/
četvrtak, 19.08.2021.
Aktivnost
četvrtak, 19.08.2021.
Aktivnost
|
Nedavno se moja cimerica iz škole pisanja aktivirala na instagramu. Malo smo ćakulale o emigraciji, ona u Portugalu, ja u Irskoj, kad je došlo vrijeme za ono grozno pitanje: pišeš li? Ona: ne, tek sam počela učiti kako se gradi blog. Ja: zgodno, al zapravo ti ne treba Wordpress da imaš blog, znaš. Ona: a ti? Ja: ne, nemam ideja, ništa se ne događa. Ona: zapravo se ne treba ništa događati da nešto pišeš, znaš. Razmotrih ovo i nađoh nešto općenitih ideja. Starenje? Bezveze. Dosta davim sebe s time, nema smisla da i drugi pate. Život u tuđini? Tada još nije bilo života, lockdown je trajao do svibnja. Pandemija? Fakat stvar koja ide na jetricu. Hobiji? Nema ih. I tako sam provela proljeće hibernirajući. Zatim je krenulo ljeto, a ja sam patila za plažom. Onda mi se želja ostvarila i Irsku je poklopio toplinski val i trajao dva tjedna. Išli smo na plažu 6 puta, kupao se čak i pas! Posve čudesno, u Irskoj smo radili ono što doma nikad nismo- išli poslije posla na plažu. More je na nekim plažama bilo temperature kao i kod nas popodne. Uglavnom je mutnije zbog pijeska, a bilo je i dosta meduza, srećom uglavnom prijateljskih. Ah,da, imam nesto za reći o čitanju. Knjige: svidio mi se noir Sunburn autorice Laure Lippman, a dobar je bio i Thursday Murder Club Richarda Osmana. Kako se čini da će svijet ubrzo skončati, sada sam počela čitati nešto prikladno, The Last Policeman. Oznake: pisanje, emigracija |
- 16:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 11.03.2021.
Svjetionici
|
Svjetionici su posve fora stvar s kojom do 2020 zapravo i nisam baš imala iskustva, a ono malo što sam imala me skroz razmazilo. U odbrojavanju dana do budućih izleta, osvrnimo se na one protekle na kojima smo tražili navigaciju morima. U Škotskoj smo hodali oko Neist Pointa, izvana dobro izgledajućih, ali zatvorenih i iznutra derutnih zgrada okruženih lijepom šetnicom i fantastičnim pogledima. Neist Point nas je pokvario. Do svjetionika se u Irskoj uglavnom ne može doći. Barem ne ovih koje smo posjetili dosad, možda se kasnije stvari poprave. Prvi koji smo posjetili u Irskoj bio je Galley Head. Jarko zelene livade, polja zlatnog ječma, pogled na more koje se spaja s nebom, visoke litice, staze za šetanje-predivno nešto. Osim jedne stvari- svjetionik je u nečijem dvorištu. Postoji utabana stazica kojom se to dvorište moze zaobići, ali krivuda oko nekog visokog kamenja i iako je izgledalo kao da se može, odustali smo od potencijalno vratolomne ideje. Old Head of Kinsale nalazi se, kontoverzno, iza ograde golf kluba koji se hvali da ima pogled na ocean sa svake rupe. Ljeti imaju dane otvorenih vrata pa polažem velike nade u ovu godinu. Izvan ograde je ruševina tornja, strme litice s pogledom na mjesta mnogih pomorskih nesreća, a malo dalje je i spomenik Lusitaniji kao i muzejčić. Posrećilo nam se u Youghalu gdje se oko svjetionika može šetati. Nalazi se odmah uz cestu i ne može se ući u kompleks, ali s jedne strane se nalazi zgodan parkić, a s druge se može spustiti na stijene u moru i prošetati po ograđenoj stazi, koja je odlična i za poziranje. Gospodin je moja stijena, kaže stari francuski natpis na grbu na jednoj od kuća blizu svjetionika Roche's point koji stoji na ulazu u luku Cork od 1817. godine. U blizini je zgodna plažica, ali na nju se moramo vratiti jer nas je pljusak potjerao kući i bitno skratio razgled. Naravno, samu zgradu vidjeli smo samo kroz ogradu. Najbolje iskustvo imali smo u Mizen Head signal station, svjetioniku pretvorenom u muzejski kompleks koji mogu obići i psi. Čudesni pogledi, mnogo staza za šetanje, izlošci i zabrinjavajuće dugačak popis svih pomorskih nesreća koje su se dogodile u blizini samo neki od pluseva za ovu (skoro pa) najjužniju irsku točku. Jedan od njih je i blizina plaže Barley cove, ali o njoj u idućem postu. Oznake: Irska, svjetionici, škotska |
- 18:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 03.03.2021.
