bromberg
subota, 27.02.2016.
Pisci
Ima pisaca koji katkad isti tekst pišu i u prvom i u trećem licu, neprestano ih izmjenjujući, čak i usred rečenice.
Kad ih pitaju zašto to čine, ne preostaje im ništa nego priznati da o sebi samome imaju potrebu pisati i kao o svom neprijatelju.
Ima i takvih koji knjigu koju napišu smatraju tek pukom vitrinom, ladicom, ostavom.
Pa objasne: u knjizi Vrijeme traga za svojim oblikom; ali uzalud - preostane tek nekoliko zabilješki prije nestanka.
Ima među piscima i onih koji u svoje rečenice pripuštaju ljude ali istinu nipošto. Istina je činjenična a ne strastvena, ona je takva kakva jest i ne trpi autorske intervencije.
Emocije, kažu ti pisci, traže da se činjenice mahnito izvrću, frenetično preobličuju, ili barem energično zanemaruju.
Upoznao sam i pisce koji pišu li ga pišu.
Nisam ih nikad ništa pitao o tome, ali svejedno su mi rekli da je to zato što nisu dobro naučili šutjeti, i prepustiti stvarima da idu svojim tokom, kojim bi one uostalom išle pisali oni o njima ili ne, razumjeli oni njih ili ne.
Ima pisaca koji pišu jedno a propadaju drugo.
Tako biti mora: od sebe samih oni ne mogu učiti, niti se na sebe same oslanjati. Ili se barem od sebe samih umiriti.
Putokazom mogu biti samo drugima.
Postoje pisci koji pišu umjesto da žive.
Iako je baš življenje ono što nekako najbolje pristaje životu.
U svojim najboljim trenucima, oni neko vrijeme ne pišu. A u svojim najbistrijim, spoznaju da ih je strah.
Kad smo kod bistrine i pameti: ima pisaca koji pišu samo kako bi na trenutak pobjegli svijetu pametnih, zrelih i razboritih.
Kako bi besmisleno mudru izjavu zamijenili smislenim vrištanjem, a suludo racionalnu odluku suptilnim skokom u nepoznato.
Ima osim toga i pisaca, često zaista nadahnutih, koji pišu jer slute da su oni sami tek mala šala u velikom svijetu, vic u svemiru, slučajčić jedan između bezbroj.
Koji pišu velike stvari baš jer su tako maleni.
petak, 26.02.2016.
Torbica
Brbljav sam čovjek, meljem naširoko i trubim bezveze, stoga dobro znam: malo što je tako dostojno govora kao ono što prešutimo.
Dok čekam vlak buljim u crkvu u kojoj je nešto upravo završilo; rijeka ljudi izlazi van. Pogledam bolje, žena do žene, stvarno same žene; tek na prste jedne ruke pokoji valjda ucjenom privedeni muškarac.
Ne čudim se: ženama nije problem navući se ni na red, ni na sljedbu, ni na ljubav. Sva je sreća što se barem sreća danas već uspješno liječi: kad ne bi bilo tako, žene bi i na nju navalile bez pardona.
Nekad mi bude žao zbog toga što im se događa, ali pročitao sam negdje da sažaljenje nije umjesno ako je sve skupa ionako svejedno.
Muškarac sam i ne bolujem od tih bolesti; sjedim u kukuruzu (ili se gdjekad krijem u kakvom ormaru) i gledam svoja posla. Glava mi doduše ponekad zaluta u oblake; ali to nije do mene nego do oblaka - zašto se spuštaju tako nisko?
Vlak stiže u stanicu bezobrazno točan. Dok se penjem u vagon pomislim kako u savršenoj satnici ima nešto pomalo uvredljivo pa čak i neljudsko: ljudski je malo uprskati algoritam, truditi se stići ali malo zakasniti. Pa onda popravljati stvar ako se može. Ili popušiti ako se ne može.
A možda sam samo htio još malo promatrati one žene.
Ima i u vlaku žena, i te kako. Eto, jedino slobodno mjesto (na njemu doduše odložena nečija mala plosnata torbica) nalazi se baš u kupeu sa samim ženama.
Neću ući, ostajem stajati u hodniku. Razmišljam o tome kako će se kad-tad pojaviti željeznica koja vozi nasumce, pa što bude.
I kako će ona crkva kad-tad postati disko, pa što bude.
Bilo bi mi sasvim neugodno zamoliti da se makne ta torbica.
četvrtak, 25.02.2016.
Nebo
Nedjeljom ujutro odlazim u porezni ured kojeg nazivaju i kladionicom. Loš sam igrač: za kocku nemam dovoljno strasti a nisam ni neki sportski stručnjak. Ali volim buljiti u međunarodni program utakmica od Moskve do San Francisca; imam osjećaj kao da mi je na stolu pola svijeta.
Uzimam ponudu i bježim u kafić, ali nijedan obližnji. Njih su već zauzeli drugi igrači a ja teško podnosim njihove kladioničke razgovore.
Do svoje birtije imam još dobrih deset minuta hoda. Ali volim tu šetnju, ovo je lijep kvart.
Putem čujem crkveno zvono. Sjetim se što sam naučio od Laszla Darvasija: crkveno zvonjenje je važan posao, mnogo odgovorniji od pisanja. Ako pisac pogriješi, uzme gumicu, stisne tipku za brisanje ili precrta riječ olovkom. Ako međutim zvonar pogriješi, stvar se ne može popraviti. Ako zvonar pogriješi, pokvario je nebo.
Ulazim u kafić, naručujem kavu i otvaram ponudu; misli su mi međutim još uvijek na nebu. Jer ja slabo stojim s nebom. Mogao bih zapravo reći sasvim suprotno: otkad znam za sebe, ja gmižem po tlu.
Tko je iz velikog grada i provodi život među zgradurinama, njemu fali neba.
Nije da sam stalno tu i nije da ništa ne pokušavam: penjao sam se ja na Sljeme desetke puta, a u Alpama i na dvijetisućetristo metara, zrak je tamo drukčiji, ali to je sve. Nebo nije nimalo bliže.
Pa sam se spustio dolje i gmižem po tlu.
Inter igra protiv Juventusa; ja sam veliki interist. Znam da ćemo izgubiti iako igramo na svom San Siru. Baš me briga, igram čistu jedinicu. Koeficijent je ogroman, ako zdrmam dobitak će biti do neba.
Do tog neba u koje nikako da se vinem iz ovog svog blata.
Ima puno ovih koji pričaju da se tamo stigne tako što umreš a prije toga budeš koliko toliko dobar.
Ali ne sviđa mi se ta priča, ni njezini pripovjedači. (I njihove „kavane“ izbjegavam.) Neznalice ne bi smjele puno pričati o nebu.
Ali i ja sam neznalica, pa svejedno pričam. Iako je moja nebologija sasvim prazna, čak ni u avion se nikad nisam usudio sjesti. Ja gmižem po tlu.
U kafiću za stolom pored mene tri frajlice, sve zgođušne ali lica na kalup, ne pretjerano zanimljiva.
