koje je jedva mogao izlaziti bez tuđe pomoći. Dva-tri dana poslije toga mrtvo tijelo stavili su u zahod te polili benzinom i zapalili. Talijanski vojnici pronašli su ostatke njegova tijela koje su u sprovodnom obredu, što ga je predvodio talijanski vojni kapelan, pokopali u crkvenome vrtu. Poslije toga su Talijani u Biskupski ordinarijat u Mostaru dostavili jednu fotografiju o pronalasku don Vidinih ostataka i jednu o njegovu sprovodu koje su nedavno objavljene. Ubijanje svećenika do kraja 1944. godine Poslije spomenutih likvidacija svećenika na početku rata, njihovo ubijanje i stradavanje nastavljeno je i kasnije u ratnim okolnostima. Međutim, posebno teško mrcvarenje nad svećenicima kojeg je izvršila partizanska vojska dogodilo se tijekom 1945. godine u završnim ratnim operacijama i neposredno nakon rata. Stoga će se odlomak, koji upravo slijedi, ukratko pozabaviti nastavkom tragedije svećenika do kraja 1944. godine, a zatim iz 1945. godine i nakon toga, slijedi poimenični popis svih stradalih katoličkih svećenika. Nakon spomenutih ubojstava svećenika u Hercegovini, od 1942. pa sve do jeseni 1944. godine, kad započinje strašan progon toga klera, nije bilo ubijanja svećenika, ali je jedan umro od tifusa. Naime, osim već spomenute četvorice iz 1942. godine, još su samo fra Križan Galić i don Marijan Vujnović ubijeni 1944. godine. Obojicu su ubili partizani. Don Marijana, župnika u Trebinju i starca od sedamdeset tri godine, strijeljali su 31. prosinca u Trebinju a fra Križanu, koji je imao sedamdeset četiri godine, 30. listopada ubacili su bombu u župnu kuću u Međugorju. U Bosni je, međutim, poslije početnih i već opisanih ubojstava do kraja 1944. godine ubijeno čak još trinaest svećenika. U Banjalučkoj biskupiji partizani su u Prijedoru 16. svibnja 1942. ubili Josipa Kaurinovića, župnika. Četnici su 11. srpnja 1943. ubili Antu Dujlovića, župnika u Gumjeri kod Prnjavora, dok je od posljedica partizanskog ranjavanja 9. siječnja 1944. umro Antun Ćurčić, umirovljeni svećenik. U Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj od tifusa je do kraja 1944. godine umrlo osam svećenika, a u istom vremenu šestorica su ubijena. Fra Viktora Baltića, župnika u Ljubunčiću kod Livna, ubili su partizani nakon što su ga zarobili 8. veljače 1943. Fra Bonaventuru Grebenarevića, župnika u Podhumu kod Livna, strijeljali su partizani 1. prosinca 1943. Fra Stjepana Barišića, župnika u Podhumu kod Konjica, strijeljali su partizani 3. veljače 1944. Fra Borivoja Mioča, župnika u Ljubunčiću kod Livna, u noći između 6. i 7. svibnja 1944. odveli su partizani i nikada se više nije pojavio. Fra Danijela Briševca, župnika u Stratinskoj kod Banja Luke, ubili su četnici 25. kolovoza 1944. a fra Tomislava Gelića, župnika u Bugojnu, strijeljali su partizani 9. rujna 1944. U Sarajevskoj nadbiskupiji do kraja 1944. godine još su tri svećenika umrla od tifusa a četvorica su bila ubijena. Prvi je stradao dr. Dragan Dujmušić, kateheta u Tuzlanskoj gimnaziji, kojega su partizani 7. listopada 1943. u Tuzli osudili na smrt te istoga dana strijeljali u obližnjem Parselu. Ivana Miletića, župnoga vikara u Bijeljini, strijeljali su partizani 26. studenoga 1943. u Bijeljini. Rikarda Weissa, župnoga vikara u Modriči, strijeljali su partizani 24. ožujka 1944. u Modriči a Stipo Barišić je poginuo 6. srpnja 1944. između Želeće i Žepča kao putnik vlaka kojega su bombardirali saveznički avioni. Strašan pokolj svećenika na kraju rata Tijekom jeseni 1944. godine započela je velika tragedija svećenika koja je eskalirala u pravi pokušaj istrebljenja tijekom sljedećih mjeseci. Najtragičnije razdoblje je vrijeme od veljače do srpnja 1945. godine u kojemu je ubijen daleko najveći broj svećenika. Redovito su stradavali kao žrtve čija se "krivnja" sastojala samo u tome što su bili svećenici. Jedni su bez ikakva razloga hapšeni u samostanima ili župnim kućama te odvođeni i likvidirani često bez suđenja ili im je smrt bila "odrezana" na tzv. prijekim sudovima. Drugi su stradali na najrazličitije načine u izbjegličkim kolonama na putu prema Austriji i nazad, a treći u komunističkim logorima i zatvorima nakon rata. Mjesta njihovih smrti, koja su i do danas u mnogo slučajeva ostala nepoznata, razasuta su od otočića Dakse kod Dubrovnika pa do Graza u Austriji. Međutim, ovdje nije moguće nastaviti s praćenjem stradanja svakoga svećenika na način kako smo to činili u dosadašnjem dijelu teksta jer bi to daleko nadišlo okvire jednoga ovakva prikaza. Opći pregled stradanja svećenika Stradanje svećenika Banjalučke biskupije, koja je izgubila skoro polovicu svojih svećenika, trajalo je kroz cijeli rat pa je od njih tridest jednoga, koliko ih je bilo zaređeno do početka 1945. godine, za vrijeme i neposredno poslije rata stradalo njih trinaest: na najgrublje načine mučeno ih je i ubijeno deset, jedan je umro u zatvoru i jedan u logoru a biskup Garić je umro kao ratni prognanik, što znači da je ova biskupija izgubila 41,93% svoga klera. Osim biskupijskih svećenika i franjevaca, u Banjalučkoj biskupiji, kao što je već bilo spomenuto, djelovali su također trapisti koji su imali jedan velik samostan u blizini Banja Luke. U samostanu je ranije živjelo i do dvjesto monaha i njihovih kandidata, ali ih je neposredno prije rata bilo svega četrdeset. Budući da ne postoje kasniji podaci o broju svećenika, pretpostavljamo da ih je bilo otprilike toliko i 1944. godine kad su se, prema naredbi njemačke vojske, jer je među njima bilo mnogo Nijemaca, morali povući iz samostana. Kasnije su dvojica monaha umrla od posljedica komunističkog logora pa bi taj gubitak, iznosio 5%. Stradanja svećenika na području Sarajevske nadbiskupije također su trajala tijekom cijeloga rata i nakon njega tako da je ova nadbiskupija izgubila ukupno dvadseset sedam svećenika a imala ih je sto dvadeset tri i svi su se skoro cijelo vrijeme nalazili na ratnome području: dvadeset jedan je ubijen, jedan je umro u zatvoru, dva su umrla od posljedica zatvora i torture a tri su umrla od tifusa, što znači da je ova nadbiskupija izgubila 21,95% svojih svećenika. Bosanska franjevačka provincija, koja se prostire na cijelom području Sarajevske nadbiskupije i Banjalučke biskupije, na ratnim područjima imala je sto devedeset dva svećenika, a tijekom rata i neposredno nakon njega izgubila ih je četrdeset sedam, odnosno 24,47%: ubijena sutrideset šestorica; jedan je umro u zatvoru a deset ih je umrlo od tifusa. Na kraju ovoga prikaza stradanja svećenika u Bosni svakako treba spomenuti isusovce koji su u Sarajevskoj nadbiskupiji, u Travniku i Sarajevu, kroz cijelo ratno vrijeme djelovali kao odgojitelji, od kojih je jedan od posljedica mučenja umro u zatvoru u Sarajevu. U ratnom razdoblju i neposredno poslije njega dijecezanski kler iz Hercegovine izgubio je četrnaest svojih članova a trideset šest ih je bilo na ratnome području: dvanaest ih je ubijeno, jedan je umro u zatvoru a jedan od tifusa što iznosi ravnih 40% od prisutnih na ratnom području. Time je ovaj dio Crkve slijedio tragičan rekord Banjalučke biskupije. Glas Koncila, broj 30 (1622), 24.7.2005.

- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.11.2007., utorak

STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERCEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORAĆU (2)

Piše: Tomo Vukšić Don Antu Bakulu partizani jahali kao konja i potkovali Don Anto Bakula Toga 27. srpnja 1941. ista vojska je poslije nedjeljne mise uhitila Jurja Gospodnetića, također svećenika Banjolučke biskupije i župnika u Bosanskom Grahovu, koji je rođen u Postirama na Braču 9. siječnja 1910. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, gimnaziju je završio u Šibeniku a teološki studij započeo u Splitu i završio u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1938. godine, a za župnika Bosanskoga Grahova imenovan je 1939. Nakon što su ga uhvatili, vodili su ga po Grahovu kao medvjeda, jezivo su ga izmasakrirali, na kraju ubili te nabili na ražanj i ispekli, ali se ne zna za njegov grob. Dvadesetoga travnja 1942. uhvatili su ga partizani te ga, prema svjedočanstvu katolika koji su s njim bili zarobljeni, tjedan dana mučili, kamenovali, vezali u štali za jasle, davali mu za hranu sijeno i drugu travu, na njemu jahali, potkovali kao konja te ubili u Vlahovićima kod Ljubinja i bacili u jamu tako da njegovo tijelo nikada nije pronađeno. A što je posebno zanimljivo, upravo ti događaji od 27. srpnja 1941. bili su za vrijeme socijalističke Jugoslavije smatrani, kao i danas, početkom antifašističke borbe u BiH pa je zato svaki 27. srpnja bio državni blagdan kojim je obilježavan »Dan ustanka«, a koji je na taj datum na opisani način izbio upravo u Drvaru i Bosanskom Grahovu, a da nitko, naravno, nije smio ni spomenuti nevine hodočasnike sv. Ani ni župnike Drvara i Grahova. Još je jedan svećenik s ovoga područja bio ubijen 1941. godine. Bio je to Krešimir Barišić, župnik u Krnjeuši kod Bosanskoga Petrovca. Rođen je u Jajcu 27. srpnja 1907. Odrastao je i školovao se u sirotištu trapista kod Banje Luke te je postao svećenik 1933. godine. Potom je bio vjeroučitelj u istom sirotištu do 1936. godine kad je prešao u dijecezanske svećenike a 1937. imenovan je župnikom u Krnjeuši. Kao i prethodnu dvojicu banjolučkih svećenika, uhvatili su ga partizanski srpski pobunjenici, strahovito mučili, izmasakrirali tako što su mu odrezali neke dijelove tijela te još živa ubacili u zapaljenu župnu crkvu u Krnjeuši u kojoj je izgorio čitav osim bedara koja su pronađena kasnije na mjestu izgorjele crkve. Prve svećeničke žrtve s područja Sarajevske nadbiskupije Kao prvoga svećenika s područja Sarajevske nadbiskupije, koji je ubijen za vrijeme Drugoga svjetskog rata, obično se navodi fra Eugena Gujića. Međutim, u času kad je bio ubijen, on više nije bio ni fratar ni svećenik. Rođen je 3. siječnja 1905. u Fojnici. Školovao se u Visokom i Sarajevu te je, kao član provincije Bosne Srebrene, zaređen za svećenika 1927. godine. Nakon pastoralnih služba na više mjesta diljem Bosne, 1939. godine je napustio franjevce i prešao u svjetovne svećenike te je potom kratko upravljao župom Prilišće kod Karlovca, u Zagrebačkoj nadbiskupiji, ali je nešto kasnije, zbog neuredna života, bio otpušten iz svećeništva. Kao takav sudjelovao je u ubojstvu pravoslavnog svećenika 27. travnja 1941. u Bilješevu kod Kaknja pa ga je zbog toga prijeki sud u Zagrebu 3. rujna 1941. osudio na smrt i strijeljao istoga dana. (Tijekom lipnja 2005., mjesec dana nakon što je napisan ovaj tekst, pojavio se podatak da postoje zabilježene izjave kako Gujić nije sudjelovao u ubojstvu pravoslavnog svećenika već da je bio nepravedno optužen i osuđen. Stoga, dok autor teksta čeka na spomenute dokumente koji su mu obećani, ovdje tu informaciju bilježimo samo kao naknadni dodatak, jer se radi o važnom razjašnjenju koje bi, ako se pokaže istinito, Gujiću vratilo čast.) Druga žrtva s ovoga područja bio je Jakov Barišić, župnik u Gradačcu, prvi stradali svećenik Sarajevske nadbiskupije. Rođen je 5. rujna 1890. u Dobrinji kod Modriče. Nakon školovanja u Travniku i Sarajevu, zaređen je za svećenika Sarajevske nadbiskupije 1913. godine. Bio je župnik u Pećinama, Rostovu, Golom Brdu i od 1919. godine u Gradačcu. Kad su četnici upali u Gradačac, uhvatili su župnika te ga u petak 15. svibnja 1942. ubili u dvorištu župne kuće naočigled majke. Bio je strašno izmrcvaren: koža mu je bila zguljena s glave i lica a na tijelu je nađeno mnogo uboda nožem. Naime, budući da su napadači morali brzo napustiti Gradačac, ostavili su njegovo tijelo pa je bio svečano pokopan 18. svibnja u samome mjestu zajedno s još šest katolika koji su ubijeni u isto vrijeme. Sprovod su mu vodila četiri svećenika. Zahvaljujući činjenici da je ubijeno samo sedam osoba te da su preživjeli brojni autentični svjedoci ovoga zločina, brzo je zabilježen i objavljen način pogibije Jakova Barišića. Prema kanoniku Marku Nediću, jednome od dva suvremena svjedočanstva autentičnih svjedoka, cijeli događaj se zbio ovako: »U petak u 6 sati u jutro primijeti momak (tj. Barišićev poslužitelj, op. T. V.), da se bježi, i upozori prečasnog (tj. Barišića, op. T. V.) da bježi i momak pobjegne. U času već je rulja bila blizu, a siromah prečasni poleti u zvonik i počne zvoniti na uzbunu, i samo je stigao dvaput potegnuti konopcem, i bio je u njihovim rukama. Da je sve ovako, pričaju njegovi najbliži i jadna stara majka. Gonili su ga do bunara, tu ga tukli i rekli mu: Reci da si Srbin, a on glasno reče: Nikad, ono što sam to i ostajem. Onda ćeš poginuti. Neka, ne žalim za svoju vjeru, domovinu i svoj narod umrijeti. Prekrsti se i glasno počne moliti Očenaš, a krvnici opsuju njegovu molitvu i Pavelića i sruše ga na zemlju. Na mrtvom tijelu ljudi nađoše puščanih i revolverskih hitaca, pod vratom priklan i od brade do pola glave koža zgu(b)ljena, grozno iznakažen. Pregled stradanja svećenika po biskupijama i redovničkim zajednicama Sirota majka bila je svjedok muka svoga sina. Prijetili su joj i htjeli da je ubiju, no drugi su držali da je bolje da sve gleda, jer su je grdili i govorili što je takvoga odgojila. Kada su ga mučili, sve su vikali: Evo ti Pavelić, evo ti Hrvatska. - Siromah, ležao je tako (mrtav) cijeli dan petak do subote po podne; onda ga je vojska prenijela pod zvonik, a iz njega je neprestano tekla krv. - Crkvu nijesu ni takli...«, ali su župnu kuću zapalili. Sljedeća žrtva bio je fra Julijan Jurković, gvardijan samostana Rama-Šćit i župnik, koji je prva žrtva među pravim članovima Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Rođen je 8. listopada 1898. u Johovcu kod Dervente. Nakon školovanja u Visokom, Sarajevu i Zagrebu, zaređen je za svećenika 1923. godine te je obnašao službe kapelana i župnika u više župa: Plehanu, Sutjesci, Varešu, Sasini, Sanskom Mostu, Foči, Nišu, Fojnici te Rami-Šćitu. Kad su partizani u noći između 13. i 14. srpnja 1942. provalili u Ramu i zapalili crkvu, zarobili su fra Julijana i odveli ga u nepoznatom pravcu te ubili ali mu se za grob ne zna. Prema svjedočanstvima nekih vjernika, fra Julijana su partizani uhvatili na putu prema selu Kopčići, doveli u jednu kuću na Šćitu gdje je bilo njihovo zapovjedništvo i odatle ga odveli u nepoznatom smjeru i ubili a, prema nekim iskazima seljaka, bio je prerezan pilom za rezanje drva. O posljednjim trenucima ovoga uglednoga fratra zna se, dakle, vrlo malo, no istina je ono što je o razlozima ubojstva ovoga svećenika kasnije napisao jedan njegov subrat (Lj. Lucić): »Ne treba gubiti iz vida da su gvardijana ubile upravo one partizanske jedinice koje su i u svojim krajevima bez mnogo razloga strijeljale ljude. Držeći se sovjetske koncepcije revolucije koja ima dvije faze, buržoasko-demokratsku i proletersku i da u proleterskoj revoluciji treba likvidirati sve klasne neprijatelje, pa i one koji su sudjelovali u buržoaskoj revoluciji. Crnogorski i srbijanski komunisti smatrali su, dakle, da treba ukloniti sve oficire, popove i činovnike. Tako su likvidirali i neke svoje stare članove partije, pa zašto ne i ovog fratra.« Nakon zauzimanja Rame polovicom srpnja 1942. partizani su se nastanili u samostanu gdje su smjestili svoje zapovjedništvo i bolnicu. U samostanu su našli samo fra Viktora Sliškovića koji zbog bolesti nije ni pokušao bježati. Rođen je u selu Polje, župa Dolac kod Travnika, 12. lipnja 1896. Školovao se u Docu, Visokom i Sarajevu a studirao je i filozofiju u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1919. godine te je, prije nego je došao u Ramu, obnašao razne svećeničke službe po Bosni (kapelan, župnik, gvardijan, nastavnik gimnazije u Visokom). Nakon zauzimanja samostana, partizani su fra Viktora najprije istjerali iz njega pa se on nastanio u kući jednoga seljaka na Šćitu i odatle oko sedamdeset dana sam pastorizirao preostale vjernike. U toj seljačkoj kući partizani su ga 15. rujna zarobili i, zajedno s nekim vjernicima, svezana pješice odveli u Prozor gdje je na jednom kestenu čekao unaprijed pripravljen natpis: »Smrt strijeljanjem kao zločinca.« Tu je bio teško mučen i zaista strijeljan 16. rujna te pokopan na nepoznatom mjestu. Prve svećeničke žrtve u Hercegovini U prvoj polovici 1942. godine ubijeni su prvi katolički svećenici na području Mostarske i Trebinjske biskupije. Sve je započelo u travnju za vrijeme prodora srpske i crnogorske vojske prema dolini Neretve, kada su skoro svi preživjeli Hrvati iz istočnoga dijela Hercegovine morali bježati iz svojih domova a neki su svećenici ubijeni. Nastavilo se u Kongori kod Tomislavgrada gdje su se pojavili pripadnici iste vojske i u jesen iste godine završilo u okolici Stoca. Prvi od četvorice hercegovačkih ubijenih svećenika 1942. godine bio je don Ante Bakula, župnik u Gornjem Hrasnu. Taj svećenik i prosvjetitelj rodio se 10. lipnja 1884. u Posušju. Poslije osnovne škole u rodnom mjestu prva tri razreda gimnazije završio je u Mostaru a ostale u Travniku te teologiju u Sarajevu (1906-1910). Zaređen je za svećenika Mostarske biskupije 29. lipnja 1909. Kratko je službovao u Blagaju (1910) te bio župnik u Viru (1910-1936), gdje je sagradio četiri škole, i od 1936. u Gornjem Hrasnu u zaleđu Neuma. Dvadesetoga travnja 1942. uhvatili su ga partizani te ga, prema svjedočanstvu katolika koji su s njim bili zarobljeni, tjedan dana mučili, kamenovali, vezali u štali za jasle, davali mu za hranu sijeno i drugu travu, na njemu jahali, potkovali kao konja te ubili u Vlahovićima kod Ljubinja i bacili u jamu tako da njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Zapravo, prema pisanom svjedočanstvu partizana Danila Bukvića, izravnoga sudionika don Antina odvođenja u smrt, lipnička četa južnohercegovačkoga partizanskog odreda u napadu na Gornje Hrasno imala je poseban zadatak koji se sastojao upravo u tome da zarobi don Antu i živa uhvati. Partizani su to i učinili te, prema istom opisu, opljačkali župnu kuću a don Anti dopustili da od kuće krene na svome konju Šarcu. Stoga je on mislio »da neće biti osuđen od suda pravde« te molio partizane da mu ne oštete stroj za pisanje i druge stvari koje su bili ponijeli »računajući da će mu to biti potrebno, da će biti pušten i povratiti se na svoju dužnost u Gornje Hrasno«. O zločinu na don Anti Bakuli postoji također dragocjen zapis o priznanju poznatoga partizanskog komesara Čede Kapora izrečenom pred don A. Borasom koji je to ovako zabilježio: »Taj i takav Čedo Kapor kazao mi je u razgovoru u kući Rade Koraća kako je znao za don Antu Bakulu i sve što se odnosilo na njega. Izričito mi je to rekao pred Radom Koraćem: Don Ante Bakula nije bio nikakav krivac. Nije se on bavio nikakvom politikom a niti je nama pravio neke neprilike niti je bio zločinac. Ni govora o tome. Don Ante se bavio svojim poslom a čak štoviše bio je susretljiv prema srpskom dijelu naroda u Gornjem Hrasnu. Nikome nije smetao a pomagao je svakome. Svakoga je susretao rado i bio sa svima u dobrim odnosima. Nije imao nikakve krivice s našega stanovišta. Nije bio angažiran ni u kakvoj vojnoj ili političkoj grupaciji. Poznavao sam sve te prilike u istočnoj Hercegovini. Sve informacije slijevale su se u našem štabu. Sve mi je bilo poznato. Znam što se je kasnije desilo sa don Antom. Poznato mi je to i mogu jedino reći da je to bila naša velika - greška.« Glas Koncila, broj 29 (1621), 17.7.2005.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.11.2007., ponedjeljak

STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERCEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORAĆU (1)

Piše: Tomo Vukšić Prvi ubijeni svećenik bačen u jamu Golubnjaču Waldemar Maximilian Nestor, svećenik Banjolučke biskupije Nakon završetka Drugoga svjetskog rata 1945. godine na području bivše Jugoslavije nastala je brojna režimska literatura koja je sustavno najcrnjim atributima kriminalizirala Crkvu u BiH, svećenike i angažirane laike a posvema prešućivala zločine nad njima, prije svega one partizanske. Neki od tih spisa pretendirali su na znanstvenost, npr. J. Horvat i Z. Štambuk, red. i izd., »Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera«, Zagreb 1946; V. Novak, »Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj«, Zagreb 1948, Beograd 1989; S. Simić, »Hercegovački biskupi za vreme okupacije2, Beograd 1990 - knjiga je napisana još 1955. godine; S. Simić, »Prekrštavanje Srba za vreme drugog svetskog rata«, Titograd 1958; A. Manhatan, »Catholic terror today«, London 1969; I. Cvitković, »Ko je bio Alojzije Stepinac«, Sarajevo 1986; V. Dedijer, »Vatikan i Jasenovac«, Beograd 1987. Drugi su se tekstovi pak zanosili literarnom vrijednošću, npr. romani N. Šipovca, »Proljeće na jugu«, Sarajevo 1982; »Ljeto na Gori 1941«, Sarajevo 1987; »Biskupov dnevnik '41«, Sarajevo 1989, i roman Vuka Draškovića »Nož«, Beograd 1982. S druge strane, isti režim kroz skoro pola stoljeća najstrože je zabranjivao i progonio svaki drukčiji govor o nastradalim svećenicima, časnim sestrama, braći laicima, bogoslovima i sjemeništarcima o kojima se u domovini može objektivno pisati tek nakon 1990. godine pa su se u međuvremenu pojavile i opsežne studije o njima. Tako npr. A. Baković, »Stradanja Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Svećenici - žrtve rata i poraća«, Zagreb 1994; R. Perić, »Da im spomen očuvamo«, Mostar 2000; A. Nikić, »Hercegovački franjevački mučenici 1524-1945«, Mostar 1992; M. Karaula, »Žrtve i mučenici. Stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu«, Sarajevo 1999; A. Orlovac, »Banjolučki martirologij. Svećenici Banjolučke biskupije - žrtve ratova dvadesetog stoljeća«, Banja Luka-Zagreb 1999; M. Semren, »Život i umiranje pod križem. Svjedočenje kršćanske franjevačke duhovnosti bosanskih franjevaca«, Sarajevo 2000; T. Vukšić, »Confessores fidei«, Mostar 2000; A. Nikić, »Lučonoše naše vjere i uljudbe - mrtvoslovnik hercegovačkih fratara«, Mostar 2004. Danas se pak nalazimo u godini u kojoj se obilježava 60. obljetnica završetka Drugoga svjetskog rata što je, nakon pobjede nad nacizmom i fašizmom, zemlje zapadne Europe uvelo u razdoblje moderne demokracije. Nasuprot tome, ratni pokreti otpora u zemljama srednje i istočne Europe doveli su na vlast satelitske komunističke režime Sovjetskoga Saveza koji su, posebice u prvim godinama svoje vlasti, likvidirali ili zatvarali sve koje su smatrali svojim političkim i ideološkim protivnicima. Tako je bilo i na Balkanu gdje su, već pri postavljanju temelja nove komunističke države, u zbjegovima, logorima, prijekim sudovima, a najčešće bez ikakva suđenja, eliminirane tisuće nevinih ljudi. To posebice vrijedi za hrvatske katolike iz BiH s kojima su također stradali brojni katolički svećenici i druge crkvene osobe. Najviše samo zato što su ih predstavnici nove vlasti smatrali protivnicima svoje ideologije. Istina, neke su tijekom rata ubili četnici, neki su umrli od tifusa ili na neki drugi način. Pa ipak broj zločina koje su nad duhovnim osobama Katoličke Crkve iz BiH izvršili partizani i kasniji komunistički režim, uzeti zajedno, kao što ćemo vidjeti, veći je od četiri puta od svih drugih nasilnih uzroka zajedno. Bosna i Hercegovina pred Drugi svjetski rat BiH je tridesetih godina 20. st. bila vrlo zaostala. Glavno zanimanje stanovništva bili su poljoprivreda, stočarstvo i šumarstvo. Prema popisu iz 1931. godine, u Hercegovini se čak 84,50% a u Bosni 83,20% ljudi radilo upravo te poslove. Veleobrtom i obrtom se u Bosni bavilo samo 7,40% a u Hercegovini 5,40% ljudi. Trgovina i voćarstvo bili su zanimanje 4,10% Bosanaca i 4,20% Hercegovaca. U javnim službama, slobodnim zvanjima i vojsci bilo je 3,90% Hercegovaca i 3% Bosanaca. U drugim zanimanjima ili bez zanimanja u Bosni je bilo 2,30% stanovnika odnosno 2% u Hercegovini. Pismenost stanovništva bila je na vrlo niskoj razini i niža nego u ostalim krajevima jer je svega 31% stanovništva, s više od deset godina, bilo pismeno. U Hercegovini, koja je u tome stajala nešto bolje od Bosne, svega je 34% ljudi bilo pismeno što znači da još 1931. godine 66% tamošnjega pučanstva nije znalo čitati i pisati a u Bosni u isto vrijeme više od 70%. Mnogo manje pismene bile su žene (oko 15%) negoli muškarci (u Bosni oko 39% a u Hercegovini oko 55% pismenih). U Bosni su najpismeniji bili krajevi sjeverne i srednje Bosne a manje pismenih bilo je u istočnoj i zapadnoj Bosni. S druge strane, u Hercegovini je najmanje pismenih, prema rezultatima službenoga popisa, bilo je u kotarevima Nevesinje i Ljubuški. Katolici u BiH uoči Prvoga svjetskog rata Stanje u kojemu se našla Katolička Crkva u BiH između dva svjetska rata ponekad je bilo teže negoli u ostatku ondašnje države. Zapravo, jednako diskriminirani kao cijeloj državi, u društvenom smislu bilo im je čak nešto lošije negoli u nekim drugim krajevima, naročito zbog državnoga forsiranja starokatolika na račun Katoličke Crkve. Međutim, u statističkom smislu katolici su se u tim krajevima držali bolje negoli na općem planu jer, osim u slučaju jednoga sela kod Tuzle, nisu prihvaćali starokatolicizam niti su na neki drugi način napuštali Crkvu pa su 1931. godine uspjeli zadržati svoj raniji postotak. Oni su između 1921. i 1931. godine porasli s 444.431 na 557.836 pripadnika. Istodobno, broj pravoslavaca se s 820.731 popeo na 1.028.723, dok je broj muslimana pao sa 717.562 na 586.151. Tj. oko 0,50% poraslo je sudjelovanje katolika i pravoslavaca u ukupnom broju stanovnika, a za otprilike isto toliko smanjio se postotak muslimana. Prema posljednjim predratnim preciznim crkvenim podacima o broju katolika u BiH, 1. srpnja 1937. bilo ih je 640.501. A budući da nisu poznati podaci o broju pravoslavaca i muslimana iz istoga vremena, niti točniji od posljednjega državnoga popisa, primorani smo posuditi podatke popisa iz 1931. da bismo stekli približnu sliku o sastavu stanovništva neposredno prije rata. Konfensionalna raspodjela stanovništva u BIH 1937. (1931) godine U upravnom smislu Katolička Crkva u BiH bila je razdijeljena u četiri biskupije, okupljene u jednu metropoliju: sarajevsku nadbiskupiju, te biskupije Mostar, Trebinje i Banja Luka dok su franjevci imali dvije provincije sa sjedištima u Sarajevu i Mostaru. Dijecezanski kler se pripravljao u sjemeništu s pripadajućom klasičnom gimnazijom u Travniku i bogosloviji u Sarajevu a franjevački u sjemeništima u Visokom i Širokom Brijegu, uz koje su djelovale klasične gimnazije, te vlastitim bogoslovijama u Sarajevu i Mostaru. U biskupijskom sjemeništu u Travniku i bogosloviji u Sarajevu djelovali su isusovci koji su bili profesori i odgojitelji. Trapisti su imali svoj veliki samostan u blizini Banje Luke s vlastitom osnovnom školom, gimnazijom i bogoslovijom. Na istom području djelovalo je više od 700 časnih sestara, pripadnica različitih redova: Milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga, Školske sestre sv. Franje, Kćeri Božje ljubavi, Služavke Malog Isusa, Sestre sv. Križa i Klanjateljice Krvi Kristove koje su obavljale razgranatu humanitarnu i prosvjetnu djelatnost. Stradanje svećenika na početku rata Poznato je da nije bio mali broj svećenika, podrijetlom iz BiH koji su bili učlanjeni u druge biskupije i redovničke provincije izvan Hercegovine, te su službovali na drugim stranama u domovini i svijetu. Stoga se njihovim stradanjima ovdje ne bavimo već se ograničavamo samo na one koji su bili ili inkardinirani u jednu od biskupija i provincija u BiH ili su tijekom rata djelovali u BiH bez obzira kome su pripadali. O svećenicima koji su u BiH stradali za vrijeme Drugoga svjetskog rata u povodu njihovih smrti skoro redovito su u tadašnjoj crkvenoj periodici tiskani njihovi nekrolozi. Međutim, ne za sve stradale i ne jednako informativno. No, bez obzira na to, iz tih zapisa o mnogima se mogu prikupiti korisni podaci. Međutim, budući da je daleko najveći broj svećenika ubijen neposredno nakon završetka rata 1945. godine, kad je sva katolička periodika bila zabranjena, o daleko najvećem broju stradalnika u domovini nije ni moglo biti ništa zabilježeno. Dapače, budući da su ih daleko najviše ubili partizani, i običan govor o partizanskim zločinima komunistički je režim najstrože kažnjavao. U inozemstvu su, međutim, iseljenici često pisali također o tragediji katoličkih svećenika. Čak se već 1946. u Rimu pojavila i prva knjiga o tome (Martyrium Croatiae) a obrađivanje te teme nastavljeno je i kasnije. U iseljeničkoj periodici i nakon toga često su se pojavljivali tekstovi toga sadržaja ali i posebna izdanja, no podaci koje su donosili ti tekstovi, naravno, redovito su bili nepotpuni jer je autorima bilo vrlo teško dolaziti do pouzdanih podataka. To je problem s kojim se često također u novije vrijeme susreću pisci tekstova o stradanjima svećenika jer podaci ponekad jednostavno nedostaju ili ih je teško provjeriti, a mnogi pouzdani svjedoci već davno su umrli. Prve svećeničke žrtve na području Banjolučke biskupije Ratna tragedija, koja je bila zahvatila svijet, već na početku je odnijela i prve svećeničke žrtve na području BiH. Dapače, u BiH je partizanski ustanak 27. srpnja 1941. započeo upravo ubojstvom jednoga svećenika i grupe hodočasnika koji su se vlakom vraćali u Drvar. Međutim, budući da ovdje, zbog naravi članka, nije moguće ni ukratko prikazati način stradanja svih svećenika, bit će detaljnije opisana samo ubojstva u prvoj godini stradanja na području pojedinih biskupija, tj. pogibije svećenika 1941. i 1942. godine. Prvi ubijeni svećenik u Drugom svjetskom ratu na cijelom području bivše Jugoslavije bio je Waldemar Maximilian Nestor, svećenik Banjolučke biskupije i župnik u Bosanskom Petrovcu. Taj bivši monah trapist, po narodnosti Nijemac i rođen 12. prosinca 1888. u Gross Strehlitzu u Njemačkoj, kao dijete je započeo školovanje u Petrogradu ali se kasnije s roditeljima doselio u okolicu Banje Luke gdje je otac kao državni šumar dobio posao. Školovanje je kao dječak nastavio kod trapista u samostanu »Marija Zvijezda« u Delibašinu Selu. Za svećenika je zaređen 2. veljače 1917. kao trapist te je obnašao službu učitelja u samostanskoj osnovnoj školi i upravitelja dobara samostana kod Banje Luke a 1931. godine je prešao u biskupijske svećenike. Potom je bio župni vikar u Ljubunčiću kod Livna (1931-1936) i potom župnik u Bosanskom Petrovcu (1936-1941). Tijekom svoje službe sjedište župe prenio je u Drvar zato što je tamo živio najveći broj katolika. Odatle je bio pozvan da u Kosovu kod Knina na blagdan sv. Ane, u subotu 26. srpnja 1941, predvodi misu i propovijeda te je zajedno s većom skupinom svojih župljana tamo išao na hodočašće. Iako su ga kninski fratri zaustavljali da ne ide u Drvar gdje je već bila nastala buna, budući da je sutra bila nedjelja, župnik Nestor je želio svakako vratiti se u svoju župu kako bi vjernicima služio misu, koju je bio zakazao, te sutradan rano ujutro krenuo nazad vlakom. Na povratku su srpski pobunjenici presreli njihov jutarnji vlak, zarobili sve putnike katolike, svezali ih i odveli u mjesto Trubar blizu Drvara te ih sve, zajedno sa župnikom Nestorom, 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili u nju. Glas Koncila, broj 28 (1620), 10.7.2005.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.11.2007., nedjelja

Pozivamo vas na koncert u Dugom Selu u subotu 1.prosinca

Plakat za koncert(klikni) Dom HV-a, Dugo Selo, Zagrebačka 24, 1. prosinca, 18.00 sati ----------------------------------------------------------------------------------------------- Glazbeni studio Cerovac(GSC) i Turistička zajednica Dugo Selo pozivaju vas na GODIŠNJI K O N C E R T polaznika tečajeva GSC-a Na programu su narodne i zabavne skladbe domaćih i stranih skladatelja Nastupaju: violina: Josip Budim glasovir: Juliana Lučić, Antonio Paunović, synthesizer: Marija Barbarić, Domagoj Aleraj, Filip Laštro, Gabrijela Kostanjevac, Filipa Čaran, Filip Čuhnil, Blanka Vrhovski, Mario Pavičić, Hrvoje Čuhnil, Ivan Budim, Mihael Ćuže bas-gitara: Ivan Štefinovec gitara: Mislav Ćuže, Fran Tolić, Kristijan Jambrek, Valentina Miloščić, Jura Bijelić i sastav Slytherin. ------------------------------------------------------------------------------------------ Ulaz slobodan

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.11.2007., subota

Četnici i hrvatski medijski prostor (2)

