Piše: Tomislav Vuković
»Sa Hrvatskom završimo priču za sva vremena!«
»Imamo i snage, volje i razloga da slomimo kičmu Hrvatske ustaške vojske. Maslenica, Islam, Smoković i druga mjesta koje je zaposjeo osvajač, uvijek su bila i bit će samo srpska... S vjerom u Boga, narod i domovinu!«
»Kad je oslobođena Glina dolazi do poziva, ali pitam se čijih jer mi nemamo Hrvata. A i ono malo što smo imali, i ono što je bilo malo u Glini sredili smo, imali smo ih 37%, ali njih više nema«
Nedavna proslava desete obljetnice vojno-redarstvene akcije »Oluja«, kojom je prestala postojati zločinačka srpska »država« na području Republike Hrvatske tzv. Republika Srpska Krajina, bila je prigoda da se o njoj progovori s brojnih motrišta: u prvome redu s vojno-strateškoga, potom općenito povijesnoga, pa političkog, pravnog, humanitarnog i sl. Međutim, u svim je tim analizama bilo relativno malo vjerske problematike, što je donekle razumljivo ali i pomalo nepravedno, jer su katolištvo i pravoslavlje na tim prostorima stoljećima isprepleteni. Osim toga, činjenica je da je u »RSK-i« srušeno i oštećeno stotine crkava i drugih vjerskih objekata, da je veliki broj sudionika tamošnjih burnih povijesnih zbivanja pripadao Katoličkoj ili Pravoslavnoj Crkvi, te da se poistovjećivao s katolištvom ili pravoslavljem (ili se barem u javnosti nastojao takvim prikazati). Zato je zanimljivo nešto reći i o vjerskom pojmovlju koji se pojavljuje u izvornim dokumentima tzv. RSK-e: zapisnicima, naredbama, odlukama, prijedlozima, priopćenjima i sl., jer se iz njih može saznati ne samo o pojedinostima vjerskoga života tijekom ratnih godina na tim područjima, nego općenito i o duhovnom ozračju koje je prevladavalo među istaknutijim srpskim vođama, njihovoj intelektualnoj razini i moralnom profilu, i još o mnoštvu drugih zanimljivih detalja.
Predsjednik »RSK-a« Goran Hadžić i srpski književnik Jovan Radulović
»Poslanici« bez podloge
Od svih se vjerskih pojmova u dokumentima vrlo često spominje, razumije se, riječ »Bog«. Piše se velikim i malim slovom, ovisno o pismenosti i o vjerničkoj svijesti autora, rabi se u uobičajenom vjerničkom (npr. zazivanje blagoslova) i vojničkom kontekstu (podizanja morala), prigodom pjevanja srpske himne, ali i u ondašnjem aktualnom kontekstu suprotstavljanja i ocrnjivanja hrvatskoga naroda.
Tako je kao primjer vrijedno spomenuti prijepis magnetofonske snimke izvanredne sjednice Skupštine »RSK-e«, koja je održana 27. ožujka 1993. u Belom Manastiru. Započela je himnom »Bože pravde«, a od 270 predstavnika svih okupiranih mjesta Republike Hrvatske sudjelovalo ih je 220, među kojima je, kao zanimljivost, bila i nekolicina »poslanika« bez stvarne osnove. Naime, povijesna je činjenica da Grubišno Polje kao općinsko središte nikada nije palo u ruke srpskih pobunjenika, ali su ga svejedno na skupštini trebali predstavljati: Milan Baskić, Nenad Brujić, Nedeljko Berag, Živko Zagorec, Branislav Jelisavac, Dušan Hudak i Branko Popović. Jednako su tako i predstavnici Daruvara: Kosta Bosanac, Stevo Ratković, Rajko Crnobrnja, Ljuban Medanov, Pero Banović, i Milan Trešnjić, a Podravske Slatine: Dragan Dobrilović, Bora Dobrić, Miloš Ulaga, Slobodan Radošević, Zoran Miščević, Nedeljko Stanković i Jovan Kokić. Sliku gotovo stopostotne muške krajinske skupštine prema popisu, trebale su »uljepšati« Dušanka Radmilović i Sonja Veselinović, iza čijih imena i prezimena nije zapisano iz kojih su mjesta.
