bromberg
četvrtak, 30.06.2016.
Starica
Zaista ne mogu reći koliko joj je. Kad sam je prvi put primijetio, a ima tome sigurno petnaestak godina, već je bila vrlo stara i hodala uz pomoć štapa. Ne bih se iznenadio da je do danas prešla i devedesetu.
Svakog jutra, ne onog ranog jutra nego već bliže prijepodnevu, išla bi tako polako hodajući sa svojim štapom, i obavljala kupovinu. A onda bi se, viđao sam to tako često, na malom kvartovskom trgiću ispred kioska nalazila, kao po dogovoru (a možda katkad i po dogovoru), s još dvije a nekad čak i tri svoje stare vršnjakinje, pa bi održale svoj dnevni kružok.
S vremenom sam spazio da je kružok postao razgovor udvoje. Starica sa štapom dnevne je teme pretresala samo još s jednom jako pogrbljenom bakom, onu treću i četvrtu staru gospođu više nikad nisam vidio.
Otprije tri godine starica pred kiosk dolazi sama.
Nekako baš u to vrijeme u njemu je počela raditi jedna mlada cura, koja se sa starom gospođom vrlo brzo sprijateljila. Kad starica dođe, iskomentiraju njih dvije sve najnovije događaje od kvartovske i šire važnosti, a premda baka nikad ne kupi novine, razvile su i poslovnu suradnju: prodavačica iskoristi staričin dolazak da skokne na WC u birtiju preko puta, dok joj stara gospođa čuva kiosk i - ako naiđe kakva mušterija - obavještava da će prodavačica začas doći i zamoljuje za malo strpljenja. Uskoro se cura vrati, preuzme natrag posao, a starica pročavrlja s njom još malo pa zadovoljno krene kući malim strpljivim koracima uz pomoć svoga štapa.
Jednog dana, dok sam iz spomenute birtije promatrao rečeni ritual, shvatio sam da cura najčešće uopće ne mora na WC u to vrijeme. Svejedno uvijek ode, pogleda se u špigl, pričeka malo, pa se vrati u kiosk.
Danas je kiosk iz nekog razloga ostao zatvoren. Baš ono...zaključan, zakrabuljen velikom roletom.
Stara gospođa nemirno je po malom trgu hodala amo-tamo, ne znajući što i kako.
Novine sam kupio dvjesto metara dalje, u novootvorenom lijepom prostranom dućanu sa svim mogućim svjetskim novinama i časopisima, i hrpom ostalih kiosk-potrepština, kod koketne sisate prodavačice koja uglavnom ne miče mobitel s uha. Izašavši, okrenuo sam se i vratio još po kaugume.
A tu mi je blizu i ona odlična pekara.
ponedjeljak, 27.06.2016.
Krivotvoritelj
Pričati o tom tipu nije nipošto laka zadaća.
Sa sigurnošću se zna toliko da je u početku, još kao student, krivotvorio prijevozne karte. Najprije tramvajske, a potom i one za vlak, kadšto i neke vrlo skupe. Falsificirati avionske karte uglavnom je izbjegavao, iako se i na tom području okušao nekoliko puta.
Novce nikada nije krivotvorio. Ne zato što on to ne bi mogao, nego je to podrazumijevalo određenu povezanost s miljeima koji mu se nimalo nisu sviđali.
U slijedećoj fazi bavio se krivotvorenjem umjetnina. Slika, skulptura, pa čak i konceptualnih tvorevina. Poznato je da je krivotvorio i jedan performans.
A to s umjetnošću počelo je tako da je, izgubivši namještenje profesora likovnog zbog krivotvorene diplome koja ga je umalo - po prvi put - koštala i zatvora, dao oglas da jeftino reproducira slike poznatih majstora. Stvar je bila išla iznenađujuće dobro, prehranjivao se time bez problema, čak je uspio nešto i uštedjeti.
A onda mu je jedan klijent, oduševljen njegovom reprodukcijom, naručio još dvije, ali uz molbu da ostanu nepotpisane. Pa ih odnio u aukcijsku kuću. Koja mu je za otkup ponudila trideseterostruku cifru od one koju je platio falsifikatoru. Reprodukcije su, za divno čudo, prošle kao originali.
Podrazumijeva se da su klijent, stručni povijesničar umjetnosti čija su specijalnost bila nestale umjetnine, i krivotvoritelj, najnadareniji falsifikator u cijeloj regiji a vjerojatno i mnogo šire, ubrzo razvili strahovit biznis. Uzdigli su krivotvorenje na dotad neviđenu razinu, profesionalno se udruživši i s još dvojicom eksperata za kemijski sastav i način pripreme srednjevjekovnih likovnih materijala.
Dok jednog prokletog četvrtka genijalni krivotvoritelj nije, vodeći mučan telefonski razgovor s nekom ljutitom ljubavnicom i usput radeći na Vermeeru, sasvim zaboravio da je bjelilo iz 20.st. koje mu je trebalo za jedan od idućih radova privremeno stavio među bočice za 18.stoljeće.