Nešto je međutim s njima čudno, treba mi koji trenutak da razaberem što. Pa da: svo to vrijeme otkad sam stigao one nisu progovorile jedna s drugom ni jednu jedinu riječ!
Prije dvadeset godina tu situaciju smatralo bi se ozbiljno poremećenom. Sada je međutim sve okej; svaka prebire po svom telefonu i povremeno prinosi ustima svoju šalicu kave.
Odlučujem da ću, ako u idućih pet minuta neka nešto ne kaže ili barem neka neku ne pogleda, sjesti za njihov stol i početi im pričati o nebu.
„Robert mi je lajkao status“, oglasi se napokon jedna i spasi se i ne znajući i od mene i od neba.
Lakersi igraju s Dallasom; tko izgubi teško će u play off. Glavne face morat će uzeti stvar u svoje ruke: Bryanta i Nowitzkog igrat ću na puno koševa, Howarda na više skokova. Jer Dwight Howard skače do neba.
A ima ih i koji čine obrnuto: onog dana kad je Felix Baumgartner skočio s neba natrag na Zemlju, ja sam se ljestvama spuštao s krova kućice na kojoj sam namještao neki crijep. Felix Baumgartner pao je s neba i ostavši živ i zdrav otišao zagrliti curu i roditelje; ja sam prevelikim stopalom otklizao s predzadnje prečkice ljestava, pao s pola metra na tlo i gadno uganuo nogu.
Pa sad gmižem po tlu i pričam o nebu.
srijeda, 24.02.2016.
Mizerija
Nikad nisam imao novaca, niti ozbiljnije nastojao promijeniti takvo stanje stvari, a ni inače nisam naročito simpatičan.
Raditi ne volim, jer ne volim biti s ljudima. Ali neki su mi ipak dragi.
Prije sam se bavio sportom, ali već odavno ne. I ne volim se sjetiti tog vremena.
Volim svoj grad i još neke ovdje i volim neka brda i volim more. Drugi gradovi koje volim su daleko. Teški sam kozmopolit, za nacije me boli keks, jednom će ionako odumrijeti. Ali zamijenit će ih neko drugo identifikacijsko sranje kako bi postalo, kako reče onaj majstor, the virtue of the vicious.
Govorim puno jezika, neshvatljivo puno za nekoga tko je toliko lijen. I tko toliko šuti. Međutim, ni na jednom od tih jezika nemam bogznašto za reći.
Nisam nešto posebno inteligentan, ali nekako se snalazim, jer sam iskusan i puno čitam.
Obožavam birtije, pijem danju kave a navečer pivo, ako imam nešto novca. A hranim se bezveze.
Ženama idem na živce, i teško me podnose. Nisam neugodan, ali sam svojeglav i slabo zainteresiran za njihov svijet.
Nemam djecu, nikakvo čudo da nisam uspio nijednu nagovoriti na tako nešto. Ne zadovoljavam uvjete, uostalom.
Jednom će mi to ipak uspjeti, na kasniji užas te misteriozne neke. Tužakat će me sudovima zbog alimentacije, a ja ću reći da doduše nemam novaca, ali da je sasvim divno što moja kćer (kojoj ću potajno kad dođe vrijeme uzaludno tumačiti Schillera) ima tako dobru mamu.
Volim knjige. Čitam ih dugo i duboko, koliko mi je već dano u koju zaroniti. Bilježim.
Kako stojim s religijom, ne znam. Crkvu ne podnosim kao ni sljedbeništvo, ne treba mi litanija čovjeka u haljama da bih znao da trebam nahraniti ptice.
Pričam, kako rekoh, malo. Mislim puno, ali dosta trulo.
Imam neku čudnu, urođenu vedrinu, sasvim neutemeljenu. Rijetko je pokazujem drugima, ali budim se veseo.
Navukao sam se na pisanje, i tu nema pomoći. Talenta nemam previše, ali što napišem svejedno ispadne jako dobro. Postat ću vrlo poznat, nema sumnje. Odgađam to koliko se može.
četvrtak, 18.02.2016.
Milano Lambrate
Milanske crkve zvonile su ponoć kad sam iz preciznog švicarskog vlaka izašao na Stazione Centrale. Dalje sam imao nastaviti vlakom koji dolazi iz Nice i vozi u Trst, ali na velikom kolodvorskom voznom redu nisam ga mogao pronaći! Trčim na informacije: ljubazna službenica objasni mi da vlak postoji ali da kroz Milano prolazi preko kolodvora Lambrate a ne ovog! Zahvalim se, prebacim ruksak preko ramena i odmah udarim marš kroz ledenu noć; na sreću Lambrate nije predaleko i znao sam put, a vremena je bilo dovoljno. Pomislim kako sam u ovom ogromnom gradu sa šest željezničkih kolodvora dobro i prošao, mogli su me poslati i puno dalje.
Uostalom, i red je da me Milano malo poštedi stresa: jednom sam - ima tome desetljeće i grad sam poznavao sasvim slabo - tu izgubio svoj auto! Bezbrižno ga parkiravši prijepodne, navečer više naprosto nisam mogao pronaći mjesto gdje sam ga ostavio - posvuda slične monumentalne zgrade i metropolitanske avenije. Očajan sam lutao cijelu večer i dobar dio noći, nisam znao ni koga bih i što zapravo pitao?! Nekoliko nejasnih orijentira samo je zbijalo šale s mojim trulim pamćenjem.
A mrvice, kreten, nisam bacao putem.
Na sreću, onaj gospodin gore ima određene simpatije prema bedacima, pa mi je bilo dano da mi se u valjda već desetom krugu potrage pred očima odjednom ukaže moj trošni golf! Skrušeno sam, osvrnuvši se uokolo, morao sam sebi priznati da je to zaista i bilo to mjesto na kojem sam ga ostavio. Ali i danas tvrdim da je puteve do njega ispremiješao neki milanski šaljivdžija!
Oslobođen svog užasa, bio sam toliko radostan da sam bez ikakvog problema cijelu noć i iduće jutro vozio do Zagreba, i činilo mi se da bih mogao tako i do Istanbula. Od čistog veselja ni kava mi nije trebala! (Benzin nažalost jest...)
Pješačim dakle kroz milanski neonski mrak. Moram proći kroz nekoliko kvartova: iako je kasno, prvi kvart je još jako živahan, ima ljudi. Smeta me ruksak, naprasno je otežao otkako sam doznao da sam na pogrešnom kolodvoru. Ali imam ja metode za borbu - spustim ga s ramena, izvadim limenku kole i neke švicarske prospekte koje sam uzeo valjda iz čistog mazohizma. Bacim ih u neki koš a kolu strusim. K tome onako ritualno, iz čisto ideološko-filozofskih razloga, porazmislim da li da bacim i mobitel i punjač. Ovaj put još neću.
Kako hodam dalje ljudi ima sve manje a grafita na fasadama sve više. Neona sve manje a tjeskobe sve više. Ali eno ga - u daljini vidim Stazione Lambrate!
Pičim umoran i najednom pomalo nervozan: koji kurac ja ovdje lutam u ovu ledenu noć po tim Lombardijama, šta mi sve to treba i dokle ću tako, zašto nisam sad negdje doma u nekom krevetu s nekom golom curom i ne izlizujem neko vruće ljeto s njenog tijela.