From Iz pismohrane Glasa Koncila STRATEGIJA ČETNIČKOGA ZAGAĐIVANJA HRVATSKOGA MEDIJSKOG PROSTORA Piše: Tomislav Vuković Ima li licemjerja u Hrvatskoj u osudi ustaštva? U raspravama i osudama totalitarizama svih vrsta u Hrvatskoj već dulje vrijeme vlada nedosljednost, selektivnost i, nije pretjerano reći, licemjerje! Nije riječ samo o ustaštvu i komunizmu, što bi netko odmah s razlogom mogao pomisliti, nego i sveprisutnijem četništvu, o čemu se u javnosti uglavnom šuti Hrvatska su glasila nedavno objavila vijest kako je »Hrvatska Vlada najodlučnije osudila izgred na skupu zadarske udruge 'Hrvatski domobran' na obilježavanju stradanja prosinačkih žrtava 1918, na kojemu je bila istaknuta fotografija Ante Pavelića, a dio sudionika prošao gradom odjeven u crno s istaknutim ustaškim znakovljem«. Osudi nekolicine oronulih staraca, bivših pripadnika ustaških postrojbi, odmah su se pridružile i sve parlamentarne stranke od vladajućeg HDZ-a do oporbenog HSP-a, a zadarska je policija počela s prekršajnom obradom nad više osoba »zbog sumnje da su isticali obilježja neprimjerenog sadržaja«, kako je to priopćio MUP. Komunizmu i četništvu povlašteni status Reakcija hrvatske političke javnosti na veličanje ustaštva bila je očekivana, jer u današnjoj Hrvatskoj prizivanje i javno veličanje poražene totalitarne ustaške ideologije sa svim njezinim negativnim učincima u povijesti za pripadnike svih naroda na ovim prostorima, među njima, dakako, i hrvatskog, suprotno je hrvatskim nacionalnim interesima. Međutim, u raspravama i osudama totalitarizama svih vrsta, u Hrvatskoj već dulje vrijeme vlada nedosljednost, selektivnost i, nije pretjerano reći, licemjerje! Nije riječ samo o ustaštvu i komunizmu, što bi netko odmah s razlogom mogao pomisliti, nego i sveprisutnijem četništvu, o čemu se u javnosti uglavnom šuti. U tom svojevrsnom »trolistu« čini se da su komunizam i četništvo zadobili povlašteni status. Da kraj priče o četništvu u Hrvatskoj nije završen, pokazala je uz ostalo i knjiga Miroslava Todorovića »Hohštapler«, izdana 2004. godine u Bjelovaru, u kojoj se s puno pohvalnih riječi opisuje četnički pokret, njegovi ideolozi i vođe. Ona se može kupiti u knjižarama diljem Hrvatske i, što je već postalo znakovito, u knjižari na Trgu bana Josipa Jelačića. Tako je središnji zagrebački trg izgleda postao omiljena četnička meta. Budući da se knjiga doimlje kao svojevrsni »mali leksikon četništva«, potrebno je spomenuti barem neke njezine osnovne pojmove, tj. likove koji se spominju u njoj, i podsjetiti dio hrvatske javnosti, što je već samo po sebi prilično jadno i žalosno, na njihovu povijesnu ulogu i sadašnje mjesto u hrvatsko-srpskim odnosima. Od Draže preko Stevana do Gojka Jedan od gavnih likova koji se provlači kroz veći dio knjige je »gordi nositelj Srebrne medalje za hrabrost« (str. 49), »besprijekorno discipliniran«, »nositelj ideje ravnogorske Srbije«, »vođa istinskih srpskih rodoljuba«, »ravnogorski rodoljub« (str. 50), zadojen duhom patrijarhalne srpske obitelji, dobroćudni pukovnik« (str. 147), »srpski patriot« (str. 298) - Dragoljub Draža Mihailović »Čiča«. Suvišno je danas uopće govoriti o posljedicama njegova »rodoljublja« i njegovih ravnogorskih sljedbenika tijekom Drugoga svjetskog rata u brojnim hrvatskim i muslimanskim selima, jer je o tome već napisan priličan broj knjiga i studija. Možda je za ilustraciju vrijedno spomenuti tek jednu u mnoštvu povijesnih činjenica, kojoj nije potrebno bilo kakvo tumačenje. U pismu od 13. veljače 1943. zapovjednik četničkoga Ozrenskog korpusa piše zapovjedniku četničkog vojnog odreda Golubu Mitroviću: »Sve katolike koji su se ogriješili o naš narod u tragičnim njegovim danima, nemilosrdno ćemo uništiti. Seljački svijet i sitni radnički svijet poštedjet ćemo klanja, ali ćemo od njih napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje. Eto, to su ciljevi naše velike borbe... Počelo je spremno i uspješno, treba samo nastaviti i ustrajati.« Moljevićev projekt o »homogenoj Srbiji« iz lipnja 1941. prihvaćen je kao programska platforma četničkoga pokreta Draže Mihailovića: »Rekonstrukcijom toga plana, koji podrazumijeva i fizičko istrebljenje ili nasilno iseljavanje nesrpskog stanovništva na svim područjima 'etnički čiste Srbije', Hrvatska je presječena koridorom od Okučana do Virovitice, s tim da bi Dalmacija, s izvjesnim stupnjem autonomije, bila direktno uključena u Veliku Srbiju.« Vodećega četničkog ideologa i teoretičara dr. Stevana Moljevića bjelovarska knjiga opisuje kao »kolosalnu figuru ravnogoraca« (str. 202), »hrabrog Čiča Dražinog pravosrodnika i političkog istomišljenika«, »velikog čovjeka«, »neslomljivog duha« (str. 203), koji je pred smrt napisao »potresne« riječi: »Ja umirem, a oni koji dolaze produžit će našu borbu do kraja. Donijet će pobjedu i bez mene« (ibid). Dobro je podsjetiti se da je Moljevićev projekt o »homogenoj Srbiji« iz lipnja 1941. prihvaćen kao programska platforma četničkoga pokreta Draže Mihailovića: »Rekonstrukcijom toga plana, koji podrazumijeva i fizičko istrebljenje ili nasilno iseljavanje nesrpskog stanovništva na svim područjima 'etnički čiste Srbije', Hrvatska je presječena koridorom od Okučana do Virovitice, s tim da bi Dalmacija, s izvjesnim stupnjem autonomije, bila direktno uključena u Veliku Srbiju« (Željko Krušelj, »Krojači hrvatskih granica«, »Vjesnik«, 1991, str. 71). Ne treba previše mudrosti u zaključku da četničke ideje žive i danas u glavama brojnih srpskih političara, umjetnika, novinara, glazbenika i drugih javnih djelatnika. Jedan od njih je i pjesnik Gojko Đogo, za kojega se u »Hohštapleru« govori kao o »pjesniku istančana duha«. Previše bi vremena oduzelo analiziranje njegovih duhovno-emotivnih uradaka, pa se dovoljno prisjetiti ocjene Ivana Relkovića, koji je u knjizi: »Savle, Savle, zašto me progoniš?« (Zagreb, 1994) o njegovom pjesništvu napisao: »Gojko Đogo pripada onoj grupi srpskih književnika koja se politički djelatno angažirala u kreiranju velikosrpskih programa« (str. 249). Protuhrvatski hrvatski izdavači?! Omiljena tema četničke ideologije je hrvatski narod, pa ne treba čuditi da se u spomenutoj knjizi govori općenito o Hrvatima kao »mrziteljima Srba« (str. 10). Začuđuje jedino da se takve protuhrvatske teze danas slobodno propagiraju, ni manje ni više nego - od hrvatskih izdavača u Hrvatskoj!? Posve je onda razumljivo da su u tom kontekstu hrvatski povijesni velikani objekti najgorih poruga i bezočnog pljuvanja, pa je Ante Starčević »izumitelj nacističkih kroata i ustašotvoraca« (str. 42), a Stjepan Radić je u beogradskoj skupštini samo dobio ono što je i »zaslužio«, kako to Todorović zorno opisuje: »Gorljivi govornik Puniša Račić, narodni tribun plodne i pitome Šumadije, čovjek koji je u svakoj prilici držao do sebe, pištoljem je opovrgnuo teške klevete grupe 'zastupnika' Hrvatske seljačke stranke, izdvojene u poseban ćošak, upućene njemu i 'ostalom srpstvu'... stranački prvak Stjepan Radić koji je sipajući pogrde na Srbiju, isprovocirao atentatorovu ruku, prošao je s neizlječivim povredama« (str. 86). Katolištvo je također nezaobilazna četnička »poslastica«, pa je zato sarajevski nadbiskup Stadler »biskup bolesnog uma, izvitopereni bogotumač« (str. 11), koji je »željan srpske šizmatičke krvi« (str. 30), a čak je i Josip Broz Tito bio »uskogrudno franjevački orijentiran« (str. 45) i sl. Iako je »Hohštapler« romansirana biografija Josipa Broza Tita u kojoj Miroslav Todorović literarno opisuje događaje i osobe na temelju nekih povijesnih činjenica, pri čemu mu treba dopustiti umjetničku slobodu, nedopustiv je njegov metodološki pristup. Njemu cilj (ideološke i političke poruke koje šalje čitateljima) opravdava sredstvo (krivotvorenje i nepoznavanje povijesne faktografije). Od brojnih neistina i, nije pretjerano reći, svjesnih laži, vrijedi spomenuti tek neke. Tako opisuje tobožnje svjedočanstvo jasenovačkoga zatočenika: »Sredinom travnja 1941. godine fašisti su prebacili moju majku i mene iz logora Banjica u Jasenovac« (str. 110), iako je jasenovački logor uspostavljen puna tri mjeseca kasnije, tj. sredinom srpnja 1941. (v. Goldstein, »Holokaust u Zagrebu«, »Novi Liber«, Zagreb, 2001, str. 304). Todoroviću je povjesničar Jere Jareb - »Jare Hereb«, svećenik zagrebačke nadbiskupije Vilim Cecelja - »Vilijam Cecil« (str. 154), ustaški dužnosnik Jure Francetić - »Jure Francišković« (str. 155) itd. Je li riječ tek o beskrupuloznom nastojanju hrvatskoga izdavača za lakom zaradom, strategiji četničkoga zagađivanja hrvatskoga medijskog prostora, ili jednome i drugome, teško je reći. Jedno je sigurno: Tom je problemu potrebno pristupiti barem jednako tako kao što se pristupilo prema skupini zadarskih staraca! Ako zbog »međunacionalnih odnosa«, »medijskih sloboda«, »međudržavnih odnosa«, »poštivanja manjinskih prava«, ili tome slično, sve padne u zaborav, hrvatski će ban Josip Jelačić na zagrebačkom trgu uskoro doživjeti još pokoju neugodnost od »ravnogorskih rodoljuba«.

- 10:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.11.2007., petak

Četnici i hrvatski medijski prostor (1)

From Iz pismohrane Glasa Koncila STRATEGIJA ČETNIČKOGA ZAGAĐIVANJA HRVATSKOGA MEDIJSKOG PROSTORA Piše: Tomislav Vuković Izdavačka kuća »Dunja« iz Bjelovara objavila je 2004. godine knjigu srbijanskog književnika Miroslava Todorovića »Hohštapler«, u kojoj se otvoreno veliča četnička ideologija i njezini promicatelji u povijesti i sadašnjosti. Nitko od predstavnika hrvatskih vlasti, političara, nevladinih udruga, književnika, povjesničara, kolumnista i drugih javnih djelatnika nije smatrao potrebnim barem reagirati na očitu provokaciju. »Čiča« Dražin treći pohod na Hrvatsku »Na kraju, ne mislim da sam pogriješio zato što sam se na Trgu bana Jelačića slikao s Dražom Mihailovićem... ipak sam morao ovo uraditi. Bio je to izraz moje građanske slobode, čak i dužnosti.« Hohštapler, Miroslav Todorović, Izdavačka kuća »Dunja«, Bjelovar Hohštapler, Miroslav Todorović, Izdavačka kuća »Dunja«, Bjelovar »Ante Pavelić je nositelj ideje hrvatske državnosti, vođa istinskih hrvatskih rodoljuba«, »život toga ponosnog utemeljitelja ustaškog rodoljublja završio je nažalost tragično« - te i slične tvrdnje objavljene su nedavno u jednoj knjizi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu u Nišu. Ona se po prilično povoljnoj cijeni može nabaviti u svim knjižarama u Beogradu i diljem Srbije i Crne Gore! Takva vijest o veličanju Ante Pavelića i propagiranju ustaške ideologije u današnjoj Srbiji i Crnoj Gori mnoge bi zapanjila ili, možda, tek zbunila, ali, najvjerojatnije, u nju ne bi nitko povjerovao. Sumnja u istinitost vijesti bila bi posve razumljiva jer bi ona graničila s prvorazrednom aferom. Osim toga svaki narod, pa i srpski, drži barem do minimuma vlastitog dostojanstva te bi sigurno burno reagirao na očitu provokaciju. »Čišćenje« povijesnog pamćenja Nažalost, takve se i slične nevjerojatnosti danas mogu dogoditi jedino u Hrvatskoj. Najočitiji primjer je izdavačka kuća »Dunja« iz Bjelovara koja je prošle godine objavila knjigu srbijanskog književnika Miroslava Todorovića »Hohštapler«, u kojoj se otvoreno veliča četnička ideologija i njezini promicatelji u povijesti i sadašnjosti. Ona je čak za hrvatsko čitateljstvo sa srpskog jezika »prevedena i priređena«, kako to doslovce stoji na njezinim prvim stranicama, da bi bila u Hrvatskoj što »razumljivija«. Nitko od predstavnika hrvatskih vlasti, političara, nevladinih udruga, književnika, povjesničara, kolumnista i drugih nije smatrao potrebnim barem reagirati na očitu provokaciju. Tim povodom nije održan ni jedan okrugli stol, tom događaju nije posvećena ni jedna televizijska emisija, predsjednika se hrvatske države o tome nije pitalo za mišljenje, ni jedno glasilo nije tome posvetilo bilo kakvu pozornost, od HHO-a se nije čula ni jedna riječ, ni jedna kaznena prijava nije podnesena zbog »veličanja totalitarnih ideologija« i tome sl. Čini se da četništvo polako ali sigurno sigurnim koracima kroči u osvajanju Hrvatske, tj. njezina javnog mijenja. Dragoljub Draža Mihailović, zvani »Čiča«, po treći put u povijesti pokušava ostvariti svoj naum, samo za razliku od dva prijašnja pokušaja, u Drugome svjetskom ratu i Domovinskome ratu, kada su njegovi istomišljenici provodili etničko čišćenje, ovoga puta provodi čišćenje povijesnog pamćenja. Hrvatski naivci o srpskom »nacionalnom junaku« U tom se kontekstu vrijedi prisjetiti sada već zaboravljenoga beogradskog studenta koji se sredinom studenoga na središnjem zagrebačkom trgu provokativno slikao s likom Draže Mihailovića. Slučaj je elegantno riješen tako da je hrvatskoj javnosti dana kakva-takva zadovoljština, s time da se i srbijanska javnost ne osjeti previše povrijeđenom. Predsjednici dviju vlada izravno su zbog toga telefonski komunicirali, srpskome je studentu skraćena zatvorska kazna, srpski su čelnici u Hrvatskoj cijeli slučaj opisali u stilu »dječja nestašnost«, djelatnici Veleposlanstva Srbije i Crne Gore u Zagrebu pokazali su primjerenu skrb za svoga državljanina, kolumnist »Novog lista« izjavio je tamošnjoj javnosti kako »klince nije trebalo strpati u zatvor« te da je »sudska vlast reagirala brzopleto« (Nastasja Radović, »A gdje je tu Pikaso?«, »Monitor«, 3. XII. 2004.), povjesničar dr. Ivo Goldštajn reagirao je slično, uz opasku da je Draža Mihailović osnovano optužen za počinjene ratne zločine u Drugome svjetskom ratu, ali i poruku, koja je sigurna godila jednom dijelu srbijanske javnosti: »...iako se njegovom suđenju mogu staviti raznorazne zamjerke s obzirom na ’današnje standarde’« (ibid.), itd. Da je ipak riječ o hrvatskim naivcima, potpuno promašenim ocjenama dvojice spomenutih hrvatskih »eksperata« i smišljenoj četničkoj strategiji, potvrdio je sam počinitelj, trenutni »srpski nacionalni junak«, student Arhitektonskoga fakulteta u Beogradu Stevan Vranešević. U napisu »Draža i ja na Jelačića placu« u beogradskom tjedniku »Nin« od 2. XII. 2004., uz mnoštvo ironije i bahatosti otvoreno je priznao: »Meni je ta izložba bila samo sporedni motiv za odlazak u Hrvatsku. Pravi motiv bio mi je da se na Trgu bana Jelačića slikam s Dražom, poslije ovoga što se desilo Milanu Guroviću, da ga zbog Dražine tetovaže ne puste u zemlju. To me je jako isprovociralo, takvo miješanje politike i sporta. Usporedio sam to sa Olimpijadom u Berlinu 1936: Hitler se tada nije htio rukovati s crncem, ali mu je ipak dozvolio da sudjeluje na Olimpijadi... Zašto baš Trg bana Jelačića? Jednostavno - to je najprepoznatljivije mjesto u Zagrebu.« »Možda ću ponovno u Zagreb!« U nastavku je na pune dvije stranice opisivao što se sve točno dogodilo na trgu, dakako, s očekivanim zaključcima o Hrvatima: »Ne tuče me zbog Draže, nego zato što sam Srbin«; o nekorektnosti policajaca: »U postaji nam policajci psuju srpsku majku«; o lažnom svjedoku i tobožnjoj sudskoj farsi: »Presuda je unaprijed donesena, a mi smo žrtveni janjci. Atmosfera je bila takva, pogotovo kada smo saznali da je tog dana bila godišnjica pada Vukovara«; o srpskoj »nadmoći« nad hrvatskim »glupostima«: »Na putu do zatvora smijemo se toj nestvarnoj situaciji«; o stoičkom podnošenju zatočeničkih dana i općem ozračju: »Jedan od zatvorenika, koji mi je donosio hranu i bio fin prema meni, pretučen je«; o vlastitim »herojskim« uspjesima u provociranju hrvatskih zatočenika: »...poludjeli su, počinju se penjati po zidu, a ja u ćeliji na drugom katu. Opća ’frka’«; i o izlasku iz zatvora: »Koliki stres sam doživio shvatio sam tek kada sam izišao iz zatvora, kada su mi vratili vezice. Deset minuta nisam mogao da ih uvučem u tenisice.« Zaključak je u »Ninu« očekivan, no, bilo bi dobro kada bi ga sadašnja elita hrvatskog društva pomno pročitala, kako bi se u budućnosti mogla što primjerenije odnositi prema očito sve agresivnijem i nadirućem četništvu: »Na kraju, ne mislim da sam pogriješio zato što sam se na Trgu bana Jelačića slikao s Dražom Mihailovićem... ipak sam morao to uraditi. Bio je to izraz moje građanske slobode, čak i dužnosti... Mnogi me pitaju hoću li ću ponovno u Zagreb. Tko zna, možda i hoću. Ako bude trebalo nešto ponovno slikati.« Velika Srbija odgođena za »bolja vremena« Dakle, spomenuti je beogradski anonimus tek odraz općeg ozračja u susjednoj državi, htio to netko priznati ili ne htio, išlo to u prilog politici međunarodne zajednice na »zapanom Balkanu« ili ne išlo, bilo to jasno hrvatskim političarima ili ne bilo. Previše je ozbiljnih pokazatelja u Srbiji zbog kojih bi Hrvatska trebala biti na oprezu, počevši od nedavnih izbora u kojima su »šešeljevci« dobili respektabilan postotak glasova i zauzeli ključne pozicije u brojnim srbijanskim mjestima, poprsja Draže Mihailovića, koja se mogu vidjeti u nekim srbijanskim ministarstvima, povijesnih udžbenika u kojima se četnički pokret prikazuje isključivo herojsko-rodoljubnim bez bilo kakvih povijesnih »mrlja« (posebice prema drugim narodima), pozitivnih izjava najviših državnih dužnosnika u Srbiji o njegovoj ulozi u povijesti i sadašnjosti, medijske naklonosti, usvojenog zahtjeva sadašnjeg vođe Srpskog pokreta obnove i ministra vanjskih poslova Vuka Draškovića da se i pripadnicima Ravnogorskog pokreta, kao i partizanima, konačno dodijele »antifašističke« mirovine, koji je nedavno u beogradskoj Skupštini prošao bez velikih dvojbi, jer je od 250 zastupnika samo njih 24 bilo protiv, nikada napuštene zamisli o Velikoj Srbiji do »glasovite« crte Virovitica-Karlovac-Karlobag, čije je ostvarenje, kao što je to javno izjavio sadašnji radikalni vođa Tomislav Nikolić, samo odgođeno za kasnija, tj. neka »bolja vremena«, do mnoštva grafita diljem Srbije: »Šešelj - prkosni srpski junak«. U tom kontekstu nije nimalo bezazleno objavljivanje knjige »Hohštapler« u Hrvatskoj.

- 07:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

22.11.2007., četvrtak

Pozivamo vas na koncert u Dugom Selu u subotu 1.prosinca

Plakat za koncert(klikni) Dom HV-a, Dugo Selo, Zagrebačka 24, 1. prosinca, 18.00 sati ----------------------------------------------------------------------------------------------- Glazbeni studio Cerovac(GSC) i Turistička zajednica Dugo Selo pozivaju vas na GODIŠNJI K O N C E R T polaznika tečajeva GSC-a Na programu su narodne i zabavne skladbe domaćih i stranih skladatelja Nastupaju: violina: Josip Budim glasovir: Juliana Lučić, Antonio Paunović, synthesizer: Marija Barbarić, Domagoj Aleraj, Filip Laštro, Gabrijela Kostanjevac, Filipa Čaran, Filip Čuhnil, Blanka Vrhovski, Mario Pavičić, Hrvoje Čuhnil, Ivan Budim, Mihael Ćuže bas-gitara: Ivan Štefinovec gitara: Mislav Ćuže, Fran Tolić, Kristijan Jambrek, Valentina Miloščić, Jura Bijelić i sastav Slytherin. ------------------------------------------------------------------------------------------ Ulaz slobodan

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.11.2007., srijeda

HRT i etičko povjerenstvo su odbili emitirati slijedeći video spot:

VJERSKO POJMOVLJE U IZVORNIM DOKUMENTIMA TZV. REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE (6)

