bromberg
nedjelja, 15.05.2016.
Capricciosa
Sjela je na klupu u parku
Mala prljava djevojčica.
Vadi iz svakog džepa kovanice
I pokušava ih zbrojiti
Ali stalno mora brojati iz početka.
Onda dolazi čovjek
Taman namršten ljut.
Sjeda kraj nje i uzme joj novce.
Zbrojio je sve isprve
Pa njoj psujući zalijepio pljusku
I otišao.
Pojeo sam predobru pizzu
Ogromnu sočnu bogatu njamm
Na lijepoj terasi s pogledom na park.
Sad sam već na pješačkom prijelazu
Na kojem čekamo zeleno svjetlo
Uplakana prljava djevojčica i ja.
Sumrak
Paškval se još jednom pogledao u špigl, vođen slabom nadom da će mu odraz ipak dati kakav-takav argument da još malo odgodi stvar. Vraga, mora se ošišati, zarastao je preko svake mjere.
Dohvati jaknu i krene. Tek što je zakoračao ulicom zastane, gurne ruku u džep, pa u drugi, okrene se i vrati kući. Zaboravio je novce: brijač voli da mu se plati.
Drugi pokušaj bio je uspješniji utoliko što se vratio već s izlaznih vrata, uštedjevši tako nešto na vremenu. Ovaj put krenuo je bio bez telefona. A nikad ne znaš, možda Ida nazove.
Napokon potpuno opremljen – uzeo je sad čak i knjigu za slučaj čekanja u brijačnici - otpravi se prema gradu. Već sto godina šiša se na istom mjestu, pronašao je tog brijača nakon što mu je ona sisata frizerka postala već sasvim nepodnošljiva. Žena megafon! Žena stadionski razglas! Što veće sise to jači glas (i neumorniji!), valjda. A još k tome je žena personificirani Narodni radio i Večernjak u jednom.
A ovaj brico šuti i radi. Reklo bi se i da je pomalo zamišljen. U svakom slučaju jeftin i brz. Paškval se, na užas ženskog svijeta, uvijek dao šišati jednako: mašinom skinuti svu kosu, do par zadnjih milimetara. A brijač bi ga zgotovio za nekoliko minuta.
„Sad ste mirni šest mjeseci.“
Trideset kuna, Paškval bi uvijek dao četrdeset.
Izašao je iz prepunog tramvaja pa se vratio tri zgrade unatrag do brijačnice. Imao je što vidjeti: izlog prekriven novinskim papirom a kod kvake ulaznih vrata isprintano 'zatvoreno zbog preuređenja'.
Jebote, ode i brico.
Paškval bijaše baš razočaran. Skoro pa ljut. Susjedni lokal, odmah do netom propalog frizeraja, bio je kafić. Nekad je to bilo simpatično mjesto, ali otkad su ga prije dvije godine preuredili u nekakav fensi loundž dizajn kurac palac, Paškval u njega više nije ulazio. A ni stari brico već duže nije dopuštao da se red za šišanje čeka u birtiji, „to stvara zbrku“.
Ovaj put Paškval uđe. Popit će kavu a možda znaju i što je bilo s brijačem.
Nađe si mjesto za šankom, između dva yuppieja s jedne strane i neke ultra sređene pičke dugih nogu s druge. Pomisli kako mora da su negdje u blizini otvorili centralu neke lihvarske institucije. Neraspoložen na trenutak što i njemu švicarski franak ne kupi takvu obleku – ali kad razmisli, znao bi on potrošiti lovu mnogo bolje - naruči kafelato.
Dok mu je šanker pružao šalicu, Paškval iskoristi priliku i upita kad je zatvorio brijač. „Evo nema ni tjedan dana“. Šanker se pokazao iznimno dobro obavještenim: kad je Paškval promrmljao nešto o krizi (ne sjeća se sad je li pala i riječ 'globalna'), bi promptno ispravljen – „ma kakva kriza, imao je stari prometa, mi se svi šišali tamo“ (Paškvala bi zapravo zanimalo tko su to 'mi', ali pusti konobara da priča)“Nego uništili ga oni njegovi, samo ne znaš koji.“
„Tko njegov? Koji?“
„Pa ona dva debila, sinovi. Jedan džanki, drugi kockar. Kako će išta para ostat u kući kraj njih dvojice...“
Paškvalu se raspoloženje sasvim pokvari. A i nije mu bilo baš jasno. Kako onako finom čovjeku deca mogu ispast takve bitange? Uostalom tko zna, možda kelner voli pričati priče...
