IZVORNI DOKUMENTI OZNE O BISKUPU DR. JANKU ŠIMRAKU I »PREKRŠTAVANJU« SRBA U NDH
Piše: Stipan Bunjevac
Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak o kojem donosimo njegovo autentično svjedočenje na ispitivanjima u vojnom zatvoru u Zagrebu
»Težio je za zasebnom državom Hrvatskom«
Petnaestak partizana upalo je oko dva sata poslije ponoći 27. VII. 1942. u kuću grkokatoličkoga svećenika Aleksandra Vlasova u Dišniku kod Garešnice, opljačkali su sve vrijednosti i naočigled supruge i djece odvukli ga van. Ubili su ga nedaleko od kuće s više hitaca u glavu na ledini pokraj crkve.
Novija historiografija nakon polustoljetne nametnute šutnje polako i argumentirano dokazuje da su partizani na području bivše Jugoslavije, dosljedno provodeći u djelo zamisao potpunog uklanjanja svih protivnika, među koje su ubrajani i svi politički i ideološki neistomišljenici, počinili brojne, strašne, masovne i bezrazložne zločine za koje nikada nitko nije odgovarao. U tom kontekstu partizansko-komunističke i velikosrpske patologije, u kojemu ljudski život, dostojanstvo, pravda, nevinost, dokazana krivlja, utemeljena presuda i sl. ne predstavljaju nikakvu vrijednost i nemaju nikakve važnosti, potrebno je promatrati i sve ratne i poratne zločine protiv Katoličke Crkve, pa i protiv biskupa dr. Janka Šimraka i svih pripadnika grkokatoličke Križevačke biskupije.
U očima partizana grkokatolički je najveći zločin bilo »prekrštavanje«, bez obzira što optužbe nisu bile potkrijepljene uvjerljivim dokazima, pa su i zločini prema grkokatoličkim svećenicima, redovnicima, bogoslovima i članovima svećeničkih obitelji bili u najvećoj mjeri time motivirani. O grkokatoličkim žrtvama dosada je sustavno i znanstveno vrlo malo pisano, tek su pojedinci pokušali dati cjelovitije natuknice o njima ili rasvijetliti barem pojedine slučajeve. Dok se netko ne odluči znanstveno obraditi životopise i okolnosti svih grkokatoličkih žrtava u ratu i poraću, dobro je barem (neke) dosadašnje napise sabrati i objelodaniti dostupne podatke na jednome mjestu.
Aleksandar Vlasov-Ovdijenko rođen je 10. XI. 1909. u Petrogradu u Rusiji, u obitelji pravoslavnih roditelja, oca Vasilija i majke Lidije. U boljševičkom je teroru otac nestao a majka je sa sinom pobjegla u selo Zavaljiv u Ternopiljsku oblast u zapadnu Ukrajinu, koja je tada bila pod Poljskom. Aleksandar g. 1931. ilegalno prelazi poljsko-njemačku granicu i odlazi ujaku u Berlin. Tamo je počeo studirati medicinu, a u međuvremenu u njemu sazrijeva odluka da s pravoslavlja prijeđe na katolištvo. To je učinio 28. VI. 1934. u Münsteru, gdje prelazi na studij teologije na tamošnje katoličko sveučilište. Ondje je upoznao i hrvatske studente među kojima je stekao velike prijatelje. Vjerojatno je i to bio razlog da je podnio zamolbu za primitak u Križevačku biskupiju i da je 15. VII. 1935. došao u Zagreb, gdje je završio studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu. Oženio se Natalijom r. Lubencky g. 1936. u grkokatoličkoj župnoj crkvi u Lipovljanima a za svećenika ga je u križevačkoj katedrali 14. II. 1937. zaredio biskup dr. Dionizije Njaradi. Imenovan je upraviteljem župe Grabar u Žumberku, ali je ubrzo teško obolio te je dobio godinu dana bolovanja. Nakon oporavka u proljeće 1938. povjerena mu je župa Prgomelj kod Bjelovara a 1. I. 1939. postaje župnik u Dišniku kod Garešnice. U međuvremenu rodila su mu se djeca: Orest, Oksana i Juraj Rastislav. Petnaestak partizana su oko dva sata poslije ponoći 27. VII. 1942. upali u kuću, opljačkali sve vrijednosti i naočigled supruge i djece odvukli ga van. Ubili su ga s više hitaca u glavu na ledini pokraj crkve. Dva dana kasnije biskup Šimrak predvodio je sprovodne obrede na mjesnom groblju u Garešnici. Tragična priča obitelji grkokatoličkog svećenika Vlasova završena je 22. X. 2004. kada su svi članovi obitelji bili ponovno skupa. Na križevačkom groblju sv. Roka u zajedničku su grobnicu pokopani ekshumirani ostaci iz Garešnice oca Aleksandra i njegova najmlađeg sina Jurja Rastislava, koji je preminuo s pet godina i bio pokopan u Križevcima, te pepeo supruge Natalije, koji je donesen iz Amerike. Pored grobnice stajali su sin Orest i kći Natalija.
