I.
Kaže Super G
-Pitala me TaiTa koliko godina sada imaš i kada sam joj rekla, ona je odgovorila "Pa nije više tako mlada".
-A koliko godina ona ima??- odgovaram, pokušavajući dići mentalnu roletu koja mi je momentalno pala.
- (+3)
- Gadura!!!
II.
Dva tjedna prije rođendana učim voziti bicikl, sada u poznim godinama. Prvog dana poduke padnem.
Ne jako, ali ipak, na travu, s operiranim koljenom kao amortizerom.
Malo me boli, ali brzo prestane.
Kada kažem Baki da učim voziti, ona, kao i uvijek, sastavi lijep popis razloga zašto je bicikliranje
zapravo opasno, i iako sama zna voziti bicikl i često ga je vozila, to za mene jednostavno nije dobro.
Iznervirano kolutam očima i beljim joj se. U sebi. Pogotovo nakon što počnem dobro voziti.
Dva tjedna poslije, koljeno me boli jače, bez vidljivog razloga.
Proklinjem bicikl, visoke pete i sve ostalo čega se sjetim, u strahu od još jedne operacije i svake vrste trajne
štete koja bi mogla uslijediti. A tek mi je xy godina!
III.
Imam poveći katalog nepogledanih filmova.
Svako malo dobijem želju riješiti zaostatke, pa se
psihofizički pripremam na gledanje. Moram odvojiti vrijeme za gledanje filma,
isplanirati ga kao što planiram kuhanje i pranje suđa, kako bi sve stalo
u popodne i kako bih odspavala nešto malo prije posla.
Iako zaista iskreno želim jako smanjiti taj popis filmova, kad vidim da neki
film koji me interesira traje dva sata, svisnem od muke i u trenu se pokolebam,
počnem kalkulirati i tražiti nešto kraće.
Ako traje dva sata, bolje bi mu bilo da bude dobar.
IV.
Kada konačno pogledam film od dva sata, koji je sasvim dobar i baš fin za nedjeljno popodne
(Argo), pa zatim još jedan (Ted), ulovim se kako češće pronalazim zamjerke scenariju i kako se moram podsjećati da se vratim praćenju priče.
Ja kritična? Otkad to?
V.
(Nesretno) Udana sjedi na balkonu i puši, a mi čavrljamo s njom i uživamo u toploj ljetnoj večeri.
Jedna stvar muči me već danima. Je li se zaista pomirila s mužem ili što? Odjednom (klik) se svi
ponašaju kao da se ništa nije dogodilo i nitko ništa ne komentira. Konačno se ohrabrim jer vidim da
informacije ni od njega ni od nje neće doći same. Kažem nešto manje brutalno, ali značenja
-I, kaj sad, pomirili ste se?
Ona na to zapravo ne odgovori, nego u neugodi brzo zbriše.
-Nisi ju trebala pitati, bilo joj je neugodno pa je otišla.- kori me Super G.
-Kaj da radim? Jedno jutro se probudimo i sad je kao sve normalno. Ak smo mogli pričati o tome
kad je bilo loše, nek sad da bar jednu rečenicu da znamo da je dobro. Ili štogod.
Nemam vremena za te fore.
VI.
U Algoritmu sam prije godinu ili dvije vidjela zanimljivu knjigu o snimanju Breakfast at Tiffany's.
Nije bila skupa, ali ja sam bila dekintirana i škrta. Otišla sam kući, guglala i skinula ju.
Mine, all mine, muahahaha, gladila sam zločinačke brčiće sva zadovoljna time kako se sve poklopilo.
Ubrzo sam shvatila da mi se ne da čitati knjige na kompjuteru.
Povremeno bih i dalje skidala knjige, nek se nađu.
Ove godine za rođendan se stvorio čitač knjiga. Sada sve te knjige imaju smisla, ha!
Ja rulam! Vidi me! Mogu čitati ovo. I ono. I ono drugo. To pogotovo! I stripove! Već idući tjedan, na plaži
pod borom. Sutra u busu, ako ju sada stavim na čitač. Samo da se odlučim za neku.
Onda shvatim, sada imam toliko opcija da ne znam kud ću sa sobom. Nemam vremena za sve
te knjige. Nemam vremena ni za četvrtinu tih knjiga.
Oblije me znoj.
Sjetim se kako je Spacey nedavno, u jednom mailu, kada smo dogovarale kavu
usred njenih vikend planinarenja, i to 5 tjedana unaprijed, zavapila
Želim vrijeme!
Sad ju potpuno razumijem.
Post je objavljen 23.07.2013. u 08:24 sati.