„Ne bih se ja prijatelju iznenadio ni da je stari u nekom sanatoriju završio. Znaš kojem, psihičkom.“
Paškval požuri sa srkanjem kave. Postaje mu sve nelagodnije ovdje. Em je šanker s njim prešao na 'ti', em su već i prijatelji! Sad mu je krivo što nije platio odmah, ovako će morat još učvršćivat prijateljstvo. A još ga i fensi koka slijeva nepogrešivo gađa cigaretnim dimom, pri čemu je Paškvala najviše živciralo što mala gotovo da uopće ne puši, samo drži tu pljugu kako bi zaposlila ruku.
„...ili ga je jedan od one dvojice raspalio po tikvi kad je stari uskratio lovu“, dometne šanker miješajući neki koktel.
Neki zabavnjački hit sa zvučnika (šanker tu doduše nije sasvim kriv, naprosto je jedna donedavno relativno podnošljiva radio stanica otišla u kurac) i stravičan prizor kad se ona dvojica cool afterwork yuppieja počinju zibati prikljuičivši se hitu, bili su kap koja prelijeva čašu. Paškval zgotovi kavu, plati bez trinkgelda, odmori još sekundu sasvim neprimijetno oči na pičkinim nogama i ode.
Nije se osjećao dobro. K tome je počinjao i sumrak. Paškval nije volio sumrak. Uvijek bi se rastužio, i za mnogo boljih dana. Sad kao da mu se duša naježila. Nije bio sasvim svoj. Vlastiti grad postajao mu je iskrivljen i stran.
Upao je u čudno stanje. Činilo mu se da grad pada pod neobranjivom najezdom konglomerata sastavljenog od četa konobara, lihvara i izvodjača eurosong-muzike. A da na izlazu iz grada, u nepreglednoj koloni koja bježi pred neminovnim porazom, prepoznaje i starog bricu. („sisata frizerka sigurno je ostala“, pomisli analizirajući svoje ludilo. "A ono tamo iza brice....jel ono tamo Ida?")
U tom sada izmijenjenom gradu valja mu pronaći novog brijača. Danas brijača, sutra psihijatra?
Onda se sjeti telefona: onako zaboravljenog u džepu jakne, zasigurno ga ne bi čuo da je zvonio. Ni u kafiću, ni sad u prometnoj ulici. Nema šanse da bi. No way.
Izvadi ga i pogleda zaslon. No unanswered calls. No messagges.
petak, 13.05.2016.
Večeras šutim
Večeras šutim
baš onako
suvremeno evropejski
na četiri jezika
plus dva dijalekta
Šutim nadahnuto
sintaktički besprijekorno
gramatički savršeno
a o stilu
da se i ne govori
Šutim učeno
iskusno
mudro
šutim s metodom
inteligentno
I bilo bi mi zaista neugodno
kad bi se saznalo
da ja
dok šutim
ništa ne prešućujem
četvrtak, 12.05.2016.
Jedna od starog majstora
"Ništa nam toliko ne odaje o nepoznatoj osobi kao ....čemu se i kako smije."
(Goethe)
četvrtak, 05.05.2016.
Ušna resica
Ne znam....dovoljno dugo već tumaram ovom našom 'prljavom balotom' (izraz je od Borisa Dežulovića), što tako uporno kruži oko te svoje zvijezde, i ništa nisam shvatio.
Možda ipak jedno. Kad opečemo prste, a nema vode ili nečeg hladnog u blizini, trebamo tim prstima pritisnuti ušnu resicu. Jedini rezervoar kakvetakve hladnoće, koji nosimo sa sobom. Pomogne donekle.
To sam naučio od jednog genijalnog istočnonjemačkog pisca, Ulricha Plenzdorfa.
Eto, to samo znam. Drugo ništa.
Intervencionist
Prošla je ponoć. Sjedim na svom novom radnom mjestu: za volanom auta parkiranog na prilazu lučici u malom ribarskom naselju u južnoj Turskoj čije ime, iz razloga koji će ubrzo postati razumljivi, ovdje ne smijem odati. Opis posla: četiri ili pet noći u tjednu provesti tako parkiran u ovom ili nekom od susjednih obalnih gradića, i pomalo trusiti alkohol. Jer ako bude potrebna moja intervencija, za nju moram biti pripit.
Na sreću (mada istovremeno i na određenu financijsku štetu), većina tih noći prođe bez intervencija. Probdijem ih tako pijuckajući, a ako mi se posreći kakva bolja javna rasvjeta u blizini parkirnog mjesta, vrijeme si kratim i kakvom knjigom, eto noćas imam uza sebe izvrsnu Seehaferovu biografiju Goethea, koja i sama po sebi ima literarnu vrijednost, napisana je uistinu sjajnim stilom.
Ja sam naime profesor književnosti. Ali već duže vrijeme u civilu. Predavao sam u nekoliko škola i gimnazija, zadnje namještenje bilo mi je u crnomorskom Trabzonu.
