/
ponedjeljak, 16.10.2017.
Dvojke
ponedjeljak, 16.10.2017.
Dvojke
|
U kinu ove godine gledam samo nastavke, shvatila sam prošli tjedan šuškajući grickalicama dok sam čekala da se ugasi svjetlo. Star Wars, Trainspotting, Blade Runner. (Gotovo bismo mogli i Valeriana ubrojiti u niz, kao nastavak Petog elementa, ali poštenije je reći da je on druga verzija, jer Besson ima par priča koje stalno iznova snima.) Zadnjih godina samo pišu o tome kako su filmovi poglupili i kako umjesto priče imaju efekte, a nema ni originalnih ideja, već se samo reciklira i nastavlja ono što prolazi dobro. I eto me, upala sam u holivudsku zamku nastavaka, pomislih presjekavši kikiriki štapiće jaffa keksom. Misliš da si pametniji od toga, ali zapravo nisi, pa gledaš podgrijane i rearanžirane stvari koje su žarile i palile kad si bio duplo mlađi (ili možda u vrtiću). Ali skroz su dobre. Oznake: film, kino, blade runner, trainspotting |
- 11:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 12.07.2017.
Ovakvi i onakvi
|
Jedini francuski film koji mi je baš dobar: Adelin život Jedini Tarantinov film koji mogu gledati više puta bez trauma: Jackie Brown Jedini mjuzikl koji mi je bio strašno dosadan: La la Land Filmovi koje gledam baš svaki put kad su na TVu: Smrtonosno oružje, Umri muški 1, Mumija, Tango&Cash Oznake: film |
- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 06.06.2017.
Swiss cheese
|
-Ne mogu se više sjetiti imena glumaca. Kažem "onaj koji je glumio u" i onda redovito izaberem najgori mogući film i ulogu- žali se prijateljica. Za svakog filmofila to je krajnje neugodno, potpuno ju razumijem. To je znak da ti sposobnosti slabe. Davno sam sama sa sobom u glavi ili na papiru znala igrati nešto kao 6 koraka do Kevina Bacona. Izabereš glumca pa kreneš- glumio je s ovim u ovom filmu, koji je glumio s onim u onom filmu, i tako nakon mnoštva koraka zatvoriš krug vrativši se do onog prvog. Godinama to nisam radila i mislim da bih se gadno razočarala da pokušam. Naši filmski problemi su zapravo simptom ozbiljnijeg problema. Mozgovi nam jednostavno ne rade tako dobro kao nekad. Informacije koje su me zanimale su davno zamijenjene s drugima, svakodnevno potrebnijima, kojih ima tona. Ako su informacije i ostale negdje u glavi, nikako ne mogu doći do njih na vrijeme. Nemam vremena koliko želim, pogotovo za gledanje i čitanje stvari koje me zanimaju. K vragu, ako ne odgovorim na e-mail na vrijeme, neću ga se sjetiti idućih pet dana. Ponekad više nemam koncentracije da pogledam film od početka do kraja u miru. (poznanik mi je ovo rekao neki dan, vrlo mirno, a kako se i meni to događa, odlučila sam to reći na glas i riješiti se te mračne tajne). Naši mozgovi, ementaler. Oznake: film, koncentracija, pamćenje, mozak |
- 10:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 13.03.2017.
E.
