bromberg

srijeda, 30.03.2016.

Izlazak

Užasno izgledam bez brade, ali mi je ipak uoči večernjeg pohoda po barovima došlo da se obrijem.
Uostalom, ni s bradom ne izgledam bolje.

Za divno čudo, nisam se pretjerano izrezao. Dvije ogrebotine reda radi, rijetko prođem tako jeftino. Veću muku predstavljalo mi je stalno zurenje u vlastiti odraz u špiglu, spadam naime u one koje ne želim ni vidjeti.

Zgrabim jaknu, pozdravim maćehu i izađem. Ako muškarci koji i s četrdesetplus još žive s majkama izazivaju opći prezir ženskog svijeta, što je tek s onima koji žive s maćehom?

Uputih se prema tramvajskoj stanici. Kola nemam, položiti vožnju nikad mi nije pošlo za rukom. Osim toga, možda ću se i napiti.

Na stajalištu neugodan prizor. Jedna stara gospođa skljokala se na tlo. Ljudi priskaču u pomoć i oprezno je podižu. I ja se, kao, pridružim pomagačima, iako pritom za mene uopće više nije bilo posla. Ali figurirao sam kao jedan od pomagača.
Nesretna starica dođe k svijesti. Još su je neko vrijeme pridržavali, pri čemu sam se i sam na nekoliko trenutaka ubilježio kao pridržavač kragne. Onda su je napokon mogli pustiti.

Tek je tada prepoznah! Nije bilo nikakve dvojbe, tridesetak godina ranije dotična dama predavala mi je biologiju u sedmom i osmom razredu.
Jednom prilikom, neću to nikad zaboraviti, izvrgnula me strašnoj sramoti pred cijelim razredom. Nakon kontrolnog, kojeg mi je gotovo u potpunosti uspjelo prepisati od onog rudlavog genijalca s kojim sam katkad dijelio klupu, izvukla me pred ploču svečano svima objavivši moju negativnu ocjenu, uz popratni komentar: "koliko glup netko mora biti da prepisuje različitu grupu pitanja?"
Istina je da nisam baš najbolje razumio taj koncept različitih grupa, ali jesam li zbog toga trebao biti izvrgnut salvama smijeha svojih školskih kolega?

Bilo kako bilo, sad smo opet tu, ja nju prepoznajem a ona mene ne, ja mirno čekam tramvaj a ona posrće.
I nadođe mi nešto poput suza.

Tramvajem sam proputovao nekoliko stanica, no onda ipak siđoh dvije prerano. Nervirali su me neki putnici svojim glasnim telefoniranjem o privatnim stvarima. Zaputim se dakle ostatak puta pješice i prođem kraj crkve iz koje je upravo prokuljala svjetina. Začudih se broju mladih, neki su mi izgledali baš kao da upravo izlaze iz rokerske birtije.

Udaljih se užurbano, ne volim crkve ni sljedbenike. Volim gledati nebo, a učiniti od njega poslovnicu čini mi se naročito bezobraznim.

Napokon sam ušao u svoj bar. Gotovo uvijek pijem sam, ne mogu se pohvaliti društvenošću. Imao sam jednom jednog dobrog prijatelja, ali njega su povukli vrtlozi drukčijih svjetova. Općenito se u razgovorima ne snalazim najbolje, iako sam s vremenom razvio određenu vještinu prikriti činjenicu da sugovornika zapravo teško pratim.
A volim biti među ljudima, nema ništa boljke od mješavine dobre muzike i ljudskog žamora.

Nemam što kriti, plaćam za seks. Zbog skromnih financija ne mogu si tu vrstu užitka priuštiti prečesto, ali s vremena na vrijeme pođe mi za rukom kupiti malo ženske tjelesnosti. Nije idealno, ali barem čovjek nije izmožden odnosom. Niti mu je nužno s uspjehom prolaziti sve one verbalne akrobacije koje predstavljaju put od upoznavanja do seksa.

Pa ipak, u svojoj mladosti proživio sam i jednu pravu pravcatu muškožensku avanturu. U tih desetak dana, kasnije nikad ponovljenih u mom životu, nagoni su trijumfirali nad razumom i oprezom, pa sve nije prošlo bez posljedica koje i danas traju. Ta posljedica je moja kćer. Za koju godinu bit će srednjoškolka.

Alimentacija se baš, treba priznati, i nisam naplaćao. Sretna okolnost je da je majka moje kćeri slučajno dolazila iz jedne od onih novoultrasituiranih obitelji iz zloglasnih devedesetih. Razumije se, i njoj su kasnije raznorazna vrata bila širom otvorena pa sad i sama vrhunski zarađuje. Stiže li na račun štogod od moje crkavice ili ne, njoj je i tako svejedno.

Ove jeseni sam se, međutim, odlučio ipak pomoći i vlastitim prilogom. Svojoj kćerkici, koju u teoriji viđam dva vikenda mjesečno a u praksi jedan dvomjesečno, jer nevoljko dolazi k meni a ne želim je prisiljavati, kupio sam kompletne knjige za novu školsku godinu. Štedio sam za njih mjesecima i uspio prikupiti dovoljnu cifru. Nakon nekoliko dana lutanja knjižarama prikupio sam sve naslove i zadovoljan samim sobom kao rijetko kad pozvonio na njihovu adresu kako bih isporučio knjige. Međutim, nakon što su me ispratili nije prošlo ni pet minuta kad mi je zazvonio telefon. „Budalo, kupio si za razred kojeg je ljetos završila.“
Opet, sreća je što je majka moje kćeri vrlo sposobna žena. Uspjela je izvršiti zamjenu. Mene bi sigurno odbili i poslali u antikvarijat.

Pijem pivo u baru, svoje treće i posljednje, tu tužnu istinu upravo mi je priopćio moj razjapljenoprazni novčanik. Loše; ako pridobijem kakvu damu za razgovor, neću je moći počastiti pićem. Ali ionako nikad s nikim ne uspijem zapodjenuti razgovor.

Dobra okolnost je da se bar već sasvim napunio. Što povećava vjerojatnost da ostvarim svoju maksimalnu večerašnju ambiciju: da se s ponekom curom tu i tamo ovlaš očešem. U općem guranju zauzimam mjesto kraj tri studentice koje, dok iz zvučnika trešti Joplinka, nekako uspjevaju plesuckati i u minimumu prostora. Jedna se, malo pomalo, prisilno leđima sasvim naslonila na mene i ja uživam. Njezina prijateljica me povremeno oštro pogledava; ne tumačim uvijek baš najbolje ljudske poglede ali osjećam da ovaj nije lišen prijekora. Skrećem pogled na drugu stranu, tamo su neki dvometraši.
Dok sam bio dječak, nadao sam se da ću i ja toliko narasti. Nažalost, ostao sam kratkonog.

Skupim nešto hrabrosti i ponovo pogledam u ovu koja me prijekorno gledala. Ne gleda više nikamo, koncentrirala se na muziku i ples. Sad je EKV. Ova naslonjena na mene ne može nikamo pa me časti gibanjem svog tijela. Malo me to čak i uzbudilo, sva sreća da nemam više dvadeset, nastala bi ozbiljna neugoda. A onda me ona stroga opet pogleda!
„A šta ti tako zuriš?“

Strefila me munja. Nisam na ovo navikao. Ako ne računamo upite oko cigareta i upaljača, neka žena mi nešto kaže jednom na tisuću ispijenih piva.
Namještam glupav smješak, drukčiji pošteno govoreći baš i nemam. Pomalo sam užasnut što pojma nemam što bih joj rekao, ali pomalo sam i zadovoljan što me oslovila sa 'ti'.
Tada su moja usta učinila nešto sasvim neobjašnjivo. Izgovorila su slijedeću rečenicu: „Sorry, ali moram te pitat – dal se tvoja mama možda zove Lidija?“

Ubrzo mi je pošlo za rukom razabrati da ovo nije sasvim bez ideje. Tako mi se nekad događa: pameti zasigurno nemam u izobilju, ali, pritisnut trenutkom, u hodu uspijem nekako nesvjesno upotrijebiti to malo što mi je dano. U svakom slučaju, moje zurenje, ako ga je i bilo, sad će biti obranjeno i opravdano.

„Moja mama?! Ne zove se tako. Zašto?“
„Čuj, nemoj sad odmah iz ovoga izračunat kolko sam već star, al prije dvajst godina sa mnom je studirala jedna Lidija...“ (Naravno da sam lagao, nikad nisam niti studirao niti poznavao neku Lidiju) „...nevjerojatno si joj slična. Ista. Da čovjek ne povjeruje.“

„Šta da?“ (Oho...imam dakle, ako se ne varam, posla s Riječankom.)

„Aa. Bila je najzgodniji komad na godini...“ (U ovom času ova druga što je bila na mene prisilno naslonjena ipak pronađe koji centimetar za malo se odmaknuti.) „...opće joj se zbog toga niko nije ni usudil upucavat.“

Ovakvu rečenicu, iako bi se reklo da nije ništa senzacionalno, ne mogu izgovoriti prije trećeg piva. Na sreću, treće je...

„Ona nema tih problema. Njoj prilaze samo tako“, uključila se sad u razgovor i treća, koja je plesuckala između.
Učinilo mi se, iako je teško reći u onom mraku, da se nesuđena kćer nepostojeće Lidije ipak malo zarumenila u licu.

„Vaša generacija je izgleda hrabrija“, ponudim objašnjenje.

Tu se ugrizoh za jezik. Em sam se upravo proglasio djedicom, em kukavicom, em ta idiotska rečenica može poslužiti i kao zaključak cijele priče. A time i završetak.
Izmijenismo još nekoliko ljubaznih smješaka. Očajno zaključim da je moji konverzacijski arsenal opet ostao bez goriva.

Istrusim do kraja to treće pivo, zakopčam jaknu i namjerim se prema izlazu mahnuvši im pritom. Nisu ni primijetile.

nedjelja, 27.03.2016.

Merot

Hm...ajd' da vam i stari knjiški moljac Bromberg jednom preporuči kaj za čitat :)

Uzmite Pierrea Merota! I to odmah u duploj dozi, tj. njegove "Sisavce" i "Irealista"! Najbolje baš takvim redoslijedom, jer se potonji roman sasvim labavo nadovezuje na prvi, tu i tamo se na njega neobavezno referirajući. Iako, može i obrnuto, ništa strašno.

Radi se o upravo sjajnom štivu! U isti mah je divlje i tiho, prostačko a duboko refleksivno, vedro a očajno, surovo a krhko. Pitko za popizdit. Ljudsko za popizdit. Moćno a u vapaju. Nakrcano sadržajem mada je teško govoriti o nekoj radnji.

I "Sisavci" i "Irealist" su romani koje čitate polako, zastajete, bremzate....jer ne želite završiti s knjigom. Obje sam čitao tjednima i tjednima, premda stranica nema previše.

Pozor: Merotov humor je mjestimice upravo opasan, doslovce vas fizički ugrožava, sjebe vam disanje ili vas ruši sa stolca! Ali - što je vrlo važno - taj humor nema pretenziju nadvladati tekst niti dominirati njime, Merot nipošto nije komedijaš. Koliko god duhovito, to je istovremeno i teško štivo, od one najbolje sorte težine, one koja u vas utiskuje oplemenjujuće žigove s dugim rokom trajanja.

Da skratim: nakon dugo cajta opet sam čital nekaj kaj je nedvojbeno bolje od seksa, a od ljubavi da i ne govorimo :D
A možda bolje čak i od piva. Iako se s ovim zadnjim sam Merot zasigurno ne bi složio :)

četvrtak, 24.03.2016.

"KAD GOD UMREM, VIŠE SE NIKAD NE RODIM"

Za nekoliko dana, 30. ožujka, Simo Mraović imao bi pedeset.

ponedjeljak, 21.03.2016.

Stanje stvari

Ne snalazim se najbolje u normalnosti, ali ne uspijevam poludjeti. Mislim da je to problem.

Vucaram se naokolo bez pravog orijentira, ali se svim bogovima Olimpa molim da orijentir nikad ni ne nađem. "Znati gdje si i kamo ideš" izaziva mi solidnu mučninu.

Pijem manje nego prije. Zapravo ne znam zašto. (Lijenost?!)

Frendove slušam s dosta napora, pola toga i ne čujem, dok pričaju mislim o nečem desetom. Čini mi se da su to počeli opažati.

Logika mi (pogotovo ona odraslih i zrelih) zadnjih dana ide na keks, samim tim i sve vrste debata.

Ali sve u svemu, usprkos svemu ovome, na neki izvrnut način uopće nisam tako loše. Fakat nisam. :)

nedjelja, 20.03.2016.

Teretana

Nezadovoljan muzikom vrtim radio tražeći bolju. Loše mi ide; ni na jednoj frekvenciji ne zadržavam se dulje od tri-četiri sekunde - ili je neko dosadno blebetanje, ili nikakva mjuza, ili pak teror reklama.

A onda .....radijski grom iz vedra neba! Na nekoj postaji čujem doslovce ovo:
"...vjeronauk 360 grama, zemljopis 470 grama, povijest 550 grama, engleski...."
Kaj sad vjeronauk 360 grama?! Zabezeknut, prestajem šaltati. Slušam.

Ispostavilo se da se to u eter, tijekom neke emisije o problemima školstva, javila jedna baka užasnuta težinom školske torbe koju svako jutro na leđima tegli njezina mala unuka. Očajna stara gospođa, u strahu za zdravlje i kralježnicu djevojčice, razvila je vlastiti sustav ocjenjivanja težine pojedinih školskih predmeta....tj. posegnula za vagom!

Cijela torba tako u prosjeku (uz mala odstupanja po danima) teži 5,7 kilograma, koje mala učenica s mukom svakog dana vuče sa sobom do škole i natrag.

Ali nije to sve. Baka si je dala i dodatnog truda! Pomno je pregledala sve te udžbenike, radne bilježnice i čitanke, te ustvrdila da su "pune praznih priča i raznih nepotrebnih gluparija" pa procjenjuje da (pazite sad!) "skoro u svakom od tih udžbenika barem 100 grama nema veze s ničim i moglo bi se odmah izbaciti"(!!)