Što su nekoliko mjeseci kasnije otkrili majstori iz jednog laboratorija u Hamburgu.
U razotkrivanju cijelog poduhvata policija i sudovi nisu imali milosti, a bilo je i ozbiljnih prijetnji kupaca kojima je ispraznio novčanike.
Trebalo je tri i pol godine da ga naposlijetku ipak puste iz onog užasnog zatvora, godinu i pol prije isteka pune kazne. Kao nadoknadu dijela štete, pokupili su mu svu imovinu. Izašavši na slobodu, počeo je od nule.
Na sreću, neki čovjek iz južne Europe koji je sa zanimanjem pratio cijeli proces, ponudio mu je posao restauratora negdje na Mediteranu. Nije ga pritom uspio natjerati na svečanu zakletvu da više neće krivotvoriti, ali je falsifikator ipak obećao da više nikad neće djelovati na području umjetnosti. Kompromisom su obje strane bile zadovoljne.
Po posljednjim saznanjima, krivotvoritelj se uspio opet dići na noge. Njegovim restauratorskim radom poslodavci su prezadovoljni. Unio je i neke novosti u oživljavanje fresaka, a priča se da mu i pri spašavanju skulptura nema ravnog i da je pritom otkrio neke stvari koje dotad nikom nisu ni na pamet padale.
Spasio je i jedan performans te uz to i dvije video instalacije.
Predan i pošten u profesionalnom radu, svoju najveću strast - krivotvorenje - ostavio je za ono što oni filozofijski nastrojeniji nazivaju egzistencijalnim ostatkom. Krivotvorio je, među ostalim, dva prijateljstva, jedan ljubavni odnos, jednu mržnju, dvije putovnice i još nekoliko iskaznica. Vozi se k tome na krivotvoreno gorivo a ponekad se, subotom, događa da krivotvori i vlastiti izgled.
Njegovo ime? Identitet? Nema smisla govoriti o tome, jer odavno je krivotvoren.
ponedjeljak, 20.06.2016.
Nezgoda
Mala nezgoda dok sam danas prolazio kroz park: neko dijete koje se u igri nakratko otelo maminom nadzoru....direktno me pogodilo kamenčićem! Nehotice.
Vidjelo se da je dječačića odmah preplavio neki nelagodan osjećaj, a i mama je dotrčala ispričavajući se i vičući na sina.
Iako me zaista malo zaboljelo, samo sam se nasmijao, užasnutu mamu umirio s "ništa, sve je u redu", a klincu namignuo i rekao "buš pazil drugi put, ne?" na što je mali poslušno klimnuo glavom i zbrisao u pješčanik.
Poanta...?
Vjerovali ili ne, ako je istina ono što se trenutno priča na šankovima oko kojih se okupljaju frajeri kaj se kužiju u te stvari, opisana scena je na najdirektniji mogući način povezana s jednom pra-scenom koja je izgleda bila odlučujuća za postanak čovjeka i njegovo odvajanje (uzdizanje?...propadanje?...) od životinjskog svijeta...!
U nekom trenutku, dogodilo se da je neki naš davni pra-predak bacio nekamo neki kamen i - ovo je ključno - pogledao za njim.
Pogled koji prati bačeni kamen, dojam o učinku i dojam o mogućnosti obavljanja radnje u kojoj se ne nalazimo neposredno, od čijeg smo odvijanja i učinka na određenoj distanci, ponavljanje tog procesa i počeci "baratanja" rečenim dojmovima i njihove "prorade", izgleda da su bili impulsi koji će kasnije biti krivcem za nečuveno širenje horizonta i isto tako nečuven razvoj moždanih akrobacija, koje će na kraju "biće" i "okoliš/okolinu" postaviti u potpuno novi odnos i ovo prvo temeljito emancipirati od ovog drugog.
A tu smo onda jako blizu antropologijskim definicijama čovjeka.
Eto, nezgoda :)
Da ne prodje bez muzike
petak, 17.06.2016.
Dečko
Tu sam negdje točno na polovici petog desetljeća
I pita me danas nova prodavačica
"dečko imaš li ti karticu za bodove?"
A kako drukčije da me i oslovi
Kad smo odrasti svi pokušali
I nitko nikad nije uspio.
Na radiju
četvrtak, 09.06.2016.
Muzika. Kaj drugo.
ponedjeljak, 06.06.2016.
Ljubav
Za ljubav nije dovoljno da se ljudi pronadju. Moraju se u nekoj mjeri i izmisliti.
U tome i jest problem: imaginaciju ne možemo držati u glavi zauvijek. A ono što smo zamislili, i ono što je zamislio onaj drugi/druga, toga naravno nema, niti je ikad igdje postojalo.