Predsjednik kojemu su svi psovali
U prilično burnoj raspravi o povjerenju tadašnjem »predsjedniku RSK-e« Goranu Hadžiću, jedan od sudionika Simo (zbog nečitkosti nemoguće je odgonetnuti je li riječ o Krniću ili Mitroviću, op. T.V.) započeo je svoj emotivni govor zazivajući Božju pomoć: »Braćo Srbi, gospodo narodni zastupnici, tako nam bog pomogao i dao nam snage i mudrosti da ovaj srpski brod, koji se sada nesumnjivo nalazi na rubu vodopada i ponora, izvedemo i uvedemo u mirnu i tihu luku... Zato vas još jedanput pozdravljam i apeliram u ime onih koji su poginuli, u ime svih onih koji su uložili sve što su imali, u stvaranje konačno srpska država (sva isticanja u tekstu moja, op. T.V.), da razumno, mirno, tolerantno, izađemo danas iz ove dvorane, sa jedinstvenim shvaćanjima u rješavanju srpskoga pitanja.«
Predsjednik »Skupštine RSK-e« Mile Paspalj odmah je podržao takav stav: »U SDS-u sam od prvih dana. U političku borbu s ustašama sam ušao - molim da ovo potvrde ljudi koji su zastupnici u ovoj skupštini i koji sjede tamo u dnu dvorane - da konačno, poslije svega, i sam imam obitelj, sa Hrvatskom završimo priču za sva vremena!«. Objasnio je i zašto je potrebna spomenuta tolerantnost u skupštinskim raspravama: »Što se tiče republičke Skupštine, ja sam čovjek koji u životu nikome nisam opsovao majku, ali sam sigurno čovjek koji je doživio da mu skoro svi zastupnici opsuju majku.« Iz njegovih kasnijih riječi može se razumjeti zašto su neki sudionici zazivali Božju pomoć na srpsko jedinstvo: »Na političkoj pozornici predsjednikâ općinâ Banije i Korduna koji su prihvatili Vensov plan... više nema. Jedni su smijenjeni, jedni zaplašeni a jedne su ubili, ali ne ustaše.« Osvrnuo se i na česta pozivanja istaknutih Srba na razgovore u krajinsku »Službu državne sigurnosti i u Službe ministarstva unutarnjih poslova«: »Svi prvaci sa Banije i Korduna zatvaraju se, progone se oni koji su dizali bunu... Kad je oslobođena Glina, dolazi do poziva, ali pitam se čijih jer mi nemamo Hrvata. A i ono malo što smo imali, i ono što je bilo malo u Glini sredili smo, imali smo ih 37%, ali njih više nema«. Na prigovore da je obitelj i rodbinu sklonio na sigurno u Beograd »predsjednik« Paspalj odgovara: »Rečeno mi je da će mi silovati moje dvije kćerke, da će nas ubiti i srušiti mi kuću. Postavljam sebi pitanje, u kojoj ja to državi živim?.. Prijete mi da ću proći kao kordonski vođa. Za vas koji ne znate, kordonski vođa je bio Mitar Obradović, jedan od predsjednika koji je pristao na Vensov plan i dobio metak«.
Moral srpske vojske podizan je i zazivanjem Božje pomoći
»Milijarde tona čelika po srpskoj djeci«
U raspravu se uključio i neimenovani »zastupnik« koji je, da bi bio uvjerljiviji, spomenuo Isusa: »Na kraju ne morate izglasati nepovjerenje nego povjerenje, ali molim vas, dogodit će nam se da ćemo svi otići za Srbiju. Jer mi ništa nismo vratili. Tko odgovara za ubijenu djecu u Kašiću? Tko odgovara za dijete koje je kao Isus bilo razapeto? Tko odgovara što su naši vojnici tamo slušali: 'Čiko, nemoj me klati, ubij me'?«. Budući da je do tada već u više navrata spominjan tobožnji zločin nad srpskom djecom, Iliji Petroviću je, očito, to počelo polako smetati: »Ovdje se već pet ili šest puta spominju zaklana srpska djeca pribijena na drveće. Ja još nisam vidio te slike. Možda one postoje, možda su predane nekoj instituciji koja se bavi ratnim zločinima, ali ako to nije napravljeno, onda treba shvatiti da toga nije bilo.« Da su ondašnji najviši predstavnici srpskoga naroda u tzv. RSK bili doista skloni preuveličavanju govori i iskaz Mile Rađenovića iz Okučana: »A ovom svađom, čast svima, molim vas, ali Srbi su najjači kad se slože. A da jesu najjači ja znam, jer smo u mom selu nas 53 ostali, a išlo je 3500 ustaša. Vojska nam je dala jedan tenk. Poslije toga Radio-Hrvatska, odnosno Radio-Novska objavila je - 146 mrtvih Hrvata. Vozili su ih na prikolicama i, svakako razumijete, kao klade, mrtve. Asfalt je sav bio krvav i to je bio kraj i neće više oni udariti na nas. A bilo nas je 53!«
