Piše: Tomislav Vuković
Puno »vjere« ali vjerskoga malo
Svi su znanstveni i kulturni planovi, pothvati i događaji u »RSK-u« bili u cilju učvršćivanja »krajinske države« i njezina predstavljanja široj javnosti kao »države« u kojoj sve normalno funkcionira.
Bilo bi dobro znati jesu li nadležne ustanove Hrvatske vlade podnijele zahtjev za vraćanje mnoštva opljačkanih dokumenata u režiji Velimira Ćerimovića, prijeratnoga djelatnika u Regionalnom zavodu za zaštitu kulturnih spomenika u Osijeku, i njegovoga osječkog suradnika, i gdje se oni sada nalaze?
Nakon riječi »Bog« nekako logički slijedi »vjera«, koja se iznenađujuće puno puta nalazi u službenim dokumentima tzv. RSK-a, što će mnogima u kontekstu strogo »državnih«, vojnih i sličnih tema, koje nemaju nikakve izravne veze sa vjerom, izgledati čudnovato. Međutim, razlog je tome postojanje institucije »krajinske države«, koja je u samome nazivu imala riječ »vjera«, tj. »Ministarstvo kulture i vjerâ« sa sjedištem, dakako, u Kninu. Dakle, brojni dopisi o svim, ne samo vjerskim nego i, obrazovnim, kulturnim, humanitarnim i sličnim drugim problemima uredno su se slali tomu ministarstvu«. Iako ne donose puno o podataka o vjerskom životu, svejedno su dragocjena povijesna vrela jer se iz njih može saznati niz zanimljivih podataka o događajima i osobama, koji su široj hrvatskoj javnosti nepoznati. No, potrebno je reći da se riječ »vjera« rabila i u drugom kontekstu, istina puno rjeđe, posebice u smislu »pravoslavne vjere« i o potrebi njezinoga »njegovanja«, najčešće zbog »očuvanja i jačanja srpstva«.
»Povijesni srpski Dalj«
Tako je »Ministarstvo kulture i vjerâ« 10. kolovoza 1993. poslalo dopis, kojega su potpisali »v.d. koordinator Ministarstva« dr. Branko Zinaić i »tehnički šef Srpskoga narodnog kazališta u Kninu« Bogdan Marčetić generalnomu direktoru tvornice »TVIK« u Kninu g. Prijiću. U njemu se moli »pomoć za realizaciju ovogodišnjega Kninskog kazališnog festivala«. Istim je povodom 16. kolovoza 1993. upućen i dopis »Elektrodistribuciji RSK«, u kojemu se moli g. Mandić da se »omogući dotok električne energije na prostor Kninske tvrđave u neprekinutom trajanju od 16.08. do 20.08. (...) zbog pripremnih radova«. Kako bi taj događaj dobio publicitet 20. kolovoza iste godine poslan je dopis direktoru Radio-Banja Luke, u kojemu se moli »dolazak novinara g. Đorđa Miletića radi praćenja i izvješćivanja s Prvoga Kninskog kazališnog festivala u razdoblju od 21. o.m. do 30 o.m.«. Budući da »Ministarstvo kulture i vjerâ« u to doba već dulje vrijeme nije imalo svoga »ministra«, službene je dopise osim »koordinatora« potpisivala i Mirjana Rašković.
Izvorni dopis o pljački dokumenata i njihovu prenošenju iz Hrvatske u Srbiju
Svi su se znanstveni i kulturni događaji u »RSK-u«, pa i spomenuti kazališni, održavali s ciljem da učvršćuju »krajinsku državu« i njezino predstavljanje pred širom javnošću kao »države« u kojoj sve normalno funkcionira. Tako je »Oblasni zavod za zaštitu kulturnih i prirodnih dobara u Vukovaru« 8. rujna 1993. poslao dopis, kojega je potpisao »direktor« Velimir Ćerimović, o potrebi »obilježavanja događaja, mjesta i osoba otadžbinskog rata (istaknuo T.V. i sve ostalo) 1991.-1993.«. U njemu je posve jasno označen cilj cijeloga »kulturnog« pothvata: »Bila bi neoprostiva pogreška i velika šteta kada ne bismo izvršili programirane poslove u ovome političkom trenutku neobuzdane propagande protiv Republike Srpske Krajine i cijeloga srpskog naroda«. Dakako, svaka je (pa i kulturna) zamisao dobivala na važnosti i imala većih izgleda da dobije potporu najviših »krajinskih vlasti« što je više bila protuhrvatski usmjerena: »U kratkim crtama vas želimo podsjetiti prije svega na činjenice, da je dosadašnja kroatocentrična konzervatorska znanost i praksa zatirala sve što je srpsko. Tako je primjera radi povijesni srpski Dalj ostao nezaštićen kao spomenički kompleks ili cjelina«. »Krajinske vlasti« nisu, razumije se, nikada ni pokušale krenuti u tako ambiciozne »kulturne« pothvate ne računajući uvijek na svesrdnu pomoć Srpske akademije znanosti i umjetnosti: »Ovaj zadani i planirani posao želimo realizirati uz pomoć Odbora za povijest Srba u Hrvatskoj pri Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Beogradu jer bi se tada istraživanja i dokumentacija mogla i trebala objaviti u 'Zborniku o Srbima u Hrvatskoj' koji izdaje spomenuti Odbor SANU-a«.