Piše: Stipan Bunjevac Patologija i humor »krajinskih genija« Čini se da ni jedan katolički svetac nije toliko smetao predstavnicima »krajinske države« kao sv. Bono, koji je itekako bio »prisutan« u životu svih Vukovaraca i cijele istočne Slavonije, bez obzira na bilo čiju nacionalnu, svjetonazorsku i vjersku pripadnost Rječnik intelektualno-kulturno-političkih »mozgova« nekadašnje »krajinske države« u Republici Hrvatskoj obilovao je i pojmovima vezanih isključivo za katolištvo, kao npr. »Vatikan«, »Stepinac«, »biskupija«, »samostan«, pojedini katolički sveci i sl. Dakako, da su svi oni rabljeni samo u jednom jedinom kontekstu, u kojemu je katolištvo i hrvatstvo vrelo svega ovozemaljskog prošlog, sadašnjeg i budućeg zla. Mržnja »krajinskih genija« prema Hrvatima i katolicima ne samo da se uobličivala u zastrašujuće formulacije, razasute po brojnim stranicama službenih dokumenata tzv. RSK, nego je poprimala patološka i komična obilježja. Naime, nakon prelistanih »krajinskih dokumenata«, s jedne se strane čitatelj mora ozbiljno zamisliti nad utemeljenosti »glasovite« dijagnoze (šibenskog) »krajinskog ideologa i psihijatra« dr. Jovana Raškovića o vlastitom narodu (što se ipak, razumije se, mora uzeti s dozom opreza), a s druge se strane teško može oduprijeti navali smijeha nad mnoštvom izrečenih »turbogluposti«. »Vatikanska promidžba« beogradske televizije!? Neka svatko sam prosudi je li riječ o patologiji, humoru ili jednome i drugome, npr. u dopisu visokih dužnosnika tzv. RSK od 25. kolovoza 1993. upućenog »Radio-televiziji Srbije - TV Beograd«. U njemu se žestoko prosvjeduje zbog prikazivanja dokumentarnog filma o Vukovaru, koji je »emitiran 22. kolovoza o. g. u prijepodnevnoj emisiji oko 10 sati«, a koji, zapravo, prema ocjeni »krajinskih intelektualaca«: »servira vatikansku antisrpsku promidžbu velikom jugoslavenskom gledateljstvu«. »Krajišnici« istina priznaju na samome početku kako uopće nisu gledali emisiju, ali prosvjeduju na temelju »prigovora mnogih ljudi«. U čemu je »vatikanska promidžba« TV Beograd, jasno je navedeno u dopisu: »U toj emisiji ste pričali priču o vitezu koji je doplovio Dunavom u Vukovar i tamo gdje se zaustavio sagrađena je crkva. Ta skaska (narodna priča o povijesnoj osobi, op. a.) prepisana je iz klerikalne Belavićeve brošure i ne bi toliko padala u oči da niste naglasili da je taj vitez (sv. Bono) zaštitnik svih Vukovaraca. Ako ste to doista javno rekli, onda ne samo da nemate političkog sluha, već izravno ovakvim načinom prikazivanja 'kulturnog blaga Vukovara' idete na ruku Vatikana i hrvatskim neofašistima... Vi plasirate kleronacionalističku priču o vitezu zaštitniku Vukovaraca. Pitamo vas kojih Vukovaraca?« Zato je u dopisu iznijet prilično oštar zahtjev: »Ubuduće kada budete radili slične emisije vezane za naše područje, molimo vas da se savjetujete s našim stručnjacima kako ne bi pravili greške koje stalno i uvijek idu protiv srpskog naroda u Republici Srpska Krajina... Nadamo se da ćete ubuduće više voditi računa o povijesnim činjenicama, interesima Srba i da ćete imati više političkog sluha.« Zahtjev je potkrijepljen s još dva »teška propusta«, koja su se dogodila u srbijanskoj metropoli, od kojih je prvi: »U Beogradu je bila organizirana izložba o temi genocida na srpskom blagu Vukovara, a ona je koncipirana tako kao da su je radili Tuđmanovi bojovnici a ne Srbi.« Drugi je »neoprostivi grijeh«: »U Beogradu su stručnjaci valorizirali dvorac i njegove štale u Vukovaru u najvišu spomeničku kategoriju.« Dopis je dan na znanje i Miloradu Višiću, »predsjedniku Izvršnog savjeta općine Vukovar«. Sv. Bon, - zaštitnik Vukovara Čini se da ni jedan katolički svetac nije uspio toliko »stati na žulj« predstavnicima »krajinske države« kao sv. Bono. On je, izgleda, bio toliko živo prisutan ne samo u vjerskome životu nego i u povijesnom pamćenju, baštini, tradiciji i svagdašnjem životu Vukovara, svih njegovih mještana i cijeloga područja istočne Hrvatske, bez obzira na bilo čiju nacionalnu, svjetonazorsku i vjersku pripadnost, da je jako smetao velikosrpskim umovima koji su »čistili« sve segmente života od svega nesrpskog. Zato je morao intervenirati »krajinski Emanuel Schäfer« (vrhovni zapovjednik njemačke Službe sigurnosti u Srbiji, koji je 8. lipnja 1942. izvijestio nadređene da je Beograd »Judenfrei«, tj. »očišćen od Židova«),u više navrata dosada spomenuti Velimir Ćerimović. On je jednako tako na kulturnome području »čistio« tzv. RSK od svega katoličkog i hrvatskog, pa ju je i »očistio« od sv. Bone, kako to objašnjava tobožnjim vjersko-kulturnim razlozima, u dopisu od 29. lipnja 1993. Tajništvu za društvene djelatnosti općine Vukovar: »Voštana figura sv. Bone nije nikada bila zaštićeni kulturni spomenik, a što se tiče njegova 'štovanja kod katoličkog puka', vidi se po tome koliko su ga cijenili, kad nikada nije imao svoj vlastiti oltar. Voštana figura sv. Bone, rimskoga mučenika, bila je pridodana izvornom oltaru sv. Josipa. Već i iz tih razloga može se zaključiti da taj svetac nije nikada bio zaštitnik grada Vukovara.« Svetosavski »flor« Vatikan je stalno istican od »civilnih« ali i do vojnih »krajinskih« struktura kao jedna od glavnih opasnosti za srpski narod u tzv. RSK. Tako se u »Obavijesti o aktualnim pitanjima u svijetu, zemlji, JNA i zoni kninskog korpusa« bez točnog datuma (iz teksta se vidi da je to bilo nakon međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske) Vatikan povezuje s »desnim neofašističkim snagama«. Usputno, bilo bi zanimljivo znati što su »genijalci kninskog korpusa« podrazumijevali pod »lijevim neofašističkim snagama«? Bilo kako bilo, »Obavijest« analizira međunarodno priznanje Republike Slovenije i Republike Hrvatske u kontekstu njemačke dominacije u Europi: »Prikrivajući time teritorijalne (sic!) namjere, Njemačka je uz podršku pojedinih država, zatim Vatikana i desnih neofašističkih snaga u Europi stala na stranu slovenske i hrvatske secesionističke politike. Njemačka je ne samo prva priznala Sloveniju i Hrvatsku, nego je prva država koja je sa Hrvatskom uspostavila i diplomatske odnose, dobivajući zauzvrat podaničke izraze zahvalnosti iz Zagreba.« Zanimljivo je i tumačenje uzroka ratnih sukoba: »Jugoslavenska narodna armija nije željela ni ovaj rat koji je obilježio završetak prošle godine. Mi smo sve učinili da do njega ne dođe. Hrvatska nacionalistička i secesionistička politika nametnula je rat jer joj za ostvarenje ciljeva nije odgovaralo opredjeljenje Armije da sprečava sukobe i razdvaja sukobljene strane.« Zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac »pretplaćen« je na najgore optužbe Srba iz tzv. Krajine, bez obzira je li riječ o istaknutijim osobama ili anonimcima. Od brojnih primjera možda je najbolje kao prototip spomenuti npr. Petra Štikovca, »ministra za vjerske poslove« u prvoj »krajinskoj vladi« Milana Babića koja je trajala od 29. svibnja do 19. prosinca 1991, i široj javnosti potpuno nepoznatog Milana Štete iz Vrela u općini Korenica. »Ministar« je napisao kratak esej »Svetosavski flor (crna vrpca na rukavu ili drugdje u znak žalosti za pokojnikom, op. a.) nad bezdankom Kuk«, povodom »komemoracije i opijela nevinim mučenicima crnog ljeta '41« iznad Donjeg Lapca, uz sudjelovanje dr. Jovana Raškovića i Jovana Opačića iz Knina. Zagrebački je nadbiskup spomenut u sljedećem kontekstu: »Stepinac, vođen providnošću 'Oca Zvijezda', stvarnije oslonjen na 'fra Sotonu' i franjevačkog 'kralja koljača' u kentauromanijskoj simbiozi ustaške države i katoličke crkve 'naselili' su sva tri naša svijeta. Poletješe vjernici u golubnjače, hramovi u nebesa, a pravoslavno svećenstvo, u okviru konačnog rješenja 'pravoslavnog sindroma' na ovim prostorima, mučenički i masovno okončaše u državi koja je jedina u svijetu raspisala natječaj za najmukotrpniju smrt« (istaknuo P. Štikavac). Narodni pjesnik iz Korenice je u svojim prilično dugom pjesničkom uratku »Selidba srpskog naroda iz općine Pl. Jezera i rušenje crkve 1941. g.« također spomenuo nadbiskupa Stepinca: »A Stepinac Antu (Pavelića, op. a.) blagoslivlja, jerbo i on o čišćenju sniva. Prvi potez Plitvička jezera, tu će biti početak čišćenja. Pak je Ante program napravio, u programu 'vako govorio. Ko je Hrvat i hrvatskoga roda, i vjeruje u Papu svetoga, onaj mora slušat poglavnika, jer on vam je i ponos i dika.« »Prekrštavanje« u funkciji homogenizacije Stalno podgrijavanje straha od »prekrštavanja« također je odigralo istaknutu ulogu u homogenizaciji pobunjenih Srba. Stoga »Glavni stožer Srpske vojske RSK« o proglasu od 4. veljače 1992. ističe: »Mi drugog izbora nemamo: Neprijatelj nam nudi samo izgon, pokrštavanje i potpuno uništenje. Želi da satre svaki trag srpskog nacionalnog bića na ovim prostorima. Ovo što je sada učinio, krvoločno se obrušavajući na srpski narod, bio je jasan navještaj navih jama, novih klaonica i novih Jasenovaca.« Riječ »samostan« rabi se u nekoliko navrata, i to franjevački u Kninu i Vrpolju, u kontekstu zbrinjavanja izbjeglica u njihovim prostorima. Katolički sveci, kao što je već spomenuto, nisu dobro prošli u tzv. RSK. Za razliku od srpskopravoslavnih koji su preplavili ulice, trgove i ustanove (npr. Zdravstveni centar u Vukovaru dobio je ime po sv. Savi, čiji je ravnatelj bio »prim. dr. Vojislav Stanimirović, specijalist psihijatar«, kako to stoji u potpisima brojnih dokumenata, jednako kao i kninska bolnica i dr.), katolički su brisani na svakom koraku. Zato se npr. u »Nacrtu zakona o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske Krajine i lokalnoj samoupravi (izvadak)«, među naseljima koja pripadaju »srpskoj općini Gračac« nalazi »Rok«, koji je, očito, u međuvremenu izgubio dio svog višestoljetnog naziva - »Sveti«. Na kraju, kao zanimljivost vrijedi spomenuti i pojam »biskupija«, koja u krajinskim dokumentima označava samo naziv mjesta u kninskome kraju. Tako se u »Popisu medicinski zbrinutih sudionika oružanog sukoba na prostoru Dalmatinske zagore u vremenu od 21. siječnja 1993. do 8. veljače 1993« među nešto više od 1300 ranjenika, nalaze iz Biskupije pod rednim br. 781. »Petar Bukorović r. 1963. iz posebne jedinice milicije«, kao i »Nenad Bajić r. 1962, srpski dragovoljac« pod rednim br. 1070. Doista je zanimljiv taj popis na kojemu se nalaze Srbi iz gotovo svih krajeva bivše Jugoslavije, različite dobi, muški i ženski, u zadivljujuće raznovrsnim oružanim postrojbama (od JNA, RSK, rezervnih vojnih postrojba, milicije, posebnih postrojba milicije, granične milicije, rezervne milicije, teritorijalne obrane, do Arkanove srpske vojske, Arkanovih specijalaca, Srpske dragovoljne garde, četnika, Vučjaka s Ozrena i dr. Na popisu se nalaze i dvojica hrvatskih ranjenika, pripadnika Zbora narodne garde: Stipe Balić r. 1965. iz Omiša i Ivan Buljan, ne piše datum rođenja, iz Bitelića. Bilo bi zanimljivo znati što se s njima dogodilo. Spomenuti vjerski pojmovi nisu, dakako, cjelovito obrađeni jer se nalaze i na brojnim drugim mjestima u službenim dokumentima tzv. RSK, koji nisu citirani u feljtonu. Ovo je bio tek okvir i izbor iz (nepravedno zapostavljene teme) novije hrvatske povijesti. Svršetak Prenosimo:Glas Koncila

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.11.2007., utorak

VJERSKO POJMOVLJE U IZVORNIM DOKUMENTIMA TZV. REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE (5)

Piše: Stipan Bunjevac »Svetopočivša duša đenerala Draže« Vođa četničkog pokreta Draža Mihailović »Krajinski političari« nisu na međunarodnom planu računali samo na grčku, talijansku, rusku, jugoslavensku, francusku, englesku, izraelsku i drugu međunarodnu pomoć, nego i na veliku srpsku dijasporu Pobunjeni Srbi u Hrvatskoj dobro su znali da je osim uspješnog vojnog održanja za daljnji opstanak njihove »krajinske države«, itekako važna politička promidžba na međunarodnom planu. Zato je »krajinsko vodstvo« osim tripartitnih pregovora, u kojima su sudjelovali međunarodni, »krajiški« i hrvatski predstavnici, često vodilo i bilateralne razgovore. U službenim susretima s predstavnicima pojedinih država i međunarodnih organizacija time su se stavljali na »državničku razinu«, iako im je, dakako, »država« bila međunarodno nepriznata. U tom lažnom samozavaravanju oni su se redovito i predstavljali sa svim svojim »državničkim funkcijama«. »Predsjednik Vlade RSK« u ruskom veleposlanstvu »Cijeli naš narod je uglavnom bio uz pokojnoga velikog junaka đenerala Mihailovića, što se vidi i iz toga da su Srbi iz Drugoga svjetskog rata izišli ne kao pobjednički nego kao pobijeđeni narod. Duh slavne vojske đenerala Draže do danas, kao i oduvijek, a naročito sada, oličava duh našeg naroda u ovoj poslovičnoj: jaki smo jer smo sami.« Tako je npr. Borislav Mikelić vodio razgovore u ruskom veleposlanstvu u Beogradu kao »predsjednik Vlade RSK«, kako je to navedeno u Zapisniku s 5. redovne sjednice Vlade RSK, održane 8. lipnja 1994. u Kninu. Dakako, da je o tome »predsjednik« podnio i izvješće »članovima vlade«, kao u svakoj pravoj državi. »Krajinsku vladu« tada su uz »predsjednika« činili: »Milan Babić (nije popunio rubriku: »funkcija«, inače tadašnji »ministar inozemnih poslova«, op. T. V.) Rade Tanjga (nije također napisao »funkciju« ministra obrane, op. T. V.), Ratko Veselinović - ministar financija, Slobodan Perić - ministar za rad, boračka i socijalna pitanja, Stevan Đurić - ministar zdravlja, Ljubiša Budić - ministar za urbanizam, stambeno-komunalne poslove i građevinarstvo, Milan Pađen - ministar za promet i veze, Milivoj Krička - ministar za energetiku i rudarstvo, Dragutin Bolić - ministar kulture i vjera, Branko Petrović - ministar za gospodarske odnose, razvoj i industriju, Simo Šijan - ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Milivoj Vojnović - ministar sporta, Ilija Prijić - MUP, Borivoj Rašuo (također nepopunjena »funkcija« ministra informiranja, op. T. V.), i Uroš Fundak - pravosuđe. Kao gosti na sjednici su nazočili: Mirjana Milovanović - direktorica zavoda za statistiku, Veljko Korolija - direktor SPP RSK, Pavao Marjanović - guverner Narodne banke RSK, Sretko Petković - zamjenik u MVP-u i Boško Vitas iz ministarstva za promet i veze. Nakon »predsjednika« Mikelića, »ministar Babić informirao je članove Vlade o razgovorima s gospodinom Miloševićem«. Osim toga, doneseno je nekoliko zaključaka, između ostalih o »sporazumu koji će u ime Vlade RSK potpisati predsjednik Mikelić a potpis UN-a bi trebao dati generalni tajnik Boutros Ghali«, o kupnji telefonskih centrala »Iskre« za Knin, Korenicu, Vojnić i Petrinju, o otkupu pšenice, o prijedlogu da »predsjednik Republike« i »ministar informiranja« prekinu »praksu komuniciranja putem javnosti.. prije nego se stvari ne iskristaliziraju unutar struktura vlasti«. Dakle, sjednica, izvješća, rasprave i zaključci - sve naizgled kao u pravoj državi, samo što je na žalost pobunjenih Srba u Hrvatskoj riječ o tzv. RSK! Veličanje Draže Mihailovića u obavijesti manastira u Dragoviću »Srpska oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem« bila je također aktivna u traženju potpore međunarodne javnosti, što pokazuje njezin dopis od 10. ožujka 1994. upućen Komitetu za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava Savezne Republike Jugoslavije. U dopisu o »genocidu nad kulturnim dobrima srpskog i židovskog naroda u Republici Srpskoj Krajini i šire« uz ostalo stoji: »Nevjerojatno je ali istinito da smo napisali više od trideset apela svim autokefalnim pravoslavnim Crkvama u svijetu, visokim židovskim vjerskim autoritetima, Europskom vijeću Crkava u Ženevi, židovskim udrugama u SAD-u, Francuskoj, Velikoj Britaniji i dr.« »Krajinski političari« na međunarodnom planu nisu računali samo na grčku, talijansku (što je spomenuto u prošlome nastavku), rusku, jugoslavensku, francusku, englesku, izraelsku i drugu međunarodnu pomoć, nego, razumije se, i na veliku srpsku dijasporu. Tu su ponovno bili nezaobilazni i pojedini srpskopravoslavni svećenici, što se vidi npr. iz dopisa »krajinskog ministarstva informiranja« od 27. veljače 1992. koji je potpisao »ministar« Risto Matković. U dopisu, koji je upućen »Srbima Savezne Republike Njemačke, Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi u Saveznoj Republici Njemačkoj, srpskim udruženjima i klubovima i akreditiranim Srbima u Saveznoj Republici Njemačkoj« stoji: »U iznimno teškim danima za Srbe u Republici Srpskoj Krajini te genocidnom naletu ustaških formacija na naš napaćeni narod, raduje nas što se Srbi u tuđini okupljaju i nesebično žele pomoći napaćenoj braći... Srpski narod Krajine očekuje da ćete kroz svoje djelovanje razvijati pozitivne tradicije naših predaka njegujući pravoslavlje i srpstvo.« »Krajinska vlada« ovlastila je i osobe zadužene za distribuiranje pomoći jer, kako stoji u dopisu, »dio tih dobara ne ide preko nas pa im se gubi svaki trag«. Među tim je osobama, uz dr. Dušana Čorovića i Momčila Bjelanovića, i »ercprister Tomislav Marković«. Bez obzira na očite pravopisne greške i nepoznavanje terminologije »krajinskih političara«, riječ je očito o srpskopravoslavnom svećeniku Markoviću, kojega danas nema u popisu svećenika srednjoeuropske eparhije, kojoj uz Švicarsku i Austriju pripadaju i sve srpskopravoslavne župe u Njemačkoj. Rašković - »Nestor srpskog naroda Krajine« Dakako, da je i riječ »episkop« vrlo često rabljena na stranicama različitih službenih dokumenata tzv. RSK, na kojima se najčešće spominje osječkopoljski i baranjski episkop Lukijan (Vladulov) sa sjedištem u Dalju, a nešto rjeđe slavonski episkop Lukijan (Pantelić) sa sjedištem u Pakracu, danas episkop budimski sa sjedištem u Budimpešti, i srijemski episkop Vasilije (Vadić) iz Srijemskih Karlovaca. Pakrački je episkop već spomenut kao suautor dokumentarnog filma o »Krajini«, a »Ministarstvo kulture i vjera RSK« od 28. siječnja spominje daljskog episkopa: »Na službenim sastancima u Vukovaru, Erdutu i Beogradu predstavnici toga Regionalnog zavoda (za zaštitu spomenika u Vukovaru, op. a.) argumentirano i dokumentirano su upozorili na kulturni i duhovni genocid Hrvata na srpskopravoslavnoj kulturnoj baštini. To isto je činio i episkop osječkopoljski i baranjski preosvećeni g. Lukijan.« U istomu se dopisu ističe kako je episkop srijemski Vasilije odlikovao Zavod i njegova ravnatelja, dosada u više navrata spomenutog Velimira Ćerimovića, odličjem zbog obnove srpskopravoslavne crkve u Gornjem Tovarniku. Među zaplijenjenom dokumentacijom tzv. RSK nalazi se i nekoliko pozivnica za »parastos«, tj. zadušnice za »zaslužne Srbe«. Tako je npr. dr. Dušan Opačić, predsjednik Glavnog odbora Udruženja prijatelja i poštovalaca akademika prof. dr. Jovana Raškovića sa sjedištem u Kninu, 19. srpnja 1994. odaslao poziv: »Pozivamo Vas da svojom nazočnošću i sudjelovanjem na parastosu i duhovnoj akademiji posvećenoj akademiku prof. dr. Jovanu Raškoviću uveličate sjećanje na Nestora Srpskog naroda Krajine. Parastos će se održati u crkvi Pokrova Presvete Bogorodice u Kninu i manastiru 'Krka', Kistanje, dana 28. srpnja 1994. godine u 11 sati, a duhovna akademija 30. srpnja u 18 sati u Domu Srpske vojske i milicije Krajine u Kninu.« Potpisi sudionika 5. sjednice »Vlade RSK« u Kninu I srpskopravoslavni manastir u Dragovcu nedaleko od Vrlike u Dalmatinskoj eparhiji pozvao je tamošnje Srbe na »veliki vojnički parastos«. Naime, nadstojnik manastira »o. Ilarion s braćom«, kako stoji u potpisu, napisao je 28. srpnja 1994. sljedeću »Obavijest«: »Povodom 48. obljetnice od mučeničke smrti, na Ilinje, 2. kolovoza 1994. godine u 12 sati služit ćemo veliki vojnički parastos đeneralu Dragoljubu Draži Mihailoviću i svim srpskim voždima i vojnicima koji su braneći otadžbinu život svoj položili. Cijeli naš narod je uglavnom bio uz pokojnoga velikog junaka đenerala Mihailovića, što se vidi i iz toga da su Srbi iz Drugoga svjetskog rata izašli ne kao pobjednički nego kao pobijeđeni narod. Duh slavne vojske đenerala Draže do danas, kao i oduvijek, a naročito sada, oličava duh našeg naroda u ovoj poslovičnoj: jaki smo jer smo sami. Pozivamo sve poštovatelje svete uspomene đenerala Draže Mihailovića koji su u mogućnosti da sudjeluju u našem radosno-tužnom sveštenodjejstvu. Bog da prosti svetopočivšim dušama đenerala Draže i svim njegovim vitezovima i vječni im spomen.« »Golgota«, iako je vrlo konkretna zemljopisna imenica u Novom zavjetu, do dana današnjeg se u prenesenom smislu općenito često upotrebljava kako bi se opisale muke i patnje pojedinca, skupine, naroda i sl. U tom ju je smislu spomenula i Srpska radikalna stranka Like u priopćenju od 12. svibnja 1993, koje su potpisali »predsjednici općinskih odbora SRS-a Korenice, Donjeg Lapca i Gračaca: Milan Budisavljević, Milorad Mrđa i Mile Samardžija«. U njemu se poziva na ustrajnost u borbi, ali se i prilično žestoko kritiziraju ondašnje »krajinske vođe«: »Braćo Srbi, do sada smo i previše popuštali... Ne dopustite da o našoj i vašoj sudbini odlučuju oni koji nam nisu naklonjeni i oni koji nisu našli za potrebno da nas barem jednom posjete za sve vrijeme naše golgote. Nitko nema pravo ni mandat da čitav jedan narod preda u ropstvo iz kojega se naši naraštaji neće nikada više izvući. Našoj gospodi koja su sada na čelu Republike Srpske Krajine, koju narod nije birao i čije postupke narod ne podržava i ne prihvaća, poručujemo: Svaka stopa srpske zemlje krvlju je natopljena i ne može i ne smije biti jednim pogrešnim potpisom izgubljena. Zato ćemo pokrenuti inicijativu kroz srpsku nacionalnu Frontu Krajine da srpska zemlja Ravnih kotara, Miljevačke visoravni i brane Peruča ostanu srpska te, ako treba, odlučit će se i referendumom, a neprijatelja ćemo potom iz tih područja istjerati oružjem.« Nastavlja se Prenosimo:Glas Koncila

