Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/cerovac

Marketing

VJERSKO POJMOVLJE U IZVORNIM DOKUMENTIMA TZV. REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE (5)

Piše: Stipan Bunjevac


»Svetopočivša duša đenerala Draže«


Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Vođa četničkog pokreta Draža Mihailović

»Krajinski političari« nisu na međunarodnom planu računali samo na grčku, talijansku, rusku, jugoslavensku, francusku, englesku, izraelsku i drugu međunarodnu pomoć, nego i na veliku srpsku dijasporu

Pobunjeni Srbi u Hrvatskoj dobro su znali da je osim uspješnog vojnog održanja za daljnji opstanak njihove »krajinske države«, itekako važna politička promidžba na međunarodnom planu. Zato je »krajinsko vodstvo« osim tripartitnih pregovora, u kojima su sudjelovali međunarodni, »krajiški« i hrvatski predstavnici, često vodilo i bilateralne razgovore. U službenim susretima s predstavnicima pojedinih država i međunarodnih organizacija time su se stavljali na »državničku razinu«, iako im je, dakako, »država« bila međunarodno nepriznata. U tom lažnom samozavaravanju oni su se redovito i predstavljali sa svim svojim »državničkim funkcijama«.

»Predsjednik Vlade RSK« u ruskom veleposlanstvu

»Cijeli naš narod je uglavnom bio uz pokojnoga velikog junaka đenerala Mihailovića, što se vidi i iz toga da su Srbi iz Drugoga svjetskog rata izišli ne kao pobjednički nego kao pobijeđeni narod. Duh slavne vojske đenerala Draže do danas, kao i oduvijek, a naročito sada, oličava duh našeg naroda u ovoj poslovičnoj: jaki smo jer smo sami.«
Tako je npr. Borislav Mikelić vodio razgovore u ruskom veleposlanstvu u Beogradu kao »predsjednik Vlade RSK«, kako je to navedeno u Zapisniku s 5. redovne sjednice Vlade RSK, održane 8. lipnja 1994. u Kninu. Dakako, da je o tome »predsjednik« podnio i izvješće »članovima vlade«, kao u svakoj pravoj državi. »Krajinsku vladu« tada su uz »predsjednika« činili: »Milan Babić (nije popunio rubriku: »funkcija«, inače tadašnji »ministar inozemnih poslova«, op. T. V.) Rade Tanjga (nije također napisao »funkciju« ministra obrane, op. T. V.), Ratko Veselinović - ministar financija, Slobodan Perić - ministar za rad, boračka i socijalna pitanja, Stevan Đurić - ministar zdravlja, Ljubiša Budić - ministar za urbanizam, stambeno-komunalne poslove i građevinarstvo, Milan Pađen - ministar za promet i veze, Milivoj Krička - ministar za energetiku i rudarstvo, Dragutin Bolić - ministar kulture i vjera, Branko Petrović - ministar za gospodarske odnose, razvoj i industriju, Simo Šijan - ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Milivoj Vojnović - ministar sporta, Ilija Prijić - MUP, Borivoj Rašuo (također nepopunjena »funkcija« ministra informiranja, op. T. V.), i Uroš Fundak - pravosuđe. Kao gosti na sjednici su nazočili: Mirjana Milovanović - direktorica zavoda za statistiku, Veljko Korolija - direktor SPP RSK, Pavao Marjanović - guverner Narodne banke RSK, Sretko Petković - zamjenik u MVP-u i Boško Vitas iz ministarstva za promet i veze.

Nakon »predsjednika« Mikelića, »ministar Babić informirao je članove Vlade o razgovorima s gospodinom Miloševićem«. Osim toga, doneseno je nekoliko zaključaka, između ostalih o »sporazumu koji će u ime Vlade RSK potpisati predsjednik Mikelić a potpis UN-a bi trebao dati generalni tajnik Boutros Ghali«, o kupnji telefonskih centrala »Iskre« za Knin, Korenicu, Vojnić i Petrinju, o otkupu pšenice, o prijedlogu da »predsjednik Republike« i »ministar informiranja« prekinu »praksu komuniciranja putem javnosti.. prije nego se stvari ne iskristaliziraju unutar struktura vlasti«. Dakle, sjednica, izvješća, rasprave i zaključci - sve naizgled kao u pravoj državi, samo što je na žalost pobunjenih Srba u Hrvatskoj riječ o tzv. RSK!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Veličanje Draže Mihailovića u obavijesti manastira u Dragoviću

