Pregled posta

Četnici i hrvatski medijski prostor (1)

From Iz pismohrane Glasa Koncila

STRATEGIJA ČETNIČKOGA ZAGAĐIVANJA HRVATSKOGA MEDIJSKOG PROSTORA
Piše: Tomislav Vuković

»Čiča« Dražin treći pohod na Hrvatsku




Hohštapler, Miroslav Todorović, Izdavačka kuća »Dunja«, Bjelovar


»Ante Pavelić je nositelj ideje hrvatske državnosti, vođa istinskih hrvatskih rodoljuba«, »život toga ponosnog utemeljitelja ustaškog rodoljublja završio je nažalost tragično« - te i slične tvrdnje objavljene su nedavno u jednoj knjizi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu u Nišu. Ona se po prilično povoljnoj cijeni može nabaviti u svim knjižarama u Beogradu i diljem Srbije i Crne Gore!

Takva vijest o veličanju Ante Pavelića i propagiranju ustaške ideologije u današnjoj Srbiji i Crnoj Gori mnoge bi zapanjila ili, možda, tek zbunila, ali, najvjerojatnije, u nju ne bi nitko povjerovao. Sumnja u istinitost vijesti bila bi posve razumljiva jer bi ona graničila s prvorazrednom aferom. Osim toga svaki narod, pa i srpski, drži barem do minimuma vlastitog dostojanstva te bi sigurno burno reagirao na očitu provokaciju.



»Čišćenje« povijesnog pamćenja

Nažalost, takve se i slične nevjerojatnosti danas mogu dogoditi jedino u Hrvatskoj. Najočitiji primjer je izdavačka kuća »Dunja« iz Bjelovara koja je prošle godine objavila knjigu srbijanskog književnika Miroslava Todorovića »Hohštapler«, u kojoj se otvoreno veliča četnička ideologija i njezini promicatelji u povijesti i sadašnjosti. Ona je čak za hrvatsko čitateljstvo sa srpskog jezika »prevedena i priređena«, kako to doslovce stoji na njezinim prvim stranicama, da bi bila u Hrvatskoj što »razumljivija«. Nitko od predstavnika hrvatskih vlasti, političara, nevladinih udruga, književnika, povjesničara, kolumnista i drugih nije smatrao potrebnim barem reagirati na očitu provokaciju. Tim povodom nije održan ni jedan okrugli stol, tom događaju nije posvećena ni jedna televizijska emisija, predsjednika se hrvatske države o tome nije pitalo za mišljenje, ni jedno glasilo nije tome posvetilo bilo kakvu pozornost, od HHO-a se nije čula ni jedna riječ, ni jedna kaznena prijava nije podnesena zbog »veličanja totalitarnih ideologija« i tome sl. Čini se da četništvo polako ali sigurno sigurnim koracima kroči u osvajanju Hrvatske, tj. njezina javnog mijenja. Dragoljub Draža Mihailović, zvani »Čiča«, po treći put u povijesti pokušava ostvariti svoj naum, samo za razliku od dva prijašnja pokušaja, u Drugome svjetskom ratu i Domovinskome ratu, kada su njegovi istomišljenici provodili etničko čišćenje, ovoga puta provodi čišćenje povijesnog pamćenja.



Hrvatski naivci o srpskom »nacionalnom junaku«

U tom se kontekstu vrijedi prisjetiti sada već zaboravljenoga beogradskog studenta koji se sredinom studenoga na središnjem zagrebačkom trgu provokativno slikao s likom Draže Mihailovića. Slučaj je elegantno riješen tako da je hrvatskoj javnosti dana kakva-takva zadovoljština, s time da se i srbijanska javnost ne osjeti previše povrijeđenom. Predsjednici dviju vlada izravno su zbog toga telefonski komunicirali, srpskome je studentu skraćena zatvorska kazna, srpski su čelnici u Hrvatskoj cijeli slučaj opisali u stilu »dječja nestašnost«, djelatnici Veleposlanstva Srbije i Crne Gore u Zagrebu pokazali su primjerenu skrb za svoga državljanina, kolumnist »Novog lista« izjavio je tamošnjoj javnosti kako »klince nije trebalo strpati u zatvor« te da je »sudska vlast reagirala brzopleto« (Nastasja Radović, »A gdje je tu Pikaso?«, »Monitor«, 3. XII. 2004.), povjesničar dr. Ivo Goldštajn reagirao je slično, uz opasku da je Draža Mihailović osnovano optužen za počinjene ratne zločine u Drugome svjetskom ratu, ali i poruku, koja je sigurna godila jednom dijelu srbijanske javnosti: »...iako se njegovom suđenju mogu staviti raznorazne zamjerke s obzirom na ’današnje standarde’« (ibid.), itd.