Riječ »Bog« podjednako rabe i vojni i civilni predstavnici tzv. RSK-e, i to s ciljem podizanja morala srpskih vojnika i stanovnika. Tako je »Glavni stožer srpske vojske Republike Srpske Krajine« 4. veljače 1993. donio proglas: »Srpski junaci, vojnici, policajci , dobrovoljci, narode Krajine, braćo i sestre! Četrnaesti je dan krave brutalne ustaško-fašističke agresije na našu Krajinu. Preko snaga UN-a sručeno je na milijarde tona čelika po našoj djeci, po našim ženama i starinama, po našim teškom mukom izgrađenim rodnim domovima. Ruše se naše pravoslavne crkve, razbijaju grobnice i izbacuju kosti naših predaka. Krvavi ustaški pir i u ovom trenutku traje u dijelovima svete srpske zemlje... Za razliku od nekoliko dana kada smo goloruki zaustavili neprijatelja, sada je situacija znatno drukčija... Imamo i snage, volje i razloga slomiti kičmu Hrvatske ustaške vojske. Maslenica, Islam, Smoković i druga mjesta koje je zaposjeo osvajač, uvijek su bila i bit će samo srpska.« Proglas završava pokličem: »S vjerom u Boga, narod i domovinu!«
I »Saopćenje za javnost sa pete izvanredne sjednice Područne skupštine SO SBZS« od 11. listopada 1993. koje je potpisao »Predjsednik Republike Srpske Krajine i Vrhovni zapovjednik srpske vojske RSK-e« Goran Hadžić, u kojemu se između ostalih traži » nadležne službe prerade i u slučaju potrebe naprave vojne i obrambene planove«, završava riječima: ýS vjerom u naše snage i u boga«!
Pobjeda srpskog duha i boginje Talije
No, imenica »Bog« i njezin atribut koristili su se i u primjerenom kontekstu, kao što je to u zamolbi Srpske pravoslavne općine u Petrinji od 7. listopada 1994. za povrat nacionalizirane imovine. Tamošnja crkvena općina moli vraćanje zemljišta u posjed, koje se nalazi na ondašnjem preimenovanom Trgu sv. Spiridona, a koje koristi poduzeće »Gavrilović«, zbog »izgradnje i dovršenje hrama sv. Spiridona, obnove stare crkve sv. Nikole i ostalih crkvenih objekata u petrinjskoj parohiji«. Zamolba koju je nadležnima na rješavanje proslijedio »sekretar Sekretarijata Vlade Republike Srpske Krajine« Savo Štrbac, predstavnik crkvene općine je završio riječima: »U nadi za daljnju uspješnu suradnju i pozitivan ishod ovoga zahtjeva želimo vam mnogo sreće, zdravlja i Božjeg blagoslova«.
Neki su se srpski intelektualci iz »RSK-e« u službenim dokumentima udaljili od tradicionalno kršćanskog poimanja Boga, te su posegnuli za poganskom mitskom baštinom. Tako je Milan Plećaš, »v.d. upravnik Srpskoga narodnog kazališta u Kninu«, u izvješću »Vladi RSK-e« od 7. lipnja 1994. o radu ustanove koju je vodio, ukratko istaknuo planove i značaj krajiškog kazališta: »Prva poduzeta akcija bila je stvaranje matičnog ansabla za SNP u dogovoru s Ministrom kulture Republike Srbije, dekanom Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu gosp. Sretom Jovanovićem i Predsjednikom savjeta istoga fakulteta gosp. Aleksandrom Berčekom... Gotovo svi ugledni dramski pisci izrazili su podršku ovom projektu uz želju da i oni stvaraju Krajiški dramski repertoar, naročito Jovan Radulović koji se proslavio dramom 'Golubnjača'... Naročito nas veseli želja Grka i Rusa da sa svojim narodnim kazalištima gostuju kod nas... Ovakve aktivnosti najbrže doprinose duhovnom proboju Knina i čitave Krajine kao države...« Prvi čovjek kninskog kazališta izvješće završava zanosnom željom: »S vjerom u pobjedu srpskoga duha, kulture i boginje Talije«.
(Nastavlja se)
Prenosimo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