Ne znam kako vi, ali ja sam bio apsolutno oduševljen!
Zapravo, mislim da nikad nisam čuo ni približno dobar prikaz kompletnog tog nakaradnog državno-nakladničko-prosvjetnog stroja za mlaćenje ogromnih para i proizvodnju intelektualno zakržljalih ovaca, bespomoćnih štrebera ili što već uopće žele učiniti od te jadne djece, kojoj se život očito mora ogaditi već u najranijoj mladosti.

Čast iznimkama među učiteljima i autorima, ali ne mogu se oteti dojmu da su prava mjera za veliku većinu toga što se učenicima servira baš - grami i kilogrami.

četvrtak, 17.03.2016.

Povratak iz Hodmezovasarhelya

S tornja crkve preko puta našeg malog pansiona u Hodmezovasarhelyu odzvonilo je šest. U svojoj skučenoj sobici ležao sam budan već neko vrijeme. Htio sam još malo zaspati ali nisam mogao. Uopće se nisam osjećao dobro; prethodne večeri propisno sam se uništio nekom rakijom - izašli smo da proslavimo obavljen posao i ostali do sitnih sati. Bilo je jasno da dan koji slijedi neće biti nimalo ugodan...a čekao nas je dug put.

Mamurluk me drapao, glavobolja me žnirala krvnički. Dehidriran zbog noćašnjeg pijanstva, naposlijetku sam odlučio ustati i odvući se u kupaonicu kako bih se priključio na vodovod. Namirivši se tekućinom vratim se u krevet ali se ne pokrijem. Bilo je pretoplo, gazdarica pansiona zaista nije štedjela na hajcanju.
Toliko toplo je bilo da pidžamu nisam ni vadio iz kofera, sve tri noći spavao sam bez krpica. I sve te tri noći, za razliku od mog kolege Pivskog u susjednoj sobi, nažalost sam.

Razmišljajući o tom svom neuspjehu, i nehotice pogledom ošinem štraftu među nogama. Naviknut na to da u ovo ranojutarnje doba podivlja sama od sebe, upitah se trebam li se početi brinuti. Napada li me to već vrijeme, ili će se stvar vratiti u normalu kad ispare promili one rakijetine? Kako bih se razvedrio, odlučim se za ovaj potonji odgovor.

Iznenada me spopadne želja za vrućom, jakom kavom. U pansionskoj brošurici koju nađoh kraj kreveta stoji da se doručak može dobiti od sedam. Istuširam se, obučem, spakiram to malo stvari i spustim se do malene recepcijice. Usput sam zastao kod vrata Pivskijeve sobe; nije se čulo ništa.

Gazdarica je na recepciji čitala novine. Vraćam joj ključ i objašnjavam kako će moj kolega srediti račun za obojicu čim se spusti.
Ispostavilo se da je tog zadnjeg jutra sama gazdarica ta koja nam treba pripremiti doručak, namještenica (kćerka?) koja je to dosad radila imala je slobodan dan.

Naručujem hemendegs i kavu. Dok čekam, odnosim stvari u kola. Ključ je kod mene al nema šanse da vozim, natjerat ću Pivskog, popio je sinoć daleko manje.

Popio manje a postigao više. Bio se naime noćas u pansion vratio u ugodnom društvu jedne mlade dame. Nevjerojatno je koliko mu to često uspijeva, ponekad pomislim da ih možda nekako truje! Istina je doduše da, ako nam je brojanje točno, ja još uvijek vodim za tri recke, ali je tužna istina i to da je Pivski sedam godina mlađi!! Stići će me i prestići lijevom nogom. Već sad profesor može da mi bude.

Upoznali smo dakle sinoć u tom klubu dvije cure, tu Pivskijevu Ildiko i njezinu prijateljicu Kinezicu, za koju se poslije ispostavilo da je Vijetnamka. I dok je mene zapalo da na onom siromašnom internešnal inglišu na kojem se čovjek ne može pošteno ni našaliti mučim konverzacijsku muku s tom drugospomenutom (što u onoj bučnoj rokačini ni tehnički nije bilo lako izvedivo jer sam od male Azijatkinje bio viši dobrih pola metra i moje uši naprosto se nisu uspjevale dovoljno približiti njenim ustima), Pivski je svoju Mađaricu tko zna kako obrlatio pa su završili u njegovoj sobi.

Eto mi hemendegsa, i što je najvažnije, kave. A uručen mi je i neki formular za goste koji moram ispuniti. Dok se upisujem, eto i Pivskog. Pitam ga za malu. Otpratio je kući prije zore, ispalo je da živi dvije ulice dalje, s druge strane crkve. Spavao, kaže, nije ni minute.

Dok Pivski završava doručak i sređuje račune s gazdaricom, ja oslobađam auto mraza. Zamolio me i da mu ubacim stvari u gepek, ali sam „zaboravio“ pa mora sam. Napokon smo spremni za pokret prema Szegedu. Ili nismo: tko će voziti? Ja mamuran, ne mogu! Glavobolja lagano jenjava ali osjećam se kao pregažen a možda bih još uvijek i prenapuhao ako nas zaustave. On neispavan, ne može! Klecaju mu koljena, jadniku. Zatvaraju mu se kapci.

Doslovce se svađamo nekoliko minuta. A krenuti moramo, u Szegedu nas u dogovoreno vrijeme čeka Horkai koji će s nama u Zagreb. Naposlijetku popušim ja, kao i obično. Pristajem voziti do Szegeda, a dalje nek on i Horkai rade šta znaju, namjeravam na zadnjem sjedištu prespavati do Zagreba.

Ali shit....nekaj ne štima s onom tračnicom za pomicanje vozačkog sjedala. Kad smo dolazili bilo je sve u redu. No sad ga ne uspijevam odmaknuti unatrag više od centimetra-dva. To je neka malena corsa koju je Pivski (koji mi je formalno ovdje šef i koji je obavio svu organizaciju) izabrao u rentacaru. Pokušava i on, ne ide. Ipak, idiot i dalje odbija voziti. Ne dok ne popije kavu u Szegedu. Jer je za doručak pametnjaković naručio čaj....

Šćućurio sam se za volan i konačno smo krenuli. Nemam kamo s nogama, moje desno koljeno svako malo se opasno približavalo kontakt ključu. Strah me da ga slučajno ne okrene, jednom mi se to dogodilo usred nepregledne kolone na jadranskoj magistrali iznad Bakarskog zaljeva, nimalo ugodna situacija....

Pivskog boli keks, zaspao je čim smo izašli iz grada. Vozimo se tik uz željeznicu, vlak nas pretiče. Onda prelazimo preko moćne Tise. Ali nije tako velika kao kod Bečeja. Gubimo je na trenutak, ali vratit će nam se u Szegedu.

Još petnaestak km i falatibože eto nas u gradu. Reklo bi se da je veličine Splita ili nešto malo manji. Vozim prema centru pa parkiram u nekoj garaži. Budim kretena suvozača. Ja sam svoje obavio. Glava mi je inzwischen sasvim okej, al sad su mi nastradala koljena i leđa...

Dok izlazimo iz garaže i pokušavamo se snaći, Pivski zatiče u mobitelu porukicu. Od Horkaija. Da blabla ovo i blabla ono, i da zato ovo ako bi mogli ono i ovo bla-bla... Szabadka!

Horkai je dakle, iz razloga koje ćemo nas dvojica sigurno razumjeti, noć proveo u Subotici! I tamo bi da ga pokupimo jer mu je zbrisao bus. Ili vlak. „Ionako vam je usput“.

Pivski i ja se zgledamo. Uopće nismo mislili ići preko Vojvodine, nego prema Mohacsu pa onda vidjet hoćemo li preko Osijeka ili Pečuha, preko kojeg smo i došli.

Pitam Pivskog smijemo li mi uopće u Vojvodinu?! Imam samo osobnu, otkad je EU nisam produžavao passaporto, kog će mi vraga. Sliježe ramenima, nema ni on pojma a ni pasoš kod sebe. „Jebote Pivski“, sjetim se naglas, „Stevanović mi je kukao da mu sad za Zagreb treba pasoš ono kad je bio.“ „Onda smo najebali“, zaključi Pivski. „To ti je uvijek recipročno“.

Vraćamo se u auto da proučimo kartu. Onda šaljemo poruku Horkaiu da se izvoli kako god zna dovuć do Horgoša ili Kelebije pa ćemo ga tamo uzet jer nemamo putovnice. Dok čekamo odgovor, sjedamo u prvi kafić (zapravo cukraszdu). Pivskija kava preporođuje svakim gutljajem. Meni je već druga ali mi isto dobro čini.

Spazim na drugoj strani ulice frizeraj. Slabo divanim mađarski, ali naslućujem da me riječ „ferfi“ poziva unutra; trebalo bi se dakle raditi o brijačnici za muškarce. A iz svog bijednog vokabulara valjda ću iznaći načina da objasnim da mi jednostavno svu kosu skinu mašinicom. I to na 3mm, nek ide kvragu sve!

Jer gledam ovog bedaka Pivskog i njegove uspjehe sa ženama: on proćelav žari i pali, a ja s rokerskom grivom kosurine koja raste u dvanaest smjerova - suh! E nećemo tako. Mora da se te žene ipak lože na testosteron; prelazim dakle i ja u bosoglave. I to odmah i sada!

Saopćavam odluku Pivskom koji me gleda u nevjerici. Ali tako i tako odgovor Horkaija još nije stigao, a šišanje mašinicom ne traje valjda ni u jednoj zemlji duže od desetak minuta.

Punašna frizerka pokosila me zaista brzo i efikasno. Nešto je natucala i njemački, pa smo usput i proanalizirali europsku situaciju s obzirom na sirijske izbjeglice. A zaračunala mi je nevjerojatno jeftino: otprilike kao što u Zagrebu iznosi trinkgeld koji ostavim frizerki!? Pa sam joj onda jednostavno platio duplo. Samo što mi nije dala pusu!

Vratih se Pivskom u kafić. Ako je bio zabezeknut kad sam mu rekao da se idem šišati, sad je bio još višestruko šokiraniji kad je vidio moju novu „frizuru“. I zaista: budući da sam, u fizičkom smislu, poprilično veliki dečko, navikao sam da se, kad god se ovako ošišam, ljudi oko mene diskretno pobrinu za dovoljnu distancu u metrima. Kad bi samo znali koja sam ja zapravo šupčina i čega se sve plašim...ali neću o tome, neka mi ostane barem još mrvica ugleda.

„Kaj? Izgledam ko izbacivač iz diska, a?“, upitam.
„N...ne. Meni više izgledaš ko izbacivač s planeta Zemlje.“

Da malo popravim stvar, iz džepa jakne izvadim naočale pa ih nataknem na nos. Il look intelligente. I fakat, nevjerojatno kako cvikse profine gotovo svakog muškarca, dok ženama uglavnom baš nimalo ne pomažu, već ih masovno pretvaraju u stroge i preozbiljne profesorice.

Napokon stiže i to dugo očekivano sporočilce od Horkaija: javlja da smo nas dvojica budale i da nam ne treba pasoš za Srbiju. Nema recipročnosti – jebe ih valjda Bruxelles pa ne smiju. Ili se pak Stevanović sam zajebo.
Uglavnom, trebamo ga pokupiti u Subotici u nekom caffe baru Miloš, za dva sata.

Krećemo. Pivski napokon vozi. I u dolasku iz Zagreba zakinuo me za bar sat vožnje. Začas smo na Horgošu. Nema neke kolone.

„Razlog putovanja?“, upita srpski policist. „Seksualna razuzdanost Balazsa Horkaija!“, odgovara ludi Pivski. Ne mogu vjerovat što sam upravo čuo i očekujem najgore. Neki teški pretres, ispitivanje satima u centrali, tako nešto u najmanju ruku. Ali Srbašin se samo nasmije „Aha....e ako je tako mora se....ajte momci, vozite!“

E tek ovo prosto nisam mogao da poverujem! Čekaj ko je ovde lud? Ili ovaj zna Horkaija lično, ili zna Pivskoga...ili misli da je Pivski Horkai!?! Ili obojica imaju neki suludi smisao za humor, ili... Sasvim sam se izgubio a Pivski se samo cerekao...

Doći ćemo sat prerano. Pivski predloži da odemo malo na Palićko jezero. E sad ću ja malo biti lud: „Palić ne dolazi u obzir, priznajem samo Ludoško.“ „Šta priznaješ?“ „Samo Ludoško“.

Odlučismo se za šetnju Suboticom.

Sram me reći, al nisam se stoljećima šetao ovuda. Kupujemo neke hamburgerčeke pa ih žderemo hodajući. Lijep je grad, takvog ga se i sjećam iz prošlih stoljeća. Imam neki neobičan dojam da ga Pivski pozna nešto bolje, iako ne govori mnogo.

Zastanem na jednom mjestu. Čudno mi je nešto: mogao bih se zakleti da je ovdje bio neki teatar ili tako nešto, neka velika zgradurina sa stupovima....
Ali možda i haluciniram...moram sam sebi priznati da od onog događaja na granici nikako da pohvatam konce... Ta rakija sinoć...možda djeluje u valovima.

Prepuštam se Pivskijevom vodstvu i samo gledam djevojke. Puše neki hladan vjetar. Htio bih svratiti i u neku knjižaru ali Pivski kaže da smo već u cajtnotu i da moramo u taj Miloš.

Pitam je li to daleko; nije. Dolazimo zapravo u neko dvorište. Eto kafića - šteta da nije ljeto, terasa izgleda ugodno - eto i Horkaija, prvi stol do ulaza! S nekom plavušom; upoznaje nas s njom. Taman su posrkali svoje kave...Pivski ne želi ni da sjednemo, „daleko je Zagreb, moramo krenuti“. Šteta, mjuza je bila sasvim okej, a poželio sam i malo topline.

Zašto sam imao dojam da se Pivski želi što prije maknuti odavde? Kao da se boji da nekoga ne sretne....ili štajaznam.

Plavuša nas prati skroz do auta. Cmače se s Horkaijem, i poručuje nama dvojici da ga dobro čuvamo. Tko zna, ako se Horkai dogovori s našom novom šeficom (prva žena ikad na čelu našeg odjela, čije je imenovanje Pivski prokomentirao na sebi svojstven način...“uh al bu se sad štrikalo na sitno“) i preseli se u našu zagrebačku filijalu, možda nam ova plavuša jednom postane i sugrađanka.

Uvukao sam se na zadnje sjedište i onesvijestio. Kao da sam bio drogiran, jebote da mi nije gazdarica pansiona u Hodmezovasarhelyju nešto zamutila u hemendegs jutros? Ili je to opet samo onaj prokleti 'unicum' od sinoć...