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.11.2007., ponedjeljak

VJERSKO POJMOVLJE U IZVORNIM DOKUMENTIMA TZV. REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE (4)

Piše: Stipan Bunjevac Patrijarh Pavle »kninskoj krajini«: »Izdržite!« Patrijarh Srpske pravoslavne Crkve g. Pavle »Nama je Vanceov plan smrt, ljudi moji! S Talijanima treba raditi, molim vas lijepo, na razbijanju Hrvata. Ja ću raditi i s onim iz Kine, samo ako hoće da pomogne da srušimo Hrvatsku.« Osim nekih »temeljnih« riječi u vjerskome pojmovlju, koja se nalaze u dokumentima tzv. RSK, kao »Bog«, »vjera« i »crkva«, na njihovim se stranicama može pronaći i mnoštvo drugih, usko povezanih ponajprije s pravoslavljem, npr. »patrijarh«, »metropolit«, »episkop«, »parastos« i dr., ali i s opće kršćanskom baštinom kao: »ikona«, »Golgota«, »svetac«, »svećenik«, »bogoslovija« i sl. Susret dvojice fantomskih predsjednika Tako informativni bilten RSK »Magazin Krajina« u br. 3. od veljače 1995. među brojnim događajima donosi vijest o susretu »predsjednika općine Knin« Milana Babića s patrijarhom Srpske Pravoslavne Crkve g. Pavlom: »Poruka patrijarha Pavla srpskome narodu kninske krajine je da izdrži, jer ako izdržimo, pobijedit ćemo, izjavio je jučer novinaru Tanjuga predsjednik općine Knin Milan Babić nakon susreta sa srpskim patrijarhom. Razgovor u patrijaršiji, bez nazočnosti javnosti, trajao je jedan sat. Milan Babić je rekao da 'svaki boravak u Beogradu iskoristi da patrijarha informira o situaciji u Krajini'... Upitan kako komentira poruke s nedavno održanog Sabora Srpske pravoslavne crkve, Babić je rekao: 'Sloga nam je najpotrebnija, a srpska crkva i patrijarh uvijek pozivaju da nadiđemo diobe.« U istome je »krajinskom biltenu« objavljena i vijest o susretu dvaju »predsjednika« na Palama: tzv. Republike Srpske Radovana Karadžića i tzv. Republike Srpske Krajine Milana Martića. »Predsjednik« fantomske države u Hrvatskoj tom je prigodom istaknuo: »Danas smo ovdje kako bi obnovili našu staru suradnju na koju nas obvezuje deklaracija usvojena 1992. godine na zajedničkoj skupštini u Prijedoru. U spomenutoj deklaraciji stoji da je teritorija RSK i RS jedinstvena i da ćemo se u slučaju agresije zajednički braniti« (sva su isticanja u tekstu moja, T. V.). Dr. Karadžić,«predsjednik« jednako tako fantomske države u BiH, dao je potporu gostu iz »Krajine«: »Želim u ime RS i njenog naroda kazati da ćemo se u slučaju agresije jedinstveno braniti. Želimo da Hrvatska odustane od svojih namjera i od međunarodne zajednice tražimo da utječe na nju, ali ukoliko Hrvatska ipak napadne RSK, mi se moramo braniti zajedno.« Na kraju je također upozorio, aludirajući, očito, na pomoć matične zemlje Srbije, da »u tom slučaju neće ostati ravnodušan ni cjelokupan srpski narod.« »Predsjednici« novonastalih »srpskih država«: RSK - Milan Martić i RS - Radovan Karadžić »Magazin Krajina« osim informativne imao je, razumije se, i promidžbenu ulogu, tj. dizao je moral pobunjenim Srbima u Hrvatskoj, što se vidi i iz vijesti »Prvi dragovoljci«: »Nakon otkazivanja mandata UNPROFOR-a i sve češćih hrvatskih prijetnji Republici Srpskoj Krajini da će je silom uključiti u okvir Hrvatske, predsjednik Udruženja boraca rata od 1990. godine za Srbiju, pukovnik Milan Milivojević, izjavio je da se udruženju svakodnevno javljaju dragovoljci koji izražavaju spremnost za pomoć braći u Krajini.« »Predsjednik Udruženja boraca rata od 1990. godine za Srbiju, pukovnik Milan Milivojević, izjavio je g. 1993. da se udruženju svakodnevno javljaju dragovoljci koji izražavaju spremnost za pomoć braći u Krajini.« U istome je broju »Magazin« donio i reportažu o »mirnom građaninu odvjetniku Štrpcu«, u kojoj se iznose hvalospjevi koji bi trebali poslužiti kao primjer. »U slučaju Save Štrbca, benkovačkog odvjetnika, kažu jednog od briljantnog u dvojcu s drugim odvjetnikom Radomirom Kužetom, sve se podudara sa sudbinom naroda kojemu pripada... Među prvima brani Jovana Opačića, Jovana Raškovića, zatim njegove uhićene pratioce. Odlazi u šibenski zatvor, izvlači ih na slobodu. Svrstavanjem na stranu svoga naroda prekidaju se njegove veze s dotadašnjom radnom sredinom u Zadru... Savo Štrbac je kao svjedok vremena progovorio o bestijalnosti onih koji bi da nas integriraju.« Četnički vojvoda Vojislav Šešelj Paroški, Šešelj, metropolit Jovan, »Partizan«... Nakon »patrijarha« po nekakvom hijerarhijskom slijedu dolazi »metropolit«, koji se također spominje u službenim dokumentima tzv. RSK. Ta se imenica spominje npr. u zapisniku sa sjednice »Oblasnog vijeća« održanog 31. kolovoza 1992. u Erdutu, na kojoj je prihvaćeno »izvješće o radu Izvršnog savjeta Općine Beli Manastir«, koje je podnio »predsjednik Boro Živanović... Ustanovljen je dan (praznik) Općine Beli Manastir 3. rujna. Na prigodne svečanosti pozivaju se svi članovi Oblasnog vijeća na svečanu sjednicu u srijedu 2. IX. u 10 sati u Jagodnjaku. Pozvani su poslanici Branković, Petrović, Paroški i dr. Šešelj, metropoliti Jovan i Lukijan (?!), te javni radnici i gosti, nogometni klub 'Partizan' iz Beograda i sl.« Očito je da »krajinski dužnosnici« nisu baš najbolje bili upoznati s crkvenom srpskopravoslavnom hijerarhijom na području svoje »države« jer je bio samo jedan metropolit, i to zagrebački g. Jovan (Pavlović). Zanimljivo je spomenuti da je tzv. Oblasno vijeće tom prigodom također zaključilo: »Ovlašćuje se Milan Ilić da uputi javno pismo gospodi: Dobrici Ćosiću, predsjedniku SRJ, Milanu Paniću, predsjedniku vlade SRJ, i Slobodanu Miloševiću, predsjedniku Republike Srbije. Pisma uputiti D. Ćosiću na znanje i uvažavanje za vođenje principijelne politike, M. Paniću u znak prosvjeda za davanje olakih izjava i S. Miloševiću u znak priznanja za pošten pristup srpskom pitanju i Srbima izvan Srbije.« Grčko priznanje »RSK«!? Pravoslavni klerici, koji su obnašali različite dužnosti u hijerarhijskoj strukturi svojih Crkava, ne samo srpskopravoslavne nego i drugih (od metropolita do svećenika), spominju se u službenim »krajinskim dokumentima« kao promicatelji »državnosti RSK« na međunarodnom planu i njezine internacionalizacije. Tako je »Ministarstvo informiranja RSK« podnijelo 23. ožujka 1994. izvješće svojoj »vladi« o posjeti predstavnika tzv. RSK grčkoj provinciji Trakiji od 10. do 14. ožujka 1994, koje je potpisala »ministrica Milena Tanjga«. Prema izvješću, osim nje »u delegaciji su bili gosp. Savo Štrbac, tajnik Vlade RSK, i predsjednik informativno-dokumentacionog centra 'Veritas', gosp. Rajko Nikolić, odvjetnik i zamjenik predsjednika 'Veritasa' i direktor Ureda RSK u Beogradu Slavko Prijić«. »Krajinske dužnosnike« najprije je primio predstavnik Grčke Pravoslavne Crkve: »Radni dio boravka započeo je u petak 11. ožujka posjetu metropolitu trakijskom gosp. Antoninisu. Uz srdačnu dobrodošlicu u zgradi Metropolije, gosp. Antoninis je pozdravio našu delegaciju te istaknuo da je RSK 'središte srpske duhovnosti'. Istaknuo je da će grčka Crkva sve učiniti da se što više pomogne RSK, ne samo od strane grčkog naroda u Grčkoj nego i od pet milijuna Grka koji se nalaze širom svijeta.« Nakon toga pobunjene Srbe u Hrvatskoj primio je »prefekt Trakije Lazaros Zornadis«, koji ih je »upoznao sa svim pritiscima koje Grčka trpi radi pomoći Srbiji i srpskome narodu u cjelini«. On je također obećao svestranu pomoć »srpskoj državi« u Hrvatskoj: »S tvrdnjom da se na zapadnim granicama RSK brani Grčka, gosp. Zornadis je obećao svu pomoć koju tražimo: od znanstvene do gospodarske i kulturne.« Gosp. Štrpca i suradnike primili su potom u grčkome gradu Ksantiju njegov gradonačelnik i potpredsjednik Grčkog parlamenta koji je, prema izvješću, doputovao iz Atene da bi se s njima susreo. On je »zatražio popis potreba kao i sugestiju od nas što može učiniti za Krajinu. Predložili smo mu da grčki parlament pozove predsjednika RSK gosp. Milana Martića u službeni posjet Grčkoj, što je ovaj prihvatio i rekao da će poziv uslijediti«. »Krajinske državne dužnosnike« primio je, kako to već u sličnim prigodama i priliči, predstavnik grčkih vojnih vlasti: »U subotu 12. ožujka general trakijske IV. armije priredio je u čast naše delegacije prijam gdje se sabralo oko 400 uzvanika političke, kulturne i gospodarske elite Trakije. Prilikom pozdrava general je posebno pohvalno govorio o hrabroj borbi naših boraca...« Krajišnici su bili, očito, »dirnuti« gostoprimstvom: »Obilazili smo crkve, manastire, grčka nalazišta, sudjelovali u brojnim susretima s grčkim građanima. Poseban doživljaj bio je svečani mimohod za vrijeme karnevala, gdje su nas građani pozdravljali duž cijele ulice kojom smo se kretali. Za nas je bio poseban doživljaj podizanje naše zastave na središnjem trgu Ksantije i pred zgradom kazališta, što je znak službenog priznanja od strane Grčke.« Talijansko priznanje »RSK«!? I neki niži pravoslavni crkveni dužnosnici zalagali su se za međunarodno priznaje »mlade srpske države«, kao o. Ilija Ivić, srpskopravoslavni svećenik u Trstu. On je 8. lipnja 1994. predsjedniku ondašnje »Vlade RSK« Borisu Mikeliću uputio dopis: »Po ovlasti skupine istaknutih zastupnika Alleanza nazionale i forza Italia, koji su dobili izbore i sastavili Talijansku vladu, dopušteno mi je prenijeti sljedeće: U nedjelju 12. lipnja provest će se talijanski izbori za Europski parlament, a potom će skupina talijanskog i Europskog parlamenta u službenoj delegaciji posjetiti Knin, s ovlastima političkih tijela državne koalicijske vlasti da prizna RSK. U sinoćnjem telefonskom razgovoru s prof. dr. Giacomellijem iz Trsta, jednim od utjecajnijih političara u pokrajini Friuli-Venezia-Giulia, još jednom je potvrđeno da ovakav službeni stav talijanske delegacije, koju će on predvoditi, prenesem Vladi RSK i njezinom predsjedniku gosp. B. Mikeliću. Zatim sam izviješten o pripremama posjete državne delegacije RSK Italiji, o čemu će se uskoro dogovoriti i srediti datum posjeta. Sljedećih dana očekuje se posjet privrednika Italije Krajini.« Da su Talijani od početka bili zanimljivi »krajinskim političarima«, ne samo na planu međunarodnog priznanja tzv. Krajine nego i u konkretnoj borbi protiv Hrvata, jasno je izrekao Lazar Macura, bivši »krajinski ministar za informiranje«, na zasjedanju izvanredne sjednice Skupštine RSK 27. ožujka 1993. u Kninu: »Ovdje nam netko kaže: 'Dolje talijanaši!' Molim vas, ja vam moram reći da poštujem Talijane i da nije bilo pokolja Srba na prostoru gdje sam ja rođen, iako su tamo bili Talijani. I to bi mi lakše palo nego da me ustaše kolju... Nama je Vanceov plan smrt, ljudi moji! S Talijanima treba raditi, molim vas lijepo, na razbijanju Hrvata. Ja ću raditi i s onim iz Kine, samo ako hoće da pomogne da srušimo Hrvatsku.« Nastavlja se Prenosimo:Glas Koncila

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.11.2007., nedjelja

VJERSKO POJMOVLJE U IZVORNIM DOKUMENTIMA TZV. REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE (3)

