Kada Teta iz Oza mašta kako će se u mirovini doseliti natrag u Hrvatsku, ili barem provoditi ovdje puno
vremena, ja mislim da je totalno luda.
Pristojno kažem nešto kao "znaš, nije ni tu sve super, pošizila bi", ali ona me uopće ne doživljava.
Iako je većinu života provela u Ozu, odvojila se od obitelji, stvorila novu i više je dio te zemlje nego ove,
ona želi natrag, to je njen dom.
Kolutam očima, smatram da je samo nostalgična pod stare dane, da romantizira situaciju, da nije racionalna,
možda ima i grižnju savjest.
I tako odmahujem rukom na njene ideje već par godina.
Onda tata umre.
U 56. godini mama se mora snaći, preokrenuti život.
Kombinacije su beskonačne, ali sve uključuju jednu stvar- treba se nekamo preseliti.
U manju kuću, manji stan, to sigurno, a vjerojatno i u drugi grad.
I onda odjednom u svim tim budućnostima mene nema u gradu u kojem sam odrasla i prema kojem
imam podijeljene osjećaje. U gradu u kojem sam išla u školu i bila sva jadna, išla na fakultet i bila manje jadna, sjedila po kafićima, lunjala rivom.
I krivo mi bude, i uopće mi se ne sviđa ta ideja. Kao da će me prognati, izbaciti.
Želim dolaziti kad ja hoću, makar to bilo samo jednom godišnje, a ne da nemam gdje prespavati, kvragu!
Strepim u sebi, ljutim se, pjena mi izlazi na uši van.
Pametnije je skresati troškove i još učiniti ono što bi mami bilo bolje.
Ali ja sam Sheldon, a to je moje (staro) mjesto.
Kako smo ono rekli, nostalgija, romantiziranje, racionalnost?
U zadnje vrijeme, kad mi od razmišljanja pregore sklopovi, kao Scarlett O'Hara prestanem mozgati i
uhvatim se nekog utješnog citata. To je sve što mogu.
Za danas, Annie Lennox.
When i was younger i wish I'd known
that what often seemed to be "the end of the world" often turned out to be a positive and
transformative experience.
Post je objavljen 20.03.2015. u 10:40 sati.