IZVORNI DOKUMENTI OZNE O BISKUPU DR. JANKU ŠIMRAKU I »PREKRŠTAVANJU« SRBA U NDH
Piše: Stipan Bunjevac
Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak o kojem donosimo njegovo autentično svjedočenje na ispitivanjima u vojnom zatvoru u Zagrebu
Popis spašenih Srba i Židova
»Ne mislim da je pristajanje uz NDH značilo pristajanje uz ustaše ili da je opstanak NDH bio vezan za ustaštvo. Ja sam, a mislim i ogromna većima hrvatskog naroda, bio za NDH a protiv ustaša, a to mislim da je bilo ujedno i protiv partizana kojih sam se ja bojao radi vjerskih razloga.«
»Ja jedini snosim odgovornost!«
Završetak izvješća od 20. lipnja 1945. govori o veličini biskupa Šimraka i njegovoj iskrenoj ljubavi prema svojim najbližim suradnicima - svećenicima, naslućujući kakve im se optužbe spremaju. Htio ih je zaštiti, preuzeti na sebe svu odgovornost i, svjestan kako velik broj njih imaju obitelji, sam snositi sve posljedice: »U samom izvješću naveo sam imena svećenika križevačke biskupije koji su djelovali na prelazničkim župama. Konstatiram da niti jedan od tih svećenika nije vodio akciju oko prelaza, nego sam ja lično kao apostolski administrator od konca godine 1941. do konca 1942. i od toga vremena kao križevački biskup vodio svu akciju oko prelaza i nakon što je taj posao potpuno svršen, postavio sam na pojedina mjesta svećenike koji su izvršavali u svemu moje naloge i naputke (direktive) u dušobrižničkoj službi. Prema tomu, ja jedini nosim odgovornost.« (Sva su isticanja u citatima moja, S. B.) Šimrak je, na što je već upozoreno, bio potpuno svjestan da je dolazak njegovih grkokatoličkih svećenika na srpskopravoslavne župe značio kakvu-takvu sigurnost tim ljudima i njihovim materijalnim dobrima. Zato je u tom smislu i govorio: »Kad se vrati pravoslavni kler, bit će mu u redu predane crkve, parohijski domovi sa svim inventarom.«
Iziskivalo bi puno truda i bilo bi potrebno pregledati sve povijesne dokumente kako bi se utvrdila Šimrakova kršćansko-humanistička širina, tj. njegova velika i nesebična skrb za mnoštvo ugroženih i postradalih u to doba. Za početak je najbolje navesti barem one događaje i imena koje je on sam prema sjećanju iznio Ozninim istražiteljima. U njihovu se vjerodostojnost, dakako, ne bi smjelo sumnjati, ne samo zbog situacije u kojoj se Šimrak nalazio, u kojoj su istražitelji mogli sve bez imalo poteškoća na terenu provjeriti, nego i zbog velikog mnoštva konkretnih podataka koje je on dao i koje jednostavno nije moguće izmisliti. Dakle, u službenim dokumentima Ozne zapisana su sljedeća Šimrakova svjedočenja:
Intervencija za 6000 uhićenih
»Biskupiji je uspjelo nakon velikih napora izbaviti iz logora Simu i kasnije ga namjestiti na upravi biskupijskog imanja u Tkalcu. Njegov sin, koji je svršio maturu, bio je kroz cijelo vrijeme po biskupiji zaklonjen, što u Zagrebu, što u Križevcima. Kćerka je bila pitomica biskupije u Križevcima, gdje je svršavala gimnazijalne nauke. Pozivam se na udovu Angelinu Simić, kojoj je muž ubijen u logoru. Ona je sa troje djece ostala na ulici. Biskupija ju je uzela s djecom pod svoju zaštitu. Ona je sama boravila u biskupskom dvoru u Križevcima zajedno sa svojim muškim djetetom, koje polazi osnovnu školu, sve do dana moga hapšenja. Jedno žensko dijete sklonila je biskupija u konviktu vasilijanki u Križevcima.«