Prolazim kraj nekih garaža i nigdje žive duše. Ali najednom s nekog puteljka izbije jedan sasvim odrpani lik! Dobro je, nije krenuo prema meni; koračajući nekoliko koraka predamnom uputio se i on prema kolodvoru Lambrate.
Hodao je vrlo sporo pa sam i ja sasvim usporio, čak sam i - ovakav proklet na velike korake - dvaput zastajao kako bih odvezao pa opet zavezao cipele, nipošto nisam htio proći kraj njega.
A tip je cijelo vrijeme nešto govorio! Ali nisam primijetio da drži mobitel, a nije ostavljao dojam onih hendsfri tehno frikova. A pričao li ga je pričao....
Čudilo me kako ama baš ništa ne razumijem a zapravo bih trebao; isprva sam mislio da to mora da je neki teški lombardijski dijalekt ili pak kakva šatra milanskih klošara. Onda sam shvatio....da lik sam sa sobom razgovara na rumunjskom.
Hodao sam, zastajkivao, pa opet hodao. Tip se nije osvrtao. Promatrao sam mu leđa, sasvim se uvukao u sebe. Bio je pretanko obučen za ovu studen, uostalom bio sam i ja.
Išli smo dalje i dok je on tamo naprijed govorio, ja sam si morao priznati da zapravo prema njemu osjećam neku bliskost, čak toplinu. Preplavio me i neobranjiv poriv da mu nadjenem ime pa sam ga prozvao Dumitru. Da je Stazione Lambrate bila još koju stotinu metara dalje, Dumitru i ja možda bi ukoračali u nju poput kompanjerosa, jedan do drugoga.
Ulazimo u kolodvorsku zgradu, najprije Dumitru a onda i ja. Do vlaka ima još nešto vremena i ja s olakšanjem sjednem na jebeni ruksak. Dumitru se malo ogrije uz radijator pa ode dalje prema peronima, opet sav u žestokoj raspravi.
Pomislim da nije bolesno ako čovjek s teškom upalom duše zapodjene glasni razgovor sa samim sobom. To je, naprotiv, najvjerojatnije posljednji ostatak zdravlja u njemu - simptom kojim si on pokušava pomoći. Bolest je duboko unutra, i sasvim je nijema.
Najave vlak, ustanem, zgrabim ruksak i krenem na peron. Vlak već ulazi u stanicu i zaustavlja se kao da radije ne bi. Penjem se u vagon i zauzimam mjesto uz prozor u toplom praznom kupeu. Razmišljam o sigurnim udaljenostima - potrebnije ih je, nažalost, držati naspram mnogih među onim sasvim zdravima, bez traga upale na duši.
Lukaviji sam od Dumitrua: sam sa sobom raspravljam u sebi, pa me ne diraju. Vlak kreće. S olakšanjem izujem cipele, napokon i taj gušt! Kroz prozor svog toplog kupea gledam kako, dok otvaram još jednu limenku kole, karabinjer odvodi Dumitrua nekamo u hladnu milansku noć.
subota, 13.02.2016.
Potočko
Star sam čovjek i k tome - kažu - ne naročito bistar. Neka govore što hoće; ako je od bistroga obrnuto mutno, ja sam se u toj svojoj mutnini, hvala na pitanju, uglavnom sasvim dobro snalazio.
Ponekad je, doduše, falilo nešto sreće. Bogovi slučaja imali su druge miljenike. Uostalom nije im ni za zamjeriti: nisam im se nešto posebno nametao.
Star sam čovjek i jedino žalim što je bilo previše toga ružnog. I prema meni i s moje strane. Rekao bih da nisam naročito loš, ali činio sam i jako loše stvari.
Star sam čovjek i ne mogu se othrvati tom prokletom dojmu da me ama baš ništa ne bi koštalo da sam bio bolji.
Jednom sam, pijan, potegao nož. U to doba već sam živio u jednom od vagona na teretnom kolodvoru, kamo sam dospio jer sam previše gubio na kartama. Vremena mi nisu bila pretjerano sklona, ali Mica Polovnjača bogami jest. Od svih nas, iz svih vagona, k sebi je pripuštala jedino Mađara jer je bio glavni, i mene jer sam joj bio drag.
Dok se nije pojavio taj mladac, Potočko...
Star sam čovjek, i danas znam da sam u tom trenutku, odlučujućem trenutku mog života, imao sreću koju ničim nisam zaslužio, sreću koja nemjerljivo premašuje sve izgubljene partije pokera...
Moj nož naletio je na zid. Mladi Potočko je u poderanu podstavu svoje jakne nagurao nekoliko novih brojeva austrijskih i slovenskih novina. Govorilo se da je svake večeri išao na putnički kolodvor pa, kada bi stigao vlak iz Beča i putnici izašli a čistačice još nisu ušle, on bi se prošetao vagonima i brzo pokupio ostavljene časopise i novine.
Kažu da ih je i čitao...ne znam.
Nož se slomio.
Star sam čovjek i o tome što je dalje bilo s mojim životom nemam puno za reći, ili ne želim. Reći ću samo to da sam tada izgladio stvar s novim miljenikom Mice Polovnjače.
A nedugo kasnije, sudbina me ljubazno ubacila u zagrljaj Olge Drapačoze, i priča s Micom Polovnjačom poprimila je povijesnu distancu.
Mlađahni Potočko bio je naprasno nestao jednog proljeća. Najprije se govorilo kako je stradao neke noći u kojoj nije stigao pokupiti novine iz bečkog vlaka, ali su ga onda vidjeli kako na sasvim drugom kraju grada pomaže čistiti likovne radionice, prazniti podrume ili pak dizati drva za ogrjev na gornje etaže. A već istog ljeta, možda baš onog dana u kojem se Mica Polovnjača opila do smrti iako je gazda Mađar bio sasvim dobar prema njoj, mladom Potočku se prilikom istovara nekog kamiona posrećilo jedno korisno poznanstvo te je dobio pravi pravcati posao na baušteli.
Star sam čovjek, i u životu sam doznao mnogo manje od onog što mi je promaklo. Pa ipak sa sigurnošću znam da je, još nekoliko proljeća kasnije, posljednji čovjek kojeg je stvarno voljela Mica Polovnjača, izvještivši se u mnogim poslovima, postao - nitko ne zna točno kako - kućni majstor u jednoj maloj općini sjeverno od grada, sa zadaćom da se brine o većini komunalnih prostorija.
Uspio je ubrzo postati - iznajmivši jedan skroman stančić na rubu naselja - i pravi pravcati podstanar, onaj koji redovito plaća unaprijed trećeg u mjesecu. Meni recimo to više nikada nije pošlo za rukom, iako sam već zaista star čovjek.
No baš onog dana kad je po posljednji put stigao direktni večernji vlak iz Beča (zbog nerentabilnosti ga odlučiše ukinuti), a bio je to slučajno baš i dan u kojem sam posljednji put vidio Olgu Drapačozu (koja me već odavno nije više primala k sebi) kako kopa po smeću u potrazi za bocama, Potočko se bio jako naljutio na sebi nadređenog općinskog glavešinu, i bez mnogo kalkulacija (ali zato s mnogo psovki) demonstrativno na licu mjesta dao otkaz.