What's another year
|
Protekla godina bila je čudna, vrijeme je jurilo poput biciklista, sad ga vidiš, sad ga ne vidiš, a opet je i kapalo sporo kao med. Posve čudesno, opet je ožujak i kada pogledam unazad ne mogu vjerovati. Nosila sam samo trenirku, obuvala samo tenisice, nisam se družila s nikim, nisam naučila talijanski, niti bekapala Gmail, niti pekla kolače. Na posve sam novom mjestu gdje i dalje ne znam ljude, a one koje znam ne viđam jer propisi to ne dozvoljavaju. Najveće uzbuđenje je odlazak do dućana. More mi ne nedostaje,ali jedva čekam da mu se pridruži i sunce i vikend-izleti. Ipak, kao što smo lani gledali niz tunel u kojem su se nazirale samo reprize, kad danas pogledamo unaprijed vidimo raznolike mutne mogućnosti. Držim nam svima fige. Oznake: 2020, 2021., pandemija |
- 18:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 30.11.2020.
Uokolo
|
Kraj je godine (sva sreća), a sutra je i kraj zadnjeg lockdowna za ovu godinu (hura!) , što znači da smo slobodni da se friziramo, jedemo u restoranima i putujemo unutar countya. Nakon što smo 6 tjedana patili što ne možemo landrati, sada ne znam kamo bih prvo išla. Dok razmišljam, bacit ću se u opise mjesta koja smo dosad posjetili. Prvo krećemo s gradovima. (Kinsale već spomenuh.) Crosshaven Duguljasti zaljev pruža se od Carrigalinea do Crosshavena. Jedrilice i manji brodovi odmaraju se u plavom moru zaštićenom zelenim brdima. Što se dalje ide, šume zamjenjuju zelena polja na kojima pasu krave i zlatna polja žitarica, išarana u doba berbe. Nizozemski štih daju velike vjetrenjače. Neću linkati slike jer je tlaka, ali na YouTubeu ima krasnih snimki dronom. Zaljev je odlično mjesto za šetnju jer je na ruti nekadašnje željeznice koja je slijedila obalu napravljena duga šetnica, odnosno greenway. Koliko god mi je tužno što je željeznica crkla, i to tako brzo nakon dana ponosa i slave (na prijelazu u 20 stoljeće bile su glavne, a zatvaranja pruga su se dogodila 1930-ih kada su ih istisnuli auti i autobusi), drago mi je da se danas mogu šetati u ovako divnoj prirodi. Crosshaven je dom Royal Yacht Club, koji je navodno najstariji na svijetu. U mjestu je i veliko brodogradilište, kao i lunapark s vintage dekorom. Šetnjom od brodogradilišta uzbrdo kraj finih kuća stiže se, uz nešto stenjanja pri usponu, do tvrđave. Pogled odozgo je sjajan, preporučujem odmor na zelenim brdašcima oko tvrđave. Vratiti se u centar može i cestom, koja zahtijeva manje truda. Cobh Prva asocijacija bila mi je Opatija. Lijepi centar pun šarenih ušminkanih zgrada. Veliki lijepi park uz more. Cobh se diči kao do pohane sladoledne krafne, koju je fora probati. Glavna turistička asocijacija ove luke je Titanic, koji je upravo odavde krenuo u dugu, mračnu noć. Osim turističkih tura postoji i memorijalni vrt (zgodno, ništa posebno). Turistički centar nudi dvije važne povijesne i, kad malo razmislim, poprilično koma teme - Titanic i priču o gladi u 19 stoljeću zbog koje su mnogi Irci emigrirali. Svaka čast što su upjeli to dvoje pretočiti u nešto o čemu ljudi žele saznati više. U idućim nastavcima slijede svjetionici i plaže. Stay tuned! Oznake: Irska, Cork, Putovanja, izleti |
- 18:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 08.10.2020.
