IZVORNI DOKUMENTI OZNE O BISKUPU DR. JANKU ŠIMRAKU I »PREKRŠTAVANJU« SRBA U NDH
Piše: Stipan Bunjevac
Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak o kojem donosimo njegovo autentično svjedočenje na ispitivanjima u vojnom zatvoru u Zagrebu
Šimrakova zaštita ugroženih Srba
Nakon Šimrakovih riječi da je njegova biskupija nakon ustaškog zločina u Salniku i Lipnici »uzela pod svoju zaštitu sirote i ostavljene«, krije se dosada nigdje spomenuta i potpuno nepoznata humanitarna akcija širih razmjera. U njoj su pomagane obitelji koje su ostale bez ičega, udomljavana srpska siročad i djeca koja su ostala bez roditelja i staratelja iz okolice Vrbovca, ne samo u biskupijsko sirotište i u samostan redovnica bazilijanki u Križevcima, što je djelomice poznato, nego i po tamošnjim hrvatskim obiteljima, što je prekriveno velom tajne i zaborava.
Iz Šimrakova iskaza doznaje se da je i ruski pravoslavni svećenik na službi u srpskopravoslavnoj župi u NDH potražio spas u grkokatoličkoj Križevačkoj biskupiji:»h) Bolč, vjernika oko 1.000, paroh Pavao Šamiljski, po rodu iz Odese u Rusiji. Prije je bio na parohijama u Bastajima u Slavoniji, pa je namješten najprije u Prgomelje, a onda u Bolč. Vršio je dušobrižničku službu za cijelo vrijeme partizanske vlasti u onom kraju.« (Sva su isticanja u citatima moja, S. B.)
Pavao Šamljinski je rođen 20. prosinca 1900. u Odesi u Ukrajini u obitelji pravoslavnih roditelja Ilije i Marije r. Lopajenko. Oženio je Anastaziju Dimopulo. Za đakona je zaređen u Zemunu 24. rujna 1922. a za svećenika tri dana kasnije u Srijemskim Karlovcima. Ređenje je obavio pravoslavni kijevsko-galicijski metropolit Antonije Hrapavicki a na katolištvo je prešao 13. rujna 1941.
Nekorektnost »Spomenice« Srpske Pravoslavne Crkve
Šamljinski nije bio jedini pravoslavni svećenik koji je prešao u grkokatoličku Križevačku biskupiju, jer je već otprije spomenut župnik u Velikim Zdencima bosanski Srbin Gedeon Banjeglav. Iz dostupne arhive Križevačke biskupije vidi se da su i neki drugi pravoslavni svećenici podnijeli zahtjev za prijam u Križevačku biskupiju. Tako su Venijamin Pavlovsky, Jovo Vračević i Božidar Vitas uputili biskupu Šimraku posredovanjem kanonika Spiridona Petranovića zajednički dopis za primitak 11. srpnja 1941. Pavlovsky je samo tjedan dana kasnije, tj. 18. srpnja 1941. ponovno sam zatražio Šimrakovu zaštitu, a 30. srpnja 1941. i za sve svoje srpskopravoslavne vjernike župe Salnik. Biskup Šimrak je, prema dostupnim dokumentima, udovoljio tim zamolbama ali izgleda da se svećenik Pavlovsky u posljednji trenutak ipak predomislio. Vjernici župa Salnik su, naime, primljeni u Križevačku biskupiju a njihov župnik Pavlovsky odlučio je nešto kasnije pristupiti Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi nakon njezine uspostave 7. lipnja 1942. u Zagrebu. Njegovo se ime nalazi među sudionicima ustoličenja poglavara HPC-a metropolita Germogena među nekolicinom ostalih pravoslavnih svećenika: jeromonahom Platonom, Vasom Šurlanom, Serafimom Kubčevskim, Jocom Cvijanovićem, Mironom Federerom i protođakonom Aleksejem Borisovim. Odlikovan je također s nekolicinom ostalih svećenika HPC-a za Božić g. 1942. među kojima su osim spomenutih bili još protojereji: Evgenij Jaržemski, Cvjetin Sović, Risto Babunović i Anatolij Paradijev, jeromonasi: Venjamin Radosavljević, Mihaijev Milogradski, Bogdan Popović, Dimitrije Mračkovski, Ivan Mračkovski, Rafail Stanivuković, Evgenij Pogorecki, Amvrosije Veselinović, Cvjetin Popović, Nikolaj Semčenko, Petar Stefanović, Sergij Selimanovski, Ljubomir Svrtilić, Emilijan Šimatović i Petar Popov, jereji Sevastijan Perić, Dositej Todorović, Vasilije Jurčenko i Pavle Kozarski.
Nije poznato kojom je župom HPC-a Venijamin Pavlovsky upravljao, budući da je u međuvremenu Salnik preuzeo Šimrakov grkokatolički svećenik.
Sačuvani su također tragovi zamolbe prote Jovana Nikolića iz Osijeka koja je datirana 27. listopada 1941. i Petra Galogaže iz Petrinje od 28. lipnja 1941. Usputno, kada je riječ o petrinjskom pravoslavnom svećeniku, potrebno je spomenuti kako su i njega srpski povjesničari, u velikom moru sličnih povijesnih krivotvorina, također instrumentalizirali. Nesretnik je prema podacima Srpske Pravoslavne Crkve uhićen u Šapcu i ubijen 25. rujna 1941. od pripadnika njemačke kaznene postrojbe kod Jarka u Srijemu. Prema tome, potpuno je deplasirano njega stavljati u popis »žrtava ustaškog genocida«, što čine pojedini »znanstvenici«, a što, dakako, nimalo ne umanjuje zločin njegova nasilnog izgnanstva iz NDH. Jednako tako ne služi na čast ni povjesničarima Srpske Pravoslavne Crkve kada u njegovome slučaju izmišljaju da je »odmah po proglašenju NDH uhapšen od ustaša i otjeran u ustaški logor u Capragu«.
