/
četvrtak, 05.03.2020.
Kuća
četvrtak, 05.03.2020.
Kuća
|
Otkad znam za sebe postoji ta mala kuća u slijepoj ulici okruženoj poljima. U njenom dvorištu sam padala preko panjeva, u njenoj kuhinji sam gledala kako se razvlači tijesto za štrudle, u njenom dnevnom boravku slušala sam Top 40 na radiju Blue Danube. U zadnje dvije godine kuća je izgubila oba svoja preostala ukućana. Obilazila sam ju i skupljala račune. Rekla sam da budem, ali na kraju nisam ništa čistila ni bacala iz nje, samo sam uzela nešto malo stvari. Jednu plastičnu kutiju s papirima i fotografijama, ostatke dva završena života. Kasnije sam se vratila po još, grabila stvari koje mi ne trebaju i koje bolje da sam odmah bacila, jedan goblen, dva ukrasna tanjura, jednu kičastu figuricu s baroknim zaljubljenim parom. Mama je zahtjevala da joj uzmem vazu koja je od češkog kristala. Našla sam naljepnicu "proizvedeno u Indiji". Sjetila se da bih mogla uzeti jaslice, njene su se raspale, ali bilo mi je glupo, jeftine plastične figurice. Sada se osjećam krivom što ih nisam uzela. Držala sam ruku na zidu, pokušavajući zagrliti kuću. Odavno smo govorili da ćemo ju prodati i onda je konačno došlo vrijeme za to i sve je prošlo toliko brzo da ni sad ne mogu vjerovati. Jedan oglas koji je koštao 10 kuna, tri dana pokazivanja kuće i otišla je, samo tako. Uzeli smo novac-prvu ponudu koja je uključivala keš- i pobjegli. U kuću će se useliti obitelj s četvero djece. Vidim kako će ju srediti, kako će paziti na vrt, kako se vesele. Drago mi je. Naš put je završio, novi počinje. Prije smo bili klasični domaći ljudi, koji su mijenjali samo odjeću, namještaj, tehniku i aute, fiksirani na jednom mjestu. Sad smo Amerikanci, mijenjamo nekretnine s promjenom faza života. Fleksibilni smo, pokušavamo biti minimalno sentimentalni. Ne uspijevamo uvijek, Bila sam jako zadovoljna. Tapšala sam se po ramenu. Imala sam cilj i ostvarila sam ga u potpunosti, dobila sam keš odmah. Nevjerojatno. Kao da sam slijedila recept nekog motivacijskog govornika. Većina prijatelja i poznanika je rekla da je to premalo novca i da sam trebala tražiti više i čekati i prodati frižider i ovo napraviti ovako,a ono onako. Moj trijumf se poljuljao i počela sam se osjećati loše, lijeno i neuspješno. Prošlo je niti mjesec dana od toga i na mahove sam sretna što sam napravila tu veliku stvar tako učinkovito, a ponekad se grizem što nisam odradila bolje. Pokušavam si udijeliti mentalni šamar u tim trenucima, ali neki put nije lako. Bio je vikend, sunčan i suh. Otišli smo do nasipa u šetnju, ali ni prije ni poslije toga nismo svratili do kuće. Više nikad nećemo morati svratiti do kuće. Njena nova avantura počinje. Oznake: kuća, baka, djed, obitelj, smrt, prodaja, nekretnina, život |
- 08:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 16.04.2018.