Stoga zaista ne znam što je dalje bilo. Da li su oni išli natrag na Kelebiu? Ili direktno prema Hrvatskoj kroz Sombor? Pojma nemam. Je li vozio i Horkai dio puta? Ni to ne znam. Sjećam se samo da sam u nekom trenutku kroz koprenu svoje nesvjestice čuo Horkaija kako priča o liku koji se zvao Šipoš i svakog tjedna išao iz Szegeda na Palić da se kupa, iako je bila željezna zavjesa a on nije imao nikakve dokumente? I da je Pivski komentirao beskrajnu ravnicu i njezinu povezanost s visokim postotkom samoubojstava u Mađarskoj i Vojvodini....“jer nema se naprosto kamo“.

Poslije je Horkai još pričao o nebu, vjetru i konjima. A zadnje čega se sjećam je da Pivski citira Houellbecqa...“U životu se čovjeku može dogoditi bilo što, a prije svega ništa.“

Kad su me izbacili u Zagrebu, negdje na zelenom valu, bilo je već toliko kasno da ni Alcatraz više nije radio. Sva je sreća da sam tamo naletio na jednog taksista kojeg poznajem. Pitao sam ga prima li forinte, jer sam kuna imao točno devet!? Mora da sam izgledao potpuno propalo – čovjek ne samo da me je besplatno odvezao kući, nego mi je putem još kupio i kebab?!

„Čime sam zaslužio sve ovo?“, upitah ga izlazeći iz kola. „Izgledaš kao netko tko treba pomoć. A osim toga...sredio si mi i one Švabe. Ajd smaži taj kebab i liječi se!“, reče i odjuri u noć.

Dok sam, napokon 'spašen', otključavao vrata stana, pokušavao sam se sjetiti o čemu on to priča. Švabe....ah da. Jednom su njih trojica (zapravo su dvojica bili Austrijci al nema veze) za dlaku propustili avion za Muenchen. Izgleda da je bila neka velika frka jer me jedan nazvao i pitao postoji li ikakav način da se dogodi čudo i da oni za pet sati budu u Muenchenu. I ja nazvao taksista. Rekao je da će probati. Jedanaest minuta kasnije bili su u njegovom autu. Četiri sata i pedeset osam minuta kasnije platili su ga suhim zlatom.

A sad stvarno ne mogu više. Laku noć.

srijeda, 16.03.2016.

Dno

Ispričal bum ovo, iako bi pametnije bilo držati se čuvene "šutnja je zlato". Situacija je, jebiga, bila sledeća: te večeri imao sam nekog posla u Novom Zagrebu. Nisam mislio da ću tako brzo biti gotov, al' kad već jesam, pružila mi se prilika da odjurim na jednu malu svirku dva kvarta dalje i stignem bar na njenu drugu polovinu. Nažalost, dve-tri stvari na koje sam se posebno ložio bile su očito u prvoj polovici koncerta......al' i ovak' je bilo lepo. Jedino kaj sam, slušajući umjetnicu (tj. umjetnike, da ne budem nepravedan prema ostala dva člana benda), u mislima grintal kak su njezini koncerti uvijek u prostorima gdje u blizini nema nikakvog upotrebljivog šanka, a bio sam već žedan za popizdit.

E al' tu me čekalo ugodno iznenađenje! Kad smo nakon svirke izašli iz dvorane (zapravo učionice), u hodniku nas je čekala pripremljena mala zakuska, a na stolu s pićem bilo je i obilje limenki piva! Naravno da sam istog časa odlučil "sa zanimanjem razgledati izložbu učeničkih stripova" na zidu, truseći spomenute limenke.

Međutim, ubrzo je stvar postala pomalo neugodna. U hodniku je bilo sve manje ljudi, dok na koncu nisu ostali samo na jednoj strani pjevačica i njena škvadra, na drugoj hrpa gospođa koje su mi izgledale kao učiteljice, voditeljice i sl. - pretpostavljam organizatorice koncerta, a na trećoj samo ja - sam kao duh!

Kak' sam htel popit još pivicu ili dve (kad se za njih već nitko drugi nije previše interesiral, ne....! Hihi....živjele kokakole!), spasil sam se od nelagode zvane "a kaj ovaj tu dela osim kaj loče i bleji u nas" - telefoniranjem. Bezveze sam nazvao dve-tri osobe, a kad mi više nitko nije padao napamet....fingiral sam još jedan razgovor blebećući tiho sam sa sobom i držeći mobitel na uhu....

A onda je fakat došel fajrunt. Za put sam si u vel'ku plastičnu čašu izlil još jednu pivu da ju posrčem dok hodam, i izašel van, krenuvši cestom u smjeru dost' udaljene tramvajske stanice.

No, znate već kak bude to s pivom, nastanu određene obaveze prema majčici prirodi, koje je na sreću muškima daleko lakše obaviti negdje u toj istoj prirodi. Tak da sam, osvrnuvši se uokolo i utvrdivši da nema nikog, odložil na rub pločnika čašu s pivom, zakoračil malo u polje sa strane i rešil stvar. Vrativši se gore na pločnik i krenuvši dalje, skužil sam da mi u susret iz daljine dolaze dva murjaka. Baš sam pomislil kak je dobro da nisu naišli minutu prije i možda me zajebavali zbog nedoličnog korištenja javnih površina, kad mi odjednom sine da i nije tak sve jako dobro....pa jebote ja hodam prema njima s čašom punom pive u ruci!

Ne znam kako i zašto, al obuzela me odjednom neka solidna panika. Palo mi je na pamet da možda ja i ne smem tak hodat okolo, da to možda i nije baš prelegalno i da bi mi ova dvojica (jedan visoki suhi i jedan niži nabijeni, u međuvremenu već vrlo blizu) mogla odrezat kakvu kaznu il kajjaznam.... A nisam više mogel jednostavno šiknut čašu s pivom u grmlje, još bi me po ovm mraku optužili da bacam neku drogu il nešt'. (A bilo mi i žao pive...). A tada mi je sinula jedna od onih zamisli.

Jedna od onih zamisli koje vam padaju na pamet kad, poput mene, imate kvocijent inteligencije otprilike kao broj cipela (pri čemu, vjerujte, ne pomaže ništa ako vam je taj broj 49...).

Gedacht, gemacht. Jednim "spretnim" pokretom ugurao sam čašu pive u - džep jakne...! Trećina se doduše odmah prolila i počila mi se gadno cijediti niz....nije bitno.

-Dobra večer gospodine.-
(A u kurac videli su....)
-D ddobra večččer.-
-Osobnu molim. Ste kažnjavani?- ...upita niži.
-N....nisam. Evo izvolite.
-A kako to?-(!!)....ubaci se viši.
(Wtf.?!?....ipak, snađoh se.)
-Pa eto, ja sam dobar dečko.
-Što ste po zanimanju?-
(Zapravo se svoje struke i sjetim jedino u takvim i sličnim situacijama, a nekak' i zvuči ozbiljno i izgleda da zbog nečeg pobuđuje određeni respekt.)
-Diplomirani politolog.-

Kratka šutnja. A onda ipak.

-A što je to gospodin politolog maloprije strpao u džep?-
(E u kurac....)
-U dž..džep....kako mislite u džep.....aha, u džep? P-pa....evo.....- (zemljo otvori se)

I jebiga otvorim džep, izvadim čašu pive i dam im je na uvid, razmišljajući istovremeno koliko nisko čovjek može pasti....

Zbog scene koja je uslijedila zaista mi je žao da to netko nije snimio pa da vam ovdje mogu podastrijet snimku. Ova dvojica preneraženo gledaju čas u mene čas u pivo, ja tupo buljim malo u ovog nižeg, pa u visokog, pa u pivu......a ničim izazvana stvorila se pitajbogaotkud neka prolaznica, pa i ona zastane i ne vjeruje svojim očima....blejali smo svi skupa tako neko vrijeme koje se meni činilo kao dva mjeseca zatvora, makar možda nije bilo ni pol minute.

-To je, znači, pivo.- reče napokon niži.
-Pa, eto, da, to je pivo. - priznam ja. I sve ispričam, kako je bio koncert, pa je bila zakuska, pa je bilo pivo, pa ja bio jako žedan i tako sve po redu....pa je bio fajrunt, pa ja uzeo za usput, pa mi bilo glupo pred murjom....i evo nas.

Prije nego sam završil, njih dvojica se počeli cerekat, gledajući mokru mrlju koja je već zauzimala donju petinu moje jakne i gornju četvrtinu hlača....!
Vrate mi osobnu, a vrate mi i pivu.

-Ajde, popijte onda još i to što nije iscurilo, i presvucite se, pogledajte na što ličite.-
-Hvala, budem. Doviđenja.- odahnem...

Ali onaj viši se na odlasku još jednom zagleda u mene i moju jaknu. Sve je bilo spremno za pitanje dana....!

-A recite....di držite žesticu?- :))))

nedjelja, 13.03.2016.

...?!

A....može li pitanje biti laž?

Trenutak

Ako bih ovih dana
Trebao nešto napisati
Al da bude
Ono....pošteno

Onda bi to bila
Neobuzdana bujica
Najgorih psovki

Dok čekam Šanka

"Ako muškarac nema nikakav porok", napisao je jednom Houellbecq, "teško ćeš pogoditi što bi ga razveselilo". Ne pada mi na pamet nijedna bolja (niti opakija!) misao kojom bih opisao svoj prijepodnevni vikend-ritual (doduše u zadnje vrijeme ponešto prorijeđen jer se podosta smucam naokolo).

Moj drugar Šank i ja se, naime, koje god možemo subote nalazimo u jednoj birtiji da odigramo kladionicu. Taj birc je, realno, obična rupa, ali ima okej terasu a prijepodne i debeli hlad. Osim lokalnih pijanaca, tijekom godine pohodi ga i podosta studenata koji u njemu naravno mogu svojim laptopima hvatati besplatni internet. Ljeti je međutim uglavnom prazan.

Ja uvijek dođem pola sata ranije. Šank to ne zna, kažem mu da sam stigao maloprije. Želim naime sam u miru složiti svoj kladioničarski listić, prije nego me on zarazi svojim "virusima". Šank je naime, u kockarskom pogledu, jedan od najvećih antitalenata svih vremena, a njegove ideje i savjeti učinit će da vam odigrani listići ubrzo izgledaju, kako reče jedan treći frend, "kao Berlin četdesetpete".

A zašto ga zovemo Šank? Nije ono što mislite. Nego je Šank u mladim danima jednom prilikom našao sezonski posao na moru: radio je u nekom gigantskom hotelu kao onaj gnjavator koji fura kolica s pićima i pokušava vam, dok ručate ili večerate, uvaliti - tako smo ga zajebavali kasnije - po dvadeset kuna ono što u dućanu preko puta košta pet. "Pa tako platiš i u svakom bircu i restoranu", branio se Šank. "Je Šank, al tamo ti prodaju mjesto, atmosferu, muziku, kajjaznam, to su ti mjesta za izlazak, a tko bi lud izašao u hotelsku salu za ručanje?"

U svakom slučaju, on je tako radio par ljetnih mjeseci, iz nekih samo njemu znanih razloga zatajivši to svima iz škvadre. Ali kako to uvijek bude, bogovi trača ne dopuštaju da stvar ostaje tajna: jedan drugi kompanjeros otišao je krajem ljeta na nekakve igre poduzeća baš u taj hotel.... Naravno, prasnul je u smeh kad ga je videl...! I naravno, svaki put bi ga uredno poslao u onu stvar kad bi mu ovaj ponudil nešto iz kolica. I naravno, njih dvojica su se nakon toga zajednički nalijevali svaku večer kad bi drugu ugostitelju završila šihta...

I naravno, nakon tog top-secret ljeta s kolicima nazvali smo ga, a kako drukčije, Čovjek-šank. S godinama je ostalo samo "Šank"...

Možda nam nije htio ništa reći o svemu jer se već tada vidio kao filozof a ne kao kelner. Ne znam. Neke od njegovih izreka koje su mi se urezale u pamćenje su npr. "Svi mi neprimjetno ostarimo jednog utorka." ili "Nogometno prvenstvo postoji da bismo zaboravili na smrt." Filozof ili ne, jako mi je drag.

Eto tako, sastavio sam u međuvremenu svoju okladu i gurnuo je u džep. Sad u miru srčem kafelato i pomalo gleduckam u jednu plavu kosu tu stol do mojeg. A čim stigne Šank, s veseljem ću slušati njegove ubi-bože analize i predviđanja utakmica. Složit ću se gotovo sa svime, povremeno izgovarajući riječi poput "Čelzi", "Mančester" i "Barcelona", a i one malo drukčije kao što su "namješteno", "puštanje" i "lažiranje". Naizgled ću i ja paralelno s njim ispunjavati svoj listić (koji ću kasnije neprimjetno zamijeniti onim pravim!). Uzgred ću ga možda priupitati i kaj novega ima s Natašom (a kaj s Barbarom...al to...hehe...ne smete znat).

A zapravo ću, najvjerojatnije, cijelo to vrijeme dok on izlaže, ja promatrati neke druge tekme. Buljit ću u onog kosa ispod drveta tu preko puta, da vidim hoće li napokon nešto iščeprkati iz trave... a vrebat ću i hoće li se ona plava kosa sa susjednog stola u nekom trenutku nepažnje konačno maknuti s tog dekoltea koji prekriva....kad već nogomet nije jedina stvar koja je izmišljena protiv smrti....

Niz

Prije stotinudvadeset i koju godinu, tadašnjom Austrougarskom lutali su raznorazni čudaci. Bio je među njima i jedan koji je skitao od mjesta do mjesta i popravljao orgulje po crkvama, a znao bi usput pokrpati i kakav šuplji krov ako je trebalo. To je sve što se o njemu zna, ime mu nije poznato. Poznato je međutim još i to da se dotični, putujući tako uokolo, volio podružiti i s mjesnim gospodičnama, ako bi se pružila kakva prilika.

Pa se tako u jednom štajerskom gradiću (danas u Sloveniji) takva prilika i pružila. Pa ju je rečeni neznani gospodin - moj pradjed - i iskoristio. Dobro iskoristio. Uz stanovite posljedice.