More, more
|
Twiggy je nedavno imala posve čudan vikend. Uhvatila ju je strašna nostalgija za obitelji i gradom u kojem je živjela 30 godina. Prvi put u 5 godina otkako je iz njega odselila, duša joj je patila za morem, kako je rekla. Okrivila sam jesen. Godinama sam tvrdila da mogu bez mora ako nema sunca. More zimi, pih. Kao da je nevidljivo ili nebitno dok te sunce ne grije. Nema koristi ako nisi u njemu. Naravno, s godinama sam omekšala i sada priznajem da ne samo da more postoji kad nema sunca, nego je i dobro da je tako. (Iako su većinom moji Božići kod kuće bili sunčani.) More opušta i tješi, osim što liječi. Opuštanje je super, ali liječenje je važnije i zato sam godinama inzistirala da Mater mora ići na plažu. Ne voli hodati, ne vježba, izmišlja razne razloge zašto ne treba ići na masažu, kiropraktičara tamo nema- more je jedino što joj je preostalo. Kvocala sam i kvocala i ove godine je konačno upalilo. Okupala se ne samo više puta nego ja ove godine, nego valjda više puta nego što se sveukupno okupala u zadnjih 6 godina. Možda i 10. Sve što je trebalo je da ju netko stalno vozi i onda nije bilo nikakvog problema. Onda sam iznenada shvatila da sam zapravo užasna netolerantna žena. Ovog tjedna dvije male stvari su me pokosile u kratko vrijeme. Prvo sam čitala memoar u kojem je žena opisala kako je njena obitelj imala vikendicu na otoku, a njen otac nije nikad ušao u more. Podsjetilo me to na poznanicu iz Amerike koja, rečeno nam je prije ljetovanja, obožava biti uz vodu, more, rijeka, bilo što. Točnije bi bilo reći, obožava čitati uz vodu. U more nije ušla iznad gležnja, nikad u svom pedesetineštogodišnjem životu. Tlak mi je skočio na 200. Čak je i moja baka neplivačica ulazila u vodu iznad pasa. Ne znam zašto me to užasava i frustrira još dan danas, ali ne mogu si pomoći. Nekoliko dana nakon te loše uspomene, točnije danas, slušala sam podcast u kojem je žena opisivala kako je putovala na skupe destinacije ovog ljeta u Italiji, Francuskoj i Grčkoj. Kaže, jedna plaža u Grčkoj joj je bila divna i fali joj. Inače se ne voli kupati u moru, preferira bazene, ali ovo je bilo predivno i čisto, kao da si na Maldivima. Bazeni? Ewww. Ajde rijeke, kužim da ih ljudi ne vole jer em moraš znati plivati, em ima bilja i zmija i riba i svačega, drugačije je, ali tko bi preferirao bazen pored mora?? Stavit ću to na popis anksioznosti koje ne razumijem, kao što su recimo one mlade žene koje ništa ne jedu kao djeca, i nastave u istom tonu kad odrastu. Kako ne vidiš kako je to lijepo/mirisno/opuštajuće/ugodno/korisno/što god? Što nije u redu s tobom?? Da, ja sam jedna netolerantna food nazi/ sea nazi. A koliko sam zapravo dijete mora i mediterana, otkrit ćemo ove zime. Živim na mjestu koje ne bi trebalo biti sunčano, ali na utoku dviju rijeka u more. I još bolje, vidim ga kroz prozor. |
- 17:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 20.09.2020.
