/
četvrtak, 05.03.2020.
Kuća
četvrtak, 05.03.2020.
Kuća
|
Otkad znam za sebe postoji ta mala kuća u slijepoj ulici okruženoj poljima. U njenom dvorištu sam padala preko panjeva, u njenoj kuhinji sam gledala kako se razvlači tijesto za štrudle, u njenom dnevnom boravku slušala sam Top 40 na radiju Blue Danube. U zadnje dvije godine kuća je izgubila oba svoja preostala ukućana. Obilazila sam ju i skupljala račune. Rekla sam da budem, ali na kraju nisam ništa čistila ni bacala iz nje, samo sam uzela nešto malo stvari. Jednu plastičnu kutiju s papirima i fotografijama, ostatke dva završena života. Kasnije sam se vratila po još, grabila stvari koje mi ne trebaju i koje bolje da sam odmah bacila, jedan goblen, dva ukrasna tanjura, jednu kičastu figuricu s baroknim zaljubljenim parom. Mama je zahtjevala da joj uzmem vazu koja je od češkog kristala. Našla sam naljepnicu "proizvedeno u Indiji". Sjetila se da bih mogla uzeti jaslice, njene su se raspale, ali bilo mi je glupo, jeftine plastične figurice. Sada se osjećam krivom što ih nisam uzela. Držala sam ruku na zidu, pokušavajući zagrliti kuću. Odavno smo govorili da ćemo ju prodati i onda je konačno došlo vrijeme za to i sve je prošlo toliko brzo da ni sad ne mogu vjerovati. Jedan oglas koji je koštao 10 kuna, tri dana pokazivanja kuće i otišla je, samo tako. Uzeli smo novac-prvu ponudu koja je uključivala keš- i pobjegli. U kuću će se useliti obitelj s četvero djece. Vidim kako će ju srediti, kako će paziti na vrt, kako se vesele. Drago mi je. Naš put je završio, novi počinje. Prije smo bili klasični domaći ljudi, koji su mijenjali samo odjeću, namještaj, tehniku i aute, fiksirani na jednom mjestu. Sad smo Amerikanci, mijenjamo nekretnine s promjenom faza života. Fleksibilni smo, pokušavamo biti minimalno sentimentalni. Ne uspijevamo uvijek, Bila sam jako zadovoljna. Tapšala sam se po ramenu. Imala sam cilj i ostvarila sam ga u potpunosti, dobila sam keš odmah. Nevjerojatno. Kao da sam slijedila recept nekog motivacijskog govornika. Većina prijatelja i poznanika je rekla da je to premalo novca i da sam trebala tražiti više i čekati i prodati frižider i ovo napraviti ovako,a ono onako. Moj trijumf se poljuljao i počela sam se osjećati loše, lijeno i neuspješno. Prošlo je niti mjesec dana od toga i na mahove sam sretna što sam napravila tu veliku stvar tako učinkovito, a ponekad se grizem što nisam odradila bolje. Pokušavam si udijeliti mentalni šamar u tim trenucima, ali neki put nije lako. Bio je vikend, sunčan i suh. Otišli smo do nasipa u šetnju, ali ni prije ni poslije toga nismo svratili do kuće. Više nikad nećemo morati svratiti do kuće. Njena nova avantura počinje. Oznake: kuća, baka, djed, obitelj, smrt, prodaja, nekretnina, život |
- 08:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 16.04.2018.
Četiri tjedna u proljeću
|
Deda dođe doma iz bolnice, djeluje dobro. Mama stalno zivka i paničari, baka i ja se urotimo protiv nje i ogovaramo ju. Sasvim je dobro i oni mogu sami. Osim što ne mogu. Od lijekova pada, pri drugom padu slomi rebro. Dijagnosticiraju mu i upalu pluća. Liječnica opće prakse ga ne posjećuje, kaže da mu se doza poveća. Mama dolazi. Ona i baka zajedno ništa ne stižu, jedva jedu, jedva spremaju, jedva spavaju. Jedva ga dižu i spuštaju, ali on ide sam, sam se oblači, još želi i može. Trideset godina mama je plakala za Zagrebom, sada nakon 4 dana želi "doma". Smijem joj se u sebi. Čitamo o staračkim domovima, gledamo za smještaj, makar privremeni. Neće ovo moći još dugo ovako. Nakupujemo hrane za Uskrs i donesemo im. Vidim da se deda u tjedan dana promijenio, nekako je plav u licu, okrugao i izgubljeniji. Idući dan kad dođem spava. Vratim se kući i za sat vremena me mama zove, deda je umro. Sjedimo i satima čekamo. Dođu bakini nećaci. Ona ih ne želi vidjeti. Konačno dođe mrtvozornik. Ubrzo iza njega i odvoz pokojnika. Ne mogu lijes unijeti u kuću. Nose ga van u plahti i stavljaju u lijes u dvorištu. *** Dan nakon blagdana beskrajno čekamo u posmrtnoj pripomoći, red je dugačak. Biramo boje, zvukove, materijale, sporo i bedasto. Dobro da sam išla, mama djeluje kao da je prisutna, ali zapravo nije. Prije i nakon svega jedem od nervoze i boli me glava. ** Krematorij, sunčana subota. Stojeći na stepenicama vidim da je na samom ulazu, preko puta cvjećarne, otvoren kafić i da ljudi sjede u grupicama, neke grupice zvuče kao da se dobro zabavljaju. Zgrožena sam, kakvi su sad ovo derneci na krematoriju, kvragu. Showtime. Ljudi nam prilaze, grle nas i plaču. Uglavnom ne znam tko su, pokušavam djelovati dostojanstveno i prijateljski. Baka se guši od plača. Za razliku od onog za tatu, ovaj ispraćaj traje puno