Umro je Bowie. Svi mediji i drustvene mreze su cvilile.
Ja sam bila vraski iznenadjena. Nisam nikad mislila da bi on
a)mogao umrijeti
b)mogao uciniti nesto tako obicno i svakodnevno.
Nisam bas neki fan.
Tek zadnjih godina pocela sam kuziti njegove stvari iz 70ih. Do nedavno svidjale su mi se samo njegove mainstream stvari, one na koje svi kriticari i ozbiljni ljubitelji glazbe frknu nosom.
Isprepadao me kao vrticanku spotom Ashes to ashes, kao malo stariju klinku zaplasio me u Labirintu, kao srednjoskolku me zabrinuo svojim vampirstvom i nemrtvoscu u filmu Hunger, a i 90ih mi je bio naizmjence cudan i neodredjen.
I sad,kad sam konacno malo sazrela, on se pokupi i ode. I bas mi je zao.
A onda, par dana nakon toga, ode i Alan Rickman.
Njega sam uvijek voljela. Taj,glas, taj pogled. Bio je tako slasno zao, tako tuzno slomljena srca, tako seksi ironican i cinican do besvijesti, tako duhovit.
Opet je pocelo cviljenje u medijima. Opet sam se iznenadila. Mislila sam da samo ja i jos troje ljudi znamo kako je sjajan.
Iako sam ridala sto nije za sobom ostavio dvjesto dopetsto audio knjiga, bilo mi je drago sto pogresno procijenila znacaj njegova lika i djela.
Prijateljica i ja smo kukale jedna drugoj. Rekla je jednu recenicu koja je tako dobro sve opisala, da me steglo u grlu.
"Sad smo u tim godinama kad umiru junaci nase mladosti".
Kvragu.
P.S.
U medjuvremenu umrli su jos neki poznati glazbenici. Najnovija teorija je da
Bog okuplja supergrupu.
Post je objavljen 16.01.2016. u 16:38 sati.