Ne voliš trgovačke centre. Muka ti je od njihovih mirisnih air-conditioninga, od neprekinutog titranja milijuna predmeta koje ne trebaš, od fabricirane ljubaznosti prodavačica, od posvemašnjeg reda i čistoće, od lagane, ugodne muzike, od cijele te umjetne Arkadije.
Dogodi ti se katkad ipak, rijetko ali se dogodi, da nevoljno ateriraš na koje od tih gadnih mjesta. Dođeš, recimo, kao neka vrsta taksista. Odbiješ s ostalima ući u Raj, jer spazio si već neki kafić na samom ulazu. Svoju kupovinu si uostalom obavio jučer u onom ćumezu od petnaest kvadrata kraj stare propale tržnice, kod tete Dragice koja te naravno, osim svojim previsokim cijenama, preveslala i za još jedan jogurt plus dvije kune kod vraćanja kusura, i s kojom si kao i uvijek veselo razmijenio nekoliko najnovijih kvartovskih tračeva, a k tome - čim je ona baba Terezija ispred tebe platila i otišla - propisno ispsovao i određen broj političara.
Čekat ćeš ih dakle u tom bircu šoping-centra. Kafić je sav u staklu i ima puno svjetla, ovako okrenut prema prijepodnevnom suncu. Uzimaš novine i naručuješ kapučino. Skužiš da se kelnerica i šankerica (obje cvancig i sitno plus, obje onako bezveze ljepuškaste, kao na kalup) nešto došaptavaju pomalo pogledavajući u tvom smjeru. Pomisliš da možda nisi dovoljno čupav, pa se odmjeriš na jednom zidnom špiglu i za svaki slučaj još malo razbarušiš.
Zaključiš da je - što jest jest - muzika u birtiji baš dobra. Svako malo je, međutim, prekidaju obavijestima da je na tom i tom odjelu taj i taj artikl danas snižen senzacionalnih toliko i toliko posto. Pomalo ti se gadi taj umilan ženski glas s razglasa. Onda opet malo poneki glas koji voliš - Killersi pjevaju Read my mind. Još nisu ni završili a opet se uključuje razglas. ovaj put nije reklama nego se "moli gospođa Ines da se odmah javi na odjel....(jebiga zaboravio si koji)".
Gledaš na uru, ovi tvoji unutra su već tričetvrt sata. Pomisliš da bi u toliko vremena s tetom Dragicom ispljuvao pola parlamenta. Prelistao si već sve novine. Oštro prigovaraš sam sebi što nisi ponio kakvu knjigu. Naručuješ još jednu kavu.
Muzika, ponuda s razglasa, opet muzika. Pitaš se što zapravo ovdje radiš, kojom si crnom magijom ovamo dospio i zašto dovraga tu živiš život ovih šopingista a ne naprimjer svoj?
Glazba se opet prekine. "Moli se gospođa Ines da se odmah javi na odjel....(jebiga zaboravio si koji)"
Ovaj put međutim glas žene-robota iz zvučnika zaintrigira te. Ovaj put nešto je čudno. Ovaj put to nije bio onaj automatski strojnoljubaznopristojni glas koji poziva zaposlenika. Ovaj put, siguran si, iako je glas izgovorio iste riječi i trudio se biti jednako intoniran, bilo je u njemu nešto razdraženo, nešto živčano, nešto bijesno, nešto pomalo prijeteće.
Pomisliš kako se prvi put u komunikacijskom sustavu trgovačkog centra potkralo nešto ljudsko.
Misteriozni nestanak i neodazivanje tajanstvene zaposlenice Ines potaknuo je tvoju zločestu maštu. Zašto je razglas ljut? Je li gospođa Ines upravo trebala preuzeti razglas pa je njena prethodnica ljuta jer je već trebala biti na putu kući? Ili je kraj razglasa neki ljutiti šef pa se razglas trudi biti ljut isto kao i on kako on kasnije ne bi bio ljut na razglas? Pa ipak, kad ovo čuje, neki nad-šef zasigurno će popizditi baš na razglas jer u trgovačkom centru za ljutnju preko razglasa nema mjesta, svuda mora vladati samo osmjeh.
A gdje je nestašna Ines? Ti je naravno zamišljaš kako u WC-u za osoblje puši mladom djelatniku zaduženom za nadopunu artikala na policama, ali je isto tako sasvim moguće da je potajice skoknula na odjel s pločicama kako bi i sama iskoristila grandiozni popust kojeg je ljubazno-zamamni razglas objavio prije dvije pjesme.
Zabavljaš se nagađajući što je posrijedi i razrađujući još niz varijanata. U kafiću sviraju Coldplay a nakon njih U2. Ni jedni ni drugi ne kažu što je s Ines, pa slobodno pogađaš dalje.
Pomisliš u jednom trenutku kako ćeš sa zadovoljstvom povući sve što si ikad loše rekao o šoping-centrima ako se sad opet uključi razglas i ona teta zaurla "Pa dobro Ines jebem li ti sve da ti jebem nemoj da ti ja dođem po tebe kurvo mrš na odjel.....(jebiga zaboravio si koji)". Zamišljaš problijedjele šefove. Predočavaš si preneražene mušterije. Dočaravaš si blagajnice kako se potajno smijulje.
U kafiću puštaju nešto plesno. Zvoni ti mobitel, tvoji debili javljaju da evo sad će samo što nisu. "Sat i dvajst", odgovoriš ali veza je već prekinuta.
Muziku prekida razglas. "Cijenjeni posjetitelji, na drugom katu odjel kozmetike - nešto nešto ponudu - platiš dva - nešto tri - nešto nešto samo danas."
Platiš i izađeš. Čekat ćeš ih ipak radije na parkingu.
Post je objavljen 11.02.2016. u 17:32 sati.