»Srpska oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem« bila je također aktivna u traženju potpore međunarodne javnosti, što pokazuje njezin dopis od 10. ožujka 1994. upućen Komitetu za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava Savezne Republike Jugoslavije. U dopisu o »genocidu nad kulturnim dobrima srpskog i židovskog naroda u Republici Srpskoj Krajini i šire« uz ostalo stoji: »Nevjerojatno je ali istinito da smo napisali više od trideset apela svim autokefalnim pravoslavnim Crkvama u svijetu, visokim židovskim vjerskim autoritetima, Europskom vijeću Crkava u Ženevi, židovskim udrugama u SAD-u, Francuskoj, Velikoj Britaniji i dr.«

»Krajinski političari« na međunarodnom planu nisu računali samo na grčku, talijansku (što je spomenuto u prošlome nastavku), rusku, jugoslavensku, francusku, englesku, izraelsku i drugu međunarodnu pomoć, nego, razumije se, i na veliku srpsku dijasporu. Tu su ponovno bili nezaobilazni i pojedini srpskopravoslavni svećenici, što se vidi npr. iz dopisa »krajinskog ministarstva informiranja« od 27. veljače 1992. koji je potpisao »ministar« Risto Matković. U dopisu, koji je upućen »Srbima Savezne Republike Njemačke, Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi u Saveznoj Republici Njemačkoj, srpskim udruženjima i klubovima i akreditiranim Srbima u Saveznoj Republici Njemačkoj« stoji: »U iznimno teškim danima za Srbe u Republici Srpskoj Krajini te genocidnom naletu ustaških formacija na naš napaćeni narod, raduje nas što se Srbi u tuđini okupljaju i nesebično žele pomoći napaćenoj braći... Srpski narod Krajine očekuje da ćete kroz svoje djelovanje razvijati pozitivne tradicije naših predaka njegujući pravoslavlje i srpstvo.« »Krajinska vlada« ovlastila je i osobe zadužene za distribuiranje pomoći jer, kako stoji u dopisu, »dio tih dobara ne ide preko nas pa im se gubi svaki trag«. Među tim je osobama, uz dr. Dušana Čorovića i Momčila Bjelanovića, i »ercprister Tomislav Marković«. Bez obzira na očite pravopisne greške i nepoznavanje terminologije »krajinskih političara«, riječ je očito o srpskopravoslavnom svećeniku Markoviću, kojega danas nema u popisu svećenika srednjoeuropske eparhije, kojoj uz Švicarsku i Austriju pripadaju i sve srpskopravoslavne župe u Njemačkoj.

Rašković - »Nestor srpskog naroda Krajine«

Dakako, da je i riječ »episkop« vrlo često rabljena na stranicama različitih službenih dokumenata tzv. RSK, na kojima se najčešće spominje osječkopoljski i baranjski episkop Lukijan (Vladulov) sa sjedištem u Dalju, a nešto rjeđe slavonski episkop Lukijan (Pantelić) sa sjedištem u Pakracu, danas episkop budimski sa sjedištem u Budimpešti, i srijemski episkop Vasilije (Vadić) iz Srijemskih Karlovaca. Pakrački je episkop već spomenut kao suautor dokumentarnog filma o »Krajini«, a »Ministarstvo kulture i vjera RSK« od 28. siječnja spominje daljskog episkopa: »Na službenim sastancima u Vukovaru, Erdutu i Beogradu predstavnici toga Regionalnog zavoda (za zaštitu spomenika u Vukovaru, op. a.) argumentirano i dokumentirano su upozorili na kulturni i duhovni genocid Hrvata na srpskopravoslavnoj kulturnoj baštini. To isto je činio i episkop osječkopoljski i baranjski preosvećeni g. Lukijan.« U istomu se dopisu ističe kako je episkop srijemski Vasilije odlikovao Zavod i njegova ravnatelja, dosada u više navrata spomenutog Velimira Ćerimovića, odličjem zbog obnove srpskopravoslavne crkve u Gornjem Tovarniku.