»Privremeno okupirane srpske zemlje«
Zanimljiva je osoba g. Velimir Ćerimović, direktor »Oblasnoga zavod za zaštitu kulturnih i prirodnih dobara u Vukovaru« RSK-a, prijeratni djelatnik u Regionalnom zavodu za zaštitu kulturnih spomenika u Osijeku, kako to sam piše o sebi u dopisu od 25. kolovoza 1993. upućenog Odboru SANU-a za povijest Srba u Hrvatskoj. Naime, u zadivljujućem mnoštvu dopisa pokazao je doista silnu energiju na području zaštite srpskih kulturnih dobara na okupiranim hrvatskim područjima. Kolika je ta njegova velika skrb bila stalno poticana i hranjena jednako tako velikom mržnjom prema svemu hrvatskome, neka svatko sam prosudi po njegovim djelima i riječima. U spomenutom se dopisu SANU-u najprije požalio na loše uvjete rada: »Sramota je, ali Vam moramo reći da djelujemo godinu dana gotovo na ulici... Da nije vladika osječko-poljsko-baranjski preuzvišeni g. Lukijan posudio Zavodu stroj za tipkanje i dao nešto uredskog materijala, mi kao služba od posebnog društvenog i nacionalnog interesa uopće ne bi mogli obavljati ni najosnovniju djelatnost«. Potom je SANU-u naveo što njegov Zavod posjeduje: »Naš stručnjak povjesničar umjetnosti sa dugogodišnjim konzetvatorskom iskustvom uspio je prenijeti iz Osijeka u Srbiju veliki dio dokumentacije vezan za kulturna dobra Srba u Slavoniji i Baranji, koje je prije rata pokrivao Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Osijeku... Prenesena je i neprocjenjivo vrijedna izvorna dokumentacija prikupljena g. 1983. prilikom izgradnje spomen obilježja Veliko Nabrđe, općina Đakovo... Pored navedene dokumenatcije krišom je prenijeto preko Hrvatske granice preko 30 registara dokumentacije, koja se odnosi na gotovo kompletni spomenički fond općina Orahovica, Osijek, Vinkovci, Županja, Pakrac i dr. Prema toj dokumentaciji znat će se što smo imali i što su neofašističke snage uništile 1991-1993 g. kako bi prikrili zlodjela svojih predaka u II. svjetskom ratu«. Bilo bi dobro znati da li su nadležne ustanove Hrvatske vlade podnijele zahtjev za vraćanje tog mnoštva opljačkanih dokumenata u režiji Velimira Ćerimovića, prijeratnoga djelatnika u Regionalnom zavodu za zaštitu kulturnih spomenika u Osijeku, i njegova osječkog suradnika i gdje se oni sada nalaze?
Znakovit je i njegov odnos prema kulturnim dobrima koja ne pripadaju srpskome narodu. Tako u Izvješću o radu njegova zavoda za g. 1994. kojega je 28. siječnja 1995. poslao »krajinskom Ministarstvu kultura i vjerâ«, u odjeljku o evidentiranju kulturnih spomenika u općini Dalj napisao je: »Sakralnih spomenika drugih vjerâ i konfesija nema« osim »6 crkava i 8 križeva koji pripadaju srpsko-pravoslavnom narodu«. Također je istaknuo da je »Zavod inicirao vraćanje imena starih srpskih sela (Tovarnik, općina Vukovar) i davanje novih imena srpskim selima u kojima živi većinsko srpsko stanovništvo (Tenjski Antunovac, Silaš i dr. na području Srpske općine Tenja). Isto tako inicirali smo izgradnju srpsko-pravoslavnih hramova u selima, u kojima do sada nisu imali crkvu.« A u Programu rada za g. 1995. »Ministarstvu vjera« iznosi brojne planove od kojih je i »Širenje istine u svijetu o genocidu nad kulturno-prirodnim dobrima srpskoga naroda«, što podrazumijeva »širenje istine o stradanju srpskih, židovskih i drugih spomenika i korijenima pravoslavlja na istočnom dijelu Republike Srpske Krajina, i privremeno okupiranim srpskim zemljama od strane Hrvata«!