Star sam čovjek i više ne vidim najbolje, pa sam jednog dana među oglasima koje ljudi kelje na jedan od zidova popularne krčme na sjevernom rubu grada jedva jedvice pročitao ovu cedulju:
Kućni majstor
Ako trebate:
bilo kakav kućni popravak
cijepanje drva
pomoć pri nošenju tereta
ili tek nekoga za razgovor
nazovite na broj....
cijena 50 kuna po satu
Nisam, kažem, naročito bistar čovjek. Ali u svojoj mutnini sasvim sam jasno vidio da je taj oglas mogao ostaviti samo Potočko.
Star sam čovjek, i imam svoje izvore. A oni su govorili da je Potočku, sad već prosijedom iako nije nimalo star, ponovo išlo dobro. Toliko dobro da su neki ljudi - ne zna se jesu li to bili konkurentski lokalni fušeri, ili možda onaj općinski glavešina, ili pak neki od ljubomornih muževa kojima se iz asortimana Potočkove ponude nije nimalo svidio ovaj 'razgovor' - odlučili tome stati na kraj. Neki su govorili da je stvar riješena batinama, drugi da je naprosto pozvan izvjesni poreznik...
Star sam čovjek, i znam samo toliko da je Potočko tada počeo piti. Novca je ponestajalo. A onda je, baš one hladne prosinačke noći kad su s teretnog kolodvora u nepovrat odvezli sve naše stare vagone i ostavili svega nekoliko novijih, zaključanih, pripiti Potočko nehotice izazvao požar u svom podstanarskom stančiću. Nekako se izvukao van, a susjedima je na sreću uspjelo brzo ugasiti vatru. Šteta je međutim bila poprilična, a Potočko ujutro otjeran. Novca ionako više nije imao.
Star sam čovjek, osjećao sam da dolazi oštra zima, najoštrija od svih. I da bi me mogla odnijeti ako se ne snađem.
Nisam, kažem, miljenik bogova slučaja, ali dogodi se da kadšto i dobijem partiju karata. Moji protivnici često nemaju čime platiti, razumijem to, i sam najčešće igram na dug. No ovog puta čovjek je imao telefon u džepu, pa sam partiju naplatio pozivom, izvadivši ceduljicu s brojem kojeg sam prepisao u onoj krčmi...
Star sam čovjek, činio sam katkad loše stvari i nije mi ugodno ikoga tražiti pomoć, a kamoli Potočka...
Ipak, njemu nije bilo mrsko naći se sa mnom.
Ledeni sjeverni vjetar pilio nam je kosti dok smo nakon četvrt stoljeća promatrali jedan drugoga pred zgradom općine sjeverno od grada.
Upitao sam kamo ćemo. Izvadio je svežanj ključeva, manje više jedino što je spasio iz požara. Čuva ga još od vremena kad je bio općinski zaposlenik. Ključevi su bili od zgrada i prostorija za koje se brinuo.
Sve brave su u međuvremenu promijenjene, ustanovio je to još prošle noći.
Sve osim jedne. Ali tamo Potočko nije mogao prenoćiti. Sam ne.
Mrtvačnica.
Ledeni sjeverni vjetar kidao nam je meso. Krenuli smo. Sad smo bili dvojica, uostalom.
Preživjeli smo strašne zimske noći u mrtvačnici, Potočko i ja, razgovarajući katkad o ženama. Iskrali bismo se na vrijeme, svakog jutra.
Star sam čovjek, ali znam se, hvala na pitanju, još uvijek veseliti proljeću. Imam i novi špil karata. Za iduću zimu namjeravam se bolje osigurati. Jer do mene i dalje povremeno dopiru važne informacije, iako neki govore da je moje vrijeme prošlo.
I Potočku se, izgleda, počela opet malo osmjehivati sreća, ali neću ništa o tome, da ne ureknem.
četvrtak, 11.02.2016.
Ines
Ne voliš trgovačke centre. Muka ti je od njihovih mirisnih air-conditioninga, od neprekinutog titranja milijuna predmeta koje ne trebaš, od fabricirane ljubaznosti prodavačica, od posvemašnjeg reda i čistoće, od lagane, ugodne muzike, od cijele te umjetne Arkadije.
Dogodi ti se katkad ipak, rijetko ali se dogodi, da nevoljno ateriraš na koje od tih gadnih mjesta. Dođeš, recimo, kao neka vrsta taksista. Odbiješ s ostalima ući u Raj, jer spazio si već neki kafić na samom ulazu. Svoju kupovinu si uostalom obavio jučer u onom ćumezu od petnaest kvadrata kraj stare propale tržnice, kod tete Dragice koja te naravno, osim svojim previsokim cijenama, preveslala i za još jedan jogurt plus dvije kune kod vraćanja kusura, i s kojom si kao i uvijek veselo razmijenio nekoliko najnovijih kvartovskih tračeva, a k tome - čim je ona baba Terezija ispred tebe platila i otišla - propisno ispsovao i određen broj političara.
Čekat ćeš ih dakle u tom bircu šoping-centra. Kafić je sav u staklu i ima puno svjetla, ovako okrenut prema prijepodnevnom suncu. Uzimaš novine i naručuješ kapučino. Skužiš da se kelnerica i šankerica (obje cvancig i sitno plus, obje onako bezveze ljepuškaste, kao na kalup) nešto došaptavaju pomalo pogledavajući u tvom smjeru. Pomisliš da možda nisi dovoljno čupav, pa se odmjeriš na jednom zidnom špiglu i za svaki slučaj još malo razbarušiš.
Zaključiš da je - što jest jest - muzika u birtiji baš dobra. Svako malo je, međutim, prekidaju obavijestima da je na tom i tom odjelu taj i taj artikl danas snižen senzacionalnih toliko i toliko posto. Pomalo ti se gadi taj umilan ženski glas s razglasa. Onda opet malo poneki glas koji voliš - Killersi pjevaju Read my mind. Još nisu ni završili a opet se uključuje razglas. ovaj put nije reklama nego se "moli gospođa Ines da se odmah javi na odjel....(jebiga zaboravio si koji)".
Gledaš na uru, ovi tvoji unutra su već tričetvrt sata. Pomisliš da bi u toliko vremena s tetom Dragicom ispljuvao pola parlamenta. Prelistao si već sve novine. Oštro prigovaraš sam sebi što nisi ponio kakvu knjigu. Naručuješ još jednu kavu.
Muzika, ponuda s razglasa, opet muzika. Pitaš se što zapravo ovdje radiš, kojom si crnom magijom ovamo dospio i zašto dovraga tu živiš život ovih šopingista a ne naprimjer svoj?