Nakon toga je naravno, kako i dolikuje svakom putujućem ugađaču orgulja koji drži do sebe, otišao u nepoznatom smjeru, ne vrativši se.

Mlada dama s kojom je prijateljevao se, čim je trbuh postao vidljiv, a kako bi izbjegla sramotu i osudu - nisu to u ona vremena bile stvari za zajebanciju - sklonila kod neke dalje rodbine s ove strane Sutle i donijela na svijet mog djeda.

On je čini se, iako za svog oca nije ni znao, naslijedio mnoge njegove talente. Kako drukčije objasniti činjenicu da je - postavši obrtnik - živio u ukupno jedanaest (!) K und K gradova u baš svim pripadajućim zemljama, imao četiri zakonite i još barem tri nezapisane supruge, te troje bračne i, sluti se, neutvrđen broj izvanbračne dečice.

Ovo treće "zakonito" dijete, daleko najmlađe od svih, jedino rođeno u Hrvatskoj, bio je moj tata.

Moj tata, iako je - tko zna zašto - sasvim prestao s tradicijom geografskog lutanja, bio je daleko veći čudak od spomenute dvojice zajedno. O tome neću.
Uostalom, bio sam sasvim mali dječak kad sam ostao bez njega. A još dosta godina prije on i mama su se razišli pa bih ga viđao samo kad bi za vikend došao vidjeti mene i sestru. Ukratko, imam sasvim malo sjećanja. No jedno od njih odlično ga ilustrira.

Bio je jedan od tih vikenda, a uz to i neko šire obiteljsko okupljanje, valjda je netko imao rođendan. Došla je tako i moja teta, sa svojim malim trogodišnjim sinčićem. Koji je u jednom trenutku iskoristio priliku da proguta neki bombon. Puno prevelik.
Koji je k tome skliznuo i zaglavio se na nekom najgorem mogućem mjestu.

Dječačić je, sjećam se svog promatračkog užasa kao da je jučer bilo, strahotno zahroptao pa prestao disati. Pozelenio. Poplavio. Srušio se. Svi odrasli zanijemili. Dječakova mama umirala zajedno s malim.

Tad je moja mama - doktorica - nakon što je nešto neuspješno pokušala, zgrabila neki nož i da će mu rezati grlo - nije bilo druge.
Ipak, pričekala je još sekundu. Jer je krajičkom oka vidjela da je netko, još koliko toliko priseban, odjurio u susjednu sobu probuditi mog tatu - također herr doktora - koji je, kako je to često činio, otišao malo odspavati dok ostali tulumare....jer on je tulumario sam.

"Mali se zagušio. Umrijet će"

Tata je skočio valjda direktno iz rem-faze. Dojurio je, rastvorio kapke, pa još bunovan skužio u toj sekundi više nego npr. ljudi poput mene skuže budni u cijelom svom životu.

Jednom rukom pokazao je mami da ne reže, drugom već na neki poseban način smotao dječačića u neki sasvim čudan položaj na svoju natkoljenicu. Tisućinku sekunde nešto kao da je računao, a onda ga svom snagom raspalio pod nekim kutem negdje po gornjem dijelu leđa - barem su tako to vidjele moje razrogačene oči petogodišnjaka - pa ga odalamio još jedanput pod mrvicu drukčijim kutem u isto mjesto da se čulo do Štajerske.

Iz dječakovih usta izletio je golemi bombon.
Odletio do Štajerske.

Tata je još kratko vrijeme držao malog. Slušao mu disanje, promatrao boju lica. A onda ga potapšao i predao ga njegovoj kao kreč bijeloj majci. Njezino oživljavanje prepustio je ostalima i vratio se u krevet.

Dvije minute kasnije, dječakova majka, ne ispuštajući više sinčića iz naručja, sva u suzama, najsretnijim suzama koje su ikad igdje tekle, krenula se zahvaliti starom.

Nije ga mogla probuditi!!

O tati se pričalo da je slične stvari izvodio i na poslu, u bolnici, kad više nitko drugi nije znao što da čini. Štajaznam, to su priče. Ovo sam vidio.

Sebe međutim nije znao spašavati. Kao da nije mogao živjeti. Otišao je vrlo mlad. Uništio se.

Ja....fizički ne sličim njemu. Skroz na mamu. Od njega međutim imam - kažu tako - pokrete, korake, geste. Centimetre. Prevelika stopala četrdesetdevet.

Nekog posebnog talenta nažalost nisam naslijedio: moja postignuća su sasvim prosječna, a i to pomalo preuljepšano zvuči.
Pa ipak: iako tata na moj odgoj nije utjecao ni promila, iako se ne sjećam ni jedne jedine riječi koju mi je rekao (samo glasa se sjećam!), iako ga se općenito sjećam tek kroz daleku maglu, moji načini reagiranja su - kažu sasvim vjerodostojni, da ne kažem stručni svjedoci - stoposto njegovi; moji obrasci (ne)rješavanja problema potpuno njegovi; moje forme doživljavanja svijeta i ljudi užasno njegove; moji društveni ukusi previše njegovi.

Samo što ja ne spašavam živote.
Ja, recimo tako, preslagujem drvo. Katkad i riječi.

A nekad mi se učini, kad me mama nešto upita a ne shvaćam baš zašto, da to ona malo naknadno istražuje o njemu.

četvrtak, 10.03.2016.

O brodolomnicima i ostalima

Ponešto zbog nekih svojih trenutnih osobnih okolnosti, ponešto promatrajući neke osobe u svojoj okolini, a pomalo i zbog općenitijeg intelektualnog interesa, u zadnje vrijeme dosta razmišljam o nečemu što bi se moglo nazvati "strategijom nevolje" ili čak "taktikom u krizi", iako riječ 'kriza' danas ima globalne ekonomske konotacije a ovo o čemu ja govorim je striktno individualna stvar.

Genijalni Goethe je prije dvjesto i kusur godina napisao stih "hast du in schlechter Stund' geruht - ist dir die gute doppelt gut!". Dakle, ako si u lošim trenucima uspio nekako mirovati (skloniti se, ništa ne činiti na silu), dvostruko ćeš uživati kad se vremena (okolnosti) poprave.

Taj stih je, uočavate vjerojatno, bremenit svjetonazorskim postavkama. Goetheov čovjek, za razliku od nas danas, zna da nipošto nije apsolutni gospodar svoje sudbine. On takoreći biva u velikoj mjeri tek nošen strujama svjetskog oceana, u kojima njemu preostaje da se, malen kakav jest, snađe tako što se prilagodi trenutku i - kad stvari ne idu dobro - bude dovoljno strpljiv i smiren da pričeka bolja vremena. To nikako ne znači odluku za posvemašnju pasivnost, tek poziv na mjeru i mudrost u svrhu budućeg uživanja.

Ne-djelovanje u pravi čas, puštanje da se stvari poslože i bez nas, može - znao je Goethe - biti jedini način da se sačuvamo od dodatnih sranja koja bi nam zagorčala život i u budućnosti koja je mogla biti sasvim ugodna. (Ponavljam, riječ je o sasvim individualnoj razini stvari.)

Dva stoljeća i nekaj sitno kasnije svijet je, čini se, radikalno izmijenjen. Subjektivirali smo se do eksplozivnih razmjera, uče nas da smo mi sami isključivi tvorci vlastitih prilika i vlastitih života, a uče nas k tome (iako se životna dob produljila) da je vremena vrlo malo, da si strpljenje ne možemo priuštiti i da se moramo žuriti u neprestanoj 'search for happiness' i 'search for excellence'.

Ako pak zapadnemo u neka nevoljna stanja, ako nastupe lošiji trenuci, tada su bilo kakvo čekanje, mirovanje, privremeno sklanjanje samog sebe i slični impulsi, s točke gledišta suvremenih obrazaca za samopomoć - gotovo ismijani. Današnjem čovjeku nalaže se hitna samoaktualizacija, angažman pod svaku cijenu (iako psihoanaliza odavno zna da se iza mnogih angažmana zapravo krije bijeg). Akcija poprima status svetog. Pričekati u tišini znak je slabosti, to rade luzeri. Zapravo je i sama nevolja, bilo kakva i bilo koja, u društvu koje propisuje šampionstvo znak klice neke bolesti, pa je što hitnija, po mogućnosti ekspresna, promjena takvog stanja nabolje uzdignuta do razine društvene norme.

Ukratko, vremena nema! Naše današnje ponašanje u proradi vlastitih teškoća podsjeća, da upotrebim jednu sliku Petera Sloterdijka, na "brodolomnike koji postavljaju uvjete moru".

Uvjereni da je baš sve u njihovim rukama.

Nightmare

Već je bila zaspala kad sam odlučio da se ipak uvučem kraj nje. Bijesan više nisam bio, tek još onako jalovo ljut. Dovoljno da zagrizem u jastuk. No i njega sam nakon nekog vremena pustio.

Zapravo možda i nisam bio u pravu. Ali nije se ni radilo o snazi argumenata. Moj užas zasnivao se na osjećaju gubitka sebe, svoje navlastitosti. To kako mi se počeo odvijati život možda izgleda sasvim okej, ali kao netko autentičan sasvim sam ispario.
Misao da to ipak ne može tako završiti, da će subverzivac u meni - kao i uvijek do sada - pronaći načina da razori i ovaj raj, pomalo me umiri i napokon sam zaspao.

Probudio sam se isteroriziran snovima u četiri i četrdeset. Ona je mirno spavala. Zatvorio sam ponovo oči. Kad sam ih opet otvorio, bilo je pola šest. I dalje je blaženo spavala na drugoj strani, što me sad zaprepastilo. Pa nismo li se netom krvavo posvađali? Očito ne, i to sam upravo odsanjao.

Moja strana kreveta bila je potpuno mokra. Ne mogu više tu ležati, odlučujem pobjeći. Osim toga, plašio sam se opet zaspati. Ustajem i svlačim mokre krpe. Luđak među mojim preponama začudo je sasvim podivljao. Baš je našao tajming.... Pomislim kako to čudovište živi svoj život, potpuno odvojeno od mojih raspoloženja. Što je dobro za njega.
Nema dostupnih ženskih usana da riješe situaciju. Jer žao mi je buditi ju zbog takve gluposti. Imam ja metodu za smirenje: sekvencijski si predočavam desetak političara iz protekla dva desetljeća. Djeluje kao i uvijek, već negdje kod osmog bio sam se sasvim upristojio. Političari u službi naroda.

Pokušavam tušem, osim znoja, isprati još barem i prljavštinu koju su mi nanijeli snovi. Pratim pogledom vodu koja odlazi u odvod, ali ne opažam ništa. Očito mi neće uspjeti. Što vrijedi voda, kad se od sebe ne možemo oprati.

Odlučim otići popiti kavu. I u miru promisliti o užasu koji mi je priredio onaj omnibus od mog sna. Nisam siguran otvara li se birtija u ulici do naše u šest ili sedam, ali riskirat ću.

Oblačim se, gutam komad prekjučerašnjeg kruha i malo sira, pa joj pišem ceduljicu i stavljam na svoj jastuk. Ona mrzi te moje ceduljice, ali ja sam veliki odlaznik a ne volim nositi mobitel.

Točno u šest dovukoh se pred birtiju. Imao sam sreće; kelnerica je već postavljala cjenike i pepeljare po stolovima, te mi otvori vrata sa smiješkom. Moram priznati, tu malu bih rado kresnuo. Stvar se ne čini nimalo lako izvedivom, ali možda jednog dana odlučim prostudirati moguće poteze u tom smjeru.

Donosi mi kavu i novine. Na kojima mi čeznutljivim pogledom pozavidi druga ranojutarnja mušterija, lokalni kroner. Zakasnio je pet minuta, sad će se malo strpiti. Ne tako dugo, nemam živaca za detaljnije čitanje, listam ih i dijagonalno čitam naslove.

Misli mi ionako lete na upravo odsanjano... najprije neka vrhunska utakmica, neko svjetsko finale ili slično, ali igralo se na ruini od stadiona, potpuno raspadnutom igralištu, cijelom pod nekim skelama!?
Onda sam se odjednom našao na glavnom trgu, pratim neku damu, možda hodamo i rukom pod ruku, nisam siguran. Ona odlazi u neku vrhunsku kavanu na WC, ja je i onamo pratim. I tamo sve miriši, svira ugodna muzika, ona piški, ja pružam ruku pod nju i hvatam djelić mlaza, prinosim ga ustima, nimalo mi ne prija ali stvar je naprosto bila zahtijevana atmosferom.... no uskoro sam opet na onom trgu, sam, laknulo mi je. Dijele besplatno neke knjige i časopise jer se rješavaju neprodanih zaliha, ja uzimam koliko god mogu ponijeti i nosim kući.
U jednom od tih časopisa iz pedeset i neke vijest o smrti neke ugledne gospođe, istog dana kad je navečer umrla prijepodne je još bila počasna gošća na nekom šahovskom meču. Ja sam odjednom tamo, gledam je kako igra za gradsku ekipu protiv nekog pobratimljenog talijanskog gradića, ne igra dobro ali njezinom prisutnošću svi su počašćeni, bolest ju je već gotovo sasvim pojela, ima trideset kila i iste večeri će umrijeti. Ali frizura joj je savršena.

Tu sam se od užasa bio probudio.

Nemam energije za dublju analizu, vraćam se novinama, spazim vijest o tome da danas neće biti vode od osam ujutro do kasno navečer u nekim ulicama. Zaprepastim se kad na popisu spazim i našu! Zar opet? Trebalo bi onda otići kući na brzinu napuniti kante i flaše, posljednji put je nestalo petnaest minuta ranije.

Pružim kroneru novine, posrčem ostatak kave i platim. Jurim kući. Ona je već ustala, sprema se za posao. Prosiktala mi je nešto, ali sam je prekinuo hitnom viješću o predstojećem nestanku vode. Ona nema vremena, morat ću kante puniti sam. Poljubi me preko volje i ode. Prikupljam kante i boce. Punim jednu za drugom. Kad sam završio, napijem se vode koliko god sam još mogao iako uopće nisam žedan. Nelagoda naprosto. Glupavost naprosto.

Od silne vode u trbuhu nije mi dobro pa opet liježem. Na njenu stranu kreveta, suhu.

I zarinem zube u jastuk.

srijeda, 09.03.2016.

Survival

Uffff.......ovo sam zaista stoički izdržao, ne počinivši k tome ni grešku koja je bila nadohvat ruke. Bravo ja!