Četiri tjedna u proljeću
|
Deda dođe doma iz bolnice, djeluje dobro. Mama stalno zivka i paničari, baka i ja se urotimo protiv nje i ogovaramo ju. Sasvim je dobro i oni mogu sami. Osim što ne mogu. Od lijekova pada, pri drugom padu slomi rebro. Dijagnosticiraju mu i upalu pluća. Liječnica opće prakse ga ne posjećuje, kaže da mu se doza poveća. Mama dolazi. Ona i baka zajedno ništa ne stižu, jedva jedu, jedva spremaju, jedva spavaju. Jedva ga dižu i spuštaju, ali on ide sam, sam se oblači, još želi i može. Trideset godina mama je plakala za Zagrebom, sada nakon 4 dana želi "doma". Smijem joj se u sebi. Čitamo o staračkim domovima, gledamo za smještaj, makar privremeni. Neće ovo moći još dugo ovako. Nakupujemo hrane za Uskrs i donesemo im. Vidim da se deda u tjedan dana promijenio, nekako je plav u licu, okrugao i izgubljeniji. Idući dan kad dođem spava. Vratim se kući i za sat vremena me mama zove, deda je umro. Sjedimo i satima čekamo. Dođu bakini nećaci. Ona ih ne želi vidjeti. Konačno dođe mrtvozornik. Ubrzo iza njega i odvoz pokojnika. Ne mogu lijes unijeti u kuću. Nose ga van u plahti i stavljaju u lijes u dvorištu. *** Dan nakon blagdana beskrajno čekamo u posmrtnoj pripomoći, red je dugačak. Biramo boje, zvukove, materijale, sporo i bedasto. Dobro da sam išla, mama djeluje kao da je prisutna, ali zapravo nije. Prije i nakon svega jedem od nervoze i boli me glava. ** Krematorij, sunčana subota. Stojeći na stepenicama vidim da je na samom ulazu, preko puta cvjećarne, otvoren kafić i da ljudi sjede u grupicama, neke grupice zvuče kao da se dobro zabavljaju. Zgrožena sam, kakvi su sad ovo derneci na krematoriju, kvragu. Showtime. Ljudi nam prilaze, grle nas i plaču. Uglavnom ne znam tko su, pokušavam djelovati dostojanstveno i prijateljski. Baka se guši od plača. Za razliku od onog za tatu, ovaj ispraćaj traje puno kraće, srećom, jer ima još ispraćaja i svak je dobio sat vremena za tugovanje. Izlazim iz krematorija, u sunčanu subotu, ne želim ići kući. Sjedam s prijateljima u isti onaj kafić koji mi je djelovao grozno, ubrzo se smijemo. Čim dođem doma skidam crninu sa sebe, guši me. Za nekoliko sati idemo na misu. U župi je strahovita gužva cijeli dan i tjedan, zaboravili su nas. Misa kasni. Meni je smiješno, ali se bojim da se baka smrtno ne uvrijedi. Drago mi je da smo dobili mladog svećenika. ** Poluoblačan utorak. Plačem čim izađem iz zgrade, u taksiju se nekako suzdržavam. Tražim mamu da mi da tabletu samo da budem prisebnija, baka će opet jako plakati, ne trebam i ja. Kupimo puno cvijeća ispred groblja. Zamažemo se hodajući po mokroj zemlji. U rupu za urnu napadala je kiša, radnici dodaju zemlju. Došli su električnim autićem, nosili su urnu u bijelim rukavicama, donijeli su i križ. To je sada zaista to. Mama i ja produžujem u grad šetati papire.Vodim ju na ručak. Visoko smo iznad grada, u oblačiću mira i sitosti. Ostanimo ovdje do večeri, kaže ona nakon kakao kocke. Drugi put, obećajem. ** Baka je rekla da će ići kod nje, samo ne odmah. Kad dođe, uzet će sa sobom svoj televizor, kaže, da gleda što želi. I počela je razmišljati o prodaji kuće, bar izdaleka. Sredit će kuću, pobacati neke stvari, kaže. Mama se vraća kući,ispraćamo ju u dvorištu, taksi ju vozi na autobus. Ostavljam baku samu. Mala crna figura zatvara vrata kuće. Oznake: djed, baka, smrt, ispraćaj, krematorij |
- 18:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 03.02.2017.
Passe
|
#Onaj trenutak kad .....shvatis da vlastitoj obitelji vise nisi zanimljiv. Baka, bolesna od gadne gripe kojoj nema lijeka osim dugotrajnog cekanja, pocela je razmisljati o svom zivotu i zakljucila da je najvaznije sto joj sada nedostaje - praunucad. Suocena s ovakvom nekarakteristicnom drskoscu, poprilicno sam se nadurila. Nema veze sto imas posao, mozes mi kupiti cipele, organizirati prijevoz, skuhati rucak i tutnuti nesto love, ja bih one male seronje koji zavijaju u Mulleru kad im ne kupim kocke, koji nece jesti brokulu i koji mi ne daju da spavam po noci. Pokupih svoje nezanimljivo dupe i odoh se opijati i jesti djubar, kao prava odrasla i odgovorna osoba. Oznake: obitelj, roditelji, unuci, djeca, baka, praunuci |
- 20:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
