Marketing
VJERSKO POJMOVLJE U IZVORNIM DOKUMENTIMA TZV. REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE (6)
Piše: Stipan Bunjevac
Patologija i humor »krajinskih genija«
Čini se da ni jedan katolički svetac nije toliko smetao predstavnicima »krajinske države« kao sv. Bono, koji je itekako bio »prisutan« u životu svih Vukovaraca i cijele istočne Slavonije, bez obzira na bilo čiju nacionalnu, svjetonazorsku i vjersku pripadnost
Rječnik intelektualno-kulturno-političkih »mozgova« nekadašnje »krajinske države« u Republici Hrvatskoj obilovao je i pojmovima vezanih isključivo za katolištvo, kao npr. »Vatikan«, »Stepinac«, »biskupija«, »samostan«, pojedini katolički sveci i sl. Dakako, da su svi oni rabljeni samo u jednom jedinom kontekstu, u kojemu je katolištvo i hrvatstvo vrelo svega ovozemaljskog prošlog, sadašnjeg i budućeg zla. Mržnja »krajinskih genija« prema Hrvatima i katolicima ne samo da se uobličivala u zastrašujuće formulacije, razasute po brojnim stranicama službenih dokumenata tzv. RSK, nego je poprimala patološka i komična obilježja. Naime, nakon prelistanih »krajinskih dokumenata«, s jedne se strane čitatelj mora ozbiljno zamisliti nad utemeljenosti »glasovite« dijagnoze (šibenskog) »krajinskog ideologa i psihijatra« dr. Jovana Raškovića o vlastitom narodu (što se ipak, razumije se, mora uzeti s dozom opreza), a s druge se strane teško može oduprijeti navali smijeha nad mnoštvom izrečenih »turbogluposti«.
»Vatikanska promidžba« beogradske televizije!?
Neka svatko sam prosudi je li riječ o patologiji, humoru ili jednome i drugome, npr. u dopisu visokih dužnosnika tzv. RSK od 25. kolovoza 1993. upućenog »Radio-televiziji Srbije - TV Beograd«. U njemu se žestoko prosvjeduje zbog prikazivanja dokumentarnog filma o Vukovaru, koji je »emitiran 22. kolovoza o. g. u prijepodnevnoj emisiji oko 10 sati«, a koji, zapravo, prema ocjeni »krajinskih intelektualaca«: »servira vatikansku antisrpsku promidžbu velikom jugoslavenskom gledateljstvu«. »Krajišnici« istina priznaju na samome početku kako uopće nisu gledali emisiju, ali prosvjeduju na temelju »prigovora mnogih ljudi«. U čemu je »vatikanska promidžba« TV Beograd, jasno je navedeno u dopisu: »U toj emisiji ste pričali priču o vitezu koji je doplovio Dunavom u Vukovar i tamo gdje se zaustavio sagrađena je crkva. Ta skaska (narodna priča o povijesnoj osobi, op. a.) prepisana je iz klerikalne Belavićeve brošure i ne bi toliko padala u oči da niste naglasili da je taj vitez (sv. Bono) zaštitnik svih Vukovaraca. Ako ste to doista javno rekli, onda ne samo da nemate političkog sluha, već izravno ovakvim načinom prikazivanja 'kulturnog blaga Vukovara' idete na ruku Vatikana i hrvatskim neofašistima... Vi plasirate kleronacionalističku priču o vitezu zaštitniku Vukovaraca. Pitamo vas kojih Vukovaraca?« Zato je u dopisu iznijet prilično oštar zahtjev: »Ubuduće kada budete radili slične emisije vezane za naše područje, molimo vas da se savjetujete s našim stručnjacima kako ne bi pravili greške koje stalno i uvijek idu protiv srpskog naroda u Republici Srpska Krajina... Nadamo se da ćete ubuduće više voditi računa o povijesnim činjenicama, interesima Srba i da ćete imati više političkog sluha.« Zahtjev je potkrijepljen s još dva »teška propusta«, koja su se dogodila u srbijanskoj metropoli, od kojih je prvi: »U Beogradu je bila organizirana izložba o temi genocida na srpskom blagu Vukovara, a ona je koncipirana tako kao da su je radili Tuđmanovi bojovnici a ne Srbi.« Drugi je »neoprostivi grijeh«: »U Beogradu su stručnjaci valorizirali dvorac i njegove štale u Vukovaru u najvišu spomeničku kategoriju.« Dopis je dan na znanje i Miloradu Višiću, »predsjedniku Izvršnog savjeta općine Vukovar«.