Poznajem naime jednu osobu (i povremeno s njom moram popit kavu) koja se, jebiga, revnošću religioznog fanatika navukla na onu pizd....ups....onaj svjetonazor koji se obično naziva "snaga i moć pozitivnog mišljenja".

Dakle, upravo sam preživio tričetvrt sata mahnite propagande za rečenu stvar, otprilike kao kad vas poduhvati neki gorljivi sljedbenik kakve sekte. Krajnjim naporom uspio sam sve ono kaj zaista mislim o tome zadržati za sebe, vješto izbjegavajući razvoj neke nedajbože dugoročne debate koja bi meni samo isisavala energiju a dotičnoj personi bila, slutim, prava duševna hrana. Kombinacijom neutralnog kimanja glavom, ljubaznog smiješka i povremenog skretanja teme, uspio sam stvar privesti kraju bez veće štete, smislivši usput i načine za neprimjetno prorjeđivanje naših kava koje namjeravam provesti u budućnosti. :) Neće bit problema, dotična osoba toliko je zaglibila u pozitivu da to po svemu sudeći ne bude ni skužila :D

No, evo, ono što sam odlučio prešutjeti na kavi sad ću prosuti na papir odnosno ekran. Što će zasigurno imati i ponešto terapeutskog učinka, ništa nije dobro sasvim zaključati u sebe pa ni mišljenja. A nakon ovakve kave malo autoterapije mi svakako treba :)

Pozitivno mišljenje - kako god shvatimo tu sintagmu - ima naime jedan ozbiljan apriorni nedostatak: ono - nije mišljenje! A to je, pretpostavljam, vrlo ozbiljan problem za nešto što se predstavlja kao mišljenje. :D

Jer, smisao pojma mišljenja (ili misaonog procesa) jest u tome da je ono uvijek "o nečemu", bez svog predmeta mišljenje nema smisla, čak i kad mišljenje promišlja samo sebe, kao u logici, ono i tada ima svoj predmet, svoj objekt, svoju metu, svoj sadržaj. Mislimo, dakle, nužno "nešto", i samo o tome nečemu ovisi kakve će naše misli biti (govorim naravno o kontinuumu 'pozitivno-negativno', jer postoje i kategoriziranja mišljenja koja ne ovise o samom predmetu razmišljanja, poput npr. oštroumnosti). Misaoni proces, u tom smislu, ne može biti drukčiji nego oblikovan svojim objektom, inače to ne bi bilo nikakvo mišljenje nego prije 'silovanje' rečenog objekta mišljenja.

Misaoni aparat omogućuje nam zahvat u "otvorenost", koju onda spoznajemo, povezujemo elemente, kategoriziramo ih, stvaramo zaključke, opće orijentire i paralelno bivamo obogaćivani nečim što se naziva iskustvo. Međutim, ako na tu otvorenost (ili na bilo koju pojavu o kojoj mislimo) jurišamo unaprijed određenim atribuiranjem bilo koje vrste (u ovom slučaju "pozitivom"), to onda nije razmišljanje - to je unaprijed naređena poza, to je krutost (pa bila i najpozitivnija), to je zapravo najvjerojatnije - bijeg! Bijeg od onoga do čega bismo možda mogli doći pravim mišljenjem, a za što se valjda bojimo da bi nam izazvalo previše neugode.

Shvatljiva je, dakako, silna potreba čovjeka za tom tzv. pozitivom, ili jednostavnije - potreba da se što češće osjeća dobro. Međutim suludo je - da, baš suludo! - u svrhu postizanja tog cilja kastrirati jednu od svojih najdragocjenijih sposobnosti, uškopiti ono što čovjeka zapravo i jedino čini različitim od ostatka živog svijeta: vlastitu sposobnost i kapacitet za mišljenje.

Jer ovo što je preostalo osobi s kojom sam upravo pio kavu tek je bijedni surogat mišljenja, tek je mentalno silovanje same sebe uz izforsirani smiješak na licu, tek je relikvija relikvijarum ljudskih mogućnosti, tek prazni eskapizam, tek samoklaunizacija, tek bijeg u euforiju bez pokrića ali s dugim rokom trajanja, u namirisanu jednodimenzionalnost, u zašećereni mir koji više neće moći prepoznati vlastite nemire.

Obavješten sam naravno na toj kavi o apsolutnoj sreći te osobe, o tome kako je snagom pozitivnog mišljenja i ružičastih naočala baš sve krenulo nabolje. Neću komentirati. Uostalom, držim joj od srca fige da se tako i nastavi. I da, u tom procesu, bude sve više okružena istim takvim prekrasnim ljudima koji su otkrili snagu pozitivnog mišljenja (ili im je ona otkrila). I da joj onda u toj beskrajnoj matrici pozitivnog blaženstva i pozitivnih prijateljstava ponestane prostora i vremena za npr. kave sa mnom :D

Jer ja, uostalom, nisam ništa drugo nego partibrejker! Koji, eto, misli da pojmovi poput tuge, neraspoloženja, brige, opreza, straha, muke, žalosti, plača, napetosti, nervoze, ljutnje, kritičnosti, ironije, panike, tjeskobe, nelagode, sumornosti, patnje, razočaranja, očaja, itd., nisu u rječnike svih ljudskih jezika ušli kao neke, štajaznam, još neprevladane povijesne nesavršenosti ljudskog bića (ili kao nusprodukti i škart koji nastaje u svakodnevnim životima, a koje će gurui pozitivnog mišljenja kad-tad dokinuti zauvijek), nego kao esencijalni dokumenti njegovog doživljavanja i njegove egzistencije općenito, prepuni smisla. Partibrejker kojemu se povraća od same ideje da se slobodnom ljudskom mišljenju (a koju slobodu osim te uopće i možemo imati?) propisuju početni uvjeti i startna klima obaveznog pozitiviteta.

Fala lepo, uživajte bez mene! Ja biram propatiti svoju patnju, kad god treba. Ne vjerujem u dvadesetčetverosatni sunčani dan, ne mislim da su noć ili kiša ili magla nešto protiv čega se treba boriti svim sredstvima. Moja teško zadobivena opuštenost i smiješak na licu nakon prethodne napetosti i brige, moje kratkoročno veselje nakon dugotrajne neraspoloženosti, moja minuta vedrine poslije silnih tmurnih sati, sve to neprocjenjivo mi je - i stoput draže od nekog psihičkog i mentalnog wellnessa za koji bismo se unaprijed odlučili i sebi ga naložili, suspendirajući sve vlastite nemire i naređujući sami sebi čak i zabranu možebitne slutnje da se možda obmanjujemo....

I, last but not least, što mislite, što očekujete, gdje će, ako zamislimo takav neki svijet ugrubo podijeljen na sferu pozitivnih optimista i sferu sjebanog ostatka, obitavati humor i duh? :D
Meni pitanje nekak ne izgleda preteško....!

ponedjeljak, 07.03.2016.

Silenzio

Ponešto zbog svoje prirode, a u velikoj mjeri i poradi nečega čime sam se jedno duže vrijeme intenzivno bavio, puno sam lutao uokolo. Nažalost, kako zbog straha od aviona tako i zbog kroničnih financijskih problema, ne mogu se nazivati svjetskim putnikom. Ali Europu sam ispresijecao poprilično, od Andaluzije do Rumunjske, od Danske do Sicilije.
Samim tim razumljivo je da sam susreo bezbrojne ljude, među kojima i neke vrlo neobične.

Ova priča je o jednoj od zaista najčudnijih osoba koje sam imao prilike upoznati.
Radi se o jednom Skandinavcu, a susreli smo se slučajno u jednoj od najljepših zemalja svijeta, onoj iza Učke. Dogodilo se to u Puli jedne lipanjske večeri (šmrc...kad će opet lipanjske večeri...). S jednim svojim pulskim frendom imao sam dogovor naći se u jednoj birtiji na Verudeli, i tamo se "zagrijati" za Uljanik. Taj kafić kasnije je (jer prošlo je podosta godina) postao prava hacijenda nalik nekim Semiramidinim visećim vrtovima ili nečem takvom, sa šest - sedam terasa između kojih teče nešto poput potoka koji spaja niz bazenčića. Ali u ono vrijeme rečeni birc bila je obična brvnara s jednm i pol terasom, i takav mi je bio mnogo privlačniji.

No dobro: stignem ja do oštarije i sjednem za ogromni stol na samom rubu terase koji je jedini bio slobodan. Baš kad sam dobio pivo stigla je poruka od frenda..."sorry bla bla ovo ono nešto nešto ajd nađemo se direktno pred Uljanikom". Dva sata riscaldamenta imao sam dakle odraditi sam.

Gužva je postajala sve većom, pa su s druge strane "mog" stola ubrzo posjedali i neki Skandinavci, u očitoj namjeri da maksimalno iskoriste činjenicu da je pivo u Istri pet puta jeftinije nego kod njih.

Iako općenito imam velike simpatije prema nordijcima, ovi su mi nekako djelovali odbojno, suviše prostački. A posebno onaj najbliži meni. Runde su ispijali strahovito brzo, po tri birre na moju jednu. No ubrzo sam počeo primijećivati jednu neobičnost; dok je ostatak društva svakim gutljajem postajao sve odvratniji, ovaj do mene, koji mi je u početku izgledao kao najveći primitivac, postajao je sve tiši, sve povučeniji u sebe, sve zamišljeniji. Uskoro kao da i više nije pripadao svojoj grupi, nekako se odvojio duhom.

Ne sjećam se više kako smo počeli razgovor. Ali zato sam razgovor ne vjerujem da ću ikad zaboraviti!
Ispostavilo se naime da je tip.....režiser pornofilmova! Koji, doduše, upravo to prestaje biti. Ali ostaje u branši: kupio je jedan sex-shop i upravo ga preuređuje i priprema za "reopening", čim se vrati s praznika.

Inače sam dosta šutljiv, ali ovog sam svašta zapitkivao: pitao sam ga je li netko od ovih koji piju s njim možda njegov glumac. "Aha, jedan.", pokaže mi frajera širokih ramena koji to pokazivanje nije primijetio. "Ali sad će raditi kao prodavač u mom shopu, ne znam hoće li još snimati."

Propitujem ga dalje....je li i on sam ranije glumio? "Ne. Ružan sam i nemam dovoljno veliku stvar", odgovori mrtav hladan i otpije gutljaj...."...ali imao sam uvijek odlične ideje za film".
Ne znam za ružnoću, to bi trebalo prepustiti ženama. Jedino što mogu reći je da mi tip nije izgledao nimalo skandinavski. Bio je omalen i smeđ, s pivskim trbuhom. Ali taj melankolični izraz lica koji ga je sve više obuzimao činio je njegov izgled nekako inteligentnim, intrigantnim.

Nakon toga razgovor se obrnuo. Sad je on ispitivao mene. Taj dio, skrušeno priznajem, bio je toliko dosadan da vas nimalo neću zakinuti ako ga preskočim. Nakon petnaestak minuta ipak mi je uspjelo ponovo prebaciti lopticu na njegov dio terena.

Pričao mi je kako i zašto prekida s filmovima i što će raditi kad se obogati sex-shopom.
A tada je rekao nešto frapantno.
"Nikad nisam spavao sa ženom bez da joj platim."

Pogledao sam ga zabezeknuto. Kako jebote?! Zašto?!

"Ne mogu drukčije."

"?!?"
"Ne želim i ne mogu pričati s njima."
"Ne možeš??"

"Ma mogu, ali se odmah ohladim. Pričam s mnogim ženama, ali ne s onima s kojima želim spavati. Ako hoću seks, moram joj platiti i moramo šutjeti. Jer ako počnemo pričati, gubim erekciju i ne mogu je vratiti."

Osupnut sam gledao tog čudaka. Nikad nisam čuo ništa slično, a čuo sam svašta. Uostalom, nije tajna, mi muški teško se snalazimo u ženskom svijetu. Naša muška seksualnost propada iz raznih razloga....nekome to bude ženska ozbiljnost....nekome to budu kondomi.....a nekome pak legendarno pitanje "što sam ja tebi?"...ali ovo me svejedno šokiralo.

"A ono....ljubav?", pitam ga.

"Ona postoji između roditelja i djece. Sve ostalo su interesi." Izrekao je to kao da je već jednom odgovarao na isto pitanje na nekom važnom ispitu.

Pogledam na sat i skužim da moram krenuti prema Uljaniku. Želio sam mu platiti ovo pivo koje je popio sa mnom, ali ispostavilo se da je on već ranije platio i moje i svoje dok sam bio na WC-u. Zahvalim mu se i pozdravim ga.

Krenem, a zatim mu, već u odlasku, postavim još jedno pitanje: "Pa jel ti smeta ako ona izgovara nešto dok se....?" "Not at all...as long as I'm not supposed to answer anything."

Prema gradu sam, zbog tri popijene birre, a i kako bih mogao povisiti taj broj, krenuo pješice. Nakon stotinjak metara skužih da su mi odvezane tenisice pa zastanem da ih zažniram.
Iako sam već bio dosta daleko, činilo mi se da još uvijek čujem galamu pijanih Skandinavaca. Sve glasove osim jednog.

Umjetnik

Moji ljudi nazivaju me umjetnikom. Kad razmislim, i nisu sasvim u krivu. Nije da ja sačuvajbože stvaram neka djela i to, nisam ja taj.
Nego ja sam uvijek prisutan na umjetničkim gozbama, eto to.
A kako? Tako što znam mjesta. Znam termine. Znam ljude.
Jedem i pijem.

Kad me moji ljudi nazivaju umjetnikom, podrazumijeva se da sam univerzalni umjetnik, renesansnog tipa. Umjetnik poput mene ne može si dozvoliti ograničenost interesa.

Eto naprimjer čak i glazba. I tu me ima, iako mi je to slabije područje. Poznajem doduše neke glazbenike. Baš dobre, u usponu. Ali na koncerte rijetko odem. Tamo se piće plaća, a i upad se plaća. Mojem umjetničkom izričaju to ne odgovara.

Šteta zapravo, to s muzikom. Jer katkad se budim s melodijom u glavi. Otvorim oči, a melodija hoće van iz mene. Ganc nova, sasvim moja. Ili je barem tako čujem, tek probuđen.
Samo, zaboravim je već prije doručka, kao da nije ni postojala. Zapisati je ne znam. Odsvirati je niti imam na čemu, niti išta znam svirati. Otpjevati i snimiti se baš neću. Melodije propadaju.