|
Seriju blast-from-the-past postova nastavljam s jos jednm stvari koja slavi 20.rodjendan. Trainspotting je izasao 1996. i sve nas gadno sokirao. Nisam ga gledala u kinu, nego na televiziji nesto godina kasnije, ali neke scene su se toliko puta vrtile u raznim emisijama tijekom godina, da kao da su bile jucer. Knjige takodjer nisam procitala (Porno jesam zapocela, ali sam odustala vrlo brzo, kad mi se zgadio zivot). Nakon emotivno 100, ali fizicki svega 20 godina, lani su poceli snimati dvojku u Ediburghu, i zavrsili su svega nekoliko dana prije nego sto sam sletjela tamo na odmor. Kada je dvojka dosla u kina znala sam da ju moram pogledati, ali nisam prije toga stigla ni premotati jedinicu kako je bilo zamisljeno, pa cu to uciniti naknadno. Bilo je nekoliko razloga zasto sam htjela gledati dvojku-Edinburgh, djelovalo je da ce film biti dobar i treci, ali nikako zadnji- Ewan McGregor. T2 je dobar. I tuzan i smijesan, sjetan, napet, svidljiv. Drugaciji je od jedinice onako kako je covjek od 40 godina drugaciji od samog sebe u 20-ima. Ne pokusava biti isti jer ne moze biti, ide dalje, ali se i prisjeca, poput Rentona je turist u vlastitoj mladosti. Pogledajte ga, fora je. A sad glavna tema ovog posta. Kao naivno djevojce od nekih 17-18 godina, prije nesto manje od 20 godina, gledala sam Shallow grave, jos jedan od uvrnutih filmova Dannya Boylea, i pala kao zrela kruska. Sve mi se na njemu svidjelo. Oci, glas, kosa, lice crkvenog zborista koje u trenu osvijetli zlocesti osmijeh divljaka iz susjedstva. (Nesto kao mladi Mel Gibson, od plisanog mede do ludjaka za 0,3 sekunde.) Nakon tog filma pogledala sam ih jos dosta, a snimao je svakakve, zbog cega ga i cijenim. Od skupih i losih do jeftinih i cudnih. (Jedna moja pijateljica kaze da je on pojavom poput nezacinjenih krumpira- pase u sto god ga stavis.) Citala sam intervjue, zvuci kao covjek s kojim se zelis zapiti u baru. Skidala sam slike, i to mnogo njih. Slusala sam pjesme sa soundtracka. On je za to vrijeme mirno odgajao djecu i nije pokazivao nikakav interes za mene. Onda je dosao T2. Vec dugo nisam gledala nista njegovo u kinu, pa je bio red. I bila sam zadovoljna, to je klasican McGregorovski film, pjeva i hoda uokolo gol. I dalje izgleda dobro, ali godine se vide,kao i na svima nama civilima, nazalost. Gledajuci film razmisljala sam i o njemu i o sebi i o proteklih 20 godina i hvatala me sjeta povezana s krizom srednjih godina, kakvu prozivljavaju i likovi. Trazeci na njegovom licu ono sto me prvo ocaralo, nalazeci i gubeci to od trenutka do trenutka, dosla sam do kraja filma. Renton se zatvorio u svoju djecacku sobu, pustio plocu i prepustio se glazbi. Osjetila sam kako ova kruska opet pada. Oznake: film, trainspotting, skotska, ewan mcgregor, T2 |
- 15:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 02.05.2016.
