Piše: Tomo Vukšić
Smrt na način pravih kršćanskih mučenika
Još jednom je jasno proizašlo da se nikako nije moglo dogoditi ubojstvo tolikih svećenika i drugih crkvenih osoba kao posljedica slučajnih nesretnih okolnosti. Dapače, to je morao biti plan ideologa i vođa novoga režima jer se ne može drukčije objasniti činjenica da je od početka rata sve do kraja 1944. godine ubijeno 40 svećenika a nakon toga čak njih 120. To vrijedi posebice za 1945. godinu u kojoj su likvidirana čak 104 svećenika u svega nekoliko mjeseci.
U vremenu, kojim se bavimo, stradale su također brojne druge crkvene osobe: časne sestre, braća laici, klerici, bogoslovi i sjemeništarci. Iako nitko od njih nije bio svećenik, svi oni ubijeni su iz jednakih motiva kao i svećenici. Dapače, njihovi ubojice, osim kad se radilo o časnim sestrama, najčešće su ih smatrali »popovima« i uopće nisu ni pravili razlike među njima. Stoga je opravdano da i te žrtve, opet prema njihovoj biskupijskoj ili redovničkoj pripadnosti, ovdje budu spomenute iako, nažalost, ne postoje podaci o svim mogućim žrtvama iz ove kategorije.
Stradanje svećeničkih pripravnika
Naime, opravdano je pretpostaviti da je bilo žrtava i među tzv. sjemeništarcima, tj. učenicima gimnazija koji su se spremali za svećeništvo, a još uvijek nisu bili položili redovničke zavjete niti upisali bogosloviju. Međutim, poznata su nam imena takvih stradalnika iz Banjolučke biskupije i Franjevačke provincije »Bosne Srebrene«, ali ne i iz drugih biskupija i redovničkih zajednica što znači da je sljedeći popis zato vjerojatno nepotpun. Prema njemu, Sarajevska nadbiskupija je izgubila sedam bogoslova, Mostarsko-trebinjska dva, Banjolučka šest bogoslova i sjemeništaraca, Provincija »Bosna Srebrena« 18, a hercegovački franjevci 10 braće laika, bogoslova i sjemeništaraca, trapisti 11 braće laika te isusovci jednoga.
Prema tome popisu, koji će vjerojatno trebati dopunjavati, ubijeno je 55 klerika, braće laika bogoslova i sjemeništaraca. Partizani i kasniji komunistički režim likvidirali su ih 48 (87,27%), četnici trojicu (5,45%), a četvorica su izgubila život na nepoznat način (7,27%). I kao što je don Vide Putica, svećenik Trebinjske biskupije, bio najstariji od svih nastradalih svećenika Katoličke crkve među Hrvatima uopće (ubijen je kao teško pokretni starac u svojoj 84. godini), tako je Ivan Skender, sjemeništarac Banjolučke biskupije, sa svojih 12 godina u času ubojstva, bio najmlađa žrtva među onima koji su se spremali postati svećenici.
Uzroci smrti braće laika, bogoslova i sjemeništaraca
Završni pogled na žrtve
Na kraju svakako treba spomenuti nekoliko zanimljivih podataka iz ratnoga i poratnoga stradanja Katoličke Crkve u BiH iako su dijelom već bili spomenuti.
Prvo, zbrajajući sve navedene žrtve, proizlazi da je tijekom Drugoga svjetskog rata Katolička Crkva u BiH ostala bez 227 smrtno stradalih svećenika, braće laika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara. Na izravan ili neizravan način od partizanske i komunističke ruke stradalo ih je čak 184, odnosno 81,05%. Od tifusa ih je umrlo 16 (7,04%), četnici su ih ubili 18 (7,92%) a devetoro (3,96%) ih je život izgubilo na neki drugi način. U nekim od tih devet slučajeva poznat je uzrok smrti, dok se za neke ne zna ni kako niti gdje su umrli.