Među zaplijenjenom dokumentacijom tzv. RSK nalazi se i nekoliko pozivnica za »parastos«, tj. zadušnice za »zaslužne Srbe«. Tako je npr. dr. Dušan Opačić, predsjednik Glavnog odbora Udruženja prijatelja i poštovalaca akademika prof. dr. Jovana Raškovića sa sjedištem u Kninu, 19. srpnja 1994. odaslao poziv: »Pozivamo Vas da svojom nazočnošću i sudjelovanjem na parastosu i duhovnoj akademiji posvećenoj akademiku prof. dr. Jovanu Raškoviću uveličate sjećanje na Nestora Srpskog naroda Krajine. Parastos će se održati u crkvi Pokrova Presvete Bogorodice u Kninu i manastiru 'Krka', Kistanje, dana 28. srpnja 1994. godine u 11 sati, a duhovna akademija 30. srpnja u 18 sati u Domu Srpske vojske i milicije Krajine u Kninu.«

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Potpisi sudionika 5. sjednice »Vlade RSK« u Kninu

I srpskopravoslavni manastir u Dragovcu nedaleko od Vrlike u Dalmatinskoj eparhiji pozvao je tamošnje Srbe na »veliki vojnički parastos«. Naime, nadstojnik manastira »o. Ilarion s braćom«, kako stoji u potpisu, napisao je 28. srpnja 1994. sljedeću »Obavijest«: »Povodom 48. obljetnice od mučeničke smrti, na Ilinje, 2. kolovoza 1994. godine u 12 sati služit ćemo veliki vojnički parastos đeneralu Dragoljubu Draži Mihailoviću i svim srpskim voždima i vojnicima koji su braneći otadžbinu život svoj položili. Cijeli naš narod je uglavnom bio uz pokojnoga velikog junaka đenerala Mihailovića, što se vidi i iz toga da su Srbi iz Drugoga svjetskog rata izašli ne kao pobjednički nego kao pobijeđeni narod. Duh slavne vojske đenerala Draže do danas, kao i oduvijek, a naročito sada, oličava duh našeg naroda u ovoj poslovičnoj: jaki smo jer smo sami. Pozivamo sve poštovatelje svete uspomene đenerala Draže Mihailovića koji su u mogućnosti da sudjeluju u našem radosno-tužnom sveštenodjejstvu. Bog da prosti svetopočivšim dušama đenerala Draže i svim njegovim vitezovima i vječni im spomen.«

»Golgota«, iako je vrlo konkretna zemljopisna imenica u Novom zavjetu, do dana današnjeg se u prenesenom smislu općenito često upotrebljava kako bi se opisale muke i patnje pojedinca, skupine, naroda i sl. U tom ju je smislu spomenula i Srpska radikalna stranka Like u priopćenju od 12. svibnja 1993, koje su potpisali »predsjednici općinskih odbora SRS-a Korenice, Donjeg Lapca i Gračaca: Milan Budisavljević, Milorad Mrđa i Mile Samardžija«. U njemu se poziva na ustrajnost u borbi, ali se i prilično žestoko kritiziraju ondašnje »krajinske vođe«: »Braćo Srbi, do sada smo i previše popuštali... Ne dopustite da o našoj i vašoj sudbini odlučuju oni koji nam nisu naklonjeni i oni koji nisu našli za potrebno da nas barem jednom posjete za sve vrijeme naše golgote. Nitko nema pravo ni mandat da čitav jedan narod preda u ropstvo iz kojega se naši naraštaji neće nikada više izvući. Našoj gospodi koja su sada na čelu Republike Srpske Krajine, koju narod nije birao i čije postupke narod ne podržava i ne prihvaća, poručujemo: Svaka stopa srpske zemlje krvlju je natopljena i ne može i ne smije biti jednim pogrešnim potpisom izgubljena. Zato ćemo pokrenuti inicijativu kroz srpsku nacionalnu Frontu Krajine da srpska zemlja Ravnih kotara, Miljevačke visoravni i brane Peruča ostanu srpska te, ako treba, odlučit će se i referendumom, a neprijatelja ćemo potom iz tih područja istjerati oružjem.«

Nastavlja se

Prenosimo:Glas Koncila

Post je objavljen 20.11.2007. u 07:00 sati.