Protekla godina bila je čudna, vrijeme je jurilo poput biciklista, sad ga vidiš, sad ga ne vidiš, a opet je i kapalo sporo kao med.
Posve čudesno, opet je ožujak i kada pogledam unazad ne mogu vjerovati. Nosila sam samo trenirku, obuvala samo tenisice, nisam se družila s nikim, nisam naučila talijanski, niti bekapala Gmail, niti pekla kolače.
Na posve sam novom mjestu gdje i dalje ne znam ljude, a one koje znam ne viđam jer propisi to ne dozvoljavaju. Najveće uzbuđenje je odlazak do dućana.
More mi ne nedostaje,ali jedva čekam da mu se pridruži i sunce i vikend-izleti.
Ipak, kao što smo lani gledali niz tunel u kojem su se nazirale samo reprize, kad danas pogledamo unaprijed vidimo raznolike mutne mogućnosti.
Držim nam svima fige.
Post je objavljen 03.03.2021. u 18:49 sati.