bromberg
srijeda, 24.02.2016.
Mizerija
Nikad nisam imao novaca, niti ozbiljnije nastojao promijeniti takvo stanje stvari, a ni inače nisam naročito simpatičan.
Raditi ne volim, jer ne volim biti s ljudima. Ali neki su mi ipak dragi.
Prije sam se bavio sportom, ali već odavno ne. I ne volim se sjetiti tog vremena.
Volim svoj grad i još neke ovdje i volim neka brda i volim more. Drugi gradovi koje volim su daleko. Teški sam kozmopolit, za nacije me boli keks, jednom će ionako odumrijeti. Ali zamijenit će ih neko drugo identifikacijsko sranje kako bi postalo, kako reče onaj majstor, the virtue of the vicious.
Govorim puno jezika, neshvatljivo puno za nekoga tko je toliko lijen. I tko toliko šuti. Međutim, ni na jednom od tih jezika nemam bogznašto za reći.
Nisam nešto posebno inteligentan, ali nekako se snalazim, jer sam iskusan i puno čitam.
Obožavam birtije, pijem danju kave a navečer pivo, ako imam nešto novca. A hranim se bezveze.
Ženama idem na živce, i teško me podnose. Nisam neugodan, ali sam svojeglav i slabo zainteresiran za njihov svijet.
Nemam djecu, nikakvo čudo da nisam uspio nijednu nagovoriti na tako nešto. Ne zadovoljavam uvjete, uostalom.
Jednom će mi to ipak uspjeti, na kasniji užas te misteriozne neke. Tužakat će me sudovima zbog alimentacije, a ja ću reći da doduše nemam novaca, ali da je sasvim divno što moja kćer (kojoj ću potajno kad dođe vrijeme uzaludno tumačiti Schillera) ima tako dobru mamu.
Volim knjige. Čitam ih dugo i duboko, koliko mi je već dano u koju zaroniti. Bilježim.
Kako stojim s religijom, ne znam. Crkvu ne podnosim kao ni sljedbeništvo, ne treba mi litanija čovjeka u haljama da bih znao da trebam nahraniti ptice.
Pričam, kako rekoh, malo. Mislim puno, ali dosta trulo.
Imam neku čudnu, urođenu vedrinu, sasvim neutemeljenu. Rijetko je pokazujem drugima, ali budim se veseo.
Navukao sam se na pisanje, i tu nema pomoći. Talenta nemam previše, ali što napišem svejedno ispadne jako dobro. Postat ću vrlo poznat, nema sumnje. Odgađam to koliko se može.
