/
nedjelja, 20.09.2020.
Nekretnine
nedjelja, 20.09.2020.
Nekretnine
|
Svaki irski grad koji sam vidjela dosad može se opisati ovako: kuće neutralnih nijansi, sivih i smeđih krovova, ugniježđene na zelenom brdu. Najšarenije su u centru. Što se kuća tiče, jako mi se sviđa što su raznolike, izvana definitivno, ako ne nužno iznutra, pa svaki kvart kao da ima nekoliko tipova. Na selu su to najčešće duguljaste prizemnice, sve lijepo održavane. Teško je pogoditi tko je kvartovski bogatun jer kao da se ne žele razmetati. Kako me još drži profesionalna deformacija gledanja cijena nekretnina, reći ću samo da su cijene jezive. Kod nas u kvartu stanovi od 80ak kvadrata idu za 230.000eura, a cijena samostojeće kuće/ stana u turističkom mjestu /zemljišta u selu usred ničeg poznatog po šetnici po poljima je oko 500.000 eura. U manje popularnim gradovima možeš kupiti staru kuću već za 160.000 eura. Zgrade se slabo grade, pa je uobičajeno (i jeftino) rentati sobu u kući s recimo 5 spavaćih soba i 3 kupaone, te živjeti sa 2-4 cimera. Sobe najčešće koštaju 400-600 eura. Osim što su lijepo održavane, kuće ovdje imaju i neke fora posebnosti. Sweatbox - staklenik uglavnom oblog tlocrta prikačen sa strane kuće, gdje se kao odmaraš i sunčaš. Duboko sumnjam da se zaista oznojiš, ali dobro. Ukrasi - ono što se kod nas koristi kao nautički kič za vikendice ovdje je sasvim legitiman dekor. Kroz prozore vire makete jedrenjaka, galebovi i svjetionici od raznih materijala, a u dvorištu su vjerojatno timuri, sidra i kolutovi za spašavanje. Krovovi - sa novijih krovova tj. oluka vise fora ukrasi koji podsjećaju na čipku. Vrata- na kućama u nizu, ili u kvartu tipskih samostojećih, najveća razlika koja se najbrže uočava je boja vrata. Često imaju nešto stakla uokolo kako bi se osvijetlio dugi uski hodnik iza njih, a dosta kuća ima i dupla ulazna vrata- prozirna, možda klizna štite ona "prava" skupa ulazna od raznih stvari. Mnogo kuća ima ime, što zamišljam kao zgodan ostatak iz prošlih vremena. Brojevi su za seljake, ako ste kul, vaša kuća će imati ime. Neka su mainstream, poput ono Lodge ili ovo Cottage, neka su više orijentirana na prirodu (Riverside, Pinehurst, Oaksprings), neka se tiču lokacije (Castleview), a imena nekih su romantčno nedokučiva (Rosetta, Analore). Cottages - završimo s njima. Izvana su slatke. Iznutra, imam osjećaj, skučene i mračne. Ali lipo za viditi. Oznake: Irska, kuća, stan, nekretnine, arhitektura |
- 22:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 05.03.2020.