Piše: Tomislav Vuković Kulturocid - krajinska »kulturna« politika Katolička crkva sv. Matije apostola u Tovarniku Kakav je bio odnos »krajinskih vlasti« prema crkvama-građevinama, koje nisu bile srpsko-pravoslavne, najbolje govori podatak da ih u brojnim popisima kulturnih dobara tzv. RSK-a jednostavno nema! One su u kulturocidu sustavno uništavane i rušene. »Krajinski dužnosnici« u svojim su službenim dopisima često koristili i pojam »crkva«, misleći pri tome na: instituciju (najčešće srpsko-pravoslavnu), građevinu (u tom slučaju rabeći i zamjensku imenicu »hram«), toponim ili naziv mjesta (kao npr. Bela Crkva). Pljačkaši iz Srbije Tako je u prošlom nastavku spomenuti »ravnatelj Oblasnog zavoda za zaštitu kulturnih i prirodnih dobara u Vukovaru« RSK-a Velimir Ćerimović u dopisu od 11. studenog 1993. morao kao primjer spomenuti razrušenu crkvu u Nijemcima kako bi upozorio »Tajništvo za društvene djelatnosti Srpske općine Mirkovci« na sustavnu pljačku umjetnina pojedinaca iz Srbije: »S terena nam stižu obavijesti da na području srpske općine Mirkovci, koje spada pod našu ingerenciju, privatne osobe iz Republike Srbije nastoje otuđiti pokretne predmete iz oštećenih crkava, kao npr. župnik iz Divoša kod Srijemske Mitrovice, koji navodno mjesecima nastoji odnijeti oštećena zvona iz razorene crkve u Nijemcima.« Stoga se u dopisu predlaže: »Ovaj Zavod iz objektivnih razloga nije mogao pregledati cjelokupan teren i ne može kontrolirati cjelokupan teren, zbog problema oko goriva, pa Vas molimo da intervenirate kod Stožera Srpske vojske Krajine na Vašem području i da bez našeg znanja ne dopustite pristup ratom oštećenim crkavama i spomenicima.« Srijemsko selo Divoš u SR Jugoslaviji ýDirektor« Ćerimović je, dakako, svjestan da takvi postupci stvaraju lošu sliku o Srbima i njihovoj »državi« na području Hrvatske: »Često se u inozemnim informativnim sredstvima manipulira crkvama kao spomenicima kulture što ide protiv stvarnog stanja, protiv Srba i istine o genocidu nad spomenicima srpskoga naroda, pa Vas molimo da ozbiljno uzmete ovaj tekst u postupak.« Dopis je između ostalih proslijeđen i tajniku »Tajništva Srpske oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema« Petru Matiću u Borovo Naselje. Spominjanje »župnika iz Divoša« u službenom dopisu istaknutog kulturnog djelatnika u »RSK-u« zaslužuje posebnu pozornost. Naime, Ćerimović u svim svojim nastupima pomno pazi na terminologiju, razlučujući »srpsko« od svega što je »hrvatsko«, pa tako npr. i grad u kojemu je prije ratnih događanja živio i radio, uporno, precizno i smišljeno naziva »Osek«. Na osnovu toga netko bi mogao pomisliti kako je riječ o katoličkom župniku (za razliku od pravoslavnog »sveštenika«, »paroha« ili »jereja«) iz Divoša, srijemskoga sela na području SR Jugoslavije, koji je, eto, htio spasiti oštećena zvona iz razrušene katoličke crkve u Nijemcima u susjednoj Republici Hrvatskoj. Međutim, u Divošu niti je bilo katoličke župe, svećenika ili crkve (možda, jedino u nekoj dalekoj prošlosti), niti ih danas ima. Tamo postoji jedino sprskopravoslavna crkva sv. Velikomučenika Georgija iz XVIII. st. i crkvena općina, koji pripadaju Arhijerejskom srijemskomitrovačkom namjesništvu (dekanatu) Srijemske eparhije (biskupije). Može, dakle, jedino biti riječi o srpskopravoslavnom svećeniku, koji je g. 1993. bio na službi u Divošu. On je, barem prema Ćerimovićevu dopisu, te godine uporno mjesecima nastojao »odnijeti oštećena zvona iz razorene crkve u Nijemcima«. Teško je sa sigurnošću odgovoriti na pitanje: Da li je htio spasiti, sačuvati i jednoga dana zvona vratiti »vlasnicima«, ili je imao nekih drugih motiva? Činjenica je da su zvona odnešena i nikada nisu vraćena, te se do danas ne zna točno tko ih je odnio i gdje su. Usputno je dobro spomenuti da se kod Divoša nalazi i manastir Kuveždin sa crkvom sv. Save, koji se spominje već u XVI. st. i koji je u povijesti opljačkan g. 1918. a djelomično srušen g. 1944. Kasnije je, od 1973. do 1975. obnavljan, ali je do dana današnjeg još uvijek u prilično jadnom stanju. Teško je sa sigurnošću odgovoriti na pitanje: Je li srpskopravoslavni svećenik, koji je g. 1993. bio na službi u Divošu i koji je, barem prema Ćerimovićevu dopisu, te godine uporno mjesecima nastojao »odnijeti oštećena zvona iz razorene (rimokatoličke) crkve u Nijemcima«, htio spasiti, sačuvati i jednoga dana zvona vratiti »vlasnicima«, ili je imao nekih drugih motiva? Činjenica je da su zvona odnešena, nikada nisu vraćena, te se do danas ne zna točno tko ih je odnio i gdje su. Dvostruka mjerila prema crkvama »Krajinske vlasti« imale su dvostruka mjerila prema crkvama-građevinama, što, kako u teoriji tako i u praksi, uopće nisu ni pokušavale prikriti. Jedan je odnos vrijedio prema srpsko-pravoslavnim crkvama, a drugi prema katoličkim, što se najbolje vidi iz dopisa Oblasnog zavoda za zaštitu kulturnih i prirodnih dobara u Vukovaru« od 11. travnja 1994. upućenog Republičkom zavodu za zašitu spomenika kulture u Beograd. U njemu »krajinski Zavod« problematizira zahtjev za pomoć u obnovi oštećene srpsko-pravoslavne crkve sv. Nikolaja u Vukovaru, koji je bio poslan UNESCO-u u Ženevu: »U navedenom materijalu obrađena je ruševna crkva i zaštićeno kulturno dobro kao što je hram sv. Nikolaja u Vukovaru. Bili smo zadovoljni kada se radilo na kompletiranju i elaboriranju materijala o kulturnom genocidu, kojega su počinili ustaški bojovnici u srpskim zemljama. Genocid je poprimio stravične razmjere jer su ustaše, suprotno Haškoj konvenciji, kulturna dobra zloupotrebljavali kao vojne objekte. Za Vukovar je to poznato, pogotovo za hram sv. Nikolaja kojega su granatirali, spalili i minirali bojovnici... Ovo je vrlo značajno pitanje jer se radi o vrijednom kulturnom spomeniku, ali i o tome da pravoslavni vjernici u Vukovaru još uvijek nemaju svoju bogomolju.« Istodobno »krajinski Zavod« je iznio brzo i »stručno« mišljenje o potrebi rušenja katoličke crkve sv. Mateja u Tovarniku, što su predstavnici UNPROFOR-a, koji su radili za potrebe UNESCO-a, sumnjičavo primili: »Zato su išli u kontrolu našeg stručnog mišljenja u vezi ruševina katoličke crkve u Tovarniku koje zbog znatnih i teških padavina ugrožavaju sigurnost prolaznika.« To je skupa s, čini se, negativnim odgovorom za pomoć u obnovi vukovarske crkve sv. Nikolaja, bio dovoljan razlog za optužbu međunarodne zajednice, posebice UNESCO-a: »Imamo dojam o njegovoj pristranosti, jer ne vjeruju nama stručnjacima iz Republike Srpske Krajine, ali kako se iz priloženog vidi, ne vjeruje se ni stručnom elaboratu, ni konzervatorima Srbije i SR Jugoslavije, koji su bili na licu mjesta i svoj uvid prezentirali u elaboratu.« Kakav je bio odnos »krajinskih vlasti« prema svim drugim crkvama-građevinama, koje nisu bile srpsko-pravoslavne, najbolje govori podatak da ih u brojnim popisima kulturnih dobara tzv. RSK-a jednostavno nema! One su u kulturocidu sustavno uništavane i rušene. Razlog je bio jednostavan - u »novoj srpskoj državi« započelo je »novo razdoblje« s »novom poviješću« i »novom kulturnom politikom«, kako se to jasno navodi u dopisu Oblasnog zavoda za zaštitu kulturnih i prirodnih dobara u Vukovaru« od 4. listopada 1993.: »Ostali objekti ili obilježja koji su prije ovog otadžbinskog rata tretirani kao spomenici doživjet će revalorizaciju u skladu s društvenim promjenama (sva isticanja u tekstu moja, op. T.V.), i zato ih ovdje, u ovome času ne možemo tretirati kao spomenike, koji bi ušli u Registar nepokretnih spomenika Republike Srpske Krajine. Činjenica je da je prethodni režim proglašavao spomenike po svojim mjerilima i 'aršinima', nastojeći da ošteti, umanji ili omalovaži sve ono što je pravoslavno-srpsko«! Iz Bele Crkve na ratište u Slavoniju Tezu o stalnom zatiranju srpsko-pravoslavnih crkava na području Hrvatske nisu propagirale samo »krajinske vlasti« nego i »srpski rodoljubi« u »majčici Srbiji«. Tako je Sveslavenski savez iz Beograda, koji je vodio znanstveno-istraživački projekt »Arheologija Srba V.-XI. stoljeća«, u izvješću o radu za g. 1993. od 15. lipnja 1994. dao ovakvo tumačenje: »Postoje i primjeri pretvaranja pravoslavnih crkava u katoličke (Mokro Polje kod Knina). Iz ovoga je razumljivo zašto postoji pogrešna slika da u našim zapadnim krajevima nema srednjovjekovnih pravoslavnih crkava...« Imenica »crkva« u dokumentima tzv. RSK pojavljuje se, kao što je već rečeno, i u nazivu mjesta. Tako se Bela Crkva nalazi nekoliko puta u »Popisu v/o (vojnih obveznika, op. T.V.) pristiglih iz SRJ« koji nema datuma, žiga ni potpisa. Između 211 srpskih vojnika iz: Iriga, Inđije, Rume, Kukujevaca, Zrenjanina, Banje Koviljače, Pećinaca, Martinaca, Titela, Stare Pazove, Crvenke, Čortanovaca, Golubinaca, Erdevika, Srijemske Mitrovice, Sombora, Beograda, Zemuna, Vršca, Kovina, Gornjeg Milanovca, Pančeva, Sjenice, Šapca, Pirota, Mladenovca, Raške, Novog Sada, Šida, Požarevca, Odžaka, Rume, Petrovaradina, Bačke Topole, Obreža, Negotina, Niša, Aleksinca, Kruševca, Vranje i Prokuplja, poslanih na ratišta u zapadnu Slavoniju, nalazili su se i: Milan Ivanović, r. 8.VII.1970., Dušan Ivanović, r. 4.X.1935., Jovo Sudar, r. 15.III.1942., Goran Pauč, r. 20.I.1970. Nedeljko Gašparović, r. 16.XII.1952. i Milan Stolar r. 5.XI.1947. iz Bele Crkve. Najstariji među svim vojnicima pristiglima u Hrvatsku bio je Trivo Stojić (Đorđa) r. 3.II.1934. na adresi: Srijemska Mitrovica, Radaički put 118, a najmlađi Slobodan Verić (Miroslava) r. 17.IV.1971. s adresom: Srijemska Mitrovica, s. Grgurjevci, Vojvođanska 34. I u dopisu Povjereništva za izbjeglice RSK-a od 8. lipnja 1994. općinskim povjerenicima za izbjeglice, kojega je potpisao »pomoćnik povjerenika« Jovica Knežević, spominje se Bela Crkva. U njemu se najprije izvješćuje da su »određeni koordinatori u Republici Srbiji koji će biti nosioci međuopćinske suradnje s općinama u Republici Srpskoj Krajini«, te da će oko problema izbjeglica s Kostajnicom surađivati Bela Crkva i Kovin. Crkva (srpsko-pravoslavna) spominje se u dokumentima tzv. RSK-a i kao institucija, kao u izvješću »Republičkog zapovjedništva civilne zaštite« iz Knina od 31. ožujka 1993., koje je potpisao »načelnik« Milan Trbulin. On je »predsjednika Vlade RSK-a« izvijestio: »Crkva ima velike količine različite robe namijenjene za potrebe izbjeglica i socijalno ugroženog stanovništva i pokušala je robu dijeliti samostalno, bez evidencije ali je nakon niz problema odustala od te prakse i raspodjelu prepustila Crvenome Križu...«. (Nastavlja se) Prenosimo:Glas Koncila

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.11.2007., subota

Sjećanja na Vukovar

VJERSKO POJMOVLJE U IZVORNIM DOKUMENTIMA TZV. REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE (2)

Piše: Tomislav Vuković Puno »vjere« ali vjerskoga malo Svi su znanstveni i kulturni planovi, pothvati i događaji u »RSK-u« bili u cilju učvršćivanja »krajinske države« i njezina predstavljanja široj javnosti kao »države« u kojoj sve normalno funkcionira. Bilo bi dobro znati jesu li nadležne ustanove Hrvatske vlade podnijele zahtjev za vraćanje mnoštva opljačkanih dokumenata u režiji Velimira Ćerimovića, prijeratnoga djelatnika u Regionalnom zavodu za zaštitu kulturnih spomenika u Osijeku, i njegovoga osječkog suradnika, i gdje se oni sada nalaze? Nakon riječi »Bog« nekako logički slijedi »vjera«, koja se iznenađujuće puno puta nalazi u službenim dokumentima tzv. RSK-a, što će mnogima u kontekstu strogo »državnih«, vojnih i sličnih tema, koje nemaju nikakve izravne veze sa vjerom, izgledati čudnovato. Međutim, razlog je tome postojanje institucije »krajinske države«, koja je u samome nazivu imala riječ »vjera«, tj. »Ministarstvo kulture i vjerâ« sa sjedištem, dakako, u Kninu. Dakle, brojni dopisi o svim, ne samo vjerskim nego i, obrazovnim, kulturnim, humanitarnim i sličnim drugim problemima uredno su se slali tomu ministarstvu«. Iako ne donose puno o podataka o vjerskom životu, svejedno su dragocjena povijesna vrela jer se iz njih može saznati niz zanimljivih podataka o događajima i osobama, koji su široj hrvatskoj javnosti nepoznati. No, potrebno je reći da se riječ »vjera« rabila i u drugom kontekstu, istina puno rjeđe, posebice u smislu »pravoslavne vjere« i o potrebi njezinoga »njegovanja«, najčešće zbog »očuvanja i jačanja srpstva«. »Povijesni srpski Dalj« Tako je »Ministarstvo kulture i vjerâ« 10. kolovoza 1993. poslalo dopis, kojega su potpisali »v.d. koordinator Ministarstva« dr. Branko Zinaić i »tehnički šef Srpskoga narodnog kazališta u Kninu« Bogdan Marčetić generalnomu direktoru tvornice »TVIK« u Kninu g. Prijiću. U njemu se moli »pomoć za realizaciju ovogodišnjega Kninskog kazališnog festivala«. Istim je povodom 16. kolovoza 1993. upućen i dopis »Elektrodistribuciji RSK«, u kojemu se moli g. Mandić da se »omogući dotok električne energije na prostor Kninske tvrđave u neprekinutom trajanju od 16.08. do 20.08. (...) zbog pripremnih radova«. Kako bi taj događaj dobio publicitet 20. kolovoza iste godine poslan je dopis direktoru Radio-Banja Luke, u kojemu se moli »dolazak novinara g. Đorđa Miletića radi praćenja i izvješćivanja s Prvoga Kninskog kazališnog festivala u razdoblju od 21. o.m. do 30 o.m.«. Budući da »Ministarstvo kulture i vjerâ« u to doba već dulje vrijeme nije imalo svoga »ministra«, službene je dopise osim »koordinatora« potpisivala i Mirjana Rašković. Izvorni dopis o pljački dokumenata i njihovu prenošenju iz Hrvatske u Srbiju Svi su se znanstveni i kulturni događaji u »RSK-u«, pa i spomenuti kazališni, održavali s ciljem da učvršćuju »krajinsku državu« i njezino predstavljanje pred širom javnošću kao »države« u kojoj sve normalno funkcionira. Tako je »Oblasni zavod za zaštitu kulturnih i prirodnih dobara u Vukovaru« 8. rujna 1993. poslao dopis, kojega je potpisao »direktor« Velimir Ćerimović, o potrebi »obilježavanja događaja, mjesta i osoba otadžbinskog rata (istaknuo T.V. i sve ostalo) 1991.-1993.«. U njemu je posve jasno označen cilj cijeloga »kulturnog« pothvata: »Bila bi neoprostiva pogreška i velika šteta kada ne bismo izvršili programirane poslove u ovome političkom trenutku neobuzdane propagande protiv Republike Srpske Krajine i cijeloga srpskog naroda«. Dakako, svaka je (pa i kulturna) zamisao dobivala na važnosti i imala većih izgleda da dobije potporu najviših »krajinskih vlasti« što je više bila protuhrvatski usmjerena: »U kratkim crtama vas želimo podsjetiti prije svega na činjenice, da je dosadašnja kroatocentrična konzervatorska znanost i praksa zatirala sve što je srpsko. Tako je primjera radi povijesni srpski Dalj ostao nezaštićen kao spomenički kompleks ili cjelina«. »Krajinske vlasti« nisu, razumije se, nikada ni pokušale krenuti u tako ambiciozne »kulturne« pothvate ne računajući uvijek na svesrdnu pomoć Srpske akademije znanosti i umjetnosti: »Ovaj zadani i planirani posao želimo realizirati uz pomoć Odbora za povijest Srba u Hrvatskoj pri Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Beogradu jer bi se tada istraživanja i dokumentacija mogla i trebala objaviti u 'Zborniku o Srbima u Hrvatskoj' koji izdaje spomenuti Odbor SANU-a«. »Privremeno okupirane srpske zemlje« Zanimljiva je osoba g. Velimir Ćerimović, direktor »Oblasnoga zavod za zaštitu kulturnih i prirodnih dobara u Vukovaru« RSK-a, prijeratni djelatnik u Regionalnom zavodu za zaštitu kulturnih spomenika u Osijeku, kako to sam piše o sebi u dopisu od 25. kolovoza 1993. upućenog Odboru SANU-a za povijest Srba u Hrvatskoj. Naime, u zadivljujućem mnoštvu dopisa pokazao je doista silnu energiju na području zaštite srpskih kulturnih dobara na okupiranim hrvatskim područjima. Kolika je ta njegova velika skrb bila stalno poticana i hranjena jednako tako velikom mržnjom prema svemu hrvatskome, neka svatko sam prosudi po njegovim djelima i riječima. U spomenutom se dopisu SANU-u najprije požalio na loše uvjete rada: »Sramota je, ali Vam moramo reći da djelujemo godinu dana gotovo na ulici... Da nije vladika osječko-poljsko-baranjski preuzvišeni g. Lukijan posudio Zavodu stroj za tipkanje i dao nešto uredskog materijala, mi kao služba od posebnog društvenog i nacionalnog interesa uopće ne bi mogli obavljati ni najosnovniju djelatnost«. Potom je SANU-u naveo što njegov Zavod posjeduje: »Naš stručnjak povjesničar umjetnosti sa dugogodišnjim konzetvatorskom iskustvom uspio je prenijeti iz Osijeka u Srbiju veliki dio dokumentacije vezan za kulturna dobra Srba u Slavoniji i Baranji, koje je prije rata pokrivao Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Osijeku... Prenesena je i neprocjenjivo vrijedna izvorna dokumentacija prikupljena g. 1983. prilikom izgradnje spomen obilježja Veliko Nabrđe, općina Đakovo... Pored navedene dokumenatcije krišom je prenijeto preko Hrvatske granice preko 30 registara dokumentacije, koja se odnosi na gotovo kompletni spomenički fond općina Orahovica, Osijek, Vinkovci, Županja, Pakrac i dr. Prema toj dokumentaciji znat će se što smo imali i što su neofašističke snage uništile 1991-1993 g. kako bi prikrili zlodjela svojih predaka u II. svjetskom ratu«. Bilo bi dobro znati da li su nadležne ustanove Hrvatske vlade podnijele zahtjev za vraćanje tog mnoštva opljačkanih dokumenata u režiji Velimira Ćerimovića, prijeratnoga djelatnika u Regionalnom zavodu za zaštitu kulturnih spomenika u Osijeku, i njegova osječkog suradnika i gdje se oni sada nalaze? Znakovit je i njegov odnos prema kulturnim dobrima koja ne pripadaju srpskome narodu. Tako u Izvješću o radu njegova zavoda za g. 1994. kojega je 28. siječnja 1995. poslao »krajinskom Ministarstvu kultura i vjerâ«, u odjeljku o evidentiranju kulturnih spomenika u općini Dalj napisao je: »Sakralnih spomenika drugih vjerâ i konfesija nema« osim »6 crkava i 8 križeva koji pripadaju srpsko-pravoslavnom narodu«. Također je istaknuo da je »Zavod inicirao vraćanje imena starih srpskih sela (Tovarnik, općina Vukovar) i davanje novih imena srpskim selima u kojima živi većinsko srpsko stanovništvo (Tenjski Antunovac, Silaš i dr. na području Srpske općine Tenja). Isto tako inicirali smo izgradnju srpsko-pravoslavnih hramova u selima, u kojima do sada nisu imali crkvu.« A u Programu rada za g. 1995. »Ministarstvu vjera« iznosi brojne planove od kojih je i »Širenje istine u svijetu o genocidu nad kulturno-prirodnim dobrima srpskoga naroda«, što podrazumijeva »širenje istine o stradanju srpskih, židovskih i drugih spomenika i korijenima pravoslavlja na istočnom dijelu Republike Srpske Krajina, i privremeno okupiranim srpskim zemljama od strane Hrvata«! »Sava Mrkalj« od »državnog značaja« Prevladavajući funkcionalni tretman znanosti i kulture u službi politike onodobne »RSK« posvjedočio je i, u međuvremenu imenovani, »ministar Ministarstva kulture i vjerâ« Dragutin Bolić. On u dopisu 20. srpnja 1994. svim »Općinskim organima unutarnjih poslova i Zapovjedništvima srpske vojske Republike Srpske Krajine« moli da se omogući »rad na terenu... ekipi arheologa, koju će predvoditi doc. dr. Đorđe Janković u organizaciji Sveslavenskoga saveza iz Beograda«. U nastavku pojašnjava ciljeve tog arheološkog pothavata: »Planirana istraživanja imaju za cilj pružiti dokaze o životu srpskoga naroda u dalekoj prošlosti na prostorima Republike Srpske Krajine, što, osim znanstvenog, u ovom trenutku ima i politički značaj.« I Srpsko kulturno društvo »Sava Mrkalj« iz Topuskog u zamolbi od 6. travnja 1995. koju je potpisao predsjednik Đuro Lukić, svjesno je svoje »općedržavne« važnosti. U njemu moli novčanu pomoć za tiskanje knjige 0187Po srpskoj Dalmaciji«, čije je objavljivanje bilo nužno zbog »obveze Društva prema Jovanu Raduloviću, prošlogodišnjem dobitniku nagrade 'Braća Micić', jedine književne nagrade u RSK« i knjige »Srpske narodne pjesme iz Zapadne Slavonije«, koja »sadrži rukopise Milana Obradovića, koji je sakupio srpske narodne pjesme u zapadnoj Slavoniji još prije sto godina«. Dakako, i predsjednik topuskoga Društva smatra »da se radi o poslu od općeg značaja za RSK«. Jednako tako u Planu rada »Save Mrkalja« za g. 1995., koji je potpisao prethodnik g. Lukića, bivši predsjednik Marko Miljanović, govori se o »nekadašnjoj Hrvatskoj a sada Republici Srpskoj Krajini«, u kojoj je »'Sava Mrkalj' u poziciji da postane institucija kulture od državnog značaja i uzor drugima«. »Ministarstvo kulture i vjerâ« napisalo je »Tajništvu Vlade RSK« 26. travnja 1994. u ono doba najbolju preporuku za tiskanje romana već citiranog Branka Zinaića, u kojoj se upozorava da je riječ o »aktualnoj krajiškoj temi«. Srpski episkop - autor dokumentarca I druge su »krajinske« ustanove rabile u svojim dokumentima riječ »vjera« naslovljujući dopise spomenutom »ministarstvu« kao: »Nacionalna knjižnica« koju je vodio »prof.dr.sc. Davor Kačar«, »Arhiv RSK«, »Srpsko narodno kazalište« s direktorom Milanom Plećašem, »Krajina film« pod vodstvom »diplomiranog redatelja Dušana Govoruše« i dr. Kada je riječ o »filmskome stvaralaštvu« u tzv. RSK svakako se ne smije izostaviti dokumentarni film »Republika Srpska Krajina« čiji su autori episkop slavonski g. Lukijan, Stevo Ratković i Slobodan Mrkonjić »uz sudjelovanje profesionalne filmske ekipe BFC 'Zastava - film' iz Beograda, na čelu sa puk. Hranislavom Brkićem, direktorom spomenute filmske kuće i izvršnim producentom tog filma, te uz pomoć Informacionog centra Srpskoga sabora i Srpske pravoslavne Crkve, kao i uz podršku brojnih sponzora i ustanova...« Namjere i tog filma jasne su iz dopisa »autorskog tima« od 7. srpnja 1994. upućenog »Ministarstvu informniranja i Ministarstvu kulture i verâ«: ýprobijanje informativne blokade kojoj su izloženi naši sunarodnjaci i prijatelji u svijetu. Nadalje, autori su filma imali stalno u vidu okolnost da je nužno potrebno omogućiti afirmaciju istine o srpskom narodu RSK-a i njegovoj težnji - kao političkog naroda - da stvori svoju državu. Najzad, autori su stalno imali u vidu mnogo puta u povijesti dokazanu istinu o nerealnosti tzv. suživota, u bilo kakvom modalitetu i obliku, između srpskoga i hrvatskoga naroda, a što jasno prikazuje čitava kronologija događaja prikazana u ovomu dokumentarnom filmu.« Usputno i na kraju, dobro je kao zanimljivost spomenuti da je instrumentaliziranje vjerskih sadržaja u političke svrhe bilo prisutno također i u susjednoj »srpskoj državi« tzv. Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini, što se vidi iz službenoga dopisa »Vlade RS« od 29. svibnja 1993. upućenog Udruženju Srba BiH, točnije njegovom Komesarijatu za izbjeglice. Dopis pronađen nakon Oluje na području RSK, kojega je potpisao »ministar, prof. Velibor Ostojić«, predlaže Program naseljavanja izbjegloga stanovništva, čije ostvarenje treba, uz ostalo, ići u smjeru ýsvestrane suradnje sa Srpskom pravoslavnom Crkvom u vezi s vjersko-duhovnim pitanjima migracija, te očuvanja i jačanja srpstva«. (Nastavlja se) Prenosimo:Glas Koncila