Komedija
|
Nakon dosta godina, napisala sam lani jednu kratku pricu, mozda sam vam vec pricala o tome. Njome sam osvojila jednu krasnu nagradu i dobro se zabavila. Prije skoro dva mjeseca netko mi je poslao link na natjecaj za pricu. Fora je u tome sto je prva nagrada nekoliko stotina eura, sto je sjajan iznos za bilo kakvu nagradu. Skovala sam plan. Vec dulje nesto zelim zapisati, pa eto mi sada prilike. Bit ce to prica kojoj ce se smijati cijela regija. Materijal je odlican, treba ga samo oblikovati. Zapravo, materijal je toliko smijesan, da mi nitko nece vjerovati da su se sve te stvari stvarno dogodile. Jako dugo imam osjecaj da je moj posao nekakav Trumanov show, ili Kafic Uzdravlje ili nekakva zeka peka u kojoj karikirani likovi ulaze i izlaze iz male sobe i govore gluposti. Samo nam fale Sultans of sund za glazbenu pauzu, zapravo. Dani su prolazili, pa tjedni. Imam vremena, govorila sam si. Ostalo je svega dva-tri dana do roka za prijavu. Ko za vraga, sad su se odjednom svi prijatelji odlucilli druziti. Kolegica je trebala pomoc sa motivacijskim pismom. Kuca je bila sve prljavija. Vrijeme je bjezalo, trc, trc,trc. Kao, samo treba pogodit redoslijed, sve sam ostalo smislila. Malo sutra. Mucila sam se i na kraju sam bila nezadovoljna kratkom pricom, iako je imala odlicne elemente. Usporedjujuci ovogodisnju ha-ha pricu s tuznom lanjskom pricom koju sam napisala, grickajuci rep od muke da mi novo djelo djeluje zapravo kao hrpa kliseja i losih viceva, a 95% je istinito, sjetila sam se jednog filma, tocnije jedne replike iz jendog filma. Gledala sam ga davno na TNTu, zove se se My favorite year, to je komedija o mladom scenaristu koji upoznaje svog nekadasnjeg idola, ostarjelog glumca (sjajni Peter O'Toole) i prakticki dobije slom zivaca dadiljajuci ga tijekom tjedan dana. A Peter O'Toole kaze onu staru i tako istinitu showbiz poslovicu "Dying is easy.Comedy is hard." Oznake: kratka prica, natjecaj, Komedija, film, tragedija |
- 12:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 09.04.2014.
Blast from the past
|
Ima stvari od kojih se čovjek osjeća star. Na primjer, kada zbroji koliko godina je prošlo otkad se s kolegama iz škole nije vidio na određenom mjestu, kao što se Spacey dogodilo nedavno kad smo sjele na kavu u našem bivšem prebivalištu. Ali neke stvari, kao ova koja se dogodila meni sinoć, djeluju puno nevinije, a zapravo su puno podmuklije. Na primjer, kad na teveu puste sladunjavi ljubić za radnog dana. Pa se sjetiš kako i kada si ga gledao prvi put. (S mamom u kinu, za Božić, chick-flick izlazak.) I koliko je to davno bilo. (Gotovo 20 godina okruglo! Osnovna škola!) I sjetiš se kako je tada Winona Ryder bila mlada zvijezda koja je tada imala seriju filmova s korzetima i podsuknjama, a ne zaboravljena sredovječna glumica. (Da ne spominjemo da je tada još uvijek bila cura Johnnya Deppa i kako su oboje bili lijepi, mladi i "in".) I sjetiš se kako je Christian Bale bio mlad i zelen, u očima gledatelja tek izrastao od onog klinca u Carstvu sunca, a ne čudno intenzivan lik koji je glumio u mnogo dobrih filmova. I kako ti uopće nije bilo jasno zašto bi Winona odabrala starog i ofucanog (imao je tada 44 godine!) Gabriela Byrnea umjesto jedva punoljetnog Balea, visokog i smeđeg. Nešto godina kasnije shvatiš zašto bi Winona odabrala Gabriela, a i on sam ti više ne djeluje tako pretpotopan. Pa se sjetiš kako si pročitala knjigu po kojoj je rađen film jednog ljeta, nakon nekih ispita, i kako je doista bila staromodna i sladunjava, ali opet lagana kao pero i jednostavno zabavna. I tako, dok sjediš i jedeš sendvič i čudiš se kako su neki djelići filma nespretni ili pretjerani, ili ti se možda čine takvim jer si sada starija i kritičnija, ali opet guštaš. I opet se vratiš na onu točku gdje shvatiš kako je Bale, na svoj zelen i jedva punoljetan način, bio komad. Oznake: film, ljubić, starenje, godine |
- 10:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 09.10.2013.