Ivan (Julijan) Kuhar rođen je 2. III. 1912. u Kucuri od Petra i Amalije r. Pap. U red bazilijanaca stupio je 4. IX. 1928. a vječne je zavjete položio 26. XI. 1933. Zaredio ga je vladika Njaradi 5. II. 1939. u Velikom Bučkovu u Ukrajini. Tijekom II. svjetskog rata opsluživao je župe: Radatovići, Drage, Kašt; Sošice, Pećno i Pribić, gdje je i »poginuo oko Petrova 1944« - kako je to zapisano u njegovoj biografiji. Zapravo, ubili su ga partizani.
Inokentije Timko rođen je 11. IX. 1906. u Kucuri od oca Ivana i majke Marije r. Šandor. Godine 1922. pristupio je redovnicima bazilijancima u Krečovu u Ukrajini, gdje je 17. IV. 1924. položio vječne zavjete i gdje ga je 23. VIII. 1931. za svećenika zaredio biskup dr. Kocylsky. Od 1933. do 1935. bio je magistar novaka u krečovskom samostanu a g. 1936. postaje prefektom u zagrebačkome grkokatoličkom sjemeništu. Vojni sud u Zagrebu osudio ga je 29. VI. 1945. na smrt strijeljanjem.
Pavao Gvozdanović rođen je 16. III. 1892. u zaseoku Brezovac u župi Grabar od Pavla i Ane r. Bubanović. Oženio je Anu r. Segedi a za svećenika ga je zaredio biskup dr. Dionizije Njaradi 2. VII. 1916. Bio je kapelan u Petrovcima od 1916. do 1917, upravitelj župe u Piškorevcima od 1917. do 1922. i u Radatovićima od 1922. do 1928. Tada odlazi za župnika u Berkasovo gdje su ga partizani živoga spalili kod jednoga drveta u šumi kod Lipovca g. 1944. Još i danas se to mjesto zove »kod popovog duda«.
Nikola Oros je rođen u obitelji Đure i Ene r. Kočiš 18. XII. 1905. u Mikluševcima. U rodnome selu je završio osnovnu školu, gimnaziju u Zagrebu a teološki studij nakon Lavova u Zagrebu. Nije bio oženjen a za svećenika je po biskupu dr. Njaradiju bio zaređen 31. III. 1929. Dan kasnije imenovan je upraviteljem župe u Prgomelju a nakon toga službovao je u Derventi i u Kaniži u Bosni. Nakon rata, najvjerojatnije u travnju ili svibnju 1945, partizanske su ga vlasti uhitile i otpremile u logor gdje je bio podvrgnut teškim mučenjima. Od toga je obolio pa je bio prebačen u bolnicu u Osijek, gdje je ubrzo preminuo 1. VIII. 1945. U službenom liječničkom nalazu zapisano je da je »umro od tifusa«.
Petar Olejar rođen je u Petrovcima kod Vukovara g. 1926. i bio je sjemeništarac Križevačke biskupije. Partizani su ga ubili u dobi od 18 godina zajedno sa skupinom mještana u jesen g. 1944. Na strijeljanje je s njime bio izveden i njegov otac kojega je metak samo okrznuo, te je on okrvavljen i ranjen uspio preživjeti.
Marko Badovinac je rođen 2. V. 1917. u Calumetu, državi Michigen u SAD-u, od Nikole i Ane r. Badovinac. Nakon što mu je umro otac, majka se s dvoje djece vratila u domovinu s kojima je živjela u Suhoru. Marko je klasičnu gimnaziju i bogosloviju završio u Zagrebu kao pitomac grkokatoličkog sjemeništa. Oženio je Miru r. Gvozdanović a za svećenika ga je 6. XII. 1942. u Križevcima zaredio biskup Šimrak. Dan nakon ređenja partizani su mu ubili majku i očuha. Za vrijeme rata službovao je po župama kotara Garešnica i Bjelovar a g. 1946. odlazi nazad u Ameriku u Cleveland. Dvije godine kasnije za njim odlaze žena i troje djece a on preuzima grkokatoličku župu u metropoliji Pittsburg, gdje je i preminuo g. 1984.