U nastavku također spominje i Nikolu Utješinovića »koji je svršio u biskupskom konviktu u Križevcima 6 razreda gimnazije«, Đuru Zmijanca, »svršenoga studenta šumarskoga fakulteta, sada u Bjelovaru«, njegova rođaka Gavrana »koji je učio gimnaziju u Zagrebu kao pitomac eparhijskog sjemeništa«, učiteljicu Zmijanac »koja je učila gimnaziju u Križevcima kao pitomica biskupije«, Boška Devića, »učenika uč. škole«, Marka Utješinovića iz Velikih Zdenaca, njegovu sestru Sofiju Utješinović te Nikolu Utješinovića. Biskup Šimrak potom navodi Savu Margetića »iz Sredica kod Bjelovara«, snahu pokojnoga Nikole Dešića iz Bolča, Savu Vujanovića iz Rovišća, »čiji je sin Milan bio u biskupskom konviktu u Križevcima i koji je odveden u Staru Gradišku«, Nikolu i Đuru Rakića »iz sela Vojakovac kod Križevaca«, Milovana i Radovana Miletića »iz istoga sela, koji su se u biskupskom dvoru u Križevcima krili pred ustašama gotovo šest mjeseci«, udovicu učitelja Jove Klisurića »kojega sam dva puta spasio iz logora i koji je bio zaklonjen u biskupskom dvoru u Križevcima gotovo dvije godine«, Miloša Vidovića iz Križevaca »komu su ustaše u selu Osunja spalili kuću i sav gibivi imutak, a koji se sklonio na biskupiji sa svoje četvero djece i sa ženom«, Đuru Danilovića iz Lepavine, Nikolu Nežića »iz sela Plavšinci«, Miloša Kovačevića »iz sela Čukovca kod Ludbrega«, Milka Popovića »iz istoga sela«, Bogdana Jagodića »i njegova oca iz sela Čukovac«, Dimitrija Radovanovića »iz Lepavine i njegova brata« Nikolu Čopordu »učitelja u Velikim Zdencima«, Branka Rakijaša »sa svojim roditeljima: ocem Mihajlom Rakijaš i majkom Jelenom i babom«, pitomce u Križevcima nazvane Pavao i Petar Bastašić »koje sam godine 1941. kao židovsku djecu odveo tajno u Križevce i tamo ih držao sve do najnovijega vremena«.
Dr. Šimrak je također uputio dopis Paveliću br. 399-1942. od 14. listopada 1942. u kojemu se zalaže za puštanje na slobodu svih uhićenih iz župa Gudovac, Bjelovar i Prgomelj. U njemu se poimence ne navodi nitko jer je 9. i 10. listopada 1942. bilo uhićeno čak oko 6000 osoba po zapovijedi ustaškog tabornika Rudolfa Srnaka iz Gudovca. Da Šimrakovo čovjekoljublje nije bilo opterećeno baš nikakvim nacionalnim, vjerskim, političkim, svjetonazorskim ili bilo kojim drugim okvirima, pokazuje njegovo spašavanje oca kojemu je kći pobjegla u partizanski odred. Čvrsto uvjeren kako je i tom slučaju dužan pomoći, zauzeo se kod ustaškog logornika u Križevcima: »Kada je Fištrović uhapsio Rösslera, posjednika u Presjiki, radi toga što je njegova kći otišla u partizane, ja sam protestirao radi toga i tako je Rössler bio pušten na slobodu.«
»Ja sam pozdravio osnivanje NDH u početku«
Biskup Šimrak je u tom smislu jako dobro znao da je morao, slagao se on osobno s time ili ne, pokazivati znakove lojalnosti ustaškim vlastima kako bi uopće mogao intervenirati, prosvjedovati ili pisati službene zamolbe u cilju spašavanja uhićenih. Njegova nastojanja inače ne bi imala nikakvog smisla i ne bi polučila sigurno nikakvog uspjeha:»Dakako da je potpisani u takvim teškim prilikama bio prisiljen davati izjave lojalnosti u općim konvencionalnim frazama, ali se kod toga moraju uzeti u obzir i sve njegove predstavke i protesti koje je u pitanju logora, rušenja i razaranja slao ustaškim vlastima i Svetoj Stolici. Prepis svih tih predstavaka i protesta nalazi se u biskupijskom arkivu u Križevcima, pa se lagano mogu pregledati, da se tako o djelovanju potpisanoga može dobiti objektivan nepristran sud.«
