Piše: Tomo Vukšić
Prvi ubijeni svećenik bačen u jamu Golubnjaču
Waldemar Maximilian Nestor, svećenik Banjolučke biskupije
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata 1945. godine na području bivše Jugoslavije nastala je brojna režimska literatura koja je sustavno najcrnjim atributima kriminalizirala Crkvu u BiH, svećenike i angažirane laike a posvema prešućivala zločine nad njima, prije svega one partizanske. Neki od tih spisa pretendirali su na znanstvenost, npr. J. Horvat i Z. Štambuk, red. i izd., »Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera«, Zagreb 1946; V. Novak, »Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj«, Zagreb 1948, Beograd 1989; S. Simić, »Hercegovački biskupi za vreme okupacije2, Beograd 1990 - knjiga je napisana još 1955. godine; S. Simić, »Prekrštavanje Srba za vreme drugog svetskog rata«, Titograd 1958; A. Manhatan, »Catholic terror today«, London 1969; I. Cvitković, »Ko je bio Alojzije Stepinac«, Sarajevo 1986; V. Dedijer, »Vatikan i Jasenovac«, Beograd 1987. Drugi su se tekstovi pak zanosili literarnom vrijednošću, npr. romani N. Šipovca, »Proljeće na jugu«, Sarajevo 1982; »Ljeto na Gori 1941«, Sarajevo 1987; »Biskupov dnevnik '41«, Sarajevo 1989, i roman Vuka Draškovića »Nož«, Beograd 1982.
S druge strane, isti režim kroz skoro pola stoljeća najstrože je zabranjivao i progonio svaki drukčiji govor o nastradalim svećenicima, časnim sestrama, braći laicima, bogoslovima i sjemeništarcima o kojima se u domovini može objektivno pisati tek nakon 1990. godine pa su se u međuvremenu pojavile i opsežne studije o njima. Tako npr. A. Baković, »Stradanja Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Svećenici - žrtve rata i poraća«, Zagreb 1994; R. Perić, »Da im spomen očuvamo«, Mostar 2000; A. Nikić, »Hercegovački franjevački mučenici 1524-1945«, Mostar 1992; M. Karaula, »Žrtve i mučenici. Stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu«, Sarajevo 1999; A. Orlovac, »Banjolučki martirologij. Svećenici Banjolučke biskupije - žrtve ratova dvadesetog stoljeća«, Banja Luka-Zagreb 1999; M. Semren, »Život i umiranje pod križem. Svjedočenje kršćanske franjevačke duhovnosti bosanskih franjevaca«, Sarajevo 2000; T. Vukšić, »Confessores fidei«, Mostar 2000; A. Nikić, »Lučonoše naše vjere i uljudbe - mrtvoslovnik hercegovačkih fratara«, Mostar 2004.
Danas se pak nalazimo u godini u kojoj se obilježava 60. obljetnica završetka Drugoga svjetskog rata što je, nakon pobjede nad nacizmom i fašizmom, zemlje zapadne Europe uvelo u razdoblje moderne demokracije. Nasuprot tome, ratni pokreti otpora u zemljama srednje i istočne Europe doveli su na vlast satelitske komunističke režime Sovjetskoga Saveza koji su, posebice u prvim godinama svoje vlasti, likvidirali ili zatvarali sve koje su smatrali svojim političkim i ideološkim protivnicima. Tako je bilo i na Balkanu gdje su, već pri postavljanju temelja nove komunističke države, u zbjegovima, logorima, prijekim sudovima, a najčešće bez ikakva suđenja, eliminirane tisuće nevinih ljudi. To posebice vrijedi za hrvatske katolike iz BiH s kojima su također stradali brojni katolički svećenici i druge crkvene osobe. Najviše samo zato što su ih predstavnici nove vlasti smatrali protivnicima svoje ideologije. Istina, neke su tijekom rata ubili četnici, neki su umrli od tifusa ili na neki drugi način. Pa ipak broj zločina koje su nad duhovnim osobama Katoličke Crkve iz BiH izvršili partizani i kasniji komunistički režim, uzeti zajedno, kao što ćemo vidjeti, veći je od četiri puta od svih drugih nasilnih uzroka zajedno.