Nekretnine
|
Svaki irski grad koji sam vidjela dosad može se opisati ovako: kuće neutralnih nijansi, sivih i smeđih krovova, ugniježđene na zelenom brdu. Najšarenije su u centru. Što se kuća tiče, jako mi se sviđa što su raznolike, izvana definitivno, ako ne nužno iznutra, pa svaki kvart kao da ima nekoliko tipova. Na selu su to najčešće duguljaste prizemnice, sve lijepo održavane. Teško je pogoditi tko je kvartovski bogatun jer kao da se ne žele razmetati. Kako me još drži profesionalna deformacija gledanja cijena nekretnina, reći ću samo da su cijene jezive. Kod nas u kvartu stanovi od 80ak kvadrata idu za 230.000eura, a cijena samostojeće kuće/ stana u turističkom mjestu /zemljišta u selu usred ničeg poznatog po šetnici po poljima je oko 500.000 eura. U manje popularnim gradovima možeš kupiti staru kuću već za 160.000 eura. Zgrade se slabo grade, pa je uobičajeno (i jeftino) rentati sobu u kući s recimo 5 spavaćih soba i 3 kupaone, te živjeti sa 2-4 cimera. Sobe najčešće koštaju 400-600 eura. Osim što su lijepo održavane, kuće ovdje imaju i neke fora posebnosti. Sweatbox - staklenik uglavnom oblog tlocrta prikačen sa strane kuće, gdje se kao odmaraš i sunčaš. Duboko sumnjam da se zaista oznojiš, ali dobro. Ukrasi - ono što se kod nas koristi kao nautički kič za vikendice ovdje je sasvim legitiman dekor. Kroz prozore vire makete jedrenjaka, galebovi i svjetionici od raznih materijala, a u dvorištu su vjerojatno timuri, sidra i kolutovi za spašavanje. Krovovi - sa novijih krovova tj. oluka vise fora ukrasi koji podsjećaju na čipku. Vrata- na kućama u nizu, ili u kvartu tipskih samostojećih, najveća razlika koja se najbrže uočava je boja vrata. Često imaju nešto stakla uokolo kako bi se osvijetlio dugi uski hodnik iza njih, a dosta kuća ima i dupla ulazna vrata- prozirna, možda klizna štite ona "prava" skupa ulazna od raznih stvari. Mnogo kuća ima ime, što zamišljam kao zgodan ostatak iz prošlih vremena. Brojevi su za seljake, ako ste kul, vaša kuća će imati ime. Neka su mainstream, poput ono Lodge ili ovo Cottage, neka su više orijentirana na prirodu (Riverside, Pinehurst, Oaksprings), neka se tiču lokacije (Castleview), a imena nekih su romantčno nedokučiva (Rosetta, Analore). Cottages - završimo s njima. Izvana su slatke. Iznutra, imam osjećaj, skučene i mračne. Ali lipo za viditi. Oznake: Irska, kuća, stan, nekretnine, arhitektura |
- 22:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 06.08.2020.
Prošireni i dopunjeni izvještaj
|
Nakon izlaska iz karantene počela sam landrati uokolo, hura! Evo naramka drugih dojmova. Hrana Ima raznih divnih stvari kakve nemamo doma, hrpa azijskih mogućnosti za kombiniranje, Kila kus kusa 1.5 euro, 8 hrenovki u lisnatom tijestu 84 centa, ali zato kila trešanja 5 eura. Kasno u srpnju. Ranije je pola kile bilo iste cijene. 220 grama borovnica 2.20e. Jedva 400 grama ribe 5 eura. Voće i povrće je skupo, ali zato se možemo utješiti morem gotove ili skoro gotove hrane za 3-5 eura, puno toga ide u mikrovalnu, nije slano i nije brašnasto-okus je dobar. Vrijeme Oprema za izlazak su mi sunčane naočale i lagani dugi rukavi, da ih mogu svakih 15 minuta oblačiti/skidati. Vrijeme se mijenja u trenu. Oblaci dolaze i odlaze, kao i sunce, a ponekad pada i sitna lagana kišica (kao da vas zalijevaju s vrtnim crijevom na kojem je onaj nastavak za mist shower). Najviša temperatura bila je 24, najčešće oko 18, ali unatoč tome, ima trenutaka kada prži. Čak sam i izgorila. Nosila sam i kratke hlače! Ljudi Srdačni. Domaće uglavnom razumijem što pričaju. U kvartu Ima svih rasa i nacionalnosti, ujedinjene boje Benettona. TV Sky s masu kanala, ima svega, čak i kad odbiješ masu azijskih, religioznih i programa za viši rang pretplate. Najčešće gledam serije i dokumentarce. Oduševljena sam što sam konačno uhvatila 30 rock. Uglavnom sam prestala tražiti titlove o