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.11.2007., petak

VJERSKO POJMOVLJE U IZVORNIM DOKUMENTIMA TZV. REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE (1)

Piše: Tomislav Vuković »Sa Hrvatskom završimo priču za sva vremena!« »Imamo i snage, volje i razloga da slomimo kičmu Hrvatske ustaške vojske. Maslenica, Islam, Smoković i druga mjesta koje je zaposjeo osvajač, uvijek su bila i bit će samo srpska... S vjerom u Boga, narod i domovinu!« »Kad je oslobođena Glina dolazi do poziva, ali pitam se čijih jer mi nemamo Hrvata. A i ono malo što smo imali, i ono što je bilo malo u Glini sredili smo, imali smo ih 37%, ali njih više nema« Nedavna proslava desete obljetnice vojno-redarstvene akcije »Oluja«, kojom je prestala postojati zločinačka srpska »država« na području Republike Hrvatske tzv. Republika Srpska Krajina, bila je prigoda da se o njoj progovori s brojnih motrišta: u prvome redu s vojno-strateškoga, potom općenito povijesnoga, pa političkog, pravnog, humanitarnog i sl. Međutim, u svim je tim analizama bilo relativno malo vjerske problematike, što je donekle razumljivo ali i pomalo nepravedno, jer su katolištvo i pravoslavlje na tim prostorima stoljećima isprepleteni. Osim toga, činjenica je da je u »RSK-i« srušeno i oštećeno stotine crkava i drugih vjerskih objekata, da je veliki broj sudionika tamošnjih burnih povijesnih zbivanja pripadao Katoličkoj ili Pravoslavnoj Crkvi, te da se poistovjećivao s katolištvom ili pravoslavljem (ili se barem u javnosti nastojao takvim prikazati). Zato je zanimljivo nešto reći i o vjerskom pojmovlju koji se pojavljuje u izvornim dokumentima tzv. RSK-e: zapisnicima, naredbama, odlukama, prijedlozima, priopćenjima i sl., jer se iz njih može saznati ne samo o pojedinostima vjerskoga života tijekom ratnih godina na tim područjima, nego općenito i o duhovnom ozračju koje je prevladavalo među istaknutijim srpskim vođama, njihovoj intelektualnoj razini i moralnom profilu, i još o mnoštvu drugih zanimljivih detalja. Predsjednik »RSK-a« Goran Hadžić i srpski književnik Jovan Radulović »Poslanici« bez podloge Od svih se vjerskih pojmova u dokumentima vrlo često spominje, razumije se, riječ »Bog«. Piše se velikim i malim slovom, ovisno o pismenosti i o vjerničkoj svijesti autora, rabi se u uobičajenom vjerničkom (npr. zazivanje blagoslova) i vojničkom kontekstu (podizanja morala), prigodom pjevanja srpske himne, ali i u ondašnjem aktualnom kontekstu suprotstavljanja i ocrnjivanja hrvatskoga naroda. Tako je kao primjer vrijedno spomenuti prijepis magnetofonske snimke izvanredne sjednice Skupštine »RSK-e«, koja je održana 27. ožujka 1993. u Belom Manastiru. Započela je himnom »Bože pravde«, a od 270 predstavnika svih okupiranih mjesta Republike Hrvatske sudjelovalo ih je 220, među kojima je, kao zanimljivost, bila i nekolicina »poslanika« bez stvarne osnove. Naime, povijesna je činjenica da Grubišno Polje kao općinsko središte nikada nije palo u ruke srpskih pobunjenika, ali su ga svejedno na skupštini trebali predstavljati: Milan Baskić, Nenad Brujić, Nedeljko Berag, Živko Zagorec, Branislav Jelisavac, Dušan Hudak i Branko Popović. Jednako su tako i predstavnici Daruvara: Kosta Bosanac, Stevo Ratković, Rajko Crnobrnja, Ljuban Medanov, Pero Banović, i Milan Trešnjić, a Podravske Slatine: Dragan Dobrilović, Bora Dobrić, Miloš Ulaga, Slobodan Radošević, Zoran Miščević, Nedeljko Stanković i Jovan Kokić. Sliku gotovo stopostotne muške krajinske skupštine prema popisu, trebale su »uljepšati« Dušanka Radmilović i Sonja Veselinović, iza čijih imena i prezimena nije zapisano iz kojih su mjesta. Predsjednik kojemu su svi psovali U prilično burnoj raspravi o povjerenju tadašnjem »predsjedniku RSK-e« Goranu Hadžiću, jedan od sudionika Simo (zbog nečitkosti nemoguće je odgonetnuti je li riječ o Krniću ili Mitroviću, op. T.V.) započeo je svoj emotivni govor zazivajući Božju pomoć: »Braćo Srbi, gospodo narodni zastupnici, tako nam bog pomogao i dao nam snage i mudrosti da ovaj srpski brod, koji se sada nesumnjivo nalazi na rubu vodopada i ponora, izvedemo i uvedemo u mirnu i tihu luku... Zato vas još jedanput pozdravljam i apeliram u ime onih koji su poginuli, u ime svih onih koji su uložili sve što su imali, u stvaranje konačno srpska država (sva isticanja u tekstu moja, op. T.V.), da razumno, mirno, tolerantno, izađemo danas iz ove dvorane, sa jedinstvenim shvaćanjima u rješavanju srpskoga pitanja.« Predsjednik »Skupštine RSK-e« Mile Paspalj odmah je podržao takav stav: »U SDS-u sam od prvih dana. U političku borbu s ustašama sam ušao - molim da ovo potvrde ljudi koji su zastupnici u ovoj skupštini i koji sjede tamo u dnu dvorane - da konačno, poslije svega, i sam imam obitelj, sa Hrvatskom završimo priču za sva vremena!«. Objasnio je i zašto je potrebna spomenuta tolerantnost u skupštinskim raspravama: »Što se tiče republičke Skupštine, ja sam čovjek koji u životu nikome nisam opsovao majku, ali sam sigurno čovjek koji je doživio da mu skoro svi zastupnici opsuju majku.« Iz njegovih kasnijih riječi može se razumjeti zašto su neki sudionici zazivali Božju pomoć na srpsko jedinstvo: »Na političkoj pozornici predsjednikâ općinâ Banije i Korduna koji su prihvatili Vensov plan... više nema. Jedni su smijenjeni, jedni zaplašeni a jedne su ubili, ali ne ustaše.« Osvrnuo se i na česta pozivanja istaknutih Srba na razgovore u krajinsku »Službu državne sigurnosti i u Službe ministarstva unutarnjih poslova«: »Svi prvaci sa Banije i Korduna zatvaraju se, progone se oni koji su dizali bunu... Kad je oslobođena Glina, dolazi do poziva, ali pitam se čijih jer mi nemamo Hrvata. A i ono malo što smo imali, i ono što je bilo malo u Glini sredili smo, imali smo ih 37%, ali njih više nema«. Na prigovore da je obitelj i rodbinu sklonio na sigurno u Beograd »predsjednik« Paspalj odgovara: »Rečeno mi je da će mi silovati moje dvije kćerke, da će nas ubiti i srušiti mi kuću. Postavljam sebi pitanje, u kojoj ja to državi živim?.. Prijete mi da ću proći kao kordonski vođa. Za vas koji ne znate, kordonski vođa je bio Mitar Obradović, jedan od predsjednika koji je pristao na Vensov plan i dobio metak«. Moral srpske vojske podizan je i zazivanjem Božje pomoći »Milijarde tona čelika po srpskoj djeci« U raspravu se uključio i neimenovani »zastupnik« koji je, da bi bio uvjerljiviji, spomenuo Isusa: »Na kraju ne morate izglasati nepovjerenje nego povjerenje, ali molim vas, dogodit će nam se da ćemo svi otići za Srbiju. Jer mi ništa nismo vratili. Tko odgovara za ubijenu djecu u Kašiću? Tko odgovara za dijete koje je kao Isus bilo razapeto? Tko odgovara što su naši vojnici tamo slušali: 'Čiko, nemoj me klati, ubij me'?«. Budući da je do tada već u više navrata spominjan tobožnji zločin nad srpskom djecom, Iliji Petroviću je, očito, to počelo polako smetati: »Ovdje se već pet ili šest puta spominju zaklana srpska djeca pribijena na drveće. Ja još nisam vidio te slike. Možda one postoje, možda su predane nekoj instituciji koja se bavi ratnim zločinima, ali ako to nije napravljeno, onda treba shvatiti da toga nije bilo.« Da su ondašnji najviši predstavnici srpskoga naroda u tzv. RSK bili doista skloni preuveličavanju govori i iskaz Mile Rađenovića iz Okučana: »A ovom svađom, čast svima, molim vas, ali Srbi su najjači kad se slože. A da jesu najjači ja znam, jer smo u mom selu nas 53 ostali, a išlo je 3500 ustaša. Vojska nam je dala jedan tenk. Poslije toga Radio-Hrvatska, odnosno Radio-Novska objavila je - 146 mrtvih Hrvata. Vozili su ih na prikolicama i, svakako razumijete, kao klade, mrtve. Asfalt je sav bio krvav i to je bio kraj i neće više oni udariti na nas. A bilo nas je 53!« Riječ »Bog« podjednako rabe i vojni i civilni predstavnici tzv. RSK-e, i to s ciljem podizanja morala srpskih vojnika i stanovnika. Tako je »Glavni stožer srpske vojske Republike Srpske Krajine« 4. veljače 1993. donio proglas: »Srpski junaci, vojnici, policajci , dobrovoljci, narode Krajine, braćo i sestre! Četrnaesti je dan krave brutalne ustaško-fašističke agresije na našu Krajinu. Preko snaga UN-a sručeno je na milijarde tona čelika po našoj djeci, po našim ženama i starinama, po našim teškom mukom izgrađenim rodnim domovima. Ruše se naše pravoslavne crkve, razbijaju grobnice i izbacuju kosti naših predaka. Krvavi ustaški pir i u ovom trenutku traje u dijelovima svete srpske zemlje... Za razliku od nekoliko dana kada smo goloruki zaustavili neprijatelja, sada je situacija znatno drukčija... Imamo i snage, volje i razloga slomiti kičmu Hrvatske ustaške vojske. Maslenica, Islam, Smoković i druga mjesta koje je zaposjeo osvajač, uvijek su bila i bit će samo srpska.« Proglas završava pokličem: »S vjerom u Boga, narod i domovinu!« I »Saopćenje za javnost sa pete izvanredne sjednice Područne skupštine SO SBZS« od 11. listopada 1993. koje je potpisao »Predjsednik Republike Srpske Krajine i Vrhovni zapovjednik srpske vojske RSK-e« Goran Hadžić, u kojemu se između ostalih traži » nadležne službe prerade i u slučaju potrebe naprave vojne i obrambene planove«, završava riječima: ýS vjerom u naše snage i u boga«! Pobjeda srpskog duha i boginje Talije No, imenica »Bog« i njezin atribut koristili su se i u primjerenom kontekstu, kao što je to u zamolbi Srpske pravoslavne općine u Petrinji od 7. listopada 1994. za povrat nacionalizirane imovine. Tamošnja crkvena općina moli vraćanje zemljišta u posjed, koje se nalazi na ondašnjem preimenovanom Trgu sv. Spiridona, a koje koristi poduzeće »Gavrilović«, zbog »izgradnje i dovršenje hrama sv. Spiridona, obnove stare crkve sv. Nikole i ostalih crkvenih objekata u petrinjskoj parohiji«. Zamolba koju je nadležnima na rješavanje proslijedio »sekretar Sekretarijata Vlade Republike Srpske Krajine« Savo Štrbac, predstavnik crkvene općine je završio riječima: »U nadi za daljnju uspješnu suradnju i pozitivan ishod ovoga zahtjeva želimo vam mnogo sreće, zdravlja i Božjeg blagoslova«. Neki su se srpski intelektualci iz »RSK-e« u službenim dokumentima udaljili od tradicionalno kršćanskog poimanja Boga, te su posegnuli za poganskom mitskom baštinom. Tako je Milan Plećaš, »v.d. upravnik Srpskoga narodnog kazališta u Kninu«, u izvješću »Vladi RSK-e« od 7. lipnja 1994. o radu ustanove koju je vodio, ukratko istaknuo planove i značaj krajiškog kazališta: »Prva poduzeta akcija bila je stvaranje matičnog ansabla za SNP u dogovoru s Ministrom kulture Republike Srbije, dekanom Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu gosp. Sretom Jovanovićem i Predsjednikom savjeta istoga fakulteta gosp. Aleksandrom Berčekom... Gotovo svi ugledni dramski pisci izrazili su podršku ovom projektu uz želju da i oni stvaraju Krajiški dramski repertoar, naročito Jovan Radulović koji se proslavio dramom 'Golubnjača'... Naročito nas veseli želja Grka i Rusa da sa svojim narodnim kazalištima gostuju kod nas... Ovakve aktivnosti najbrže doprinose duhovnom proboju Knina i čitave Krajine kao države...« Prvi čovjek kninskog kazališta izvješće završava zanosnom željom: »S vjerom u pobjedu srpskoga duha, kulture i boginje Talije«. (Nastavlja se) Prenosimo:Glas Koncila

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.11.2007., četvrtak

Moj prijatelj Tomica

Već godinama moj najbolji prijatelj je Tomica. Nije smetalo što sam bio emigrant. Nije ga poslije bome smetalo ni što sam "udbaš". Naše prijateljstvo je dakle prebrodilo sve moguće Scile i Haribde ovog života. Ali s politikom, ne, s politikom se Tomica ne bavi. To, kaže, prepušta meni. Obično tome doda:"I to zato jer si u politici bio tako uspješan!" Ali Tomica ima još jednu osobinu. Ne trpi laži i podmetanja. On je iskren, otvoren i direktan. I zbog tih svojih osebnia ne trpi jednu stranku. Da vam pomognem da pogodite koju, evo što mi je malo prije poslao e-mailom.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.11.2007., srijeda