Film
|
Dvoje zgodnih mladih studenata, Celine i Jesse, upoznaju se u vlaku za Beč. Flertuju, šetaju gradom, neumorno pričaju i zaljube se. No ujutro svak mora dalje, kući. Ona u Pariz, on u Ameriku. Dogovore se da će se naći za šest mjeseci. Radnja je to sad već klasičnog filma Before Sunrise. Kišna je, prohladna i siva nedjelja popodne i Spacey i ja odlučile smo ju provesti gledajući film. Gledamo Before Midnight, i kad me netko pita kakav je to film, ja samo kažem da smo gledale ljubić. Točnije je reći kako je to drama o dvoje ljudi koji jako puno pričaju. I to je drugi nastavak Before Sunrise. Prvi nastavak, to jest drugi dio, bio je film Before sunset u kojem se par konačno sreće, deset godina. nakon upoznavanja u vlaku. On je oženjen i ima dijete. Hoće li ili neće završiti skupa? Cijelo vrijeme filma se smijuljimo, ima dobrih fora. Jedemo čokoladu koja se polako, ali sigurno topi iz nekog neobičnog razloga. Ljudi oko nas se također smiju u pravim trenucima. Zadnja trećina filma je kao kazališna predstava, u jednoj sobi događa se tornado emocija, povremeno mi je toliko neugodno da bih najradije izašla van. Likovi protrčavaju kroz razne krize kakve može imati (ne) vjenčani par nakon deset godina veze. Nisko udaraju, vole se, dosadni su si, žrtvuju se jedno za drugo. Kraj nam dolazi kao iznenađenje. Želimo još malo filma. Poslije filma razgovaramo o tome kako nam se svidio i da li je bio uvjerljiv. Pomislila sam kako je Spacey sigurno pogledala oba filma prije nego što smo došle u kino. Ja bih isto rado pogledala jedinicu opet. Nije, ali pogledala ih je nakon par dana. I kaže : -Dvojka mi je bila bolja. Jedinica mi je sada nekako previše naivna, nisam se mogla uživit. Po iskustvu se mogu poistovjetiti bolje s dvojkom. A skoro upadam u nju i po godinama. Na to se malo zamislim. Pogledala sam puno filmova. Zaboravila sam ih tonu. (Samo taj vikend kad smo išle u kino gledala sam još 3 filma u pokušaju da skratim svoju predugačku listu filmova za pogledati.) No s kojima od njih sam se mogla poistovjetiti? SF, akcići-krimići, screwball komedije i ostalo očito nisu ispravan odgovor. Ali filmovi koji su me znali utješiti kroz godine nisu zapravo imali previše veze s mojim životom. Prepoznavala sam se u truncima, u nekim nitima, vukla paralele i zaključke iz stvari koje me se uopće nisu ticale, ili su se ticale vrlo malo. A onda, nakon dugog razmišljanja, nešto mi konačno sine. Komedija/drama This is 40. Ti ljudi u filmu smo moji prijatelji i ja, danas ili sutra. Izluđuju ih djeca i roditelji, pomalo su umorni, pomalo otromboljeni, posao ide pa stane i sve tako. Međutim, to je sve čega se sjetim. Evo, i sada dok ovo pišem, ne mogu se nikako sjetiti drugog filma kojeg mogu navesti u ovom postu. Nada. Zip. Zilch. Figa. Šipak. Samo This is 40. Kako nemam ni blizu 40, to me zabrinjava. Oznake: film, odrastanje, before midnight, this is 40 |
- 19:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 23.07.2013.