Hrvatske obitelji udomljuju srpsku siročad
Biskup Šimrak u svome je iskazu vrlo kratko opisao, vjerojatno, i najmanju »prijelazničku« župu koja se nalazila kod Vrbovca, spomenuvši i težak ustaški zločin:»i) Salnik - Lipnica vjernika 300. Dušobrižništvo je vodila uprava imanja na Tkalcu. Koncem godine 1944. provalili su u selo ustaše iz Komina i izvršili pokolj nad starcima, ženama i djecom i izvršili pljačku. Biskupija je protestirala kod vlasti i uzela pod svoju zaštitu sirote i ostavljene. Svjedok toga je Marko Bubanović iz Tkalca.« Biskup Šimrak ne navodi u svome iskazu tko je od svećenika vodio pastoralnu skrb za tu malenu župu, ali iz dostupnih podataka može se sa sigurnošću reći da je to bio Ćiril Mudri, koji je rođen 10. lipnja 1915. u Mikluševcima od oca Janka i majke Ane r. Oroz. U brak je stupio s Jelenom r. Kerekjarto a za svećenika ga je zaredio Aleksandar Stojka, ukrajinski biskup mukačevski i užgorodski 7. rujna 1941. Od 1942. godine postaje upraviteljem biskupijskog imanja na Tkalcu i administratorom Salnika i Lipnice sve do 1945. Za kapelana u Kucuru u Bačkoj odlazi g. 1947, gdje je i preminuo 4. listopada 1997.
Vrijedi svratiti pozornost na spomenute Šimrakove riječi da je njegova biskupija nakon ustaškog zločina »uzela pod svoju zaštitu sirote i ostavljene«. Iza njih se, naime, krije dosada nigdje spomenuta i potpuno nepoznata humanitarna akcija širih razmjera. U njoj su pomagane obitelji koje su preko noći ostale bez ičega, udomljavana siročad i djeca koja su ostala bez roditelja i staratelja iz okolice Vrbovca, ne samo u biskupijsko sirotište i u samostan redovnica bazilijanki u Križevcima, što je djelomice poznato, nego i po hrvatskim obiteljima, što je prekriveno velom tajne i zaborava. Trebalo bi, ako je to uopće još moguće, istražiti koliko je osoba na Šimrakovu zamolbu bilo smješteno, po kojim selima i koje su obitelji primile srpsku djecu. Ova posljednja zadaća nije ni malo jednostavna ni lagana jer je, osim djece koja su po tim selima udomljena izravnom Šimrakovom intervencijom, u hrvatskim obiteljima bio zbrinut i određeni broj »kozaračke djece«. U njihovo je zbrinjavanje izravno bio uključen rimokatolički župnik Matija Kralj u Brckovljanima kod Dugog Sela, tamošnji domaći sin rođen u Lonjici. Jesu li su križevački grkokatolički biskup i brckovljanski rimokatolički župnik surađivali u pomaganju srpske sirotinje ili se svatko od njih snalazio sam kako je znao i umio, zasada je prilično teško pitanje. Kako god bilo, nepobitna je činjenica da su i jedan i drugi bili iznimno angažirani na humanitarnome području i da su obojica učinili puno dobra. Za potvrdu, kao jedan od rijetkih konkretnih primjera, može se navesti slučaj N. Arbutine, nekadašnjeg direktora tvornice u jednome gradu južno od Zagreba, kojega je kao siroče bez oca i majke primila obitelj Ivana i Marice Čačeka iz Prikraja kod Dugog Sela. Malo prije Domovinskoga rata »Mika«, kako su ga od milja u djetinjstvu zvali u selu, otišao je nekamo u Srbiju i više se nikada nikome nije javio.
Grkokatolički svećenik uhićen od Nijemaca
Iz dosadašnjih se Šimrakovih iskaza vidi da je najveći broj grkokatoličkih svećenika na terenu imao problema s partizanima, neki od njih s ustašama, a neki, dakako, i s Nijemcima: »j) Kapela, 600 vjernika, paroh Nikola Erdelji, koji je vodio dušobrižništvo do sredine 1943. kad se morao preseliti svojim roditeljima u Šid, jer su ga Nijemci uhapsili i zabranili mu daljni boravak u Kapeli. U Kapeli sam jednom služio svetu liturgiju.« Nikola Erdelji rođen je 25. studenoga 1914. u Šidu u obitelji Ilije i Jelene r. Luskanci. Osnovnu je školu završio u Šidu, gimnaziju u Zagrebu a bogoslovne studije u Lavovu. Oženio se Olgom Kostelnik, a za svećenika ga je 5. listopada 1941. zaredio u Užgorodu već spomenuti biskup Aleksandar Stojka. Župnikovao je od 1. siječnja do 15. kolovoza 1942. u Grabru, a od 1. listopada 1942. do 15. svibnja 1944. u ondašnjoj Hrvatskoj Kapeli. Nakon toga odlazi u Šid, pa u Đurđevo u Bačkoj, odakle g. 1967. odlazi u Njemačku, gdje je umro 5. kolovoza 1984. u Nürnbergu.
Prenosimo:Glas Koncila
Post je objavljen 02.11.2007. u 07:00 sati.