Kuća
|
Otkad znam za sebe postoji ta mala kuća u slijepoj ulici okruženoj poljima. U njenom dvorištu sam padala preko panjeva, u njenoj kuhinji sam gledala kako se razvlači tijesto za štrudle, u njenom dnevnom boravku slušala sam Top 40 na radiju Blue Danube. U zadnje dvije godine kuća je izgubila oba svoja preostala ukućana. Obilazila sam ju i skupljala račune. Rekla sam da budem, ali na kraju nisam ništa čistila ni bacala iz nje, samo sam uzela nešto malo stvari. Jednu plastičnu kutiju s papirima i fotografijama, ostatke dva završena života. Kasnije sam se vratila po još, grabila stvari koje mi ne trebaju i koje bolje da sam odmah bacila, jedan goblen, dva ukrasna tanjura, jednu kičastu figuricu s baroknim zaljubljenim parom. Mama je zahtjevala da joj uzmem vazu koja je od češkog kristala. Našla sam naljepnicu "proizvedeno u Indiji". Sjetila se da bih mogla uzeti jaslice, njene su se raspale, ali bilo mi je glupo, jeftine plastične figurice. Sada se osjećam krivom što ih nisam uzela. Držala sam ruku na zidu, pokušavajući zagrliti kuću. Odavno smo govorili da ćemo ju prodati i onda je konačno došlo vrijeme za to i sve je prošlo toliko brzo da ni sad ne mogu vjerovati. Jedan oglas koji je koštao 10 kuna, tri dana pokazivanja kuće i otišla je, samo tako. Uzeli smo novac-prvu ponudu koja je uključivala keš- i pobjegli. U kuću će se useliti obitelj s četvero djece. Vidim kako će ju srediti, kako će paziti na vrt, kako se vesele. Drago mi je. Naš put je završio, novi počinje. Prije smo bili klasični domaći ljudi, koji su mijenjali samo odjeću, namještaj, tehniku i aute, fiksirani na jednom mjestu. Sad smo Amerikanci, mijenjamo nekretnine s promjenom faza života. Fleksibilni smo, pokušavamo biti minimalno sentimentalni. Ne uspijevamo uvijek, Bila sam jako zadovoljna. Tapšala sam se po ramenu. Imala sam cilj i ostvarila sam ga u potpunosti, dobila sam keš odmah. Nevjerojatno. Kao da sam slijedila recept nekog motivacijskog govornika. Većina prijatelja i poznanika je rekla da je to premalo novca i da sam trebala tražiti više i čekati i prodati frižider i ovo napraviti ovako,a ono onako. Moj trijumf se poljuljao i počela sam se osjećati loše, lijeno i neuspješno. Prošlo je niti mjesec dana od toga i na mahove sam sretna što sam napravila tu veliku stvar tako učinkovito, a ponekad se grizem što nisam odradila bolje. Pokušavam si udijeliti mentalni šamar u tim trenucima, ali neki put nije lako. Bio je vikend, sunčan i suh. Otišli smo do nasipa u šetnju, ali ni prije ni poslije toga nismo svratili do kuće. Više nikad nećemo morati svratiti do kuće. Njena nova avantura počinje. Oznake: kuća, baka, djed, obitelj, smrt, prodaja, nekretnina, život |
- 08:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 20.03.2015.
Mjesta
|
Kada Teta iz Oza mašta kako će se u mirovini doseliti natrag u Hrvatsku, ili barem provoditi ovdje puno vremena, ja mislim da je totalno luda. Pristojno kažem nešto kao "znaš, nije ni tu sve super, pošizila bi", ali ona me uopće ne doživljava. Iako je većinu života provela u Ozu, odvojila se od obitelji, stvorila novu i više je dio te zemlje nego ove, ona želi natrag, to je njen dom. Kolutam očima, smatram da je samo nostalgična pod stare dane, da romantizira situaciju, da nije racionalna, možda ima i grižnju savjest. I tako odmahujem rukom na njene ideje već par godina. Onda tata umre. U 56. godini mama se mora snaći, preokrenuti život. Kombinacije su beskonačne, ali sve uključuju jednu stvar- treba se nekamo preseliti. U manju kuću, manji stan, to sigurno, a vjerojatno i u drugi grad. I onda odjednom u svim tim budućnostima mene nema u gradu u kojem sam odrasla i prema kojem imam podijeljene osjećaje. U gradu u kojem sam išla u školu i bila sva jadna, išla na fakultet i bila manje jadna, sjedila po kafićima, lunjala rivom. I krivo mi bude, i uopće mi se ne sviđa ta ideja. Kao da će me prognati, izbaciti. Želim dolaziti kad ja hoću, makar to bilo samo jednom godišnje, a ne da nemam gdje prespavati, kvragu! Strepim u sebi, ljutim se, pjena mi izlazi na uši van. Pametnije je skresati troškove i još učiniti ono što bi mami bilo bolje. Ali ja sam Sheldon, a to je moje (staro) mjesto. Kako smo ono rekli, nostalgija, romantiziranje, racionalnost? U zadnje vrijeme, kad mi od razmišljanja pregore sklopovi, kao Scarlett O'Hara prestanem mozgati i uhvatim se nekog utješnog citata. To je sve što mogu. Za danas, Annie Lennox. When i was younger i wish I'd known that what often seemed to be "the end of the world" often turned out to be a positive and transformative experience. Oznake: kuća, dom, odrastanje, život |
- 10:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