Rođendan u 6 slika
|
I. Kaže Super G -Pitala me TaiTa koliko godina sada imaš i kada sam joj rekla, ona je odgovorila "Pa nije više tako mlada". -A koliko godina ona ima??- odgovaram, pokušavajući dići mentalnu roletu koja mi je momentalno pala. - (+3) - Gadura!!! II. Dva tjedna prije rođendana učim voziti bicikl, sada u poznim godinama. Prvog dana poduke padnem. Ne jako, ali ipak, na travu, s operiranim koljenom kao amortizerom. Malo me boli, ali brzo prestane. Kada kažem Baki da učim voziti, ona, kao i uvijek, sastavi lijep popis razloga zašto je bicikliranje zapravo opasno, i iako sama zna voziti bicikl i često ga je vozila, to za mene jednostavno nije dobro. Iznervirano kolutam očima i beljim joj se. U sebi. Pogotovo nakon što počnem dobro voziti. Dva tjedna poslije, koljeno me boli jače, bez vidljivog razloga. Proklinjem bicikl, visoke pete i sve ostalo čega se sjetim, u strahu od još jedne operacije i svake vrste trajne štete koja bi mogla uslijediti. A tek mi je xy godina! III. Imam poveći katalog nepogledanih filmova. Svako malo dobijem želju riješiti zaostatke, pa se psihofizički pripremam na gledanje. Moram odvojiti vrijeme za gledanje filma, isplanirati ga kao što planiram kuhanje i pranje suđa, kako bi sve stalo u popodne i kako bih odspavala nešto malo prije posla. Iako zaista iskreno želim jako smanjiti taj popis filmova, kad vidim da neki film koji me interesira traje dva sata, svisnem od muke i u trenu se pokolebam, počnem kalkulirati i tražiti nešto kraće. Ako traje dva sata, bolje bi mu bilo da bude dobar. IV. Kada konačno pogledam film od dva sata, koji je sasvim dobar i baš fin za nedjeljno popodne (Argo), pa zatim još jedan (Ted), ulovim se kako češće pronalazim zamjerke scenariju i kako se moram podsjećati da se vratim praćenju priče. Ja kritična? Otkad to? V. (Nesretno) Udana sjedi na balkonu i puši, a mi čavrljamo s njom i uživamo u toploj ljetnoj večeri. Jedna stvar muči me već danima. Je li se zaista pomirila s mužem ili što? Odjednom (klik) se svi ponašaju kao da se ništa nije dogodilo i nitko ništa ne komentira. Konačno se ohrabrim jer vidim da informacije ni od njega ni od nje neće doći same. Kažem nešto manje brutalno, ali značenja -I, kaj sad, pomirili ste se? Ona na to zapravo ne odgovori, nego u neugodi brzo zbriše. -Nisi ju trebala pitati, bilo joj je neugodno pa je otišla.- kori me Super G. -Kaj da radim? Jedno jutro se probudimo i sad je kao sve normalno. Ak smo mogli pričati o tome kad je bilo loše, nek sad da bar jednu rečenicu da znamo da je dobro. Ili štogod. Nemam vremena za te fore. VI. U Algoritmu sam prije godinu ili dvije vidjela zanimljivu knjigu o snimanju Breakfast at Tiffany's. Nije bila skupa, ali ja sam bila dekintirana i škrta. Otišla sam kući, guglala i skinula ju. Mine, all mine, muahahaha, gladila sam zločinačke brčiće sva zadovoljna time kako se sve poklopilo. Ubrzo sam shvatila da mi se ne da čitati knjige na kompjuteru. Povremeno bih i dalje skidala knjige, nek se nađu. Ove godine za rođendan se stvorio čitač knjiga. Sada sve te knjige imaju smisla, ha! Ja rulam! Vidi me! Mogu čitati ovo. I ono. I ono drugo. To pogotovo! I stripove! Već idući tjedan, na plaži pod borom. Sutra u busu, ako ju sada stavim na čitač. Samo da se odlučim za neku. Onda shvatim, sada imam toliko opcija da ne znam kud ću sa sobom. Nemam vremena za sve te knjige. Nemam vremena ni za četvrtinu tih knjiga. Oblije me znoj. Sjetim se kako je Spacey nedavno, u jednom mailu, kada smo dogovarale kavu usred njenih vikend planinarenja, i to 5 tjedana unaprijed, zavapila Želim vrijeme! Sad ju potpuno razumijem. Oznake: rođendan, knjige, film, vrijeme |
- 08:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