Sv. Bon, - zaštitnik Vukovara
Čini se da ni jedan katolički svetac nije uspio toliko »stati na žulj« predstavnicima »krajinske države« kao sv. Bono. On je, izgleda, bio toliko živo prisutan ne samo u vjerskome životu nego i u povijesnom pamćenju, baštini, tradiciji i svagdašnjem životu Vukovara, svih njegovih mještana i cijeloga područja istočne Hrvatske, bez obzira na bilo čiju nacionalnu, svjetonazorsku i vjersku pripadnost, da je jako smetao velikosrpskim umovima koji su »čistili« sve segmente života od svega nesrpskog. Zato je morao intervenirati »krajinski Emanuel Schäfer« (vrhovni zapovjednik njemačke Službe sigurnosti u Srbiji, koji je 8. lipnja 1942. izvijestio nadređene da je Beograd »Judenfrei«, tj. »očišćen od Židova«),u više navrata dosada spomenuti Velimir Ćerimović. On je jednako tako na kulturnome području »čistio« tzv. RSK od svega katoličkog i hrvatskog, pa ju je i »očistio« od sv. Bone, kako to objašnjava tobožnjim vjersko-kulturnim razlozima, u dopisu od 29. lipnja 1993. Tajništvu za društvene djelatnosti općine Vukovar: »Voštana figura sv. Bone nije nikada bila zaštićeni kulturni spomenik, a što se tiče njegova 'štovanja kod katoličkog puka', vidi se po tome koliko su ga cijenili, kad nikada nije imao svoj vlastiti oltar. Voštana figura sv. Bone, rimskoga mučenika, bila je pridodana izvornom oltaru sv. Josipa. Već i iz tih razloga može se zaključiti da taj svetac nije nikada bio zaštitnik grada Vukovara.«
Svetosavski »flor«
Vatikan je stalno istican od »civilnih« ali i do vojnih »krajinskih« struktura kao jedna od glavnih opasnosti za srpski narod u tzv. RSK. Tako se u »Obavijesti o aktualnim pitanjima u svijetu, zemlji, JNA i zoni kninskog korpusa« bez točnog datuma (iz teksta se vidi da je to bilo nakon međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske) Vatikan povezuje s »desnim neofašističkim snagama«. Usputno, bilo bi zanimljivo znati što su »genijalci kninskog korpusa« podrazumijevali pod »lijevim neofašističkim snagama«? Bilo kako bilo, »Obavijest« analizira međunarodno priznanje Republike Slovenije i Republike Hrvatske u kontekstu njemačke dominacije u Europi: »Prikrivajući time teritorijalne (sic!) namjere, Njemačka je uz podršku pojedinih država, zatim Vatikana i desnih neofašističkih snaga u Europi stala na stranu slovenske i hrvatske secesionističke politike. Njemačka je ne samo prva priznala Sloveniju i Hrvatsku, nego je prva država koja je sa Hrvatskom uspostavila i diplomatske odnose, dobivajući zauzvrat podaničke izraze zahvalnosti iz Zagreba.« Zanimljivo je i tumačenje uzroka ratnih sukoba: »Jugoslavenska narodna armija nije željela ni ovaj rat koji je obilježio završetak prošle godine. Mi smo sve učinili da do njega ne dođe. Hrvatska nacionalistička i secesionistička politika nametnula je rat jer joj za ostvarenje ciljeva nije odgovaralo opredjeljenje Armije da sprečava sukobe i razdvaja sukobljene strane.«
Zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac »pretplaćen« je na najgore optužbe Srba iz tzv. Krajine, bez obzira je li riječ o istaknutijim osobama ili anonimcima. Od brojnih primjera možda je najbolje kao prototip spomenuti npr. Petra Štikovca, »ministra za vjerske poslove« u prvoj »krajinskoj vladi« Milana Babića koja je trajala od 29. svibnja do 19. prosinca 1991, i široj javnosti potpuno nepoznatog Milana Štete iz Vrela u općini Korenica. »Ministar« je napisao kratak esej »Svetosavski flor (crna vrpca na rukavu ili drugdje u znak žalosti za pokojnikom, op. a.) nad bezdankom Kuk«, povodom »komemoracije i opijela nevinim mučenicima crnog ljeta '41« iznad Donjeg Lapca, uz sudjelovanje dr. Jovana Raškovića i Jovana Opačića iz Knina. Zagrebački je nadbiskup spomenut u sljedećem kontekstu: »Stepinac, vođen providnošću 'Oca Zvijezda', stvarnije