Glazba se opet prekine. "Moli se gospođa Ines da se odmah javi na odjel....(jebiga zaboravio si koji)"
Ovaj put međutim glas žene-robota iz zvučnika zaintrigira te. Ovaj put nešto je čudno. Ovaj put to nije bio onaj automatski strojnoljubaznopristojni glas koji poziva zaposlenika. Ovaj put, siguran si, iako je glas izgovorio iste riječi i trudio se biti jednako intoniran, bilo je u njemu nešto razdraženo, nešto živčano, nešto bijesno, nešto pomalo prijeteće.
Pomisliš kako se prvi put u komunikacijskom sustavu trgovačkog centra potkralo nešto ljudsko.
Misteriozni nestanak i neodazivanje tajanstvene zaposlenice Ines potaknuo je tvoju zločestu maštu. Zašto je razglas ljut? Je li gospođa Ines upravo trebala preuzeti razglas pa je njena prethodnica ljuta jer je već trebala biti na putu kući? Ili je kraj razglasa neki ljutiti šef pa se razglas trudi biti ljut isto kao i on kako on kasnije ne bi bio ljut na razglas? Pa ipak, kad ovo čuje, neki nad-šef zasigurno će popizditi baš na razglas jer u trgovačkom centru za ljutnju preko razglasa nema mjesta, svuda mora vladati samo osmjeh.
A gdje je nestašna Ines? Ti je naravno zamišljaš kako u WC-u za osoblje puši mladom djelatniku zaduženom za nadopunu artikala na policama, ali je isto tako sasvim moguće da je potajice skoknula na odjel s pločicama kako bi i sama iskoristila grandiozni popust kojeg je ljubazno-zamamni razglas objavio prije dvije pjesme.
Zabavljaš se nagađajući što je posrijedi i razrađujući još niz varijanata. U kafiću sviraju Coldplay a nakon njih U2. Ni jedni ni drugi ne kažu što je s Ines, pa slobodno pogađaš dalje.
Pomisliš u jednom trenutku kako ćeš sa zadovoljstvom povući sve što si ikad loše rekao o šoping-centrima ako se sad opet uključi razglas i ona teta zaurla "Pa dobro Ines jebem li ti sve da ti jebem nemoj da ti ja dođem po tebe kurvo mrš na odjel.....(jebiga zaboravio si koji)". Zamišljaš problijedjele šefove. Predočavaš si preneražene mušterije. Dočaravaš si blagajnice kako se potajno smijulje.
U kafiću puštaju nešto plesno. Zvoni ti mobitel, tvoji debili javljaju da evo sad će samo što nisu. "Sat i dvajst", odgovoriš ali veza je već prekinuta.
Muziku prekida razglas. "Cijenjeni posjetitelji, na drugom katu odjel kozmetike - nešto nešto ponudu - platiš dva - nešto tri - nešto nešto samo danas."
Platiš i izađeš. Čekat ćeš ih ipak radije na parkingu.
srijeda, 10.02.2016.
Putokazivanje
Kladio bih se da svi mudraci to kad-tad saznaju: prokletstvo najbriljantnijih uvida i najpametnijih izreka je u tome što ih čovjek uvijek piše i izriče....za druge.
Njemu samome, autoru dakle, one ne mogu pomoći; on ih ne može primjenjivati niti upotrebljavati, koliko god nastojao.
Prekasno je za to - u trenutku kad čovjek počne svijet obasipati misaonim biserima, njegova osobnost već je tvrdo zapečaćena, njegov karakter i njegova duša, upravo ono dakle što ga tjera k tim idejama, odavno su već formirani. I kako je to najjednostavnije rekao Goethe.... was einem angehoert wird man nicht los, und wenn man es wegwuerfe (onoga što nam zaista pripada ne možemo se otarasiti koliko god to bacali).
A baš to naše duboko ukorijenjeno ja - to kako živimo, doživljavamo, to na koji način jesmo - baš nam je to daleko najbolji putokaz (da ne velim lakmus-papir!) k spoznaji onoga što nismo, što je drukčije, što nam fali. Upravo na tom terenu javljaju se naše najžešće čežnje i naše najdublje misli.
Jer misli (i maštarije) su suplement - nužna dopuna naše egzistencije. Mi zapravo - tako to bizarno ispada - mislimo ono što nismo. Paradoksalno, mi najčešće pričamo sebe tako da pričamo ono što nismo mi (ali bi možda željeli ili trebali biti).
Potpuno kompletna osoba slabo bi dalje mislila (jer bi joj sve već bilo domišljeno), a priča bi joj najvjerojatnije bila ubibože dosadna. Na sreću, takvih osoba nema.
Ako bi čovjek imao priliku piti kavicu s Bogom, vrlo brzo bi počeo zijevati od dosade, platio račun (za obojicu) i zbrisao iz birtije.
Svojim idejama o svijetu i životu mi gradimo most između sebe i nažalost-ne-sebe, ali taj most gotovo nikad sami ne prelazimo.
(Kad su jednog čuvenog njemačkog filozofa, predstavnika tzv. frankfurtske škole, uhvatili u jednoj - recimo to tako - nimalo akademskoj situaciji s dvije studentice u kabinetu, rezultiralo je to neviđenim zgražanjima, lavinom osuda i pitanjima kako je moguće da čovjek koji zastupa toliko snažno etički naglašena filozofska stajališta - do te mjere da su ga smatrali odgajateljem njemačkog društva - može u praksi učiniti takvo što. Profesor je međutim mirno uzvratio: 'a kad ste to vidjeli putokaz koji sam kreće putem koji pokazuje?'...)
Svjesni rad na sebi, kojeg naše doba tako oduševljeno (i sasvim razumljivo) proklamira, najčešće i u najboljem slučaju rezultira tek sitnijim "kozmetičkim" korekcijama. Malo istešemo formu, ali sadržaj je jednostavno prejak za nas, iako to nećemo priznati. U onom bitnom naše okorjelo ja ostaje nam nedodirljivo. Ako do njega i postoje putevi, oni vode preko našeg nesvjesnog, koje ionako našem umu i volji ne priznaje nikakve ingerencije.
Ako smo dakle nekad negdje nešto pametno "naboli", shvatili, rekli, napisali, to je rijetko kad zbog naše "odličnosti", nego je najčešće upravo obrnuto - to je zato što smo na dotičnom terenu sami nešto "zglajzali", što nešto nismo a htjeli bismo biti, što se tu uvijek s nečim zajebemo, a što je najgore (i ponekad istovremeno najljepše!) - osjećamo da ćemo tu stvar i dalje redovno uprskavati.
Pa onda to naprosto dobro opišemo. :)
utorak, 09.02.2016.
Koka ili jaje
Dao mi je misliti jučerašnji dan. Iz nekog nedokučivog razloga bio sam naime užasno nadrkan, sve mi je smetalo i svatko bio kriv. A sve hrpa nevažnih tričarija, ma čak niti to, ništa s ničim.
Ja međutim uopće nisam nervozan tip, ono....ni najmanje. Naprotiv: nisam valjda nikad ni zalupio vratima, možda triput u životu povisio glas, nikad nikog lupio (ako izuzmemo dječačke tučnjavice)...doduše jednom se dogodilo da sam jednu osobu (mušku!) naprosto uzeo kao vreću krumpira (jbga, ja sam big boy) i odnio van, ali prošla bi ta osoba tada mnogo gore da je umjesto mene bio bilo tko drugi. Sa mnom se jedva i možete posvadit, ja ću najvjerojatnije na vrijeme ljubazno pozdraviti i otići.