ekranu i pomirila se s tim da kad nešto nisi čuo- nisi čuo i nema spasa. Reklame idu češće nego doma, pa znaju biti dosadne, iako su same po sebi zabavnije nego one koje sam gledala u HR- ima i slatkih i smiješnih. Sreća, postoji snimalica, pa ih se može prevrtiti. Naglasimo još jednom, postoji snimalica! Pogled Divan. Plaža je blizu, zgrade i kuće su lijepe, trava je gusta i zelena, možeš šetati do sutra. Ima zečeva, konja i krava. Javni prijevoz Nisam ga još probala, ali malo me zabrinjava. Ovo je kao Amerika, normalno je imati auto. Ali rade na tome da poboljšaju buseve, možda čak uvedu i vlak. Nadam se da će uspjeti sve napraviti dok smo tu. Nikad nisam mislila da će mi nedostajati ZET. Mjesta Centar zgodan, treba ga još istražiti. Posjetili smo Kinsale, slatki šareni gradić poznat po obilju restorana i tome što je slatki i šareni. Jako fora, preporučujem. U blizini stana je shopping centar, a u njemu su dućani posve različiti od onih doma. Jedini poznati su mi oni u koje nikad ne idem- Stradivarisu i Zara. Znači nema, ušla-vidjela-kupila-nije-morala-probavati-jer-zna-veličinu. Nema ni kozmetike koju koristim doma, a ako ima nešto slično, sve je skuplje, pa me cijene šokiraju (samo u prvom izlasku zgrozili su me regeneratori, hulahopke, ulošci za cipele, privjesci za ključeve....). Nastavak slijedi! Oznake: Irska, preseljenje, Novi dom, #novi početak |
- 17:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 26.07.2020.
Call me by your name
|
Divan ljetni film, seksi talijanska slikovnica koju svima preporučujem, pa konačno o njoj i pišem ovdje, je Call me by your name, a režirao ga je Luca Guadagnino. Priča je jednostavna. Dva zgodna mlada dečka provedu ljeto zajedno negdje na selu u Italiji. Čitaju i mozgaju u divnoj staroj škipavoj vili s mnoštvom drvenih detalja, voze se do grada na biciklima ili u starom Fiatu, jedu voće iz vrta, kupaju se i druže s drugim mladima koji tamo provode praznike. Na neke načine film je sličan Blue is the warmest colour- iako su svi likovi mladi, po jedan u svakom paru je stariji i iskusniji, a dinamika dolazi od njihovih različitih karaktera i načina snalaženja u svijetu. Osim toga, kada se ljubavna priča završi, život ide dalje. Film sam gledala lani i svidio mi se, a ponovno sam ga pogledala ove godine nakon što sam pročitala knjigu po kojoj je snimljen. Knjiga je odlična, nisam mogla Kindle pustiti iz ukočenih ruku do dugo u noć, ali film je toliko prekrasan da knjigu možete slobodno ignorirati. (Slijedi naramak citata. I loved the afternoons best: the scent of rosemary, the heat, the birds, the cicadas, the sway of palm fronds, the silence that fell like light linen shawl on an appallingly sunny day, all of these highlited by the walk down to the shore and the walk back upstairs to shower. I liked looking up to our house from the tennis court and seeng the empty balconies bask in the sun, knowing that from any one of them you could spot the limitless sea. This was my balcony, my world. From where I sat now., I could look around me and say, Here is our tennis court, there our garden, our orchard, our shed, our house and below is our wharf- everyone and everything I care for is here. Never in my life had i been so happy. Nothing could go wrong, everything was happening my way, all the doors were clicking open one by one, and life couldn't have been more radiant: it was shining right at me, and when i turned my bike left or right or tried to move away from its light, it followed me as limelight follows an actor onstage. This is where I dreamed of you before you came into my life. This was the best person I'd ever known in my life. I had chosen him well. Perhaps we were friends first and lovers second. But then perhaps this is what lovers are. I suddenly realized that we were on borrowed time, that time is always borrowed, and that the lending