Uzroci smrti svih stradalih crkvenih osoba od 1941. do 1952. godine
Najmlađi 12, a najstariji 84 godine
Drugo, Ivan Skender, sjemeništarac Banjolučke biskupije, ubijen 9. kolovoza 1941. u Krnjeuši kod Bosanskoga Petrovca. Imao je svega 12 godina i bio je najmlađa žrtva među svim stradalim crkvenim osobama u Crkvi među Hrvatima uopće, a don Vide Putica, svećenik Trebinjske biskupije, ubijen 6. rujna 1942. u Prenju kod Stoca, bio je u 84. godini života i najstarija je žrtva iste Crkve. Tako upravo Crkva iz BiH drži oba ta »rekorda«.
Crkva u BiH krajem 1949. ostala bez i jednoga biskupa
Treće, komunistička vlast je, progoneći svećenike i biskupe, učinila tako da je Crkva u BiH krajem 1949. ostala bez i jednoga biskupa na službi, a bila su dvojica. Najprije je mostarskoga biskupa Petra Čulu 1948. godine na montiranom procesu osudila na višegodišnju robiju, a skopskoga je biskupa Smiljana Čekadu, koji je upravljao Banjolučkom biskupijom kao apostolski upravitelj, na kraju 1949. godine protjerala iz BiH i zabranila mu svako djelovanje na tome području.
Četvrto, kao posebnu bezočnost svakako treba ponoviti kako je ubojstvo nedužnoga Maksimilijana Nestora, svećenika Banjolučke biskupije i župnika u Drvaru, i grupe posve nedužnih hodočasnika, koji su ubijeni 27. srpnja 1941. postao događaj kojim se u BiH kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, a također i danas, službeno obilježava početak ustanka protiv fašizma - taj je datum danas državni praznik.
Drugi oblici progona
I vjerojatno nije posljednje, stradanja crkvenih osoba bila su mnogo veća negoli je kazano u gornjem statističkom prikazu. U njemu, naime, nisu ni spomenuti brojni svećenici, časne sestre i bogoslovi, koji nisu tragično završili, ali su bili jako mučeni u logorima i zatvorima neposredno poslije rata čije su posljedice nosili cijeloga života. K tome, koliko je poznato, nitko se nikada nije ozbiljno pozabavio brojem duhovnih osoba koje su se nakon Drugoga svjetskoga rata našle u inozemstvu kao prognanici i nikada se više nisu mogli vratiti kući. Isto tako, jedva da je itko ikada spomenuo duhovne osobe, po narodnosti Nijemce i Talijane, koji su bili protjerani na najbrutalniji način iako su i po rođenju i po redovničkoj ili svećeničkoj pripadnosti bili dio ove Crkve.
Kako su partizani ubijali svećenike u Dubrovniku
Drago Desput, član sudskoga odsjeka Glavnoga štaba Narodno-oslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Hrvatske, poslan je u Dalmaciju početkom 1945. godine da obiđe vojne sudove na tome području, da pregleda njihov rad i da im pomogne. O tome svome djelovanju već 17. siječnja 1945. poslao je iscrpan izvještaj Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske. Iz toga dokumenta, koji opisuje stanje na području od Dubrovnika do Zadra, a objavljen je nedavno u knjizi Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti (Hrvatski institut za povijest, Slavonski Brod 2005., str. 56-58), preuzimamo samo dio u kojemu Desput spominje 20 svećenika. Njih su partizani, kao i druge zarobljenike, bez ikakva suđenja likvidirali na dubrovačkom području do slanja ovoga izvještaja a u međuvremenu je, mnogo poslije njihova ubojstva, naređeno je da im vojni sud napiše osudu na smrt. Drago Desput kaže:
» (ý) Od likvidiranih jedan su dio domaći ljudi, a jedan dio zarobljenici naši državljani, koji su bili u zarobljeničkim logorima. Za jedan dio od likvidiranih zatraženo je od naših vojnih sudova da se izrade presude u svrhu objavljivanja, što je i učinjeno. (ý)
(ý) sama justifikacija likvidiranih vršena je bez potrebne opreznosti (ý) u Dubrovniku gdje se je justifikacija vršila ne strijeljanjem već su se takva lica klala. To je u Dubrovniku radila jedinica narodne obrane (ý)
Osim toga, medju likvidiranima ima i takovih, koji se nikako nisu smjeli likvidirati unutar četiri zida. Njih je trebalo najprije raskrinkati medju narodom, izvesti na javno sudjenje i onda suditi. Kao primjer navodim slučaj sa 20 popova u Dubrovniku.