Ne pomaže tu ni ako spavam s kakvom damom. One obično ne vole da ih se budi da bi im se pjevala najnovija mjuza iz podsvijesti.

Sva sreća, literati ne nastupaju na koncertima. Oni promoviraju knjige. Nije da ih mnogo poznajem osobno, ali uvijek sam tu negdje. Znam točno gdje će pri kraju promocije biti iznešena hrana i piće, znam se pozicionirati. Odlično procjenjujem i na koja se predstavljanja može zakasniti i koliko.

Nisu to uvijek književnici. Neki su i znanstveni publicisti. Analitičari i povjesničari. Kod potonjih su ponekad odlični sendviči. I dobro vino.
Sjećam se jedne fenomenalne promocije na kojoj je autor sav zanesen predstavljao odjednom čak tri debele knjige u kojima je, kaže, iznio nepobitne dokaze kako Hrvati potječu negdje iz Srednje Azije, još puno istočnije od Irana. Premda me boli keks za Hrvate i njihovo porijeklo, vino je bilo perfektno, pa se i s iznesenom teorijom, ako me baš pitaju, mogu bez problema složiti.

Promocije poetskih djela međutim slabije su zalivene. Tu se stvar najčešće svodi na tek nešto soka i katkad pokoji perec, ako je riječ o uglednijem izdavaču. Unaprijed se naime zna da su knjige poezije čista financijska pušiona, pa treba u startu limitirati troškove.

Prilikom čitanja poezije ne razumijem mnogo, da budem iskren ne razumijem ništa, ali pridružujem se vješto pljesku publike.
Međutim, katkad osjetim da je nešto od tog nerazumljivog naprosto izvrsno samo po sebi, sasvim neovisno od mojeg shvaćanja ili neshvaćanja. Ponekad u takvim prilikama primijetim da i neki u publici snažnije lupaju dlanovima.

Ali zato su predstavljanja proze ono što umjetniku poput mene pričinja pravo zadovoljstvo. Sokova tu bude raznolikih, a često i vina. Sendviči i kolačići također nisu iznimka.
I čitani pasusi proznih djela nekako su bliži mom umjetničkom senzibilitetu. Uostalom i sam se, kada kasnije svoje ljude izvještavam o umjetničkom događanju kojega sam bio dio, služim proznom formom. Moji ljudi me tada sa zanimanjem slušaju. Ne pitaju i ne komentiraju puno, znajući da istinskoj umjetničkoj konverzaciji s umjetnikom mog iskustva nisu dorasli, pa se zadovolje užitkom upijanja mojih riječi.

A svoja iskustva neprestano proširujem. Tako sam nedavno prisustvovao čak i tribini u povodu izvjesne godišnjice postojanja lezbijske knjižnice. Malo me začudio naziv "lezbijska knjižnica". Je li onda štajaznam Ogrizović heteroseksualna, straight knjižnica?
Bilo kako bilo, u lezbijskom društvu uvijek sam se ugodno osjećao. Ponekad mi je pomalo žao da i sam nisam lezbijka.
Kad mi je bilo četrnaest, jedne večeri sam skriven iza nekog grma imao na jednoj opustjeloj plaži čast promatrati seks dviju Nijemica, i ta slika nikad me do kraja nije ostavila na miru. Pamtim je kao do te mjere lijepu da mi je, dok vodim ljubav, pomalo žao što kao muško kvarim estetiku trenutka. Ali ne namjeravam se ispričavati.
Moje drage homoseksualne prijateljice, treba im odati i to priznanje, nisu pretjerano davile literarnim propitivanjem svog položaja u svijetu (a među ono malo pročitanoga bilo je, uz to, stvarno sjajnih uradaka), nego brže-bolje odnekud iznijele nekoliko vrhunskih torti i velike količine odličnog vina. Pa me zapljusnuo val istinske umjetničke vedrine.

Moj forte međutim, moje najjače umjetničko područje, odlučio sam ostaviti za kraj. Riječ je, pogađate, o likovnim umjetnostima.

Iskreno govoreći, nije da imam nekog posebnog dara za likovno izražavanje. Baš suprotno, od najranijeg djetinjstva imao sam s time velikih poteškoća. Kad sam bio dječak predškolskog uzrasta, završna godina vrtića, zabrinuta odgajateljica pozvala je moju mamu i pokazala joj moje crteže koji su bitno zaostajali za radovima mojih vršnjaka i odgovarali otprilike nivou trogodišnjeg djeteta. Pitali su se nisam li (ili točnije - koliko sam) retardiran. I u školi sam bio među likovno najtrapavijima. Uostalom, ni dan-danas ne bih mogao nacrtati ni najobičniji križ.

Pa ipak, jednom me zadesila neobična sudbina da osvojim glavnu nagradu na gradskom natjecanju. Ne znam što se točno bilo dogodilo. Bio je sat likovnog, ujedno zadnji sat nastave i ja sam s mukom nešto žvrljao pastelama, iščekujući da napokon zvoni i da na brzinu odjurim doma ručati pa s dečkima na hakl. Kadli se uz moju klupu ukaže profesorica i stane gledati moj rad.
Ja ne znam što je ona u njemu vidjela i da li joj se tog dana ukazao anđeo ili vila ili šta, ali uz neko meni sasvim nerazumljivo obrazloženje uzela mi je crtež i poslala ga - uz još par radova ostale djece - na neko natjecanje na nivou grada.
A tek gospoda iz žirija, stvarno ne znam čime su se oni ponapijali tog dana i šta ih je spopalo, ali odlučiše glavnu nagradu dodijeliti baš meni!? Dobio sam neku knjigu, ruksak pun likovnih materijala, plus poziv na neki izlet na koji nisam otišao.
Radije bih da su mi kupili košarkašku loptu.

Tada je to tako bilo, ali danas, kada sam već zreli umjetnik, nastavio sam i svoju likovnu karijeru. Moram odmah reći da izuzetno cijenim i suvremene umjetnike instalacija i performansa.
Poznajem naprimjer jednu svjetsku umjetnicu tog tipa, koja živi na relaciji New York - Firenca - Zagreb. A u posebnom sjećanju ostala mi je jedna njezina genijalna instalacija, "Gozba" joj je bio naziv. Na previsoki stol, viši i od najviših košarkaša, postavila je ogromnu količinu jela i pića, obilje najfinijih delicija. I pozvala publiku, promatrajući njihovo ponašanje, I tako po raznim gradovima i zemljama. Cijela ta situacija bila je, pisali su poslije kritičari, metafora ljudskog života.

I dok su se npr. Njujorkeri, pripušteni pred stol, brzo snašli i organizirali, nabavili neke ljestve ili dizali jedni druge gore na stol, pa sve ekspresno pobrstili, umjetnica je u Zagrebu očekivala da će se publika ustručavati, zbunjeno proučavati situaciju, obilaziti oko stola amo-tamo, sve fino i pristojno.
Ali iznenadila se.

Nije imala pojma koliko ovdje ima nas - svjetskih umjetnika iskonske art-senzibilnosti. Sve ljestve koje su postojale u kvartu brzo su dopremljene, a i neki od umjetnika bili su toliko visoki da su dignuvši se na prste uspjevali dosegnuti poslastice na rubovima stola. Nekoliko naših ljudi ubrzo je zauzelo položaj na stolu i spuštalo delicije svima ostalima, prežederavavši se usput i sami. Za sat i kusur nestao je kompletan sadržaj stola, inače dovoljan da se nahrani kompletan bataljon likovnih kritičara i povjesničara umjetnosti.
Umjetnica je bila oduševljena nama, zagrebačkim kolegama.

No, izvrsno sam pozicioniran i u klasičnim likovnim umjetnostima. Pomaže mi tu poznanstvo s jednom slikaricom, koja me zna voditi po raznim likovnim manifestacijama po Istri i Kvarneru. Recimo, jako volim ex tempore. Toliko da katkad i sam dam pečatirati platno kako bih sudjelovao u konkurenciji, kao npr. u Grožnjanu.
Iako ja ne bih umio nacrtati ni najobičniji križ. Ali uvijek se nađe neka dobra umjetnička duša koja na brzinu nažvrlja nešto i za mene. Ponekad tu dobru umjetničku dušu molim da to učini lijevim stopalom. Nevjerojatno je kako dobro neki ljudi slikaju stopalima.

Na temelju tog rada i meni daju bonove za obilne ručkove, "jedan za umjetnika jedan za pratnju". A kako i slikarica dobije duple bonove, ručamo dvaput, jednom odmah i još jednom uoči proglašenja nagrada. Koje me za sada zaobilaze. Ali ne gubim nadu.

Najviše međutim volim ono između tih ručkova. Odlazimo se kupati na obalu. Pa negdje pijemo kavu. Dok se vraćamo prema Bujama i Grožnjanu, ima jedan dio puta po bijelim cestama kada prolazimo kraj jednog predivnog proplanka fantastično skrivenog šumom i drvoredima. Tko želi, može se na proplanku seksati usred bijela dana. Za potrebe ove priče čak ću izmisliti i to da me slikarica tamo potrošila.

Ili npr. Kastav. Umjetnik mog ranga ne propušta Dan izložbi u Kastvu.
Tog dana, od podneva pa do kasne večeri tamo se točno svakih pola sata otvara po jedna izložba, njih ukupno dvadesetak. Po ateljeima, galerijicama, kafićima, restoranima. A sva mjesta na korak jedno od drugog. Mi umjetnici-posjetitelji samo se selimo s jednog otvorenja na drugo. A svuda vino, pivo, sokovi, naresci, kolači. Svjetski.
A i neki radovi isto odlični, to saznajem od slikarice. Jer ja naglasak više stavljam na degustaciju.

Prilikom negdje petnaestog otvorenja izložbe, s nelagodom primjećujem da ostali umjetnici zure u mene smijuljeći se. I slikarica se cereka. Ispostavlja se da sam uspio zauzeti položaj nasred jedine lokve (pa još blatne ko sam vrag) u inače potpuno suhom gradu. Umjetnik sam kojem se to zna dogoditi.
Ali ima ih i daleko inspiriranijih: nekoliko minuta kasnije lokvu mi je preoteo jedan od umjetničkih kolega i legao se u nju kao u krevet. On je nešto izvikivao, a neki drugi škljocali fotoaparatima, ne znaš tko je luđi.

Bili smo tako došli i do zadnje izložbe koju je trebalo otvoriti. (Zapravo rekli su poslije da je bila još jedna, ali gore skroz na brdu, a ja više nisam bio u stanju popeti se ni na stepenicu.) Na njoj ipak nije bilo klope i cuge, jer se održavala u minijaturnoj crkvici.
Ušli smo unutra. Sa stropa su visjele neke bijele krpe i to je bilo to. Baš kad smo se svi mi gostujući umjetnici dogovarali što je to zapravo i da li i u kojem trenu treba zapljeskati, ugasili su svjetlo. Pa pustili neke plavičaste zrake.

Na krpama su se odjednom stvorili crteži. U čudu, svi smo spontano pljeskali. Netko je rekao "kako". Netko je rekao "fosfor". Štajaznam.
Činilo mi se da su crtarije zanimljive.

A onda je počela na mikrofon govoriti neka teta. Predstavila je dečka koji je to napravio i objasnila je da su to snovi. Opet pljesak.
Ali tad je stvar, umjesto da se završi, krenula nekim čudnim putem. Teta je objavila da uz instalaciju sada ide i izgovaranje ključnih riječi, koje će nam usmjeravati doživljaj.

Pa ih je počela i izgovarati.
Sve riječi bile su važne i pametne. Nažalost sad se više ne mogu sjetiti nijedne osim vizije, pa ponovljenog imena autora, pa sinergije.
Ili bijaše alergija?

Sad su joj, primijeto sam to dobro čak i u stanju u kojem sam bio, pljeskali preko volje. Nisam mnogo razumio od svega, pa ni zašto me odjednom svladao dojam da bih joj, da sam ja autor, sad ljubazno iščupao mikrofon iz struje.

Ali pravi autor stajao je tamo uz nju, pred oltarom, sasvim zadovoljan.

A onda se iz nekog kuta začuo jak glas.
"Vizija, aplauz!", dreknuo je glas.
Bio je to onaj isti gospodin koji je ležao u blatnjavoj lokvi sat vremena ranije. Sada je, poluonesviješten od alkohola, ležao sklupčan u kutu crkvice. Ali ništa bitno nije mu promaklo, pomislih.
"(Ime autora), aplauz!"
"Sinergija, aplauz!" (ili bijaše alergija?)

I bi aplauz. Snažan i spontan, isti onakav kao kad su tek ugasili svjetlo.

A onda smo svi zajedno otišli na završni domjenak.

nedjelja, 06.03.2016.

Nudizam

Već se dobrano smračilo, i k tome je počeo neki neugodni vjetar. Pa je odlučio da je dosta kupanja za taj dan, jedan kasnosrpanjski, leta gospodnjeg tisućudevetstoosamdesetosmog. Doplivao je do obale, izašao iz mora i na brzinu se obrisao, ostavši u mokrim kupaćima. Nije imao ništa za presvući.

Dok se penjao prema kući, vjetar se naljutio i šibao sve jače, sasvim rashladivši zrak. Još je putem naletio i na nekog napornog poznanika koji ga je neko vrijeme mučio svojim nepodnošljivim lamentacijama. Ukratko, tresao se od hladnoće kad je napokon stigao gore.

Iduća dva dana preležao je u krevetu, uz visoku temperaturu i upaljeno grlo. A kad imate sedamnaest, uz to niste s obale i dani na moru su vam ograničeni, takva stvar vas prilično zajebe i sasvim vam pokvari raspoloženje. Umjesto dnevnih guštanja u moru i noćnih ružiona s ekipicom, bolovao je u četiri zida i u neko doba se još k tome i pokrivao po glavi kako ne bi s terase morao slušati beskrajno blebetanje o receptima ubitačne susjede koja svako malo dolazi njegovima na kavu.

A pritom nimalo ne pomaže ni pomisao da bi sve bilo u najboljem redu samo da je pri onom zadnjem ulasku u more svukao jebene kupaće. Ionako je ljudi na plaži bilo već sasvim malo.

