bromberg
srijeda, 10.02.2016.
Putokazivanje
Kladio bih se da svi mudraci to kad-tad saznaju: prokletstvo najbriljantnijih uvida i najpametnijih izreka je u tome što ih čovjek uvijek piše i izriče....za druge.
Njemu samome, autoru dakle, one ne mogu pomoći; on ih ne može primjenjivati niti upotrebljavati, koliko god nastojao.
Prekasno je za to - u trenutku kad čovjek počne svijet obasipati misaonim biserima, njegova osobnost već je tvrdo zapečaćena, njegov karakter i njegova duša, upravo ono dakle što ga tjera k tim idejama, odavno su već formirani. I kako je to najjednostavnije rekao Goethe.... was einem angehoert wird man nicht los, und wenn man es wegwuerfe (onoga što nam zaista pripada ne možemo se otarasiti koliko god to bacali).
A baš to naše duboko ukorijenjeno ja - to kako živimo, doživljavamo, to na koji način jesmo - baš nam je to daleko najbolji putokaz (da ne velim lakmus-papir!) k spoznaji onoga što nismo, što je drukčije, što nam fali. Upravo na tom terenu javljaju se naše najžešće čežnje i naše najdublje misli.
Jer misli (i maštarije) su suplement - nužna dopuna naše egzistencije. Mi zapravo - tako to bizarno ispada - mislimo ono što nismo. Paradoksalno, mi najčešće pričamo sebe tako da pričamo ono što nismo mi (ali bi možda željeli ili trebali biti).
Potpuno kompletna osoba slabo bi dalje mislila (jer bi joj sve već bilo domišljeno), a priča bi joj najvjerojatnije bila ubibože dosadna. Na sreću, takvih osoba nema.
Ako bi čovjek imao priliku piti kavicu s Bogom, vrlo brzo bi počeo zijevati od dosade, platio račun (za obojicu) i zbrisao iz birtije.
Svojim idejama o svijetu i životu mi gradimo most između sebe i nažalost-ne-sebe, ali taj most gotovo nikad sami ne prelazimo.
(Kad su jednog čuvenog njemačkog filozofa, predstavnika tzv. frankfurtske škole, uhvatili u jednoj - recimo to tako - nimalo akademskoj situaciji s dvije studentice u kabinetu, rezultiralo je to neviđenim zgražanjima, lavinom osuda i pitanjima kako je moguće da čovjek koji zastupa toliko snažno etički naglašena filozofska stajališta - do te mjere da su ga smatrali odgajateljem njemačkog društva - može u praksi učiniti takvo što. Profesor je međutim mirno uzvratio: 'a kad ste to vidjeli putokaz koji sam kreće putem koji pokazuje?'...)
Svjesni rad na sebi, kojeg naše doba tako oduševljeno (i sasvim razumljivo) proklamira, najčešće i u najboljem slučaju rezultira tek sitnijim "kozmetičkim" korekcijama. Malo istešemo formu, ali sadržaj je jednostavno prejak za nas, iako to nećemo priznati. U onom bitnom naše okorjelo ja ostaje nam nedodirljivo. Ako do njega i postoje putevi, oni vode preko našeg nesvjesnog, koje ionako našem umu i volji ne priznaje nikakve ingerencije.
Ako smo dakle nekad negdje nešto pametno "naboli", shvatili, rekli, napisali, to je rijetko kad zbog naše "odličnosti", nego je najčešće upravo obrnuto - to je zato što smo na dotičnom terenu sami nešto "zglajzali", što nešto nismo a htjeli bismo biti, što se tu uvijek s nečim zajebemo, a što je najgore (i ponekad istovremeno najljepše!) - osjećamo da ćemo tu stvar i dalje redovno uprskavati.
Pa onda to naprosto dobro opišemo. :)