Bleiburg - svjedočenje dominikanca o. Drage Kolimbatovića

Iz pismohrane Glasa Koncila SVJEDOČENJE DOMINIKANCA O. DRAGE KOLIMBATOVIĆA O BLAJBURŠKOM ZLOČINU Priredio: Tomislav Vuković Objavljeno u Glasu Koncila 19/07 str. 25 »Umjesto utočišta, u Englezima nađosmo krvnike« »Uslijedilo je gorko iskustvo koje smo mogli očekivati od divljih Bušmana, a ne od kulturnih Engleza. Njihovi vojnici, pod izlikom provjeravanja ne skrivamo li kakvo oružje, izvršili su pravu pljačku. Oteli su svu zlatninu i sve dragocjenosti što su ih pojedinci nosili sa sobom, da im pri dolasku u strani svijet posluži kao daska spasa.« »Izvodili su i likvidirali grupu za grupom. Odvijalo se to u gluho doba noći. Najčešće su ih međusobno vezivali žicom i bacali u obližnju Dravu. A da bi se što manje čuli bolni jauci i zapomaganja tih nesretnika, partizani su se uz svirku harmonika derali i plesali razna kola, uglavnom istočne provenijencije, i uz to pucali iz raznog oružja. O. Drago Kolimbatović O.P. »Govorim o najvećoj tragediji hrvatskog naroda u njegovoj trinaeststoljetnoj povijesti, o blajburškoj tragediji. Govorim o svemu što sam u njoj osobno doživio. Doduše, o njoj je već podosta napisano, ali još uvijek premalo s obzirom na broj žrtava što ih je progutala. Stoga držim da je dragocjeno svjedočenje svih koji su preživjeli te strahote, jer ono predstavlja kamičak u slaganju mozaika toga najkrvavijeg dijela naše povijesti« - napisao je u uvodnim riječima svoje knjige »Moj Bleiburg« dominikanac o. Drago Kolimbatović. Rođen je 15. rujna 1925. u Supetru na otoku Braču, gdje je završio osnovnu školu a klasičnu gimnaziju u Bolu. Nakon filozofsko-teoloških studija u Dubrovniku i Zagrebu zaređen je za svećenika Hrvatske dominikanske provincije g. 1953. Obnašao je razne službe u redovničkoj zajednici: bio je starješina u nekoliko samostana, župnik u Zagrebu i u Klopču kod Zenice te provincijal od 1967. do 1971. Bio je osim toga glasoviti i omiljeni misionar, propovjednik i duhovnik, a trenutno djeluje u dominikanskom samostanu sv. Nikole u Korčuli. Osim djela o Bleiburgu, koje je prevedeno i na ruski jezik, napisao je i vrlo uspješnu knjigu "Iz torbe pučkog misionara". Čini se kao da je "Moj Bleiburg" napisao u jednome mahu, opisi događaja i osoba s lakoćom se nižu jedni do drugih a čitatelj ubrzo i sam postaje autorov suputnik na njegovu putu patnji i neizvjesnosti. Cesta prema Sloveniji nalik na lavu Na samome početku »svoga« Bleiburga, uz živopisan opis kolone izbjeglica donosi zanimljivu usporedbu i uzroke napuštanja domovine: »Doseljenje Hrvata u ove naše krajeve odigralo se početkom srednjega vijeka za vrijeme ’seobe naroda’. A naš je narod također nazvao ’seobom naroda’ ono što se dogodilo u mjesecu travnju 1945. godine. Na jednoj cesti koja je vodila iz Zagreba prema Sloveniji i prolazila uz Samobor, promet je iz dana u dan bivao sve veći. Ispočetka su to bila samo motorna vozila, a poslije, gotovo isključivo, seljačka zaprežna kola. Pred partizanskim hordama narod je bježao odasvud, ali najviše iz Slavonije i Bosanske Posavine. Vukao je za sobom sve što je mogao: krave, telad i volove privezane za kola. A na kolima naslagane gajbe sa svinjama i raznovrsnom peradi. Neka su kola bila natovarena vrećama žita, a druga opet madracima i kojekakvom posteljinom. Cesta je bila nalik na lavu koja se valja i daje naslutiti zlo i katastrofu. Zacijelo je promidžba NDH-a pridonijela svoj udio u ovoj drugoj ’seobi Hrvata’, ali je također izvan svake sumnje da je malo tko mogao ostati ravnodušan pred činjenicom da partizanske horde u svom naletu ubijaju sve koji se usprotive njihovoj ateističkoj ideologiji. Zbog toga ni mi u samostanu nismo mogli ostati ravnodušni... Naš prvotni cilj nije bio Austrija, nego susret s Englezima, jer je vladalo uvjerenje da će oni prihvatiti sve izbjeglice i zaštititi ih od komunističke aždaje ipak su na put krenuli samo o. Blago Dragun, o. Emanuel Kisić, moj kolega Božidar Jakšić i ja.« »Čuli su se povici s raznih strana« Nakon danonoćnog hodanja nepregledna je kolona 8. svibnja stigla do Celja i nastavila put prema Dravogradu, gdje su ugledali za njih šokantan prizor: od engleskih vojnika zatvoren prijelaz preko mosta! Svoju nevjericu i ogorčenost o. Kolimbatović je sažeo u naslov poglavlja: »Umjesto utočišta, u Englezima nađosmo krvnike«, u kojemu opisuje tadašnji očaj izbjeglih: »Mnoštva sveudilj pristižu. Osjeća se kaos i posvemašnja dezorijentacija, a mrkla noć na pomolu. Iznemogli od pješačenja svaki liježe gdje već nađe pedalj slobodnog prostora, da već prije zore bude probuđen od novog mnoštva što pristiže. Sve je u jednom oblaku prašine. Doznajemo da pregovaranja s engleskim čelnicima nisu urodila željenim plodom. Naprotiv, Englezi traže razoružanje svih hrvatskih jedinica, predaju partizanima i povratak u Jugoslaviju. Od sveopćeg protestiranja, od pustog nadvikivanja, od hrzanja konja, od mukanja krava i svirke motornih vozila koja bi zacijelo htjela izići iz tog kaosa, a ne mogu, ljudi već nisu u stanju čuti i razumjeti jedan drugoga. Već se s raznih strana čuje i pucnjava. Pojedini odredi se formiraju spremni za borbu. Napetost postaje sve veća...« Ne mogavši naprijed, skupina vojnika i civila s kojom je bio o. Kolimbatović krenula je prema jugu uz obronke Karavanka sve do Savinje, pritoke Save. Njenom dolinom krenula je prema Logarskoj dolini namjeravajući kod perivoja Grintavca prijeći u Austriju, doživljavajući pri tome neugodnosti od domaćih mještana: »Dok smo prilazili Savinjskom dolinom, koja je prilično napučena, nismo nailazili razumijevanje od strane Slovenaca. ’Ustaše! Izdajice svoga naroda!’ - čuli su se povici s raznih strana. Neki nam ni vode nisu htjeli dati da se napijemo.« Gorko iskustvo, divlji Bušmani i... No, napori su ipak urodili plodom jer je skupini uspjelo prijeći u Austriju, gdje su se okolnosti počele mijenjati vrtoglavo: »Nedaleko od Eisenkappela vojska razapne sve svoje šatore u mladoj brezovoj šumi. Istom tada ustanovimo da među civilima ima četrdesetak svećenika, bogoslova i sjemeništaraca. Odlučimo poći u grad i tamo potražiti župnika. Ne sjećam se njegova imena, ali svi smo ga doživjeli kao vrlo plemenita i susretljiva. Smjesta nam stavi na raspolaganje svoj golemi štagalj s obiljem sijena. Dade nam tri kazana i obavijesti nekoliko svojih vjernijih župljana o našem dolasku. Hrana je ubrzo počela stizati... Vrijeme provedeno u Eisenkappelu brzo je prohujalo; toliko brže koliko smo bili uvjereni da smo tu privremeno, dok ne bude uređen prihvatni logor u Klagenfurtu. ’Pokret, pokret!’ odjekne priželjkivani glas... Otvoreni kamioni vozili su vrtoglavom brzinom. To je godilo i Jakšiću i meni. Nakon nekoliko desetaka kilometara takve vožnje, na prvom raskrižju, umjesto prema Klagenfurtu, kamioni krenu prema Bleiburgu. ’Izdaja!’ kriknemo obojica, a Jakšić će: ’Skočimo!’ ’Jesi lud? Slomili bi se!’ odgovorih. Ali i prije nego smo mogli bilo što poduzeti, uočimo da se za svakim kamionom ubacuje jedna trokolica s vojnikom naoružanim strojnicom i da bi svaki pokušaj bijega završio tragično. Kamioni se zaustave na golemoj, svježe pokošenoj livadi. Po njenim rubovima engleski vojnici leže uz mitraljeze okrenute prema nama. Ta sramotna predaja očito je morala biti izvršena po svim vojničkim propisima. Uslijedilo je gorko iskustvo koje smo mogli očekivati od divljih Bušmana, a ne od kulturnih Engleza. Njihovi vojnici, pod izlikom provjeravanja ne skrivamo li kakvo oružje, izvršili su pravu pljačku. Oteli su svu zlatninu i sve dragocjenosti što su ih pojedinci nosili sa sobom, da im pri dolasku u strani svijet posluži kao daska spasa.« Na svu sreću, jedan je svećenik (za kojega o. Kolimbatović kaže: »navodno profesor Klarić«), očito svjestan što ih čeka, na pisaćem stroju popisao cijelu »svećeničku« grupu. Uspio je nakon razgovora i uvjeravanja pridobiti visokoga engleskog časnika da svojim potpisom i žigom ovjeri sastavljeni popis, ostavivši mu kopiju: »Njega to ništa nije koštalo, a kao inteligentan čovjek sigurno je shvatio da će komunisti biti suzdržljivi kad se suoče s činjenicom da se u inozemstvu zna za svakoga od nas i da će se jednoga dana povesti pitanje o nama i našim životima.« Pjesme u gluho doba noći Slijedila je predaja partizanima i razdoblje, kako doslovce kaže, smrtnoga straha: »Prava maltretiranja i ponižavanja započela su s našom predajom komunistima. Strpali su nas u vagone za prijevoz stoke i, naravno, izvana zatvorili. Vožnja preko Dravograda do Maribora, koja u normalnim uvjetima može trajati sat vremena, otegla se preko tri sata. Gotovo na svakoj stanici upadalo je po nekoliko partizana i partizanski u naše vagone i pljačkalo što se kome svidjelo. Kad više ništa nismo imali u svojim naplećcima, svlačili su s nas i odijela, a ostavljali nam svoje dronjke. Čak su nam skidali i cipele s nogu ukoliko su ocijenili da bi im po veličini mogle odgovarati... U Maribor smo stigli pred noć. Naoružanom pratnjom bili smo dovedeni u okruženje mariborskog ’botaničkog vrta’... U blato ne možeš sjesti, ali ni trajno biti na nogama. Udobrovoljim jednog stražara i pusti me da se popnem na divlji kesten i do kraja otrgnem nekoliko grana koje su već ionako visjele slomljene od bomba. Tako smo naizmjence malo sjedili, malo stajali. Noć je bila jezovita. Iz susjedne vojarne (ako se ne varam, Kralja Petra Oslobodioca« - u kojoj su se, navodno, vršila preslušavanja - izvodili su i likvidirali grupu za grupom. Odvijalo se to u gluho doba noći. Najčešće su ih međusobno vezivali žicom i bacali u obližnju Dravu. A da bi se što manje čuli bolni jauci i zapomaganja tih nesretnika, partizani su se uz svirku harmonika derali i plesali razna kola, uglavnom istočne provenijencije, i uz to pucali iz raznog oružja.« »Svećeničku« su skupinu potom u četiri »crne marice« s po dva naoružana vojnika partizani prevezli u nekadašnju »žensku kaznionicu« u Savskoj ulici u Zagrebu: »Naš četrdesetak iz Austrije i još drugih četrdesetak svećenika od nekud dopremljenih ugurali su u tu konobu. Bili smo tako nabijeni da je samo polovica mogla čučati, dok su ostali morali stajati na nogama. I tako smo se izmjenjivali sve do prekosutra ujutro. Kroz to vrijeme ništa nam nisu dali ni jesti ni piti... Uzalud smo lupali, nitko se nije odazvao. Čak nas ni na zahod nisu puštali... U zatvorima svih režima najmučnija su preslušavanja. A jer se redovito vrše po noći, i to s reflektorima uperenim u lice, znaju biti ubitačna. Naravno, ispitivači se povremeno izmjenjuju, a žrtva ostaje ista. Jer koliko ispitivanje dulje potraje, toliko prije uspiju žrtvi slomiti volju za otpor. Kad im to pođe za rukom, žrtva je spremna priznati sve, i o sebi i o drugima. Ima ih koji, usprkos svemu, ostanu neslomivi. Takvi moraju računati i s batinanjem. To nije mimoišlo ni neke naše svećenike.« Za o. Kolimbatovića Bleiburg završava tek nakon izlaska iz JNA, kamo je upućen s ostalim mlađim članovima »svećeničke« skupine, dok su stariji završili na »narodnome sudu«. Nakon izlaska u travnju 1947. ubrzo je započeo novicijat u dubrovačkome dominikanskom samostanu i pripremu za svećeništvo.

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.11.2007., utorak

»Pravoslavlje« - jubilarni broj

From Iz pismohrane Glasa Koncila Patrijarh Pavle - tragičnije nego u NDH! Uredništvo jubilarnog broja »Pravoslavlja« smatralo je potrebnim podsjetiti javnost na apel srpskoga patrijarha Pavla sa srpskopravoslavnim biskupima povodom hrvatske vojno-redarstvene oslobodilačke akcije »Oluja«, koji je g. 1995. objavljen u br. 683, str. 3: »Apel Svetog arhijerejskog sinoda upućen sestrinskim pravoslavnim Crkvama, generalnom tajniku OUN-a, papi Ivanu Pavlu II, Svjetskom savjetu Crkava, Europskoj uniji i svim veleposlanstvima u Beogradu. U Republici Hrvatskoj je od 1991. godine ubijeno i iz nje protjerano stotine tisuća pravoslavnih Srba, zaključno s nedavnom tragedijom zapadne Slavonije. Sada su s prostora Srpske Krajine nakon brutalne agresije Hrvatske vojske krenule nove stotine tisuća izbjeglica sa svojih stoljetnih ognjišta, a mnogi su sustavno ubijeni. Time je izvršeno i vrši se najstrašnije etničko čišćenje i najveći egzodus civilnog stanovništva na prostoru bivše Jugoslavije. U egzistencijalnom strahu od uništenja narod nepovratno bježi pred licem čitavoga svijeta, tragičnije nego u vrijeme fašizma i fašističke Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, ostavljajući svoje domove, svetinje i svoje grobove na milost i nemilost brutalnoj sili. Dužnost nam nalaže da na to podsjetimo vašu savjest, u nadi da nećete dopustiti nečovječno uništenje jednoga naroda i time moralni poraz bez presedana suvremene ljudske civilizacije.« Jubilarni broj »Pravoslavlja« u kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa Nastavak dugogodišnje prakse Piše: Tomislav Vuković Objavljeno u Glasu Koncila br. 23/07, strana 25. »Pravoslavlje«, dvotjednik Srpske patrijaršije, objavljeno je 15. travnja na dvostrukom broju stranica kao jubilarni broj povodom 40 godina njegova izlaženja. U njemu je prikazana njegova povijest, a kroz izabrane i ponovno objavljene tekstove dan je svojevrsni presjek uređivačke politike od nastanka do danas. Sadašnje je uredništvo, nažalost, smatralo potrebnim podsjetiti čitatelje i, po njihovoj procjeni, na nekadašnje iznimno »uspješne« napise u kojima se veliča četništvo, grubo napada hrvatski narod, Hrvatska i Katolička Crkva, proglašavaju pojedini krajevi i gradovi srpskima i slično. Četrdeset godina izlaženja jednog glasila svakako je obljetnica ne samo za protokolarnu i kurtoaznu pohvalu nego i već samo po sebi dokaz njegove ustrajnosti i uspješnosti. Posebice ako se uzmu u obzir nimalo naklonjena »vremena« (pod tim se podrazumijeva dugogodišnje prevladavajuće, u biti neprijateljsko ozračje u javnosti), onda izdavači i djelatnici imaju poprilično razloga za slavlje i ponos. Upravo se tolikim godinama može pohvaliti »Pravoslavlje«, dvotjednik Srpske pravoslavne Crkve, koje izlazi u Beogradu pod okriljem Srpske patrijaršije. Zato je broj od 15. travnja objavljen kao jubilarni na dvostrukom broju stranica, i u njemu je prikazana njegova povijest. Kroz izabrane i ponovno objavljene tekstove dan je svojevrsni presjek uređivačke politike od nastanka do danas. Enlarge Osluškivati znakove vremena Glavni je urednik Miodrag M. Popović u uvodnome napisu »Napunili smo 40 godina« sažeto iznio ne samo osnovne povijesne podatke nego i ciljeve: »Zato je ambicija svih nas koji se trudimo oko ‚Pravoslavlja’ da osluškujemo znakove vremena, pratimo potrebe naših čitatelja, postojećih i potencijalnih, i trudimo se da na njih odgovorimo na primjeren način. Želimo da se u našem glasilu oslikava život naše Crkve, drugih pravoslavnih mjesnih Crkava i ostalih konfesija, da se prate društvena zbivanja, posebice s onih motrišta koja se tiču naše vjere i naše Crkve.« U tom svojevrsnom vremeplovu tekstova o duhovno-crkvenoj povijesnoj baštini srpskoga pravoslavlja, objavljena su i dva teksta o katolištvu. Tako je ponovno objavljena vijest iz 1987. »Dokument Vatikana o genetici« (str. 60) u kojemu je predstavljen službeni stav Katoličke Crkve o poštivanju ljudskog života od njegova začeća i u rubrici »Kroz kršćanski svijet« (str. 86) vijest iz 1992. o konferenciji za tisak u Rimu povodom optužaba kako je Vatikan pomagao nacističkim zločincima da izbjegnu u južnu Ameriku. Sadašnje je uredništvo, nažalost, smatralo potrebnim podsjetiti čitatelje i na nekadašnje, po njihovoj procjeni, iznimno »uspješne« napise u kojima se veliča četništvo, grubo napada hrvatski narod, Republika Hrvatska i Katolička Crkva, proglašavaju pojedini krajevi i gradovi srpskima i slično. »Dubrovnik - velika luka Srbije« Tako npr. već iz samoga naslova »Zapadna Slavonije je umrla 1. svibnja« (str. 26 i 27) sve je jasno o čemu je riječ u tekstu episkopa slavonskog Lukijana objavljenom u br. 677/1995: »U ranim jutarnjim satima 1. svibnja 1005. godine izvršile su snage Republike Hrvatske agresiju na Republiku Srpsku Krajinu na prostoru zapadne Slavonije. Napad je izveden sa svih strana uz sudjelovanje tri puta jačih snaga (15.000 ’zengi’) uz suradnju tenkova, topništva pa čak i zrakoplovstva. Naši su imali 2 tenka i 4 topa. Iznenađenje je bilo to veće jer su snage RH preuzele UN-ove punktove i odatle napadale, osim toga vlada RSK je poštovala sve odluke UN-a, onako kako je naredio predsjednik Srbije Slobodan Milošević, koji je stajao iza svih tih odluka. Što se tiče spremnosti za rat, zapadna Slavonija, kao najizbočeniji dio RSK, okružen s tri strane Hrvatima, bila je teško obranjiva. Od vrha RSK poručeno je da u slučaju ratnih sukoba naše jedinice prime napad, a da će potom za dva sata doći cjelokupna tehnika i pomoć u ljudstvu. Sati su prolazili ali nitko nije došao. Naši su se lavovski borili, jer su očevi branili svoju dječicu, ili odrasli sinovi svoje ostarjele roditelje. Negdje oko 10 sati otišao sam vidjeti kako se drži Pakrac... Naši su dugo odolijevali ali pomoć nije stizala ni iz ostalih dijelova RSK, ni iz RS, ni iz Jugoslavije. Branitelji su ginuli ne žaleći svoje živote za svoje najmilije. Ali uzalud... Oko 17 sati vidjelo se da od pomoći nema ništa te je počela evakuacija žena i djece prema Bosni (RS), jer je linija obrane počela popuštati.« Njegov kolega u episkopatu biskup karlovački Nikanor u izvješću Svetom arhijerejskom sinodu SPC-a »Nesvakidašnja tragedija jednog dijela srpskog naroda« (str. 26), objavljenom u br. 683/1995. nakon osloboditeljske hrvatske vojno-redarstvene akcije »Oluja«, između ostalog piše: »Ono što nekada, a to nije bilo tako davno, nije ostvareno da se srpski narod uništi na ovaj ili onaj način, s jednog dijela Zemljine kugle, koji mu je stoljećima pripadao, dogodilo se, nažalost, tragične 1995. godine 1. kolovoza. Narod je odolijevao koliko je mogao. Stvorio je i svoju državu Republiku Srpsku Krajinu. Nije ugrožavao one koji su također stvorili svoju državu. Svojom krvlju i žrtvama srpski narod stvarao je sebi prostor za život...« U napisu »Krvlju i suzama oblivena zemlja« (str. 24 i 25), koji je prvi put objavljen u br. 684/1995, pišući o zločinu nad civilima na sarajevskoj tržnici Ured patrijarha Pavla između ostaloga upozorava: »Silnici ovoga svijeta sada žure: pošto su naoružali i obučili hrvatsku vojsku, koja je iskoristila prigodu da iskorijeni srpski narod iz najvećeg dijela Srpske Krajine, poznata središta moći sada započinju surovu odmazdu nad Srbima Bosne i Hercegovine...« Nije posve jasno po kojim je to sadržajno-literarnim kriterijima pismo episkopa Atanasija Jeftića nekadašnjem glavnom uredniku Glasa Koncila Živku Kustiću »Povijest ili histerija« (str. 30), objavljeno u br. 515/1988, u kojemu on prosvjedujući otkazuje pretplatu, zaslužilo da bude uvršteno u »antologiju« »Pravoslavlja«, ali ono je ponovno objavljeno: »Gospodine Uredniče, iako, zaslugom vašom ili nekog iz uredništva, već niz godina dobivam ’Glas Koncila’ i čitam ga kao i mnogi drugi tisak, ipak sam sada odlučio otkazati daljnje primanje lista koji uređujete. Molim da ga ubuduće ne šaljete. Razlog otkazivanja nije razina vašeg tjednika, ni izvjesni napisi i pisma u njemu, nego prije svega vaši urednički tekstovi...« Nije zgorega spomenuti ni ponovno navođenje mišljenja nekadašnjeg predsjednika JAZU Grge Novaka o Dubrovniku objavljeno u br. 99/1971. u članku »Pelješac i Ston kroz povijest« (u jubilarnom broju str. 32 i 33): »Dubrovnik je bio velika, glavna i možemo kazati jedina luka Srbije...« Stepinčev blagoslov izvađenih očiju!? Mnoge, vjerojatno, iznenađuje ponovno objavljivanje tih kontroverznih, ne previše ekumenskih ni dobronamjernih ni dobrosusjedskih napisa »Pravoslavlja«, i to u njegovim slavljeničkim trenucima, a mnogi će se jednostavno zapitati: Zašto baš sada? No, boljim poznavateljima njegova sadržaja oni zapravo i nisu nekakva novost. Oni bi, zasigurno, bili (ugodno) iznenađeni da tekstova takvog sadržaja nema na stranicama »Pravoslavlja«. Nažalost, iznenađenje se ni u jubilarnome broju nije dogodilo, te je samo nastavljena dugogodišnja praksa, o čemu mogu svjedočiti mnogi prijašnji brojevi. U njima je npr. Dalmacija srpska, Dubrovnik je srpski grad, Slavonija je srpski kraj, vojska Draže Mihailovića je junačka, četnički vojvoda Momčilo Đujić je nepravedno oklevetan, hrvatstvo je genocidno, Hrvati su uzurpatori, teološko opravdanje zločina je rimokatoličko, katolički su župnici koljači, franjevci su ubojice, katolički su svećenici monstrumi i kreature, oni su »vječna sramota zapadnog kršćanstva i europske civilizacije«, Stepinčeva je teologija »endehaška« itd. Nema gotovo ni jednoga broja da se barem neka od tih teza, s varijacijom na istu temu, ne objavi u »Pravoslavlju«, koje se bez ikakvih problema distribuira i u Republici Hrvatskoj. No, u tom se kontekstu dobro prisjetiti na tek nekoliko nasumce izabranih brojeva: »Dalmacija je srpska etnička i povijesna pokrajina...« (»Čuvari Kristova groba«, 1. svibnja 2007, str. 28); »Papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženim nadbiskupa Alojzija Stepinca, a ja imam podatke da je on blagoslivljao ustaše koji su mu donosili košarice izvađenih očiju iz glava živih žrtava...« (»Govoriti u ime onih čija je šutnja vječna«, 15. prosinca 2006, str. 12); »Kontrast hrvatskog duha čini i to da se oni odriču i po potrebi mijenjaju svoju povijest, dok istodobno grabe za tuđim... Mnogo je pepela s lomača razasuto tamo gdje se danas razmeću kulturom« (»Pravoslavna Dalmacija«, br. 925/2005) itd. Potrebno je također reći da ti citati o hrvatskome narodu i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj nisu nikakve nove umotvorine (s izuzetkom dr. Vasilija Krestića i njegova relativno novijeg djela »Genocidom do Velike Hrvatske«) jer se ti misaoni »biseri« razasuti u različitim oblicima nalaze kod Ilije Garašanina u »Načertanijama«, Vuka Stefanovića Karadžića u »Srbima svi i svuda«, Nikole Stojanovića u programskome spisu »Do istrage naše ili vaše«, Stevana Moljevića u »Homogenoj Srbiji« i drugi. Prenosimo:Glas Koncila

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.11.2007., ponedjeljak

Zaboravljene hrvatske žrtve (6): Korana-Špoljarići, Plitvička Jezera

11.11.2007., nedjelja

Zaboravljene hrvatske žrtve (5): Lovas

10.11.2007., subota

Zaboravljene hrvatske žrtve (4): Šašići - Ervenik, Knin

09.11.2007., petak

Zaboravljene hrvatske žrtve (3): Karanac, Beli Manastir

08.11.2007., četvrtak

Zaboravljene hrvatske žrtve (2): Vukovar

07.11.2007., srijeda

Zaboravljene hrvatske žrtve (1): Gornje Jame, Glina

06.11.2007., utorak

Dođi u HV radi samoubojstva

05.11.2007., ponedjeljak

Mafija vlada Hrvatskom

04.11.2007., nedjelja

Biskup dr. Janko Šimrak (10)

03.11.2007., subota

Glina - pokolj u pravoslavnoj crkvi (2)

Biskup dr. Janko Šimrak (9)

02.11.2007., petak

Biskup dr. Janko Šimrak (8)

01.11.2007., četvrtak

Biskup dr. Janko Šimrak (7)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.