bromberg
utorak, 28.07.2015.
Dobro mjesto
Ma kako teško bilo, odbijam se zatvoriti u sebe.
Premda sam ja jedno sasvim dobro mjesto.
Ali znam to odavno: uokolo ima puno boljih.
nedjelja, 26.07.2015.
Usporedba
Nije dobro ni jedno ni drugo, ali ako se već mora birati ono manje loše, ništa je daleko bolje od svega.
utorak, 21.07.2015.
Opet
Opet sam eto propustio izvrsnu priliku da usta ostavim zatvorenima i pustim si muziku.
ponedjeljak, 20.07.2015.
Ištvan F.
Nema puno onoga čime se mogu ponositi, ali činjenica da se imam pravo nazivati prijateljem Ištvana F. zasigurno pripada toj kategoriji.
Posebna potreba Ištvana F., da svoje unutrašnje bure i vrtloge razrješava glasnim razgovorima koje vodi sam sa samim sobom, pričinjavala mu je još od najranije mladosti silne neugode i probleme, gotovo do granice društvenog izopćenja.
Ljut zbog toga, obično u razdobljima kada bi upiranja prstom u njega dosezala najveći intenzitet, znao bi u ranijim vremenima počiniti i kakav prijestup. Uglavnom ništa strašno, primjerice ukrao bi drugo poluvrijeme neke manje važne utakmice lokalne općinske lige na onom kvrgavom terenu uz istočni rub šume; ili bi pak maznuo poneku rečenicu iz sredine ionako relativno nesuvislog govora ravnateljice škole prilikom promocije monografije o povijesti osnovnog obrazovanja u sjevernim dijelovima grada.
Malo tko je takve stvari i primijetio.
No s radošću mogu ustvrditi da je otprije petnaestak godina spomenuti intenzitet Ištvanovih problema s okolinom zbog glasnih monologa u svrhu olakšanja duševne pozicije naglo splasnuo! Raspravlja on sa sobom i dalje jednako žestoko, ali uz jednu popratnu gestu: sada pritom prisloni na uho mobitel (uvijek isključen razumije se, Ištvan F. nema baš previše ljudi koje bi nazvao, a još manje je onih koji bi zvali njega) i nitko ga više ne gleda s čuđenjem.
Bio je Ištvan F. neobičan i po tome što bi, ispijajući svoje pivo ispred dućana (a noću katkad i na klupici ispred onog tobacca 0-24), odudarao od ostalih klošara (neka mi bude dopušteno svečano priznati da sam i osobno povremeno pripadao toj grupaciji) po tome što je uvijek, ali baš uvijek, pritom u jednoj ruci - ili pod pazuhom - držao i svoj čuveni rokovnik.
Nikad nitko nije saznao kakve je tajne sadržavao jebeni rokovnik Ištvana F. Zna se samo toliko da ga je posljednji put u ruci držao jednog oblačnog travanjskog dana godine gospodnje 2006. I nikad više.
Barem jednom mjesečno pozovem ga na kavu. Dok pričate s njim, morate biti spremni na to da on paralelno vodi i druge razgovore. Meni ne smeta; em su počesto zanimljiviji od našeg; em i ja vodim svoje. Ali sam, recimo to tako, od Ištvana nešto spretniji u tempiranju šutnje i menadžmentu upotrebe glasnica, pa me još nisu prokljuvili.
subota, 18.07.2015.
Konceptualist
Ne vole me. Nikakvo čudo, kad im sve pokupim. Lako što me ne vole, ali već su počeli i incidenti. Protesti. Prijetnje.
A što im ja mogu. Nije nimalo sporno: razvoj suvremene umjetnosti ide mi apsolutno u prilog. Pojedinačne, specijalizirane umjetnosti sve se više stapaju u totalni interdisciplinarni instalativno-performativni melting-pot.
Pa je moj donedavno sasvim ekscentrični pristup odjednom postao totalni mainstream. Meni je to svejedno, bitno mi je da guram po svom. Ali počeo sam osvajati nagrade. Pa stipendije. A cijene mojih konceptualnih radova otišle su u nebo.
A zaista me nitko ne može optužiti da sam se u tu svrhu imalo laktario. Zapravo je sasvim suprotno: uopće ne poznajem niti jednog člana ikojeg žirija ili komisije. Niti me zanima tko su.
No eto, najprije se dogodilo da su me proglasili pobjednikom literarnog natječaja na koji sam naprosto poslao tekst jednog ugovora sklopljenog u javnobilježničkoj pisarni, na koji sam uz to na marginama nažvrljao nekoliko primjedbi.
Nešto kasnije, na jednom muzičkom festivalu, pobijedio sam tako što sam na stejdžu uključio svoj usisavač, koji je sasvim zaglušio moju usnu harmoniku, koju također povremeno zasviram ali bez većeg talenta. Pomoću specijalne poluge nogom sam pritom udarao u bubanj. I to je bilo to.
Međutim, bijes svekolike kulturne i umjetničke javnosti ipak je dosegao vrhunac kad su mi, sasvim nedavno, uručili izdašnu prvu nagradu na međunarodnom biennalu kiparstva, na kojem sam odsvirao nešto na gitari i pritom skuhao hrenovke. Pokušao sam usput složiti i neku konstrukciju od nekoliko letvi kojima sam baratao držeći ih ustima, ali mi se rečena konstrukcija svaki put raspadala na proste faktore, jer je nikako nisam uspijevao učvrstiti kako treba. Žiri mi taj nezgodan detalj očito nije uzeo za zlo.
A nije da nešto posebno ganjam te nagrade i te pare. Živim i bez toga sasvim solidno, potkradajući određen broj lokalnih fašističkih grupacija. U nekioma od njih toliko su inteligentni da još nisu ni doznali da im prokišnjava kasa. Tako da, ukratko, koji put i zaboravim prebrojiti novce iz nagradnih kuverti.
Trenutno pak, i s tim ću završiti, pripremam jedno ulje na platnu velikog formata za jedno internacionalno plesno natjecanje, kao i jednu filozofsko-psihoanalitičku studiju kojom ću pokušati pridobiti stručni žiri na svjetskoj smotri suvremenog kazališta. Život suvremenog umjetnika naporan je, ali i neusporedivo lijep.
