/
petak, 20.03.2015.
Mjesta
petak, 20.03.2015.
Mjesta
|
Kada Teta iz Oza mašta kako će se u mirovini doseliti natrag u Hrvatsku, ili barem provoditi ovdje puno vremena, ja mislim da je totalno luda. Pristojno kažem nešto kao "znaš, nije ni tu sve super, pošizila bi", ali ona me uopće ne doživljava. Iako je većinu života provela u Ozu, odvojila se od obitelji, stvorila novu i više je dio te zemlje nego ove, ona želi natrag, to je njen dom. Kolutam očima, smatram da je samo nostalgična pod stare dane, da romantizira situaciju, da nije racionalna, možda ima i grižnju savjest. I tako odmahujem rukom na njene ideje već par godina. Onda tata umre. U 56. godini mama se mora snaći, preokrenuti život. Kombinacije su beskonačne, ali sve uključuju jednu stvar- treba se nekamo preseliti. U manju kuću, manji stan, to sigurno, a vjerojatno i u drugi grad. I onda odjednom u svim tim budućnostima mene nema u gradu u kojem sam odrasla i prema kojem imam podijeljene osjećaje. U gradu u kojem sam išla u školu i bila sva jadna, išla na fakultet i bila manje jadna, sjedila po kafićima, lunjala rivom. I krivo mi bude, i uopće mi se ne sviđa ta ideja. Kao da će me prognati, izbaciti. Želim dolaziti kad ja hoću, makar to bilo samo jednom godišnje, a ne da nemam gdje prespavati, kvragu! Strepim u sebi, ljutim se, pjena mi izlazi na uši van. Pametnije je skresati troškove i još učiniti ono što bi mami bilo bolje. Ali ja sam Sheldon, a to je moje (staro) mjesto. Kako smo ono rekli, nostalgija, romantiziranje, racionalnost? U zadnje vrijeme, kad mi od razmišljanja pregore sklopovi, kao Scarlett O'Hara prestanem mozgati i uhvatim se nekog utješnog citata. To je sve što mogu. Za danas, Annie Lennox. When i was younger i wish I'd known that what often seemed to be "the end of the world" often turned out to be a positive and transformative experience. Oznake: kuća, dom, odrastanje, život |
- 10:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 09.10.2013.
Film
|
Dvoje zgodnih mladih studenata, Celine i Jesse, upoznaju se u vlaku za Beč. Flertuju, šetaju gradom, neumorno pričaju i zaljube se. No ujutro svak mora dalje, kući. Ona u Pariz, on u Ameriku. Dogovore se da će se naći za šest mjeseci. Radnja je to sad već klasičnog filma Before Sunrise. Kišna je, prohladna i siva nedjelja popodne i Spacey i ja odlučile smo ju provesti gledajući film. Gledamo Before Midnight, i kad me netko pita kakav je to film, ja samo kažem da smo gledale ljubić. Točnije je reći kako je to drama o dvoje ljudi koji jako puno pričaju. I to je drugi nastavak Before Sunrise. Prvi nastavak, to jest drugi dio, bio je film Before sunset u kojem se par konačno sreće, deset godina. nakon upoznavanja u vlaku. On je oženjen i ima dijete. Hoće li ili neće završiti skupa? Cijelo vrijeme filma se smijuljimo, ima dobrih fora. Jedemo čokoladu koja se polako, ali sigurno topi iz nekog neobičnog razloga. Ljudi oko nas se također smiju u pravim trenucima. Zadnja trećina filma je kao kazališna predstava, u jednoj sobi događa se tornado emocija, povremeno mi je toliko neugodno da bih najradije izašla van. Likovi protrčavaju kroz razne krize kakve može imati (ne) vjenčani par nakon deset godina veze. Nisko udaraju, vole se, dosadni su si, žrtvuju se jedno za drugo. Kraj nam dolazi kao iznenađenje. Želimo još malo filma. Poslije filma razgovaramo o tome kako nam se svidio i da li je bio uvjerljiv. Pomislila sam kako je Spacey sigurno pogledala oba filma prije nego što smo došle u kino. Ja bih isto rado pogledala jedinicu opet. Nije, ali pogledala ih je nakon par dana. I kaže : -Dvojka mi je bila bolja. Jedinica mi je sada nekako previše naivna, nisam se mogla uživit. Po iskustvu se mogu poistovjetiti bolje s dvojkom. A skoro upadam u nju i po godinama. Na to se malo zamislim. Pogledala sam puno filmova. Zaboravila sam ih tonu. (Samo taj vikend kad smo išle u kino gledala sam još 3 filma u pokušaju da skratim svoju predugačku listu filmova za pogledati.) No s kojima od njih sam se mogla poistovjetiti? SF, akcići-krimići, screwball komedije i ostalo očito nisu ispravan odgovor. Ali filmovi koji su me znali utješiti kroz godine nisu zapravo imali previše veze s mojim životom. Prepoznavala sam se u truncima, u nekim nitima, vukla paralele i zaključke iz stvari koje me se uopće nisu ticale, ili su se ticale vrlo malo. A onda, nakon dugog razmišljanja, nešto mi konačno sine. Komedija/drama This is 40. Ti ljudi u filmu smo moji prijatelji i ja, danas ili sutra. Izluđuju ih djeca i roditelji, pomalo su umorni, pomalo otromboljeni, posao ide pa stane i sve tako. Međutim, to je sve čega se sjetim. Evo, i sada dok ovo pišem, ne mogu se nikako sjetiti drugog filma kojeg mogu navesti u ovom postu. Nada. Zip. Zilch. Figa. Šipak. Samo This is 40. Kako nemam ni blizu 40, to me zabrinjava. Oznake: film, odrastanje, before midnight, this is 40 |
- 19:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
