Deda dođe doma iz bolnice, djeluje dobro.
Mama stalno zivka i paničari, baka i ja se urotimo protiv nje i ogovaramo ju. Sasvim je dobro i oni mogu sami.
Osim što ne mogu.
Od lijekova pada, pri drugom padu slomi rebro. Dijagnosticiraju mu i upalu pluća. Liječnica opće prakse ga ne posjećuje, kaže da mu se doza poveća. Mama dolazi. Ona i baka zajedno ništa ne stižu, jedva jedu, jedva spremaju, jedva spavaju. Jedva ga dižu i spuštaju, ali on ide sam, sam se oblači, još želi i može.
Trideset godina mama je plakala za Zagrebom, sada nakon 4 dana želi "doma". Smijem joj se u sebi.
Čitamo o staračkim domovima, gledamo za smještaj, makar privremeni. Neće ovo moći još dugo ovako.
Nakupujemo hrane za Uskrs i donesemo im. Vidim da se deda u tjedan dana promijenio, nekako je plav u licu, okrugao i izgubljeniji.
Idući dan kad dođem spava. Vratim se kući i za sat vremena me mama zove, deda je umro.
Sjedimo i satima čekamo. Dođu bakini nećaci. Ona ih ne želi vidjeti.
Konačno dođe mrtvozornik. Ubrzo iza njega i odvoz pokojnika. Ne mogu lijes unijeti u kuću. Nose ga van u plahti i stavljaju u lijes u dvorištu.
***
Dan nakon blagdana beskrajno čekamo u posmrtnoj pripomoći, red je dugačak. Biramo boje, zvukove, materijale, sporo i bedasto.
Dobro da sam išla, mama djeluje kao da je prisutna, ali zapravo nije.
Prije i nakon svega jedem od nervoze i boli me glava.
**
Krematorij, sunčana subota.
Stojeći na stepenicama vidim da je na samom ulazu, preko puta cvjećarne, otvoren kafić i da ljudi sjede u grupicama, neke
grupice zvuče kao da se dobro zabavljaju. Zgrožena sam, kakvi su sad ovo derneci na krematoriju, kvragu.
Showtime.
Ljudi nam prilaze, grle nas i plaču. Uglavnom ne znam tko su, pokušavam djelovati dostojanstveno i prijateljski.
Baka se guši od plača.
Za razliku od onog za tatu, ovaj ispraćaj traje puno kraće, srećom, jer ima još ispraćaja i svak je dobio sat vremena za tugovanje.
Izlazim iz krematorija, u sunčanu subotu, ne želim ići kući. Sjedam s prijateljima u isti onaj kafić koji mi je djelovao grozno, ubrzo se smijemo.
Čim dođem doma skidam crninu sa sebe, guši me.
Za nekoliko sati idemo na misu. U župi je strahovita gužva cijeli dan i tjedan, zaboravili su nas. Misa kasni.
Meni je smiješno, ali se bojim da se baka smrtno ne uvrijedi. Drago mi je da smo dobili mladog svećenika.
**
Poluoblačan utorak.
Plačem čim izađem iz zgrade, u taksiju se nekako suzdržavam. Tražim mamu da mi da tabletu samo da budem prisebnija, baka će opet jako plakati, ne trebam i ja.
Kupimo puno cvijeća ispred groblja. Zamažemo se hodajući po mokroj zemlji. U rupu za urnu napadala je kiša, radnici dodaju zemlju. Došli su električnim autićem, nosili su urnu u bijelim rukavicama, donijeli su i križ.
To je sada zaista to.
Mama i ja produžujem u grad šetati papire.Vodim ju na ručak. Visoko smo iznad grada, u oblačiću mira i sitosti.
Ostanimo ovdje do večeri, kaže ona nakon kakao kocke. Drugi put, obećajem.
**
Baka je rekla da će ići kod nje, samo ne odmah. Kad dođe, uzet će sa sobom svoj televizor, kaže, da gleda što želi. I počela je razmišljati o prodaji kuće, bar izdaleka.
Sredit će kuću, pobacati neke stvari, kaže.
Mama se vraća kući,ispraćamo ju u dvorištu, taksi ju vozi na autobus.
Ostavljam baku samu. Mala crna figura zatvara vrata kuće.
Post je objavljen 16.04.2018. u 18:58 sati.