A i da nije: tih kasnih osamdesetih ljudi su se kupali s puno manje krpica nego danas. Na otoku na kojem je provodio ljeta jedino su se na nekoliko glavnih najnapučenijih plaža u uvalama kupačice ograničavale tek na topless, jer čim bi čovjek odšetao dalje prema stijenama i udaljenijim uvalicama, više nigdje nitko nije na sebi imao ništa.
(Što je, treba ipak priznati, izazivalo određene prigovore domaćeg stanovništva, pa su se povremeno na nekim područjima čak pojavljivale i table sa strogo precrtanim slovima fkk, ali turisti se nisu puno obazirali, a ni domaći nisu prežestoko gnjavili, lova je ipak lova.)

No jedva koju godinicu kasnije, u devedesetima dakle, sve se okrenulo na glavu. Najprije je rat sasvim ispraznio plaže, a kad su se one opet počele puniti, posvuda je zavladao neki grozomorni moral i lokalni ćudoredni aktivisti više nisu trebali postavljati nikakve prijeteće table: svi su se obukli.

Trebalo je proći još ohoho godina i ružne devedesete se sasvim približiti svom kraju da Nijemice, Čehinje i Slovenke malo-pomalo svojim obnaženim tijelima ipak rasvijetle taj mrak novohrvatske duhovne obnove na rečenom otoku. Ubrzo nakon njih su se falatibože ipak odledile i Zagrebice.
Što se lokalnih cura tiče, još i do danas se čeka...

No okej, natrag u osamdesetosmu.
Kad ga je prehlada napokon pustila (ako vam je sedamnaest i ako ste na moru, dva izgubljena dana su zapravo dvjestodva), čvrsto je odlučio da će se i on odsad, kad god je moguće, kupati bez krpica. Koliko god sramežljiv inače jest.

Spuštao se opet napokon do mora, imajući već na umu jedno mjesto koje bi moglo biti perfektno: stijena zaklonjena borovima i grmljem, dobar hlad, jednostavan ulaz u more. Samo da je još slobodno.

Nije bilo. Neke dvije babe. I na okolnim stijenama (izloženijim pogledu sa stazice) već su ljudi. Neki goli, neki ipak nisu, među njima i spomenute babe.

Tumarao je još malo uokolo, a onda odlučio odgoditi svoj plan. I otišao se kupati na glavnu plažu. Probat će opet sutra.

Sutra je savršeno mjesto za početak njegovog nudizma ponovo bilo zauzeto. Iste dvije gospođe. Morat će dolaziti ranije. Ili naći drugu lokaciju.

Dan treći. Sreća treća! Stijena je bila slobodna. U par skokova spustio se dolje i svoje malobrojne stvarčice raširio okolo što je više mogao kako bi označio teritorij. I spriječio babe ako se pojave.

Sve je bilo spremno. Uz dosta nelagode konačno se svukao. I otišao plivati.
San snova! Gušt samo takav. Kako u moru tako i vani kad se sušio. Uh što je ovo dobro! I kako je, pomisli, glupo kupanje po propisima.

Kad mu je postalo prevruće, uvukao se u hlad gore pod stari bor. Tu je doduše bio malo vidljiv sa staze, ali časopisom kojeg je listao pokrio je prepone.

Doskora je ponovo skočio u more. Otplivao daleko.
Ali kad se osvrnuo, prizor ga je ogorčio! Stigle su one dvije babe, i uredno se, nimalo se ne osvrćući na njegove stvari koje su pokušale reći 'zauzeto', parkirale na stijenu, tek malo postrance, jedva dva metra od njegovog ručnika.

Bio je ljut. On to nikome ne bi napravio. Plivajući polako natrag, dvoumio se da li da od muke odmah pokupi stvari i zbriše, ili da učini baš suprotno: izloži se pred njih što napadnije može, pa neka ga se nagledaju ili se pak dajbože pokupe od užasa budući da se same ne svlače.

Doplivao je do obale još se ne odlučivši. Mogao je sada babe bolje odmjeriti.

Zaprepastio se. Jedna od njih dvije bila je - o, da - susjeda koju je bolestan morao slušati kako pod njegovim prozorom satima melje o receptima i još usput o tome kako su neki ljudi odvratni i što si sve dopuštaju.

Nizašto na svijetu ne bi se sad popeo gore na stijenu i izašao gol pred nju.
No way.

Ali...što će sad?
Otplivao je ponovo prema pučini. Sva sreća, barem ga nije skužila, bila je prezauzeta mazanjem kreme za sunčanje.

Plivuckao je naokolo, u neviđenoj pat-poziciji.
Jer babe su se samo sunčale, uopće nisu pokazivale namjeru da uđu u more što bi on onda možda mogao iskoristiti za diskretni bijeg. Povremeno bi otišle do ruba stijene, malo se namočile i odmah vratile na položaj. Situacija je bila beznadna.

Postajalo mu je sve hladnije. Promatrao je okolne stijene. K'o za inat bio je vikend i sve su bile pune ljudi. Da sad nekima od njih tamo dođe i ovako gol izađe na njihovu stijenu kako bi se osušio i ugrijao?
Nikad.

Ali cvokotao je od zime.
Lijevo od stijena bila je mala lučica s kafićima. Desno je bila glavna plaža. Ne može ovakav tamo.

Ostala je jedina nada: baba koja toliko priča o receptima valjda u nekom trenutku mora krenuti praviti neki ručak! Ali kad jebote??

Onda se, onako promrzao a proklet na neizlazak iz mora, sjetio one stjenčuge koja viri iz mora na pola puta od obale do otočića sa svjetionikom. Uspentrat će se nekako na nju i ugrijati. Ali bilo je do tamo dvadesetak minuta snažnog plivanja. Krenuo je, nije imao izbora.
Svako malo se osvrtao hoće li se okrutne babuskare ipak smilovati i otići.

I jesu. Baš u trenutku kad se polumrtav nekako ipak domogao stjenčuge usred mora...

Dan poslije, i onaj idući, ležao je u mračnoj sobi s visokom temperaturom neprekidno kašljući. Nešto vremena uspijevao bi malo i spavati, ali uglavnom je buljio u zid. Povremeno bi netko ušao i donio mu čaj. I toplomjer.

Brojao je pauke po stropu. Na zidu iznad njegovog kreveta bila je i jedna stonoga. S terase se čulo nešto o paprikama.

četvrtak, 03.03.2016.

Rudlavi

Rudlavi je otišao, a ja naručio još jednu kavu. Običnu, kratku. Ne stavljam šećer, gorko treba ostati gorko. Usprkos tome, kavu malo promiješam. Ne znam zašto, valjda hoću biti poput svih drugih.

Buljim zamišljeno kroz prozor, na ulicu koja je inače zagušena prometom. Ali nedjelja je predvečer, i k tome stisla zima, snijeg i led, pa nema skoro nikoga, pustoš.
Pustoš poput mene.

Rudlavi je zadnjih mjeseci rijetko u ovim krajevima. Već sutra opet odlazi. Danas je bio donio veliki svežanj fotografija.
Kad je otišao na WC, pomislih kako bih trebao jednu ukrasti. Mogao bih ga ja jednostavno i pitati, on bi mi svakako dao. Ali bilo mi je neugodno, bojao sam se da bi teško shvatio razlog.
Ili sam se bojao da bi ga lako shvatio.
Fotki je zaista bilo mnogo, neke vrlo slične. Rudlavi nikad neće uočiti da jedna nedostaje, nije uostalom on od onih sistematičnih frikova, od onih ljudi-kataloga.
No dok ja biram i oklijevam, evo njega natrag. Tiho se opsujem nesposobnog.

Ali nije prošlo ni pet minuta, a bog fotografija i lopova pruži mi još jednu šansu: Rudlavom zazvoni telefon, muzika iz zvučnika je glasna a broj na ekranu važan, i on iziđe van na hladnoću.
Uzmem fotke, prevrtim ih još jednom na brzinu, zdipim jednu, gurnem u džep jakne, vratim ostale na stol.

Rudlavi mi, smrznut, prenese pozdrave od svoje drage.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Nekog proljeća prije nekoliko proljeća moj mi prijatelj Rudlavi ozareno odaje tajnu da mu se gadno sviđa jedna plava. Viđa je često na njezinom radnom mjestu, kao mušterija. Mala ga, eto, fascinira cijelim popisom osobina.

Početkom ljeta od Rudlavog stiže izvještaj koji sadrži činjenice koje nepobitno dokazuju da simpatije između njega i plavuše nisu tek jednosmjerne. Već je umalo pao i poziv na piće nakon posla, ali su se u zadnji čas ispriječile neke glupe tehničke okolnosti. Ali Rudlavom nešto govori da bi ona bez sumnje bila pristala.

Ljeto je, godišnji odmori i to, viđanje se privremeno prekida. Ali Rudlavi je spreman kao zapeta puška, neće on više ni sekunde čekati, čim se mala vrati ide on u glavu, prvi radni dan!
"Dok smo na štihu, ne!"

Ima tih nekih ponedjeljaka, ponekad baš u kasnom kolovozu ili ranom rujnu, kad saznamo da više nismo na štihu.
"Čuj, drag si mi, ali nisi mi bio jasan. Uopće nisam više kužila dal' ti išta hoćeš. Ne volim ta hoću-neću sranja. Sto godina čekat da se netko dogovori sam sa sobom. Gle, imam dečka sad i..."
Dovršila je ovu i rekla još nekoliko rečenica, ali Rudlavi ih više nije mogao čuti.

Te jeseni moj kompa Rudlavi pao je sasvim nisko. Poznate i nepoznate, sve što se kreće, ispitivao je - nakon što bi im do detalja ispričao svoju priču - samo i uvijek jedno: misle li oni da postoji još ikakva šansa? Ikoji promil? Ikoji magični rasplet?
Vukao je i neke poteze o kojima ovdje neće biti riječi.

Te zime, oštre i surove, moj ortak Rudlavi postao je zombi. Zbog teške depresije izazvane fiksacijom završio je na psihijatriji.

Kad je opet stiglo proljeće, mogli ste povremeno sresti ostatke Rudlavog kako, koliko-toliko skrpani, zamišljeno hodaju gradom. Mogli ste ih tu i tamo pozvati i na kavu. I čak se prvih nekoliko gutljaja i dobro zajebavati, kao nekad. A onda bi vam ostaci Rudlavog počeli pričati jednu priču, koja možda ipak još nema završetak i...

Tad mi je nešto palo na pamet. Možda glupo, možda i ne baš izvedivo, ali moralo se pokušati.
Budući da su ostaci Rudlavog zbog svog stanja bili sasvim izgubljeni za ostatak ženskog roda, odlučio sam ih ja upoznati sa što je moguće više žena koje sam poznavao. Svima do kojih se moglo doći.

Što meni i nije najlakši mogući zadatak: niti sam nešto posebno društven, niti sam baš omiljen među ženskim svijetom. Zapravo, ako ćemo pošteno, stvar je upravo obrnuta: ja sam kontejner za odlaganje ženskog popizditisa.
Jedan od onih raznobojnih pred zgradom.

Ipak, unatoč svim otegotnim okolnostima - od kojih je jedna od većih bila i njegova nevoljkost da ga se ikamo odvuče - prionuo sam na posao. Pošlo mi je za rukom upoznati ga idućih mjeseci s desetak ili više dama. Neke su bile i više ili manje zauzete, nema veze, bilo je važno da ostaci Rudlavog ponovo barem malo sudjeluju u bilo kojoj vrsti žensko-muškog komešanja.

Na početku su se, kako sam i očekivao, događale katastrofe. Ostatke Rudlavog jedino je zanimalo ispričati svoju priču i iskoristiti priliku saznati i žensku procjenu svojih preostalih šansi. Cure su manje ili više kolutale očima.

Ali kod pete ili šeste dame nešto se pokrenulo. Rudlavi je počeo polako lijepiti svoje krhotine. Nisam naravno potpuno siguran koliko je na to utjecalo moje brutalno provodadžijstvo a koliko možda nešto sasvim drugo, ali znam samo da je sa sedmom gospodičnom Rudlavi već otišao u kino (izbor filma bio je doduše takav da sam se pitao ne bih li možda trebao hitno obustaviti cijeli plan!).

Bile su onda još neke, i došlo je ljeto. Ako se smijem malo pohvaliti, fatalnu plavu Rudlavi jedva da je još spominjao.

Jednog ranoljetnog popodneva primio sam neočekivan poziv na kavu. Stigao je od jedne moje inozemne poznanice, koja je bila na proputovanju prema moru i imala vremena za jedan ekspresni susret. A kad već toliko pričam, nek bude rečeno i to da je riječ o jednoj vrlo odrešitoj, kritičnoj pa čak i strogoj gospodični čvrstih uvjerenja i, što je najnezgodnije, vrlo izražene znatiželje. Nek bude na svjetlo dana izneseno i priznanje da se, dakle, rečene dame - ja pomalo bojim.

Pa mi onda drugo nego da priznam i to da sam tom prilikom - po prvi put nakon dugo vremena - Rudlavog (za kojeg se uostalom više nimalo nisam bojao) pozvao ne zbog njega, nego zbog sebe. Kako bih malo, jelte, neutralizirao inozemku.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Uzmem fotke, zdipim jednu, gurnem je u džep jakne, vratim ostale na stol.

Rudlavi mi, smrznut, prenese pozdrave od svoje drage.

Ispriča se što ne može duže ostati, doći će opet brzo, već početkom proljeća.
"Drži se buraz! Nemoj zaglavit negdje u snijegu!"
"Ne bum, bez brige! Stegni, stari! Mejlamo se!"

Rudlavi je otišao, a ja naručio još jednu kavu. Običnu, kratku. Ne stavljam šećer, gorko treba ostati gorko. Usprkos tome, kavu malo promiješam. Ne znam zašto, valjda hoću biti poput svih drugih.
Buljim zamišljeno kroz prozor, na ulicu koja je inače zagušena prometom. Ali nedjelja je predvečer, i k tome stisla zima, snijeg i led, pa nema skoro nikoga, pustoš.
Pustoš poput mene.

Iz džepa jakne izvadim fotografiju. Šestomjesečna beba rasteže se u kinderbetu. Smješi se. Oko nje igračkice. Uokolo šareni zidovi dječje sobe.
Iza kojih tamo negdje huči jedan veliki europski grad.

Promatram bebino lice. Te oči....pa maloprije sam s jednim takvim očima ovdje pio kavu.