»Sava Mrkalj« od »državnog značaja«
Prevladavajući funkcionalni tretman znanosti i kulture u službi politike onodobne »RSK« posvjedočio je i, u međuvremenu imenovani, »ministar Ministarstva kulture i vjerâ« Dragutin Bolić. On u dopisu 20. srpnja 1994. svim »Općinskim organima unutarnjih poslova i Zapovjedništvima srpske vojske Republike Srpske Krajine« moli da se omogući »rad na terenu... ekipi arheologa, koju će predvoditi doc. dr. Đorđe Janković u organizaciji Sveslavenskoga saveza iz Beograda«. U nastavku pojašnjava ciljeve tog arheološkog pothavata: »Planirana istraživanja imaju za cilj pružiti dokaze o životu srpskoga naroda u dalekoj prošlosti na prostorima Republike Srpske Krajine, što, osim znanstvenog, u ovom trenutku ima i politički značaj.«
I Srpsko kulturno društvo »Sava Mrkalj« iz Topuskog u zamolbi od 6. travnja 1995. koju je potpisao predsjednik Đuro Lukić, svjesno je svoje »općedržavne« važnosti. U njemu moli novčanu pomoć za tiskanje knjige 0187Po srpskoj Dalmaciji«, čije je objavljivanje bilo nužno zbog »obveze Društva prema Jovanu Raduloviću, prošlogodišnjem dobitniku nagrade 'Braća Micić', jedine književne nagrade u RSK« i knjige »Srpske narodne pjesme iz Zapadne Slavonije«, koja »sadrži rukopise Milana Obradovića, koji je sakupio srpske narodne pjesme u zapadnoj Slavoniji još prije sto godina«. Dakako, i predsjednik topuskoga Društva smatra »da se radi o poslu od općeg značaja za RSK«. Jednako tako u Planu rada »Save Mrkalja« za g. 1995., koji je potpisao prethodnik g. Lukića, bivši predsjednik Marko Miljanović, govori se o »nekadašnjoj Hrvatskoj a sada Republici Srpskoj Krajini«, u kojoj je »'Sava Mrkalj' u poziciji da postane institucija kulture od državnog značaja i uzor drugima«.
»Ministarstvo kulture i vjerâ« napisalo je »Tajništvu Vlade RSK« 26. travnja 1994. u ono doba najbolju preporuku za tiskanje romana već citiranog Branka Zinaića, u kojoj se upozorava da je riječ o »aktualnoj krajiškoj temi«.
Srpski episkop - autor dokumentarca
I druge su »krajinske« ustanove rabile u svojim dokumentima riječ »vjera« naslovljujući dopise spomenutom »ministarstvu« kao: »Nacionalna knjižnica« koju je vodio »prof.dr.sc. Davor Kačar«, »Arhiv RSK«, »Srpsko narodno kazalište« s direktorom Milanom Plećašem, »Krajina film« pod vodstvom »diplomiranog redatelja Dušana Govoruše« i dr. Kada je riječ o »filmskome stvaralaštvu« u tzv. RSK svakako se ne smije izostaviti dokumentarni film »Republika Srpska Krajina« čiji su autori episkop slavonski g. Lukijan, Stevo Ratković i Slobodan Mrkonjić »uz sudjelovanje profesionalne filmske ekipe BFC 'Zastava - film' iz Beograda, na čelu sa puk. Hranislavom Brkićem, direktorom spomenute filmske kuće i izvršnim producentom tog filma, te uz pomoć Informacionog centra Srpskoga sabora i Srpske pravoslavne Crkve, kao i uz podršku brojnih sponzora i ustanova...« Namjere i tog filma jasne su iz dopisa »autorskog tima« od 7. srpnja 1994. upućenog »Ministarstvu informniranja i Ministarstvu kulture i verâ«: ýprobijanje informativne blokade kojoj su izloženi naši sunarodnjaci i prijatelji u svijetu. Nadalje, autori su filma imali stalno u vidu okolnost da je nužno potrebno omogućiti afirmaciju istine o srpskom narodu RSK-a i njegovoj težnji - kao političkog naroda - da stvori svoju državu. Najzad, autori su stalno imali u vidu mnogo puta u povijesti dokazanu istinu o nerealnosti tzv. suživota, u bilo kakvom modalitetu i obliku, između srpskoga i hrvatskoga naroda, a što jasno prikazuje čitava kronologija događaja prikazana u ovomu dokumentarnom filmu.«
Usputno i na kraju, dobro je kao zanimljivost spomenuti da je instrumentaliziranje vjerskih sadržaja u političke svrhe bilo prisutno također i u susjednoj »srpskoj državi« tzv. Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini, što se vidi iz službenoga dopisa »Vlade RS« od 29. svibnja 1993. upućenog Udruženju Srba BiH, točnije njegovom Komesarijatu za izbjeglice. Dopis pronađen nakon Oluje na području RSK, kojega je potpisao »ministar, prof. Velibor Ostojić«, predlaže Program naseljavanja izbjegloga stanovništva, čije ostvarenje treba, uz ostalo, ići u smjeru ýsvestrane suradnje sa Srpskom pravoslavnom Crkvom u vezi s vjersko-duhovnim pitanjima migracija, te očuvanja i jačanja srpstva«.
(Nastavlja se)
Prenosimo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