oslonjen na 'fra Sotonu' i franjevačkog 'kralja koljača' u kentauromanijskoj simbiozi ustaške države i katoličke crkve 'naselili' su sva tri naša svijeta. Poletješe vjernici u golubnjače, hramovi u nebesa, a pravoslavno svećenstvo, u okviru konačnog rješenja 'pravoslavnog sindroma' na ovim prostorima, mučenički i masovno okončaše u državi koja je jedina u svijetu raspisala natječaj za najmukotrpniju smrt« (istaknuo P. Štikavac). Narodni pjesnik iz Korenice je u svojim prilično dugom pjesničkom uratku »Selidba srpskog naroda iz općine Pl. Jezera i rušenje crkve 1941. g.« također spomenuo nadbiskupa Stepinca: »A Stepinac Antu (Pavelića, op. a.) blagoslivlja, jerbo i on o čišćenju sniva. Prvi potez Plitvička jezera, tu će biti početak čišćenja. Pak je Ante program napravio, u programu 'vako govorio. Ko je Hrvat i hrvatskoga roda, i vjeruje u Papu svetoga, onaj mora slušat poglavnika, jer on vam je i ponos i dika.«
»Prekrštavanje« u funkciji homogenizacije
Stalno podgrijavanje straha od »prekrštavanja« također je odigralo istaknutu ulogu u homogenizaciji pobunjenih Srba. Stoga »Glavni stožer Srpske vojske RSK« o proglasu od 4. veljače 1992. ističe: »Mi drugog izbora nemamo: Neprijatelj nam nudi samo izgon, pokrštavanje i potpuno uništenje. Želi da satre svaki trag srpskog nacionalnog bića na ovim prostorima. Ovo što je sada učinio, krvoločno se obrušavajući na srpski narod, bio je jasan navještaj navih jama, novih klaonica i novih Jasenovaca.«
Riječ »samostan« rabi se u nekoliko navrata, i to franjevački u Kninu i Vrpolju, u kontekstu zbrinjavanja izbjeglica u njihovim prostorima.
Katolički sveci, kao što je već spomenuto, nisu dobro prošli u tzv. RSK. Za razliku od srpskopravoslavnih koji su preplavili ulice, trgove i ustanove (npr. Zdravstveni centar u Vukovaru dobio je ime po sv. Savi, čiji je ravnatelj bio »prim. dr. Vojislav Stanimirović, specijalist psihijatar«, kako to stoji u potpisima brojnih dokumenata, jednako kao i kninska bolnica i dr.), katolički su brisani na svakom koraku. Zato se npr. u »Nacrtu zakona o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske Krajine i lokalnoj samoupravi (izvadak)«, među naseljima koja pripadaju »srpskoj općini Gračac« nalazi »Rok«, koji je, očito, u međuvremenu izgubio dio svog višestoljetnog naziva - »Sveti«.
Na kraju, kao zanimljivost vrijedi spomenuti i pojam »biskupija«, koja u krajinskim dokumentima označava samo naziv mjesta u kninskome kraju. Tako se u »Popisu medicinski zbrinutih sudionika oružanog sukoba na prostoru Dalmatinske zagore u vremenu od 21. siječnja 1993. do 8. veljače 1993« među nešto više od 1300 ranjenika, nalaze iz Biskupije pod rednim br. 781. »Petar Bukorović r. 1963. iz posebne jedinice milicije«, kao i »Nenad Bajić r. 1962, srpski dragovoljac« pod rednim br. 1070. Doista je zanimljiv taj popis na kojemu se nalaze Srbi iz gotovo svih krajeva bivše Jugoslavije, različite dobi, muški i ženski, u zadivljujuće raznovrsnim oružanim postrojbama (od JNA, RSK, rezervnih vojnih postrojba, milicije, posebnih postrojba milicije, granične milicije, rezervne milicije, teritorijalne obrane, do Arkanove srpske vojske, Arkanovih specijalaca, Srpske dragovoljne garde, četnika, Vučjaka s Ozrena i dr. Na popisu se nalaze i dvojica hrvatskih ranjenika, pripadnika Zbora narodne garde: Stipe Balić r. 1965. iz Omiša i Ivan Buljan, ne piše datum rođenja, iz Bitelića. Bilo bi zanimljivo znati što se s njima dogodilo.
Spomenuti vjerski pojmovi nisu, dakako, cjelovito obrađeni jer se nalaze i na brojnim drugim mjestima u službenim dokumentima tzv. RSK, koji nisu citirani u feljtonu. Ovo je bio tek okvir i izbor iz (nepravedno zapostavljene teme) novije hrvatske povijesti.
Svršetak
Prenosimo:Glas Koncila
Post je objavljen 21.11.2007. u 07:00 sati.