/
četvrtak, 08.10.2020.
More, more
četvrtak, 08.10.2020.
More, more
|
Twiggy je nedavno imala posve čudan vikend. Uhvatila ju je strašna nostalgija za obitelji i gradom u kojem je živjela 30 godina. Prvi put u 5 godina otkako je iz njega odselila, duša joj je patila za morem, kako je rekla. Okrivila sam jesen. Godinama sam tvrdila da mogu bez mora ako nema sunca. More zimi, pih. Kao da je nevidljivo ili nebitno dok te sunce ne grije. Nema koristi ako nisi u njemu. Naravno, s godinama sam omekšala i sada priznajem da ne samo da more postoji kad nema sunca, nego je i dobro da je tako. (Iako su većinom moji Božići kod kuće bili sunčani.) More opušta i tješi, osim što liječi. Opuštanje je super, ali liječenje je važnije i zato sam godinama inzistirala da Mater mora ići na plažu. Ne voli hodati, ne vježba, izmišlja razne razloge zašto ne treba ići na masažu, kiropraktičara tamo nema- more je jedino što joj je preostalo. Kvocala sam i kvocala i ove godine je konačno upalilo. Okupala se ne samo više puta nego ja ove godine, nego valjda više puta nego što se sveukupno okupala u zadnjih 6 godina. Možda i 10. Sve što je trebalo je da ju netko stalno vozi i onda nije bilo nikakvog problema. Onda sam iznenada shvatila da sam zapravo užasna netolerantna žena. Ovog tjedna dvije male stvari su me pokosile u kratko vrijeme. Prvo sam čitala memoar u kojem je žena opisala kako je njena obitelj imala vikendicu na otoku, a njen otac nije nikad ušao u more. Podsjetilo me to na poznanicu iz Amerike koja, rečeno nam je prije ljetovanja, obožava biti uz vodu, more, rijeka, bilo što. Točnije bi bilo reći, obožava čitati uz vodu. U more nije ušla iznad gležnja, nikad u svom pedesetineštogodišnjem životu. Tlak mi je skočio na 200. Čak je i moja baka neplivačica ulazila u vodu iznad pasa. Ne znam zašto me to užasava i frustrira još dan danas, ali ne mogu si pomoći. Nekoliko dana nakon te loše uspomene, točnije danas, slušala sam podcast u kojem je žena opisivala kako je putovala na skupe destinacije ovog ljeta u Italiji, Francuskoj i Grčkoj. Kaže, jedna plaža u Grčkoj joj je bila divna i fali joj. Inače se ne voli kupati u moru, preferira bazene, ali ovo je bilo predivno i čisto, kao da si na Maldivima. Bazeni? Ewww. Ajde rijeke, kužim da ih ljudi ne vole jer em moraš znati plivati, em ima bilja i zmija i riba i svačega, drugačije je, ali tko bi preferirao bazen pored mora?? Stavit ću to na popis anksioznosti koje ne razumijem, kao što su recimo one mlade žene koje ništa ne jedu kao djeca, i nastave u istom tonu kad odrastu. Kako ne vidiš kako je to lijepo/mirisno/opuštajuće/ugodno/korisno/što god? Što nije u redu s tobom?? Da, ja sam jedna netolerantna food nazi/ sea nazi. A koliko sam zapravo dijete mora i mediterana, otkrit ćemo ove zime. Živim na mjestu koje ne bi trebalo biti sunčano, ali na utoku dviju rijeka u more. I još bolje, vidim ga kroz prozor. |
- 17:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