agency exacts its premium precisely when we are least prepared to pay and need to borrow more. Time makes us sentimental. Perhaps in the end, it is because of time that we suffer. We had found the stars you and I. And this is given once only. ) Nakon čitanja i gledanja upala sam na jednu od onih rupa u You tubeu i nisam iz nje još potpuno izašla. Još nisam stigla pogledati film uz commentary track, ali i to je u planu. Pogledala sam mnoge, mnoge, mnoge intervjue s Guadagninom i glavnim glumcima, i s nekoliko godina zakašnjenja shvatila da je film ostavio veliki trag- svidio se mnogima, svih dobi, dokazao da grčki bog Armie Hammer zna glumiti, a mladi Timothee Chalamet postao je Internet's boyfriend, senzacija zbog svojeg neobičnog, a zgođušnog lica, te nevjerojatnog simpatičnog, dječački iskrenog snalaženja sa slavom i pažnjom (da ne spominjemo da živi za glumu cijeli život i ta predanost umjetnosti je fanatstična- kad upadnete u rupu kao ja, pogledajte intervju iz serije Variety Actors on Actors u kojem priča s Emmom Stone.) Naravno, sjajne glumce izabrao je sjajni redatelj. Guadagnino zna što radi, a glumci ga obožavaju- uvijek radi s istim ljudima iza kamere, stvorio je opuštenu obiteljsku atmosferu, snima se po 8-9 sati dnevno, kasnije večeraju zajedno i gledaju filmove (kao što pričaju Armie Hammer i Dakota Johnson u Varietyevom intervjuu). Već dugo se priča o nastavku, što pokazuje koliko su se ljudi zaljubili u film, a kako je nastavak knjige konačno lani objavljen, imaju po čemu i snimati. Želim li čitati i gledati Find me? I da i ne. Call me by your name je savršena stvar, oda mladosti, ljubavi i ljetu. Nastavak će biti potpuno drugačiji, baviti će se životima odraslih ljudi, i koliko god je priča sigurno dobra, bit će gorko-slatka. (Nakon svega što sam rekla, nadam se da će James Ivory opet pisati scenarij.) Bez obzira kakva godišnja doba imate ove godine, preporučujem da ih na dva sata popravite uz Guadagninijevo filmsko ljeto. Oznake: call me by your name, timothee chalamet, armie hammer, luca guadagnino |
- 18:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 30.05.2020.
FAQ- preseljenje
|
Kamo se seliš? Stereotipno, na Smaragdni otok, zemlju ovaca i kiše, rekli bi Rimljani, Hyberniu. Zašto se seliš? A tak. Zašto ne? Već se dugo opirem tome, bilo je vrijeme. Na koliko dugo? Vidjet ćemo. Ak bude išlo dobro, na dulje. Ako bude išlo strašno dobro, na dulje, na drugim mjestima. Što ćeš raditi tamo? Već ću se snaći. Tebi ću prvom javiti! Kad ideš? Na ljeto, kad se avioni ustabile. Kako je seliti se? Tlaka. Na mahove uzbudljivo, izluđujuće, deprimirajuće. Trebam spakirati pola kuće, a pola baciti. Seliti se u dobra morone je posebno zanimljivo. Sve skupa je pomalo kao umiranje, ili možda reinkarnacija. Prvo se pomiriš sa sobom, onda objaviš drugima da si naizlječivo sklon preseljenju. Onda oni plaču, ti plačeš s njima. Onda ti dojadi plakati, ali ima još puno ljudi kojima treba reći, pa nikako ne možeš izaći iz tog neveselog stanja. Kada se konačno svi pomire sa situacijom, počinje logistika. Podijeliš višak svojih stvari. Oprostiš se od dragih mjesta, hrane i ljudi, mnogo puta, toliko da ti dojadi. Prava tuga doći će kasnije, kad budeš daleko. Pakiraš i raspakiravaš stvari, tjednima, dok čekaš da prijevozi krenu. Ganjaš papire. Pitaš se zašto si krenuo u sve to. Cugaš u trenucima depre. Daviš se u čokoladi. Radiš popise. Trošiš pare na razne stvari. Ima li prednosti seljenja? Da! Ima stvari koje odjednom nisu više bitne. One uključuju: -raspored blagdana i praznika u 2020 i njihovu spojivost s vikendima -način na koji šef (ne)vodi firmu -činjenicu da nisam našla dobre plave ljetne duge hlače u nautical điru -politiku Čemu se nadaš? Novcima. Zabavi. Lososu. Oznake: Seljenje, emigracija, Irska |
- 22:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 05.03.2020.