No jučer sam bio mrzovoljan i to nisam skrivao kao obično. Što me dovodi k onome kaj je ovdje zapravo tema: k mojoj teoriji emocija i raspoloženja. Koja je ponešto drukčija od uobičajenih svaćanja.
Smatra se naime da se mi, primjerice, zaljubljujemo-u-nekoga, bojimo-nečega, ljutimo-na-nekoga (ili nešto), veselimo-nečemu, da smo tužni-zbog-nečega ili vedri-iz-nekog-razloga.
To je svakako točno. Ali po mom sudu samo djelomično. Mislim da te stvari ne funkcioniraju baš samo tako uzročnoposljedično. To je pola istine, jedna strana medalje.
Ja mislim da postoji apriorna zaljubljenost, apriorni strah, apriorna ljutnja (bijes), apriorna radost, apriorna tuga i apriorna vedrina. Odnosno: mi se - gledano s te druge strane medalje - najprije zaljubimo a onda okrećemo naokolo tražeći na koga ćemo ljubav priljepiti. Mi također u sebi imamo slobodno lebdeći ('freischwebendes') strah u vidu neke stalne (jače ili slabije, kako kod koga) prethodne strepnje koja je trenutno spremna aktualizirati se kao strah kad se pojavi nešto što doživimo kao ugrožavajuće.
Mi isto tako u sebi nosimo ljutnju-po-sebi, koja traži svoj objekt - čovjeka ili barem situaciju. Ako je predugo baš nikako ne "ispucamo", može nam se dogoditi ovakav dan poput mog jučerašnjeg, nadrkanost niotkud. (Uzgred, u nekom sličnom smislu, ne mogu se npr. oteti dojmu da mnogo kritičara (literarnih, muzičkih, filmskih, likovnih, političkih) davno prije nego pogleda, posluša ili pročita predmet kritike odluči hoće li ga hvaliti ili pljuvati).
Posjedujemo, nadalje, i apriorno veselje, i spremni smo se razgaliti samo tako, čak i nešto samo po sebi neutralno pokatkad doživjeti kao razveseljavajuće (a tu istu stvar u drugoj prilici ni ne primijetiti). Osim ako smo već u međuvremenu postali okorjeli mračnjaci. Većina nas to ipak nije.
Naša tuga odnosno vedrina također mogu imati neku svoju neuhvatljivu logiku, nastupiti i obuzeti nas bez očevidnog objašnjenja, neovisno od vanjskih uzroka. Ili pak te "potrebne uzroke" pronaći u bilo čemu, ponekad i vlastitim konstrukcijama i kulama od karata.
Ukratko, ne vjerujem previše u odlučujući utjecaj vanjskih uzroka. Tada bi čovjeka trebalo definirati kao biće kojeg totalno određuje njegova okolina, kao biće-za-druge (ili drugo). Mi smo ipak puno autističniji od toga. Što opet ne znači da možemo u vezi emocija i raspoloženja puno toga odlučivati.
U nama je nepregledna hrpa vrlo moćnih nagona i poriva, u moru kojih smo puno manje kapetani koji čvrsto ovladavaju plovidbom, a puno više brodolomci koji nekako opstaju kako znaju i umiju.
Ono što većina nas ipak može činiti relativno dobro, jest kontrolirati se u smislu činjenja štete sebi i drugima. Usmjeravati se možemo, u psihičkom smislu, već puno manje. A upravljati sobom, držati uzde psihičkog života čvrsto u rukama ....mislim da to - što god pričali razni gurui i izbavitelji - ne može nitko. Hvala bogu.
ponedjeljak, 08.02.2016.
Jbga
Od silne nervoze krivo je proračunala promet
Došla je petnaest minuta prerano
A mrzi biti sama u kafiću.
Zbog jake kiše prošetati se ne može
Ionako ne voli ovu ulicu
Pa ulazi unutra.
Sok od jagode kojeg je naručila
Nije učinio da se osjeća bolje
A ni gore.
Nema ni mjesec dana od one kave
Na kojoj su ona i najbolja prijateljica Tea
Zajedno kolutale očima zgražajući se nad tim tipom.
Taj zamorni ženskar naime
Uvaljuje joj se još od vremena
Kad su radili u istoj školi.
Tea, koja još uvijek tamo radi
Pričala je kako je njegov najnoviji plijen
Mlada cura na zamjeni iz engleskog.
"Bože što to sa sobom činim?"
"Kvragu kako ću reći Tei?"
Pelinkovac.
Za susjednim stolom
Netko je upravo laktom
Prolio pivo.
A kad su zvučnici na tren utihnuli
Dok su za šankom mijenjali cd
Čulo se kako kiša još jače pada.
petak, 05.02.2016.
Komemoracija
"Kaj je lima, kak ide posel?", nisam izdržal da ne upitam dečkića od kojih sedam-osam godina kaj je te subotnje večeri u centru grada vrebal parove da im proda rojžice. "Pogle, još samo ovo", odvrati ozaren. Samo četiri još nije bio prodao. "O'š ti jednu? Ajd uzmi!", pokuša mlađahni merkantilist usput i meni uvaliti jednu. "Čuj nemrem, znaš idem ti sad na jednu korem.....kemom....komemoraciju", opravdam se nekako, i učini mi se užasno komičnim kako se meni, ajmoreć načitanom fircigeru, pri prvoj kompliciranijoj riječi plete jezik pred ovim metar manjim klincem.
"A što ti je to?", pita me klinjo.
"Kaj, komemoracija?". Mali klimne potvrdno. "To ti je jedno vel'ko sranje - al za odrasle, tak da ne moraš brinut!" Dječarac odahne i odmagli dalje, a ja pak svojim putem na komemoraciju.
Koja se, naravno, održavala u Bircu. Čudno je to, Zagreb je prilično veliki grad, a ima samo jedan kafić. Ne znam zašto. Možda netko i zna za kakav drugi, ja ga u svakom slučaju još nisam otkrio.
Stoga nije nimalo čudno da je u Bircu čovjek sretan kad ulovi ikakav prostor za stajanje, ili si ga barem nekako izimprovizira. Uspio sam se vješto probiti između prvih nekoliko stotina ljudi na samom ulazu pa zauzmem mjesto kraj krpe i partfiša iza frižidera s pivama, uhvativši se za gelender. Mogao sam odahnuti, dvorana za komemoraciju je time bila osigurana.
Ali Bledoliki kasni. Bledoliki je naime drugi sudionik komemoracije. Jer, da ne tajim to više, dogodilo se nešto vrlo tužno. Prije koji sat naš kamarad Špengler negdje u istočnom dijelu grada potpisao je bezuvjetnu predaju. Oženio se za svoju luđakinju. Kapitulirao pred nadmoćnim neprijateljem - i to nakon ne baš herojskog otpora. Bledolikom i meni, kao njegovim najbližim drugarima, nije baš najugodnije živjeti s tom spoznajom. I bilo nam je k tome istinski žao našeg Špenglera. Pa smo eto upriličili komemoraciju ja i Bledoliki. Uz vatrenu vodu u Bircu, se razme.
