Prijateljici je umro brat. Bio je dugo i teško bolestan i obitelj je bila spremna.
Kada javi da je umro, odem do nje, da provjerim kako joj ide i zagrlim ju.
Predložim joj da popije Persen i kažem da ni slučajno ne uzima Normabel, ali osim toga nisam korisna.
Ona komentira kako mi svi, misleći na prijatelje i muža, već znamo kako to je kad ti netko umre, kako ide,
kako držati sebe i druge, a ona će tek sada to naučiti.
Potpuno je u pravu, ali zateče me taj uvid, jer nisam o tome tako razmišljala.
Pokušam razmisliti i dati joj bar neki savjet, ali mozak mi je prazan. Odlučim se ponašati u skladu s tom prazninom.
Ne tješim ju, ne govorim da je on sada na boljem mjestu i da ga ne boli, iako je to sigurno točno.
Ne raspitujem se kada je sprovod i kako ide organizacija.
Ne razgovaram uopće o tome, jer ne mogu, nego se držim pasa i dječjih soba i dodataka iz Ikee.
Ja nisam onaj "ne znam što da kažem", jer sam to sve čula već kad mi je tata umro prije ravno 3 godine,
ja sam "sve sam čula i nema koristi i jednostavno ne mogu to tako".
Samo joj kažem da će to sad ići u valovima, osjećat će užasno, pa će se nekako unormaliti,
pa će doći uplakana obitelj i izbaciti je iz ravnoteže, pa će se opet smiriti, onda će doći uplakani susjedi...
Kao rollercoaster, trajat će dok ne završi, silaska nema, nema pauze, možeš se samo čvrsto držati.
Krivo mi je zbog toga, ali ništa pametnije nisam smislila.
Post je objavljen 27.01.2018. u 18:05 sati.