Kuća
|
Otkad znam za sebe postoji ta mala kuća u slijepoj ulici okruženoj poljima. U njenom dvorištu sam padala preko panjeva, u njenoj kuhinji sam gledala kako se razvlači tijesto za štrudle, u njenom dnevnom boravku slušala sam Top 40 na radiju Blue Danube. U zadnje dvije godine kuća je izgubila oba svoja preostala ukućana. Obilazila sam ju i skupljala račune. Rekla sam da budem, ali na kraju nisam ništa čistila ni bacala iz nje, samo sam uzela nešto malo stvari. Jednu plastičnu kutiju s papirima i fotografijama, ostatke dva završena života. Kasnije sam se vratila po još, grabila stvari koje mi ne trebaju i koje bolje da sam odmah bacila, jedan goblen, dva ukrasna tanjura, jednu kičastu figuricu s baroknim zaljubljenim parom. Mama je zahtjevala da joj uzmem vazu koja je od češkog kristala. Našla sam naljepnicu "proizvedeno u Indiji". Sjetila se da bih mogla uzeti jaslice, njene su se raspale, ali bilo mi je glupo, jeftine plastične figurice. Sada se osjećam krivom što ih nisam uzela. Držala sam ruku na zidu, pokušavajući zagrliti kuću. Odavno smo govorili da ćemo ju prodati i onda je konačno došlo vrijeme za to i sve je prošlo toliko brzo da ni sad ne mogu vjerovati. Jedan oglas koji je koštao 10 kuna, tri dana pokazivanja kuće i otišla je, samo tako. Uzeli smo novac-prvu ponudu koja je uključivala keš- i pobjegli. U kuću će se useliti obitelj s četvero djece. Vidim kako će ju srediti, kako će paziti na vrt, kako se vesele. Drago mi je. Naš put je završio, novi počinje. Prije smo bili klasični domaći ljudi, koji su mijenjali samo odjeću, namještaj, tehniku i aute, fiksirani na jednom mjestu. Sad smo Amerikanci, mijenjamo nekretnine s promjenom faza života. Fleksibilni smo, pokušavamo biti minimalno sentimentalni. Ne uspijevamo uvijek, Bila sam jako zadovoljna. Tapšala sam se po ramenu. Imala sam cilj i ostvarila sam ga u potpunosti, dobila sam keš odmah. Nevjerojatno. Kao da sam slijedila recept nekog motivacijskog govornika. Većina prijatelja i poznanika je rekla da je to premalo novca i da sam trebala tražiti više i čekati i prodati frižider i ovo napraviti ovako,a ono onako. Moj trijumf se poljuljao i počela sam se osjećati loše, lijeno i neuspješno. Prošlo je niti mjesec dana od toga i na mahove sam sretna što sam napravila tu veliku stvar tako učinkovito, a ponekad se grizem što nisam odradila bolje. Pokušavam si udijeliti mentalni šamar u tim trenucima, ali neki put nije lako. Bio je vikend, sunčan i suh. Otišli smo do nasipa u šetnju, ali ni prije ni poslije toga nismo svratili do kuće. Više nikad nećemo morati svratiti do kuće. Njena nova avantura počinje. Oznake: kuća, baka, djed, obitelj, smrt, prodaja, nekretnina, život |
- 08:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