Teško je zapravo reći zašto sam promijenio branšu. Slaba plaća? Teško podnošenje tinejdžera? Kolega? Sistema? Svaki odgovor zasigurno je donekle točan. Ali duboki unutrašnji dojam govori mi da je prava istina ponešto drukčija. Neću dalje o tome.
Ono što mogu reći je da ova noć zasada protječe mirno. Tako bi trebalo biti i do kraja. Na snazi je status "zeleno", što znači da naša organizacija vjerojatno neće noćas djelovati baš ovdje. Ipak, te stvari brzo se promijene. Valja biti na oprezu.
Posao radimo u parovima. Pedesetak metara dalje, na drugoj strani parkirališta s kojeg puca pogled na prilaznu cestu, parkiran je moj večerašnji partner, iskusni Kivanc. Nekako volim kad me dopadne baš on; po prirodi stvari ja baš nisam vičan ovom novom poslovnom miljeu, a osim toga Kivanc je vrlo oprezan, čak i kad vam zadaje udarce koji će vas ozljediti, on pazi da sve bude s mjerom i bez ozbiljnijih i dugotrajnijih posljedica. Osim toga, odlično se snalazi u nepredviđenim okolnostima i tako obilato pomogne i partneru.
Iskapih limenku piva do kraja. Za kakvih pola sata otvorit ću novu. Do tada namjeravam još malo listati Seehafera. Volim europske pisce. Toliko me privlači ta Europa, a eto ispalo je da, ako ne računamo europski dio Istanbula, tamo još nikada nisam nogom zakoračio. A već mi je četrdesetpeta.
Možda zato ovo radim. Dio sam, prilično nisko pozicioniran ali ipak nekakav dio, velike organizacije za prebacivanje nesretnih ljudi u Europu. A stvari su, znate i sami, odnedavno postale kompliciranije i teže nego prije. Po Europi raznorazni jebeni nacionalni radnici zatvaraju gdje god mogu: eto Austrijci, Slovenci, Mađari, Makedonci, svi digli žičane ograde po granicama, banda jedna. Hrvati, Srbi i Grci doduše, ako je vjerovati izvještajima, nisu digli žicu, ali koliko pratim događanja, njima možda žica i ne treba, oni je imaju u glavi.
Nije da se mene sve to izravno tiče, moj zadatak je intervencija. Možda na neki način i bolje da su legalni putevi zatvoreni, više će tih nesretnika trebati našu organizaciju. Ne mogu reći da točno razumijem kako stvari funkcioniraju: znam samo da postoji nekoliko ovih tajnih lokacija s kojih se ljude manjim čamcima prebacuje na veće brodove ili barem brodice koje ih negdje nedaleko čekaju.
Ako se status sa "zeleno" promijeni u "crveno", to znači da se nešto upravo odvija. Da se Sirijce ukrcava. I da moram biti na vrhuncu opreza; ako se naime dok traje "crveno" na prilaznoj cesti prema lučici pojavi policijska patrola, moj partner (a to je večeras Kivanc) i ja promptno iskačemo iz svojih automobila i počnemo se svadjati, urlati i udarati. I to prilično divljački, kako to već razjareni pijanci čine, tako da policajci moraju skrenuti k nama. Za to vrijeme, drugovi iz organizacije mogu, prema potrebi, stvar okončati ili je prekinuti te zamesti tragove.
Otkad je država potpisala taj sporazum s EU (kojeg inače pozdravljam, ukidanje viza i mene približava toj Europi za kojom zaista žudim), policijske kontrole postale su vrlo učestale, i morali smo se potući već nekoliko puta. Dvaput sam završio u ambulanti, a više i ne znam koliko puta prenoćio u postaji. Na glasu sam već kao jedna od sasvim nepopravljivih pijandura. Kazne i troškovi nisu problem, organizacija sve podmiruje, a financijski bonusi za ozljede i pretrpljene udarce, zaista su više nego izdašni. Čak ako se i cijelog mjeseca ne dogodi nijedna intervencija, plaća mi je dvostruko veća od one profesorske. A s bonusima...neću odati, ali nema uopće usporedbe.
Ali ponavljam, ne činim to samo zbog para. Trpim te udarce (a poneki, eto, moram i zadati) i zato da ti ljudi odu onamo kamo žele. U Europu.
U kojoj ću im se jednom i sam pridružiti.
Pola tri u noći. Provjeravam mobitel. Ništa novo, i dalje smo na "zelenom". Otvaram novo pivo. U drugu ruku uzimam Seehafera. Nastavljam čitati sa označene stranice. Jesen 1786. Goethe je upravo, nikog ne obavijestivši, iskravši se neopaženo u pola tri u noći iz svog smještaja u toplicama Karlovy Vary, krenuo na težak i opasan put u Italiju.