Bosna i Hercegovina pred Drugi svjetski rat
BiH je tridesetih godina 20. st. bila vrlo zaostala. Glavno zanimanje stanovništva bili su poljoprivreda, stočarstvo i šumarstvo. Prema popisu iz 1931. godine, u Hercegovini se čak 84,50% a u Bosni 83,20% ljudi radilo upravo te poslove. Veleobrtom i obrtom se u Bosni bavilo samo 7,40% a u Hercegovini 5,40% ljudi. Trgovina i voćarstvo bili su zanimanje 4,10% Bosanaca i 4,20% Hercegovaca. U javnim službama, slobodnim zvanjima i vojsci bilo je 3,90% Hercegovaca i 3% Bosanaca. U drugim zanimanjima ili bez zanimanja u Bosni je bilo 2,30% stanovnika odnosno 2% u Hercegovini.
Pismenost stanovništva bila je na vrlo niskoj razini i niža nego u ostalim krajevima jer je svega 31% stanovništva, s više od deset godina, bilo pismeno. U Hercegovini, koja je u tome stajala nešto bolje od Bosne, svega je 34% ljudi bilo pismeno što znači da još 1931. godine 66% tamošnjega pučanstva nije znalo čitati i pisati a u Bosni u isto vrijeme više od 70%. Mnogo manje pismene bile su žene (oko 15%) negoli muškarci (u Bosni oko 39% a u Hercegovini oko 55% pismenih). U Bosni su najpismeniji bili krajevi sjeverne i srednje Bosne a manje pismenih bilo je u istočnoj i zapadnoj Bosni. S druge strane, u Hercegovini je najmanje pismenih, prema rezultatima službenoga popisa, bilo je u kotarevima Nevesinje i Ljubuški.
Katolici u BiH uoči Prvoga svjetskog rata
Stanje u kojemu se našla Katolička Crkva u BiH između dva svjetska rata ponekad je bilo teže negoli u ostatku ondašnje države. Zapravo, jednako diskriminirani kao cijeloj državi, u društvenom smislu bilo im je čak nešto lošije negoli u nekim drugim krajevima, naročito zbog državnoga forsiranja starokatolika na račun Katoličke Crkve. Međutim, u statističkom smislu katolici su se u tim krajevima držali bolje negoli na općem planu jer, osim u slučaju jednoga sela kod Tuzle, nisu prihvaćali starokatolicizam niti su na neki drugi način napuštali Crkvu pa su 1931. godine uspjeli zadržati svoj raniji postotak. Oni su između 1921. i 1931. godine porasli s 444.431 na 557.836 pripadnika. Istodobno, broj pravoslavaca se s 820.731 popeo na 1.028.723, dok je broj muslimana pao sa 717.562 na 586.151. Tj. oko 0,50% poraslo je sudjelovanje katolika i pravoslavaca u ukupnom broju stanovnika, a za otprilike isto toliko smanjio se postotak muslimana.
Prema posljednjim predratnim preciznim crkvenim podacima o broju katolika u BiH, 1. srpnja 1937. bilo ih je 640.501. A budući da nisu poznati podaci o broju pravoslavaca i muslimana iz istoga vremena, niti točniji od posljednjega državnoga popisa, primorani smo posuditi podatke popisa iz 1931. da bismo stekli približnu sliku o sastavu stanovništva neposredno prije rata.
Konfensionalna raspodjela stanovništva u BIH 1937. (1931) godine
U upravnom smislu Katolička Crkva u BiH bila je razdijeljena u četiri biskupije, okupljene u jednu metropoliju: sarajevsku nadbiskupiju, te biskupije Mostar, Trebinje i Banja Luka dok su franjevci imali dvije provincije sa sjedištima u Sarajevu i Mostaru. Dijecezanski kler se pripravljao u sjemeništu s pripadajućom klasičnom gimnazijom u Travniku i bogosloviji u Sarajevu a franjevački u sjemeništima u Visokom i Širokom Brijegu, uz koje su djelovale klasične gimnazije, te vlastitim bogoslovijama u Sarajevu i Mostaru. U biskupijskom sjemeništu u Travniku i bogosloviji u Sarajevu djelovali su isusovci koji su bili profesori i odgojitelji. Trapisti su imali svoj veliki samostan u blizini Banje Luke s vlastitom osnovnom školom, gimnazijom i bogoslovijom. Na istom području djelovalo je više od 700 časnih sestara, pripadnica različitih redova: Milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga, Školske sestre sv. Franje, Kćeri Božje ljubavi, Služavke Malog Isusa, Sestre sv. Križa i Klanjateljice Krvi Kristove koje su obavljale razgranatu humanitarnu i prosvjetnu djelatnost.