Misli mi odlutaju....mogu li ja, vjetropir i vagabund, jebivjetar i niškoristi, ja iza kojeg na svijetu po svemu sudeći neće ostati ama baš nikakvog traga...smijem li si ja možda umišljati kako sam eto ip..
Prekinem misao.

Spremim bebu u džep.

Pusta ulica s druge strane prozora odjednom kao da je malo oživjela. Pa malo više. Oho, kolona automobila! Oho, krkljanac! "Ljudi se vraćaju s vikenda", kaže netko u bircu.

Tate vraćaju djecu mamama, pomislim ja.

srijeda, 02.03.2016.

Tulum

Tulume po stanovima ne volim pretjerano. Obično mi bude kao u nekoj mišolovci. Pa ipak, kada Štajner javi da opet spravlja nešto za svoj rođendan, ponekad dođem. Oko Štajnera se uvijek vrte neke žene, bude mu ih pun stan. I ima okej frendove.

Štajner nešto muti s tim svojim rođendanom. Tijekom godina sam to uočio. Nikad nije u isto vrijeme, rastegao se već u tri godišnja doba. A znalo se dogodit i da mu u istoj godini bude više puta.
Sumnjivo mi je to, ali sasvim je moguće da postoje i ljudi kojima tako padaju rođendani.

Pozvonim, on mi otvara i ja mu pružam flašu vina koju sam kupio tu dolje na trafici. Gledamo jedan u drugog sa sažaljenjem: ne znaš tko izgleda lošije i iscrpljenije. Nikakvo čudo - ja dolazim direktno iz Italije, nisam ni išao kući, da jesam nitko me više ne bi natjerao opet van.

(Držao sam neki bezvezni tečaj nekim Mlečanima. Venecija me uvijek pomalo oneraspoloži: sic transit gloria mundi. To već odavno i nije grad - koji ima svoju urbanu dinamiku i odvijanje - nego tek fascinantna ali prazna ljuštura, najobičnija razglednica, najobičnija destinacija. Ništa se u njoj ne zbiva osim što gramzivi merkantilisti naplaćuju idiotima s fotoaparatima sedam eura za kapučino. Slično prokletstvo zadesilo je uostalom i Dubrovnik: nekdašnji ljuti neprijatelji - kao što to uvijek s neprijateljima biva - kad-tad počnu opako sličiti jedan drugom.

Samo što će Venecija barem potonuti.)

Ni Štajner nije odmorniji: tek to jutro stigao je s puta u Bugarsku i Pančevo. I još je u Šidu ispred dućana popio pivo s Radosavljevićem. Štajner je s putovanjima uvijek imao više sreće nego ja.
A sad već tulumari.

Žene su opet u dvotrećinskoj većini, taman dovoljno za ustav. Samo dvije ne znam od ranije, Štajner nas začas upozna.

Kasnije, kad su sve žene (i onih par dečki) već proplesale, nastupio je trenutak da se pravi muški - Štajner i ja - iskradu i na internetu provjere sportske rezultate. Dok čekamo da se dignu windowsi, on me upita:
I? Kaj kažeš za ove dvije nove? Bi koju?
"Da" odgovorim. "Obje".
Jednostavno sam preumoran da ustanovljujem ikakve razlike i koja mi se više sviđa i zašto.

"Ne može obje", uzvrati on.

Htio sam ga pitati zašto zapravo ne može, ali ga umjesto toga upitah zašto nije postao pisac.
Zato što, odgovori Štajner, slabo razumijem to što pričam, a ono što napišem skoro uopće ne razumijem. Evo neki dan je trebalo da potpišem jedan ugovor. Učinio sam to, a onda opet sve pročitao. I bilo mi je sve jasno, osim mog potpisa. Njega nikako nisam shvaćao.

"Mora da je on neka metafora", pokušam ja pomoći.

"Izgleda", zaključi on. "Šta si igrao na Leverkusen?"
"Oba daju gol"
"Tri nula. Sorry buraz".

Kad se vratismo, u sobi se društvo ljuljalo na nešto lagano. Frajeri su se bili već dobrano aktivirali. Od ove dvije nove, jedna je bila uhapšena, druga je plesala sama. Ali ja ne plešem trijezan, a ionako su me zanimale samo u tandemu.

A k tome sam imao dojam da se njoj sviđa Štajner.

Izađoh na balkon da vidim ima li zvijezda ili vještica na metli. Ali nebo je bilo zaključano.

Hladno je i pomalo se bojim visine pa se vratim unutra. Jedna mala smeđa - jedina od prisutnih s kojom sam ja upoznao Štajnera a ne obrnuto! - sjedne kraj mene da se malo odmori. Priča mi što joj se sve izdogađalo otkad se nismo vidjeli. Razočarana je muškim rodom općenito ("nevjerojatno kako su to glupa stvorenja, zar im baš sve moraš crtat?"). Čini se i pokojom ženom. Onda zasvira stvar na koju ona voli plesat pa se digne.

Zgrabim šaku nekog bugarskog čipsa pa odem u kuhinju još oskrnaviti Štajnerove zalihe piva za crne dane. Krenuh se potom vratiti među ostale, ali spazim kako je na 'mojem' kauču Štajner krenuo u akciju koju sam naslućivao i za koju mu dajem odlične izglede.

Pa odlučim u kuhinji popiti to pivo. Piva, knjiga, žena, to je ono čega je kod Štajnera oduvijek bilo u izobilju.

Ali preumoran sam da čitam.

utorak, 01.03.2016.

Večera

Zadnji put kad smo ovde jeli morali smo neko vreme na šanku da pijemo šnaps dok se ne oslobodi neki sto. Ovog puta restoran beše skoro prazan, iako se nalazi na izuzetno prometnom mestu.

Seli smo u sam ugao, uza zid koji je u celosti prekrivala neka ogromna slikarija. Iako nisam nešto posebno vizuelan tip, a niti spadam u umetničke eksperte, slika me veoma privukla. U polutami ne uspevam da pročitam potpis, neko nemačko prezime, ali vidim da je godina 1985. Scena mora da je iz 16. ili 17. veka, seoska gostiona, pred njom ljudi piju, pevaju i igraju. Nekoliko lica proviruje iz unutrašnjosti gostione, gledaju šta se napolju dešava. Među njima i jedan odvratan lik, verovatno krajnje surov i agresivan, sasvim bez osećanja; ne sećam se da sam igde video dojmljivije prikazanu bitangu. A napolju ima i mladih i starih. Dve najstarije žene sasvim su patuljaste - kad ih duže posmatraš na momente bukvalno ne znaš da li su babe ili bebe - i o njima dvema brinu se ljudi oko njih. Odličan motiv. Svirači pomalo kao da dolaze iz pakla, ali celo društvo se sjajno zabavlja.

Listamo menije. Cene su paprene u poređenju sa zagrebačkima, ne znam računa li se ovde u Salcburgu ovaj restoran među skuplje. Deo grada gde se nalazi u svakom slučaju spada u finije. Bilo kako bilo, ionako profesor inzistira da nas počasti.

Korpulentna kelnerica pušta nas neko vreme da odaberemo, a onda dolazi i zapisuje porudžbinu. Kao velikog ljubitelja jezika, zainteresovala me fraza koju upotrebljava: "Šta bi smelo da se donese za gospodu?" Pomislim kako je ovaj nemački restorana, gostiona i prodavnica, nemački ljubaznosti radi dobrog posla, prilično arhaičan čak i za njihove lepo uređene prilike. Kao da dolazi iz vremena koje prikazuje pomenuta slikarija na zidu.
Pošto je istovremeno, verujte, nemački fudbalskih navijača na koje smo naleteli pre večere, navijača koji su išli na organizovanu tučnjavu s bečkim huliganima na nekom dogovorenom parkiralištu, veoma savremen....

Kad je stiglo piće, začudim se zašto profesor pije mineralnu, pitam ga da nije možda bolestan, uvek je bio pivopija. Ispostavlja se da je katolik i da četrdeset dana neće da pije. Ne bi to nikad uspeo da pogodim, intelektualaca ne znam baš mnogo kojima znače te stvari. Na sreću, Manfred ne spada u to društvo i već trusi svoju kriglu, tako da ne moram jedini da pijem.

Rekoh, fini je ovo kvart. Pa ipak, profesor mi odaje javnu tajnu: ovde u ovoj istoj zgradi, gore drugi ili treći sprat (a možda i oba), mogu da se unajmljuju ženska tela. Dodaje da to, osim adrese, nema direktne veze s restoranom. Interesantna zgrada, kažem, pošto sam video na njoj i table advokata, zubara i psihijatara.
Onda pomislim kako se cena iznajmljivanja ženskog tela i cena zakupa psihijatrovih ušiju verovatno i ne razlikuju preterano jedna od druge. Kažem to naglas a ova dvojica se razvale od smeha...

Posmatram profesora za to vreme, retko se smeje pa da i to vidimo. Uopšte, nekako on i ja kao da zapravo nikad nismo "kliknuli", iako imamo slične interese, čitamo iste časopise i slične knjige. I nije velika generacijska razlika. On je inače vrlo uspešan i ugledan, doktor nauka, predaje po univerzitetima. Kad smo kod toga, ovaj restoran možda je mesto gde se takvi i okupljaju, jer primetio sam na ulazu brošure o sledećim gostovanjima u Literaturhausu, biće tamo raznih pisaca, iz Nemačke i Austrije, ali i okolnih zemalja, pa čak i jedan Rus. Ali ovde se, za razliku od Zagreba, za takve stvari naplaćuju ulaznice od oko pet evra. Živeo besplatni Ogrizović!

Korpulentna kelnerica donela je hranu. Meni bečku šniclu i pomfrit, ja nisam neki gurman. Ovoj dvojici nešto lovačko, specijalitet.

Ne znam, možda je profesor za mene malo preklasičan, a ja za njega pre... ono drugo. Ali ko zna, možda bi mene mnogi doživeli baš ovako kao ja njega, tako da ne znam... Izgleda mi kao da je profesor malo nesrećan. On je inače iz Minhena, i moguće da mu je u Salcburgu, gde zadnjih godina živi, malo tesno....

Manfred je sama suprotnost! Živahan, prava vatra! Nije studirao, ali mnogo čita, svašta ga zanima, k tome neverovatno pronicljiv lik. Mnogo je rizikovao u životu. Nekoliko puta i skoro propao. A kada je pre dosta godina kupio jednu veliku kuću u nekoj pripizdini u jednoj alpskoj udolini, s namerom da je preuredi u gostionicu s petnaestak soba, smatrali su ga budalom, pa čak mu se i podsmevali. Jer u tom malom predelu, sem jednog lepog vodopada, zapravo nije bilo ničega osim par manjih tvorničkih hala i pašnjaka za krave. Čak je i do najbliže uređene smučarske staze bilo više od dvadeset kilometara.

Ali Manfred je imao svoj plan.

Kad je jednog aprila njegov Gasthaus napokon otvoren, dugovi su bili već zaista veliki. Nije baš pomogla ni činjenica da prva dva meseca niko, sem Manfreda i žene, u njemu nije proveo noć, ako ne računamo nekoliko lokalnih vucibatina koji su je u nekim prilikama proveli dole za šankom. A nije mnogo koristilo ni to što ni njegova žena nije mogla da se privikne na život u pizdi materinoj, pa se lepo pokupila i otišla. "Nisam tada mogao da joj ponudim ništa sem lepog neba", objasni Manfred pa otpije malo piva. "A nisam ni bogznašta u krevetu".

Sad je bio red na mene da prasnem u smeh...! Profesor je začudo bio suzdržaniji....ajde da uzmemo da je verovatno smeh potrošio malo pre...

Manfred je, kažem, imao svoj plan. Septembra iste godine u pomenutoj varošici otvorena je nova savremena bolnica. Ni stopedeset metara od njegovog Gasthausa. Izračunali su da će, ako ju smeste baš tamo, najbolje da pokriva ceo taj region i sve te smučarske staze predaleko od većih austrijskih i bavarskih gradova. Manfred je znao za tu odluku. Od decembra do aprila sve slomljene kosti celog područja nameštane su i operisane stopedeset metara od Manfredove gostione. Dolaze familije povređenih, trebaju smeštaj.

A i nebo je lepo.

Kelnerica nam nosi još piva. A profesoru kafu, pošto je već pojeo jelo. I tiramisu.

Za nekoliko sledećih zima uspeo je Manfred da poravna sve dugove. Ni letnji period više nije bio prazan hod, imao je odličnog kuvara pa su i domaći često ručali kod njega. Kao i poneki turist s vodopada.

A onda je došla jedna posebna smučarska zima. Tri planine dalje desilo se nešto što mu je poprilično promenilo život.

Jedan posebno dragoceni lom.

Tačnije njih nekoliko. Na telu jednog od najvažnjih ministara u vladi jedne važne evropske države.

Hitno je operisan i morao, pre nego što ga prevezu kući, neko vreme da se oporavlja baš ovde, stopedeset metara od Manfredove gostione.
Iste večeri na malo selo u manje atraktivnoj alpskoj udolini započela je najveća invazija u njegovoj viševekovnoj istoriji. Televizijske kuće, novine, radio, agencije, svi oni slali su svoje ljude po ekskluzivne izveštaje.

Manfred je u magnovenju ostao bez slobodnih soba, pa onda još iselio i iz svog apartmana skupo ga ustupivši jednom reporteru. Zaposlio je hitno još ljudi dole u restoranu.
"Morao sam nekih noći da obilazim sve lokale u okolnim selima i da ih ubedim da mi prodaju svoje flaše žestokih pića. Neverovatno koliko ti novinari mogu da piju."

Zadnje noći, seća se, nisu mu ni dozvolili da zatvori šank. Prosto su ga zakupili do jutra, sa celokupnom sadržinom.

Idućeg proleća žena mu se vratila.

(Što je, uzgred, stvorilo određene komplikacije o kojima neću ovde da pričam...) Sada mnogo putuju. Meksiko, Turska, Argentina. A na kupanje u Dalmaciju.

Pojeli smo i mi svaki po kolač, i došao je čas da polako idemo. Restoran se za to vreme ipak već malo napunio.

Bio sam malo pod gasom. I bio sam jako sit.

I bio sam nekako srećan što nije trebalo ja o sebi mnogo da pričam.

<	ožujak, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (5)
Ožujak 2016 (20)
Veljača 2016 (14)
Siječanj 2016 (8)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (9)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (5)