kraće, srećom, jer ima još ispraćaja i svak je dobio sat vremena za tugovanje. Izlazim iz krematorija, u sunčanu subotu, ne želim ići kući. Sjedam s prijateljima u isti onaj kafić koji mi je djelovao grozno, ubrzo se smijemo. Čim dođem doma skidam crninu sa sebe, guši me. Za nekoliko sati idemo na misu. U župi je strahovita gužva cijeli dan i tjedan, zaboravili su nas. Misa kasni. Meni je smiješno, ali se bojim da se baka smrtno ne uvrijedi. Drago mi je da smo dobili mladog svećenika. ** Poluoblačan utorak. Plačem čim izađem iz zgrade, u taksiju se nekako suzdržavam. Tražim mamu da mi da tabletu samo da budem prisebnija, baka će opet jako plakati, ne trebam i ja. Kupimo puno cvijeća ispred groblja. Zamažemo se hodajući po mokroj zemlji. U rupu za urnu napadala je kiša, radnici dodaju zemlju. Došli su električnim autićem, nosili su urnu u bijelim rukavicama, donijeli su i križ. To je sada zaista to. Mama i ja produžujem u grad šetati papire.Vodim ju na ručak. Visoko smo iznad grada, u oblačiću mira i sitosti. Ostanimo ovdje do večeri, kaže ona nakon kakao kocke. Drugi put, obećajem. ** Baka je rekla da će ići kod nje, samo ne odmah. Kad dođe, uzet će sa sobom svoj televizor, kaže, da gleda što želi. I počela je razmišljati o prodaji kuće, bar izdaleka. Sredit će kuću, pobacati neke stvari, kaže. Mama se vraća kući,ispraćamo ju u dvorištu, taksi ju vozi na autobus. Ostavljam baku samu. Mala crna figura zatvara vrata kuće. Oznake: djed, baka, smrt, ispraćaj, krematorij |
- 18:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 27.01.2018.
Riječi
|
Prijateljici je umro brat. Bio je dugo i teško bolestan i obitelj je bila spremna. Kada javi da je umro, odem do nje, da provjerim kako joj ide i zagrlim ju. Predložim joj da popije Persen i kažem da ni slučajno ne uzima Normabel, ali osim toga nisam korisna. Ona komentira kako mi svi, misleći na prijatelje i muža, već znamo kako to je kad ti netko umre, kako ide, kako držati sebe i druge, a ona će tek sada to naučiti. Potpuno je u pravu, ali zateče me taj uvid, jer nisam o tome tako razmišljala. Pokušam razmisliti i dati joj bar neki savjet, ali mozak mi je prazan. Odlučim se ponašati u skladu s tom prazninom. Ne tješim ju, ne govorim da je on sada na boljem mjestu i da ga ne boli, iako je to sigurno točno. Ne raspitujem se kada je sprovod i kako ide organizacija. Ne razgovaram uopće o tome, jer ne mogu, nego se držim pasa i dječjih soba i dodataka iz Ikee. Ja nisam onaj "ne znam što da kažem", jer sam to sve čula već kad mi je tata umro prije ravno 3 godine, ja sam "sve sam čula i nema koristi i jednostavno ne mogu to tako". Samo joj kažem da će to sad ići u valovima, osjećat će užasno, pa će se nekako unormaliti, pa će doći uplakana obitelj i izbaciti je iz ravnoteže, pa će se opet smiriti, onda će doći uplakani susjedi... Kao rollercoaster, trajat će dok ne završi, silaska nema, nema pauze, možeš se samo čvrsto držati. Krivo mi je zbog toga, ali ništa pametnije nisam smislila. Oznake: sprovod, smrt, tješenje |
- 18:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 16.01.2016.
Godine
|
Umro je Bowie. Svi mediji i drustvene mreze su cvilile. Ja sam bila vraski iznenadjena. Nisam nikad mislila da bi on a)mogao umrijeti b)mogao uciniti nesto tako obicno i svakodnevno. Nisam bas neki fan. Tek zadnjih godina pocela sam kuziti njegove stvari iz 70ih. Do nedavno svidjale su mi se samo njegove mainstream stvari, one na koje svi kriticari i ozbiljni ljubitelji glazbe frknu nosom. Isprepadao me kao vrticanku spotom Ashes to ashes, kao malo stariju klinku zaplasio me u Labirintu, kao srednjoskolku me zabrinuo svojim vampirstvom i nemrtvoscu u filmu Hunger, a i 90ih mi je bio naizmjence cudan i neodredjen. I sad,kad sam konacno malo sazrela, on se pokupi i ode. I bas mi je zao. A onda, par dana nakon toga, ode i Alan Rickman. Njega sam uvijek voljela. Taj,glas, taj pogled. Bio je tako slasno zao, tako tuzno slomljena srca, tako seksi ironican i cinican do besvijesti, tako duhovit. Opet je pocelo cviljenje u medijima. Opet sam se iznenadila. Mislila sam da samo ja i jos troje ljudi znamo kako je sjajan. Iako sam ridala sto nije za sobom ostavio dvjesto dopetsto audio knjiga, bilo mi je drago sto pogresno procijenila znacaj njegova lika i djela. Prijateljica i ja smo kukale jedna drugoj. Rekla je jednu recenicu koja je tako dobro sve opisala, da me steglo u grlu. "Sad smo u tim godinama kad umiru junaci nase mladosti". Kvragu. P.S. U medjuvremenu umrli su jos neki poznati glazbenici. Najnovija teorija je da Bog okuplja supergrupu. Oznake: david bowie, alan rickman, umjetnost, smrt |
- 16:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