Stradanje svećenika na početku rata
Poznato je da nije bio mali broj svećenika, podrijetlom iz BiH koji su bili učlanjeni u druge biskupije i redovničke provincije izvan Hercegovine, te su službovali na drugim stranama u domovini i svijetu. Stoga se njihovim stradanjima ovdje ne bavimo već se ograničavamo samo na one koji su bili ili inkardinirani u jednu od biskupija i provincija u BiH ili su tijekom rata djelovali u BiH bez obzira kome su pripadali.
O svećenicima koji su u BiH stradali za vrijeme Drugoga svjetskog rata u povodu njihovih smrti skoro redovito su u tadašnjoj crkvenoj periodici tiskani njihovi nekrolozi. Međutim, ne za sve stradale i ne jednako informativno. No, bez obzira na to, iz tih zapisa o mnogima se mogu prikupiti korisni podaci. Međutim, budući da je daleko najveći broj svećenika ubijen neposredno nakon završetka rata 1945. godine, kad je sva katolička periodika bila zabranjena, o daleko najvećem broju stradalnika u domovini nije ni moglo biti ništa zabilježeno. Dapače, budući da su ih daleko najviše ubili partizani, i običan govor o partizanskim zločinima komunistički je režim najstrože kažnjavao.
U inozemstvu su, međutim, iseljenici često pisali također o tragediji katoličkih svećenika. Čak se već 1946. u Rimu pojavila i prva knjiga o tome (Martyrium Croatiae) a obrađivanje te teme nastavljeno je i kasnije. U iseljeničkoj periodici i nakon toga često su se pojavljivali tekstovi toga sadržaja ali i posebna izdanja, no podaci koje su donosili ti tekstovi, naravno, redovito su bili nepotpuni jer je autorima bilo vrlo teško dolaziti do pouzdanih podataka. To je problem s kojim se često također u novije vrijeme susreću pisci tekstova o stradanjima svećenika jer podaci ponekad jednostavno nedostaju ili ih je teško provjeriti, a mnogi pouzdani svjedoci već davno su umrli.
Prve svećeničke žrtve na području Banjolučke biskupije
Ratna tragedija, koja je bila zahvatila svijet, već na početku je odnijela i prve svećeničke žrtve na području BiH. Dapače, u BiH je partizanski ustanak 27. srpnja 1941. započeo upravo ubojstvom jednoga svećenika i grupe hodočasnika koji su se vlakom vraćali u Drvar. Međutim, budući da ovdje, zbog naravi članka, nije moguće ni ukratko prikazati način stradanja svih svećenika, bit će detaljnije opisana samo ubojstva u prvoj godini stradanja na području pojedinih biskupija, tj. pogibije svećenika 1941. i 1942. godine.
Prvi ubijeni svećenik u Drugom svjetskom ratu na cijelom području bivše Jugoslavije bio je Waldemar Maximilian Nestor, svećenik Banjolučke biskupije i župnik u Bosanskom Petrovcu. Taj bivši monah trapist, po narodnosti Nijemac i rođen 12. prosinca 1888. u Gross Strehlitzu u Njemačkoj, kao dijete je započeo školovanje u Petrogradu ali se kasnije s roditeljima doselio u okolicu Banje Luke gdje je otac kao državni šumar dobio posao. Školovanje je kao dječak nastavio kod trapista u samostanu »Marija Zvijezda« u Delibašinu Selu. Za svećenika je zaređen 2. veljače 1917. kao trapist te je obnašao službu učitelja u samostanskoj osnovnoj školi i upravitelja dobara samostana kod Banje Luke a 1931. godine je prešao u biskupijske svećenike. Potom je bio župni vikar u Ljubunčiću kod Livna (1931-1936) i potom župnik u Bosanskom Petrovcu (1936-1941). Tijekom svoje službe sjedište župe prenio je u Drvar zato što je tamo živio najveći broj katolika. Odatle je bio pozvan da u Kosovu kod Knina na blagdan sv. Ane, u subotu 26. srpnja 1941, predvodi misu i propovijeda te je zajedno s većom skupinom svojih župljana tamo išao na hodočašće. Iako su ga kninski fratri zaustavljali da ne ide u Drvar gdje je već bila nastala buna, budući da je sutra bila nedjelja, župnik Nestor je želio svakako vratiti se u svoju župu kako bi vjernicima služio misu, koju je bio zakazao, te sutradan rano ujutro krenuo nazad vlakom. Na povratku su srpski pobunjenici presreli njihov jutarnji vlak, zarobili sve putnike katolike, svezali ih i odveli u mjesto Trubar blizu Drvara te ih sve, zajedno sa župnikom Nestorom, 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili u nju.
Glas Koncila, broj 28 (1620), 10.7.2005.
|
HRVATI.COM">