(ý) Koliki je broj likvidiranih nije poznato. Ali on po mom mišljenju nije prevelik, što više on je na nekim sektorima mnogo premalen. Pogledajmo samo Dubrovnik. Tamo je likvidirano svega oko 100 ljudi. To je premalen broj za Dubrovnik i okolicu (ý)«
Morao je biti plan ideologa i vođa novoga režima
Da bi nastao ovaj tekst, bilo je potrebno posegnuti za već objavljenim istraživanjima nekolicine ozbiljnih autora koji su spominjani na prethodnim stranicama, ali također i dijelom istraživati ubojstva počinjena nad crkvenim osobama. Samo tako je mogao nastati ovaj pokušaj sažimanja i statističke obradbe sveukupnosti strašne tragedije koja je pogodila crkvene osobe iz BiH tijekom Drugoga svjetskoga rata i u prvim godinama poslije njega.
Još jednom je jasno proizašlo da se nikako nije moglo dogoditi ubojstvo tolikih svećenika i drugih crkvenih osoba kao posljedica slučajnih nesretnih okolnosti. Dapače, to je morao biti plan ideologa i vođa novoga režima jer se ne može drukčije objasniti činjenica da je od početka rata sve do kraja 1944. godine ubijeno 40 svećenika a nakon toga čak njih 120. To vrijedi posebice za 1945. godinu u kojoj su likvidirana čak 104 svećenika u svega nekoliko mjeseci. Dodatni dokaz da se radilo o planiranoj likvidaciji je u činjenici da nikada nitko nije odgovarao za smrt bilo koje crkvene osobe iako ih je daleko najviše ubijeno poslije završetka ratnih operacija i to bez ikakvoga suđenja i na najbrutalniji način.
Mnogi su ubijeni u vrlo tajnovitim okolnostima tako da ne postoje nikakvi pisani tragovi o njihovim nasilnim smrtima. Međutim, u mnogo slučajeva, srećom, ipak postoje dokumenti i zabilježena svjedočanstva preživjelih svjedoka ili iskazi izravnih sudionika zločina. Iz tih sačuvanih dokumenata i pouzdanih svjedočanstava proizlazi da je više stradalih crkvenih osoba vlastitu smrt prihvatilo na način pravih kršćanskih mučenika, tj. kao priliku da i u ekstremnoj situaciji posvjedoče svoje kršćansko uvjerenje i ljubav. Kao podsjetnik da je zaista tako bilo neka bude dovoljno još jednom upozoriti samo na način na koji je svoju smrt prihvatio Jakov Barišić, župnik u Gradačcu.
Usprkos tolikoj količini kršćanskoga svjedočenja, samo za pet ubijenih časnih sestara, koje su četnici odveli s Pala i ubili 1941. godine, pokrenut je postupak proglašenja svetim ( Bernadeta Banja, Krizina Bojanc, Antonija Fabjan, Jula Ivanišević, Berchmana Leidenix). Stoga je opravdano još jednom postaviti pitanje svrhe našega govora o žrtvama Drugoga svjetskog rata. Tu mislim prije svega na govor crkvenih ljudi o tome pitanju. Mnogo puta sam imao dojam da se o stradanjima nevinih svećenika i vjernika govorilo i pisalo prije svega kako bi se upozorilo na beskrajnu mržnju neprijatelja koji su ih pogubili. Tako se govor o žrtvama nerijetko pretvarao u govor o razbojnicima različitih vrsta i o zloći progonitelja te je, nažalost, mržnja protivnika Crkve i našega naroda često postajala središnja tema. Stoga smatram da je konačno došlo vrijeme da se prestane baviti mržnjom zločinaca i počne govoriti o ljubavi žrtava.
Vrijeme je da promijenimo svoj način govora o njihovoj tragediji i odnos prema njima. Naime, neki od njih su sigurno završili život na način koji je bio vrlo sličan umiranju mučenika prve Crkve za vrijeme progona rimske države. A mi, iako je sigurno da nisu rijetki među njima umrli na izvorno mučenički način, nismo takve prepoznali kao svece i mučenike. Barem nismo do sada!
(Svršetak)
Prenosimo:Glas Koncila
|
HRVATI.COM">