Nakon svega nameću se i neizbježna pitanja (na koje je velik dio dosadašnje partizanske, komunističke, velikosrpske i slične historiografije imao donedavna jednoznačan odgovor): Je li davna želja za neovisnom hrvatskom državom, koja se u određenom povijesnom trenutku počela ostvarivati u konkretnoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, značila automatski pristajanje i podržavanje kasnijih (uslijedili su, istina, vrlo brzo) zločina, progona, pljačaka, rasnih zakona i dr.? Je li svatko onaj tko je osjetio 10. travnja 1941. radost samim time i zločinac? U Šimrakovoj se nutrini također prelamalo to pitanje, ali je on na njega imao jasan odgovor: »Ne mislim da je pristajanje uz NDH značilo pristajanje uz ustaše ili da je opstanak NDH bio vezan za ustaštvo. Ja sam, a mislim i ogromna većima hrvatskog naroda bio za NDH a protiv ustaša, a to mislim da je bilo ujedno i protiv partizana kojih sam se ja bojao radi vjerskih razloga...« Na drugome mjestu Ozninim istražiteljima odgovara otprilike u istome duhu, samo što podrobnije objašnjava svoje uvjerenje i držanje:»Ja sam pozdravio osnivanje NDH u početku radi svih progona i šikaniranja hrvatskog naroda pod bivšom Jugoslavijom. Medjutim ja sam se sistemom vladavine u NDH razišao vrlo rano, nakon ugovora Pavelića s Italijom po kojem je veći dio Dalmacije pripao Italiji. Daljnji moj odnos prema NDH do njenog konca bio je lojalan. U početku partizanskog pokreta kler se je bojao iz vjerskih razloga pokreta, jer je držao da je oštrica većine partizana uperena protiv vjere i klera, a to se je osobito ispoljilo nakon ubijanja svećenika. Drugi je razlog mojoj bojazni što sam držao da su Srbi u većini u partizanima...«
Zajednički naum srpskih žandara i četnika
Za razumijevanje Šimrakova odnosa prema ideji samostalne hrvatske države svakako je iznimno važno njegovo iskustvo »stare Jugoslavije«, koje je iznio u kraćoj studiji napisanoj 3. lipnja 1941. u Križevcima: »Informacija o konkretnim prijedlozima o Uniji i Križevačkoj biskupiji u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«. U njoj je dao povijesni pregled unije u hrvatskim krajevima, a na str. 3. u točki 2. opisuje postupke ondašnjih vlasti: »Što su imali grkokatolici križevačke biskupije pretrpjeti od 1918. godine do danas, to je općenito poznato. Propaganda je radila i danju i noću. U Maćedoniji u selu Bogdancima, u kojem se nalazi grkokatolička župa, otjerali su srpski žandari s nataknutim bajunetama četvoricu svećenika: isusovca dra Stjepana Sakača, dva franjevca Aljančića i dra Tomislava Firisa. Potpisani je po nekoliko puta nastojao doći medju tamošnje grkokat. vjernike, ali mu je to uvijek bilo zabranjeno. Najgori progoni su bili u Bosni, i to u prnjavorskom kotaru. Tu su otimali crkve, zemljišta, groblja, gonili muško i žensko po tamnicama, da se prisile na izdaju svoje vjere. Posebna navala propagande bila je učinjena i u Bačkoj, gdje su silom narivavali svoje svećenike kao naprimjer u Kucuri i gdje su izdavali i poseban propagandistički pravoslavni list 'Zora'. Propaganda je došla i na sam Žumberak. Kad je 1934. bila u Radatovićima otkrivena spomen-ploča 'hrvatskom pjesniku' Jovanu Hraniloviću, onda su propagandisti preko noći ukrali iz napisa slova 'hrvatski pjesnik'. Ti su isti godine 1935. na 14. srpnja, kad je održavan prvi žumberački kongres u Sošicama, htjeli izazvati krvoproliće pomoću četnika i srpskih žandara. Pucali su na govornicu s koje je baš potpisani govorio.«