Janko Rapljenović rođen je 4. VI. 1895. u Kravljaku u Žumberku u obitelji Petra i Mile r. Severović. U kolovozu 1922. oženio je Febroniju r. Provči, a 19. rujna iste godine zaredio ga je za svećenika križevački biskup dr. Njaradi. Nakon ređenja godinu dana je bio duhovni pomoćnik u Ruskome Krsturu u Bačkoj, te dvije godine upravitelj župe u Grabru, a g. 1925. postaje župnik u Mrzlome Polju. Suprugu Febroniju su g. 1944. partizani odveli u nepoznato i, najvjerojatnije, ubili iste godine u Jazovki.
I ustaše su nad dvojicom sljedećih grkokatoličkih klerika počinili zločine:
Dr. Ivo Šimrak rođen je 22. VII. 1916. u Šimracima u župi Grabar od Dionizija i Malčike r. Milaković. Bio je neoženjen a nakon studija u Zagrebu i Rimu za svećenika ga je zaredio biskup Šimrak u Križevcima 5. IX. 1943. Bio je zaposlen u biskupijskoj kancelariji u Križevcima a 8. III. 1944. biva poslan u župe: Grabar, Stojdraga i Pećno. U noći od 8. na 9. VI. 1944. ubijen je na cesti Jastrebarsko-Plešivica. Pokopan je 12. VI. 1944. na groblju u Grabru.
Mihajlo Lozinski je rođen g. 1920. u Lipovljanima i bio je bogoslov četvrte godine Križevačke biskupije, studirao je u Lavovu i u Zagrebu. U jesen 1944. ustaše su ga sa skupinom od 260-ak Ukrajinaca i Čeha odvele u jasenovački logor gdje je preminuo nepoznatog datuma a nepoznate su i okolnosti smrti.
Šimrakova svjedočenja - ignorirana
Poratne vlasti u novoj Jugoslaviji pune nelogičnosti i nedosljednosti nisu se, čini se, previše obazirale na Šimrakova svjedočenja tijekom ispitivanja, od kojih je prvo bilo 15. svibnja 1945. a posljednje 20. lipnja iste godine. Cijeli je slučaj za njih već na samome početku bio zapravo završen, što pokazuje službena zabilješka »Pregled istraga svećenika koji se nalaze u zatvoru ovoga odsjeka do 6. VI. 1945«. Prokušanom metodom u kojoj optuženi nema nikakve mogućnosti dokumentirano potkrijepiti svoje tvrdnje i u kojoj su službene zabilješke bez oznake, datuma i potpisa, »slučaj Šimrak« je još za vrijeme ispitivanja, tj. prije njihova završetka bio zaključen a djelovanje biskupa Šimraka već unaprijed opisano:»1. Šimrak dr. Janko. Biskup križevački... Po samom njegovom priznanju težio je za zasebnom državom Hrvatskom i kad je Pavelić osnovao NDH vjerovao je da se njegov san ispunio. Prema vlastima NDH kroz čitavo vrijeme bio je lojalan i servilan i u svemu izvršavao naredjenja odjela za bogoštovlje. Išao je na ruku ustaškim namjerama te je njegova crkva, po njegovom odobrenju, nasilno prekrstila 10.000 Srba, a vjerojatno je po matičnim knjigama vršio jurisdikciju nad 50.000 Srba koji su prešli na grkokatoličku vjeru. U svom stanu u Križevcima odgajao je djecu pokrštenih Srba za grkokatoličke svećenike... Član ustaškog pokreta prema vlastitoj izjavi nije bio, ali je bio jedan od nosioca frankovačkog duha medju crkvenim krugovima i jedna od stupova klerikalizma u Hrvatskoj.« Tako se o biskupu Šimraku, bez obzira što mu nije dokazan ni jedan zločin, u javnosti proširio glas da je riječ o »ustaškom biskupu« i zločincu. Isljednici su napokon zadovoljno mogli odahnuti a spis o »slučaju Šimrak« zaklopiti i staviti »ad acta«. Na njihovo razočarenje svaka istina kad-tad ugleda svjetlo dana!