Da je ipak riječ o hrvatskim naivcima, potpuno promašenim ocjenama dvojice spomenutih hrvatskih »eksperata« i smišljenoj četničkoj strategiji, potvrdio je sam počinitelj, trenutni »srpski nacionalni junak«, student Arhitektonskoga fakulteta u Beogradu Stevan Vranešević. U napisu »Draža i ja na Jelačića placu« u beogradskom tjedniku »Nin« od 2. XII. 2004., uz mnoštvo ironije i bahatosti otvoreno je priznao: »Meni je ta izložba bila samo sporedni motiv za odlazak u Hrvatsku. Pravi motiv bio mi je da se na Trgu bana Jelačića slikam s Dražom, poslije ovoga što se desilo Milanu Guroviću, da ga zbog Dražine tetovaže ne puste u zemlju. To me je jako isprovociralo, takvo miješanje politike i sporta. Usporedio sam to sa Olimpijadom u Berlinu 1936: Hitler se tada nije htio rukovati s crncem, ali mu je ipak dozvolio da sudjeluje na Olimpijadi... Zašto baš Trg bana Jelačića? Jednostavno - to je najprepoznatljivije mjesto u Zagrebu.«



»Možda ću ponovno u Zagreb!«

U nastavku je na pune dvije stranice opisivao što se sve točno dogodilo na trgu, dakako, s očekivanim zaključcima o Hrvatima: »Ne tuče me zbog Draže, nego zato što sam Srbin«; o nekorektnosti policajaca: »U postaji nam policajci psuju srpsku majku«; o lažnom svjedoku i tobožnjoj sudskoj farsi: »Presuda je unaprijed donesena, a mi smo žrtveni janjci. Atmosfera je bila takva, pogotovo kada smo saznali da je tog dana bila godišnjica pada Vukovara«; o srpskoj »nadmoći« nad hrvatskim »glupostima«: »Na putu do zatvora smijemo se toj nestvarnoj situaciji«; o stoičkom podnošenju zatočeničkih dana i općem ozračju: »Jedan od zatvorenika, koji mi je donosio hranu i bio fin prema meni, pretučen je«; o vlastitim »herojskim« uspjesima u provociranju hrvatskih zatočenika: »...poludjeli su, počinju se penjati po zidu, a ja u ćeliji na drugom katu. Opća ’frka’«; i o izlasku iz zatvora: »Koliki stres sam doživio shvatio sam tek kada sam izišao iz zatvora, kada su mi vratili vezice. Deset minuta nisam mogao da ih uvučem u tenisice.« Zaključak je u »Ninu« očekivan, no, bilo bi dobro kada bi ga sadašnja elita hrvatskog društva pomno pročitala, kako bi se u budućnosti mogla što primjerenije odnositi prema očito sve agresivnijem i nadirućem četništvu: »Na kraju, ne mislim da sam pogriješio zato što sam se na Trgu bana Jelačića slikao s Dražom Mihailovićem... ipak sam morao to uraditi. Bio je to izraz moje građanske slobode, čak i dužnosti... Mnogi me pitaju hoću li ću ponovno u Zagreb. Tko zna, možda i hoću. Ako bude trebalo nešto ponovno slikati.«



Velika Srbija odgođena za »bolja vremena«


Dakle, spomenuti je beogradski anonimus tek odraz općeg ozračja u susjednoj državi, htio to netko priznati ili ne htio, išlo to u prilog politici međunarodne zajednice na »zapanom Balkanu« ili ne išlo, bilo to jasno hrvatskim političarima ili ne bilo. Previše je ozbiljnih pokazatelja u Srbiji zbog kojih bi Hrvatska trebala biti na oprezu, počevši od nedavnih izbora u kojima su »šešeljevci« dobili respektabilan postotak glasova i zauzeli ključne pozicije u brojnim srbijanskim mjestima, poprsja Draže Mihailovića, koja se mogu vidjeti u nekim srbijanskim ministarstvima, povijesnih udžbenika u kojima se četnički pokret prikazuje isključivo herojsko-rodoljubnim bez bilo kakvih povijesnih »mrlja« (posebice prema drugim narodima), pozitivnih izjava najviših državnih dužnosnika u Srbiji o njegovoj ulozi u povijesti i sadašnjosti, medijske naklonosti, usvojenog zahtjeva sadašnjeg vođe Srpskog pokreta obnove i ministra vanjskih poslova Vuka Draškovića da se i pripadnicima Ravnogorskog pokreta, kao i partizanima, konačno dodijele »antifašističke« mirovine, koji je nedavno u beogradskoj Skupštini prošao bez velikih dvojbi, jer je od 250 zastupnika samo njih 24 bilo protiv, nikada napuštene zamisli o Velikoj Srbiji do »glasovite« crte Virovitica-Karlovac-Karlobag, čije je ostvarenje, kao što je to javno izjavio sadašnji radikalni vođa Tomislav Nikolić, samo odgođeno za kasnija, tj. neka »bolja vremena«, do mnoštva grafita diljem Srbije: »Šešelj - prkosni srpski junak«. U tom kontekstu nije nimalo bezazleno objavljivanje knjige »Hohštapler« u Hrvatskoj.

Post je objavljen 23.11.2007. u 07:00 sati.