Špengler se zapravo uopće ne zove Špengler. Ali nije mogao uteći tom nadimku, s obzirom na nevjerojatnu sličnost s jednim tipom znanim celoj našoj škvadri, a koji se fakat zove Špengler. U početku se jadni Špengler strahovito opirao. Ali kad je lansiran zamjenski nadimak, kojeg ovde neću spomenuti, odjednom mu je Špengler postalo sasvim okej, pa je to tako i ostalo.
Već sam počeo potiho u sebi psovati Bledolikog i njegovo kašnjenje, kadli stigne poruka "pa di si jebote?" Ispostavilo se da je Bledoliki šest metara od mene, stjeran uza zid, ali nismo se mogli vidjet od ovih grozdova ljudi natisnutih između nas. Telefonski pregovori tko će krenut prema kome bili su teški i mučni. Naposlijetku sam trijumfirao ja, ne želeći maknuti pogled s jednih damskih nogu parkiranih u mojoj neposrednoj blizini. Istini za volju, to me koštalo dodatnu rundu toksične tekućine, ali kaj ćemo.
Nikad neću saznati kojom crnom magijom se Bledoliki probio do mene. Očevidno, nema tog džumbusa kroz koji se pijandura ne bi probila ako joj obećaš alkohol. U svakom slučaju, komemoracija je mogla početi.
Za uvod sam ja održao kratki rezime dosadašnjeg života i rada nastradalog druga Špenglera. Imao sam međutim dojam da me Bledoliki uopće ne čuje, fasciniran jednom obližnjom guzom. Ipak, kucnuli smo se za našeg palog borca. Pa eksali.
Uto tovarišu Bledolikom padne na um jedna od onih čuvenih ideja, svojstvenih valjda samo njemu. "A zakaj jebote na našu komemoraciju ne pozovemo i Špenglera?"
"Špenglera?! Da dođe tu? Sad?", pitam zabezeknut.
"Pa da! Ajmo jebote!" I već stane tipkati đavolsko sporočilo, sa smijehom preko cijele lubanje.
Za to vrijeme mene je čekalo novo iznenađenje. Odjednom mi se obrati neka kovrčava crna, pa me upita dal sam joj vidio frendice, i jesu li možda otišle gore. Blejim u nju zaprepašten, nikad je vidio, nemrem ju povezat ni s čim. Ipak kažem da nemam pojma, da je strašna gužva i "tko zna ko je sve ovde iza a ko ne". Ona se nastavi probijati, dobacivši mi usput da sam im baš mogao rezervirat malo prostora.
Bledoliki me promotri s čuđenjem, a kad sam mu rekao da fakat nemam pojma tko je ta ženska, spremno iskoristi priliku da me izvređa na facijalnoj osnovi. "S takvim bezličnim fejsom normalno da te brkaju, ti jebote možeš bit svatko!"
Kaj je najgore, nije to daleko od istine. Prilično sam bezizražajan. Od nas trojice, kad smo već kod toga, najzgodniji je Špengler, taj fakat liči na dr.Housea. Bledoliki je isto ono može se reć faca, oko njih dvojice se komadi fakat često znaju vrzmat. Pa se onda i ja obično trudim profitirat kao treći član squadre, ali s najčešće mizernim rezultatima. Međutim, u tom pogledu, Špengler je nekak uvek bil sklon nekim dužim stabilnim vezama, pa smo njega zvali 'referent za ljubav'. Bledoliki je pak više težil slobodi, puno švrljal naokolo i slično, tak da je on imal status 'referenta za seks'. A ja sam jebiga isto bil jedna vrsta referenta, al me nekak sram priznavat kakvog pa nek mi bude dozvoljeno da tu stavim točku.
U međuvremenu, dok sam ja napasao oči na nečijoj kosi, Bledolikom zazvoni telefon. Špengler. Popizdio je kad je čul za komemoraciju. A poruka koja mu je upućena završni je dokaz da smo kreteni. On je sad u skupom restoranu na večeri s luđakinjom, dva paketa staraca i svjedocima. I svojim bratom. I njenom sestrom. Za tom malom Bledoliki inače potiho pati al neće da prizna...
No dobro, nas dvojica nastavismo komemorirati, evociravši i dalje razne uspomene na Špenglerov lik i djelo. Povremeno su nas u tome ometale poneke sise. Koji put poneke oči. Potajno zureći u jedne takve, iz nedokučivih razloga prisjetim se jedne scene iz literature (jel to bio Hugo Ball?), u kojoj nakon užarene žestoke tjelesnoljubavne noći, pred zoru, ona upita njega "Voliš li me?"...., a on uzvrati "Sad ne. Sit sam do grla."
U nekom trenutku Bledolikom stigne tajanstvena poruka. On se osmjehne, iskapi piće, pozdravi me s "moram ić stari ajd čujemo se pa organiziramo nekaj nema veze možemo i bez Špenglera" i nestane. Ja ostadoh još neko vrijeme, razmišljajući o novonastaloj postšpenglerijanskoj situaciji i planovima daljnjeg razvoja.
Pa i sam navučem jaknu i krenem.
četvrtak, 04.02.2016.
Dok cugamo
Dok sam te večeri na jednoj terasi u centru grada
Trusio alkohol sa Šmuckom i Pivskim,
Pa oni kao i obično negdje između druge i treće runde
Počeli svoj čuveni intelektualni okršaj
(Kojeg ja nikad nisam u stanju pratiti
Te se uvijek isključim i prepustim okolnim vizurama i žamoru),
Oblila me pripitog odjednom i niotkud
Neka mjesečarska sigurnost
Da će
Kad se jednom ugasi naše sunce i nestane ovaj naš kutak svemira,
Kad opet bude sve hladno i prazno
Kad ispare narodi i države, bogovi i vjernici, logike i saznanja,
Od svega što ovdje učinismo
Svemir sačuvati samo i jedino
(Ne znam točno kako)
Beethovenovu Sedmu.
Al bilo mi nekak tu tezu glupo izložit drugarima
Pa nisam.
utorak, 02.02.2016.
Profesionalac
Sasvim sam blizu toga
Da me se može spremiti u ladicu
Negdje među stare potvrde o plaćenim računima
Ili odložiti na stražnji red police
Među one prašnjave knjige
Za kojima ne posežemo desetljećima
Zakoni fizike nisu problem
Sitan sam dovoljno i čak preko mjere
A nebitan još puno više
Kad su me kao klinca učili igrati skrivača
Nisu imali pojma
Da me uče buduću profesiju
ponedjeljak, 01.02.2016.
Dva mala prijatelja
Bilo je to jednog ljeta prije skoro petnaestak godina. U nekoj ubitačnoj selendri u Alpama održavao se ljetni kamp u kojem su djeca vježbala razne sportske i ine vještine, a nekim spletom okolnosti za poduku u jednoj od tih vještina (više "inoj" nego "sportskoj") angažirali su i mene. A da ipak budem korektan prema mjestu radnje: "ubitačnom selendrom" nazivam ga prvenstveno zato što sam se u njemu poprilično napatio; biti po cijeli dan tata i mama povelikoj grupi dečice ne spada u moje izrazitije talente. No objektivno gledano to selo nalazilo se usred predivnog krajolika i bilo je perfektno zriktano.
Ti kampovi se - nikad nisam mogao pobjeći od tog dojma - organiziraju najviše zato jer postoji velik broj roditelja koji se za relativno male pare žele na tjedan ili dva otarasiti svojih klinaca. Bio sam nadležan za desetero djece. Do danas sam ih manje-više sve pozaboravljao.
Osim dva dječaka.
Bili su nerazdvojni njih dvojica. Zvali su se Manfred i Herbert, i sjećam se da je jednom bilo osam godina a drugom sedam, ali sad više nisam siguran kojem koliko. Oba su bila vrlo bistra, prepuna još neubijene dječje kreativnosti (sklona i ponekoj duhovitoj psini!), i znao sam da bi mogli napraviti odlične stvari u onome čemu sam ih tamo podučavao, ako bi se time nastavili ozbiljnije baviti. Međutim, bio sam poprilično siguran da to ni kod jednog neće biti slučaj. "Možda i bolje", mislio sam (i tada a i danas).
Moja jedina zabava u tih desetak dana bila je krigla piva na koju sam se, nakon što bi svi klinci po svojim sobama "zaspali" (ali znao sam da čim odem naravno počinje tulum!), spuštao u jedan veliki šator za narodno veselje u centru mjestašca, u kojem bi obično bend svirao onu alpsku jodlersku muziku. Pivo sam uglavnom ispijao sam, ali kadšto bih se našao u društvu ponekog od ostalih voditelja ili trenera iz kampa. Velika većina njih dolazila je iz nekog od tri veća gradića u tom kraju.
I velika većina bila mi je užasno dosadna. Pretpostavljam i ja njima.
Ali jedan tip bio mi je odličan. Zvao se Uwe, puno je pričao i puno pio. Imao je žive vatrene oči i gejzir ideja u glavi. Ostali smo kasnije još dosta godina u kontaktu, koji je ipak naposlijetku izblijedio.
Posljednju večer Uwe me pozvao na pivo. Pridružio nam se i glavni organizator kampa, jedan vrlo fini stariji gospodin. Sjećam se da sam bio vrlo raspoložen, jer se mojim mukama sasvim približio kraj - rano idućeg jutra hvatao sam vlak koji će me odvesti kući a još dan poslije čekao me konačno i odlazak na more.
Pričali smo o svemu i svačemu nas trojica, pitali su me i o mojoj grupi, pa sam ja između gutljaja izvrsnog piva naširoko mljeo i pripovijedao, a najviše naravno o Manfredu i Herbertu koji su me oduševljavali.
Međutim, iako već dobrano pripit, primijetio sam jednu sjenu na licu gospona organizatora dok me slušao kako hvalim ta dva klipana. Ispostavilo se da je on puno znao o tim dječacima. Njegova saznanja iskristalizirala su se sljedećih minuta u sumorno proročanstvo....
Dečki su naime dolazili iz obitelji toliko različitih da je veću suprotnost jedva moguće zamisliti. Mali Manfred bio je sin nekog u tom kraju čuvenog liječnika (zubara? kirurga?, ne sjećam se više) i neke umjetnice (ni za nju više nisam ziher je li bila glazbenica ili možda slikarica). A mali Herbert dolazio je iz krajnje problematične obitelji. Roditelji su bili razvedeni ali je otac - žešći psihopat - svako malo navraćao i maltretirao obitelj, najčešće nacvrcan. Ta priča međutim ipak nije bila sasvim jednodimenzionalna i crno-bijela, ali sad sam već zaboravio detalje. Uglavnom, Herbertov boravak u kampu platio je iz svog džepa gospon organizator, inače mali ne bi mogao doći.
Sjećam se da smo na kraju večeri, na samom fajruntu, već pijani odlučili još popiti i "za Manfredovu i Herbertovu budućnost". Posebno Herbertovu.
Prošlo je otada desetljeće i pol. A ja sam nedavno saznao svašta-nešto o akterima ove priče.
Gospon organizator je prije dvije godine umro.
Mali Manfred je sad vrhunski bečki student, velika nada u nekoj prirodnoj znanosti, a bavi se i glazbom, i to kažu odlično.
Ja sam manje-više propao.
Moj frend Uwe imao je svakojakih nedaća. Prvo je odstranjen iz Sportvereina u kojem je bio trener jer je, pričalo se, bio upleten u malverzacije s nekom lovom od koje je izgleda neki znatan dio potrošen na način koji se s ciljevima sportskog društva može povezati samo u najkreativnijoj mašti... Iako je Uwe uspio izbjeći sudski progon, moralnim vertikalama iz Sportvereina više nije smio na oči pa je izbačen.
Ubrzo nakon toga napustila ga je i supruga jer se nepobitno uvjerila kako ju je dugo varao sa ženom nekog gastarbajtera. A ni (navodne) prijetnje rečenog prevarenog gospodina nisu nimalo olakšavale situaciju....Uwe je čak na nekoliko godina promijenio prebivalište, ali se nedavno ipak vratio u rodni gradić.
Baš nekako u to vrijeme iz obližnjeg zatvora na uvjetnu slobodu pušten je mladi delinkvent Herbert. Bio je, priča se, upao u neko loše društvo, bilo je tu svega pa i pljački. A k tome se bio navukao i na drogu, pa se - vjerojatno povezano s time - događalo i da fizički napadne majku. Iako je nakon odležanog dijela kazne uvjetno pušten, posla za njega - koji više nikad neće moći priložiti potvrdu o nekažnjavanju - u njegovom mjestu nije bilo. Ni moralne vertikale iz sportskog društva - čiji je godinama bio član i to jedan od najdarovitijih - za takvu osobu nisu htjele ni čuti, a kamo li mu dati kakav makar najlošije plaćeni honorarni poslić.
Zadnja vijest: prevarant Uwe, prepun ideja kao i uvijek, pokrenuo je svoj valjda već dvadesetpeti biznis! Izgleda nešto sa selidbama, odvozom velikog otpada i još nekim vrstama transporta. Navodno mu je dobro krenulo, u tom kraju nedostajalo je takvih usluga. Ima u firmi sve više zaposlenih. Nisu svi ti radnici naravno jednako dobri. Priča se da je jedan od njih katastrofalno nepouzdan, da se događa čak i da se bez objašnjenja jednostavno ne pojavi na poslu. Iako mu je taj mali čisti gubitak, prevarant Uwe, čini se, zasad ne pomišlja da ga otpusti.
Pišem ovo u birtiji, i u flaši je, kako vidim, preostao još samo jedan zadnji gutljaj piva. Ajd' baš da ga strusim za njih trojicu. Za znanstvenika Manfreda u Beču, za prevaranta Uwea u alpskoj pripizdini, i za njegovog najlošijeg radnika.
I ajd' još i za dušu starog gospona organizatora, gore negdje u ozonskim rupama. Živjeli.
